Ukić za Index: Rađa i Stojko se ponašaju kao navijači, a potjerali su sve najbolje igrače

HRVATSKA ne samo da nije izborila plasman na SP već je blamažom protiv Mađarske u posljednjem kolu i simbolički ugasila i ono malo svjetla što je tinjalo u hrvatskoj košarci.

Hrvatska košarka je dotaknula dno. Sad je to konačno i službeno, a s tim se slaže i Roko Ukić.

Ukić je rekorder po broju nastupa za reprezentaciju, rekorder je po broju asista u reprezentaciji, a iza Bojana Bogdanovića i Dina Rađe treći je strijelac u povijesti reprezentacije.

U opširnom i izuzetno zanimljivom intervjuu za Index Ukić je bez dlake na jeziku otkrio što misli o tome da smo postali košarkaška egzotika, rekao je zašto misli da je Anzulović posve promašeno rješenje za klupu Hrvatske i pokušao je dati svoje viđenje spasa za hrvatsku košarku. Također, kazao je što misli o mogućnosti da Rađa i Vranković napuste Savez i o svom povratku u nacionalnu momčad.

Blamaža ili ne?

Naravno da je blamaža. Cijela je priča postavljena na krivim temeljima. Od početka je sve krenulo ukrivo. Ljudi koji bi trebali voditi hrvatsku košarku ponašali su se kao da su oni navijači i mediji. Zbog jednog lošeg poluvremena protiv Rusije na Eurobasketu 2017., počeli su donositi odluke kao da su oni navijači. To je prva greška. Ako si ti netko tko odlučuje, ako si ti netko bitan, onda moraš biti pametniji od puka i puno bolje vidjeti neke stvari. Odlučili su smijeniti čitavu generaciju i mislili su da će, koga god da pozovu ubuduće, biti bolji od nas koji smo igrali godinama. Što se već nakon prve dvije utakmice pokazalo totalno pogrešno, a onda, umjesto da priznaju grešku, a vremena je još bilo, uporno su forsirali tu svoju filozofiju. Kad su vidjeli da brod tone, napravljeni su neki zaokreti, neke se igrače zvalo, vraćalo pa ih se opet nije zvalo… Puno se lutalo, ali cijeli ovaj projekt osuđen je na debakl samom idejom da se jednim potezom pera izbaci cijela jedna generacija te da se dovedu mlađi. Koji mlađi? Imamo klince od 15 godina, ali nemamo mlađe igrače od 20 do 25 godina koji bi imali kvalitetu iznijeti ove kvalifikacije i biti most da se makar dobiju ove trećerazredne kvalifikacije. Nažalost po širu sliku, i dalje su to igrači od 30 do 35 godina, odnosno moja generacija. Jasno mi je da je narod postao zasićen tih momaka, dokazali su da ne mogu postati europski prvaci, a javnost je to uzela kao njihov glavni zločin, ali garantiram vam da bi se ta generacija prošetala kroz ove kvalifikacije i da ovakvih blamaža ne bi bilo. Ta je ideja od početka bila kriva, zbog nje se ispaštalo kroz cijele kvalifikacije i dobili smo ono što smo dobili.

 

Rekao si da se greška napravila odmah na samom početku ”nasilnim pomlađivanjem” reprezentacije bez jasne vizije tko te ”stare” igrače uopće može zamijeniti i imamo li mi uopće tih mlađih igrača koji nas mogu odvesti na SP u odsustvu Bogdanovića i Šarića. Čini li ti se da su se kasnije radili puno veći kiksevi jer se bez neke vizije i jasnog plana pokušavalo ispravljati greške napravljene odmah na početku, a to baš tako i ne ide? U prvom redu mislim na činjenicu da je u ovom kvalifikacijskom ciklusu pozvano čak 37 igrača, a da je svega njih par odigralo više od tri ili četiri utakmice. Dojma sam da su ljudi u Savezu, kad su vidjeli što se događa, pokušavali panično spašavati što se spasiti da, a baš su zato onda upadali u nove pogreške?

Istina. Problem je što ljudi iz Saveza nisu zagrebali duboko, već su se bavili samo površinskim stvarima, a to nije rješenje. Je li se lutalo? Naravno da je i ne samo s igračima. Lutalo se i s izbornicima, a bez obzira na njihove kapacitete, ni u jednog se od njih nije vjerovalo. Pa su onda ti izbornici lutali s pozivima igračima. Najprije su zvali mlađe pa su onda zvali i starije. Anzulović se pojavio s nekim svojim idejama i za sve je okrivljavao fizičku spremu igrača te je stalno prosipao neke parole. Tu su gluposti i ne govorim to zato što ga ja ne volim, nego je rezultat dokazao da su to bile gluposti. Što se kasnije dogodilo? U sljedeće četiri utakmice izabrao je igrače koje je želio, koji su se za njega navodno bacali na glavu, ali je sve to izgubio. Zašto? Jer nije imao kvalitetu, a nije ju imao zato što je sam odlučio da mu kvaliteta ne treba. Na stranu stavimo NBA igrače, Anzulović je sve ostale utakmice igrao ne s B ekipom, nego s C momčadi. Ne govorim to ja, to će reći svaki poznavatelj košarke kad vidi tržišnu vrijednost svakog igrača kojeg je Anzulović zvao. Nemam problem ako ćeš doći igrati i sa Ž ekipom, ako ćeš imati rezultat, ali Anzulović ga nije imao i “majstore, falija si, to je tako”. Stvari su prilično jednostavne, samo mi ih volimo komplicirati kad vidimo da je sve otišlo kvragu. Uporno se vadimo da nismo mogli igrati s NBA igračima, da smo zakinuti, da ovo, da ono. Koliko je to NBA igrača imala Mađarska? Poljska? Pa čak i Litva? Nitko nije imao NBA igrače i prestanimo se na to vaditi. Mimo NBA lige imamo dovoljno kvalitetnih igrača koji bi, pravilno vođeni s nekom kemijom u ekipi, ove kvalifikacije završili s 8-4 umjesto s 4-8. Garantiram ti to životom.

Već smo rekli, Anzulović je u ovim kvalifikacijama pozvao 37 igrača, a ti kažeš da imamo igrača koji nisu dobili poziv, a za koje garantiraš da bi, da su bili pozvani, sad već počeli učiti kineski. Na koje igrače misliš?

Znaš i sam na koje igrače mislim, ali ne želim ih imenovati da te momke ne dovodim u neugodnu situaciju. Reći ću samo da ih ima, da bi većina njih pristala, a nije ih se zvalo. Zašto ih se nije zvalo, to ne znam, ali rezultat je na koncu konačno mjerilo svega. Imamo jedno krilo koje je s jednom nogom bolje od svih krila koja su igrala u ovom periodu, a nije dobio poziv. Osramotili smo se, a to se nije trebalo dogoditi i to se treba jasno i glasno reći. To trebaju shvatiti i izbornik i oni koji su ga postavili. To je jedini način da se po nekom načelu zapovjedne odgovornosti nešto promijeni. Kad je U-16 u Novom Sadu ljetos osvojila zlato, prvi sam Dinu poslao poruku i čestitao mu. Pa, ako je u redu čestitati na nečemu kvalitetno odrađenom, onda mislim ne bi trebao biti problem i jasno kazati da neke stvari ne stoje dobro. Prvi ljudi Saveza moraju biti svjesni da se tu radi o dvije odvojene stvari. Ne možemo zaboraviti ono što je loše i samo hvaliti dobro učinjene stvari.

Nakon Eurobasketa 2017. i poraza od Rusije rekao si mi da se opraštaš. Vidim da si promijenio mišljenje i da bi se rado vratio. Otkud taj zaokret?

Svaki sportaš koji igra profesionalno i koji pređe 30. godinu nakon teškog poraza dođe u stanje apatije i frustracije i prva stvar što mu padne na pamet je da se oprosti. Nije tu samo stvar u košarci. Mandžukić se oprostio. Misliš da bi itko u Hrvatskoj imao išta protiv da se vrati? Naravno da ne. Dat ću ti još jedan primjer na puno nižem nivou. U Hrvatskoj nitko nema pojma tko je Łukasz Koszarek. Momak je moje godište. Bio je poljskoj dugogodišnji prvi play, ali je odbio igrati u prva dva prozora. Kad je došao treći prozor, koji im je bio najvažniji, on je izrazio želju za igrom. Pozvali su ga jer su bili svjesni da im on može dati kvalitetu više i – što se dogodilo? Taj isti Koszarek nam zabije tri trice u egalu kad su oni padali. Ne kažem da takve uvjete trebaju postavljati klinci od 20 godina, ali mislim da  igrači koji su dali svoj obol za reprezentaciju mogu u nekim periodima tražiti poštedu, a onda se kasnije vratiti. Kad su počele ove kvalifikacije, igrao sam tri utakmice tjedno i nisam se bio u mogućnosti odazvati, ne jer nisam htio, već zato što sam bio satran. Lanjske sam prozore iskoristio da se rekuperam i odmorim jer sam bio zgažen. Ove godine sam bio spreman, zdrav, igrao sam jednu utakmicu tjedno. Nikad nije bilo sporno želim li ja igrati za reprezentaciju niti će ikad biti sporno, pitanje je samo u kakvom sam stanju i mogu li. Ove godine sam rekao da ću se rado odazvati ako se uklapam u planove. Očito se nisam uklapao. U toj priči sam ja nebitan.

Je li ti netko rekao da nećeš više igrati za reprezentaciju i ako da, tko ti je to rekao?

Nitko mi nije rekao ni da mogu igrati ni da ne mogu. Samo su se oglušili na to da sam čak i javno rekao da sam spreman igrati ako sam potreban. Još od onih drugih prozora nitko iz Saveza mi se nije obratio. Skelin mi se javio na početku, ali tada sam bio u Cedeviti i bio sam u katastrofalnom fizičkom stanju. Od trenutka kad je došao Anzulović, više mi se nitko nikad nije javio niti je pokušao popričati sa mnom. Ne samo sa mnom nego s još nekim igračima. Znam to iz prve ruke. Anzulović je imao neku svoju viziju za koju bismo, da je prošla, mogli samo reći “majstore, svaka čast”. Ali nije i sad, frajeru, odgovaraj za svoje odluke. Imamo mi igrača. Možda ne vrhunske klase, ali imamo dovoljno dobre košarkaše da smo mogli ovaj ciklus bez problema zaključiti. Neke se nije zvalo, a neke, koje se zvalo, očajno se iskoristilo. Selekcija je napravljena katastrofalno. U ovih 12 utakmica kroz reprezentaciju je prodefiliralo 37 imena, a da od svega toga nismo dobili nijednog igrača. Umjesto da smo imali okosnicu od 12 do 15 ljudi pa da tu bazu širiš u slučaju ozljeda ili nekih drugih nepredviđenih okolnosti. Umjesto toga, mi smo se postavili kao da samo na trening kampu pa ono, tko može, a tko ne može.

Onaj dio Hrvatske koji košarka valjda još zanima zna da su i Skelin i Anzulović zalutali u reprezentaciju i da im se od početka nije vjerovalo. No postavlja se pitanje – koga se trebalo zvati, a da je jako ime, da ima znanja, autoritet, a da bi pristao doći voditi ekipu koja izgleda kao sve drugo, a samo ne kao ozbiljna košarkaška reprezentacija? Ima li na tržištu takvog trenera?

Ne mogu reći da bi Pero bio bolji od Mate, a Jure od Pere. Nije na meni da o tome odlučujem, ali znam da ovo što je bilo do sada nije bilo dobro. Ne govorim to da bih se pravio pametan sad kad je sve završilo kako je završilo. Sjećaš se i sam naših razgovora i pogledaj bilo koji moj intervju od prije godinu dana. Uvijek sam tvrdio da ono nije imalo smisla. Osnovna greška saveza bila je ta da su morali prepoznati u tom trenutku greške koje je Anzulović radio, tada su trebali to detektirati i reagirati. Tu vidim njihovu odgovornost.

Možeš li dati konkretan primjer za ovo što kažeš?

Naravno. Imamo Zupca koji je jedan od najboljih rim protectora u NBA-u. Clippersi ga koriste da brani pick and roll, duboko zonira i nitko živ ne može položiti pokraj njega jer je ogroman i ima vrhunski osjećaj za blokadu. To je klasa na svjetskoj razini. Što onda Anzulović radi protiv Slovenije, Litve i Poljske? Postavi igru da Zubac mora iskakati na picku, što nam je konstantno otvaralo između prve i druge linije rupu gdje Zubac sa svojih 217 ne može to raditi, ne osjeća se ugodno i dogodi nam se da od žnj reprezentacije Slovenije primimo 30 trica na otvorenom šutu. Protiv Litve izgubimo na isti način. Protiv Poljaka jednako tako. Onda se čudimo kako svaka reprezentacija baš protiv nas ima sjajan šuterski dan i sve pogađa. Naravno da ima jer na svakom pick and rollu padamo i otvaraju im se slobodni šutevi. Onda i dalje to pokušavamo raditi i s Planinićem i Bilanom koji to ne mogu raditi jer nisu takvi profili igrača. Ne mogu shvatiti da netko iznutra to nije vidio, da nije ukazao na silne gluposti koje smo iz utakmice u utakmicu ponavljali. U pitanju je konkretna stvar koja se događa na terenu i na koju se može utjecati. Čudimo se kako su Mađari sve pogađali. Pogađali su jer je svaki pick and roll koš. Zato što su nas ljudi stalno izigravali s dva pasa, a pri tome ne pričamo o nekim turbo kreativnim igračima nego o basketašima koji znaju osnove košarke. Tu vidim odgovornost ljudi iz Saveza, a sad, jesu li izabrali dobrog izbornika, to je teško reći. Problem je taj što nisu reagirali na očite primjere koji su im se dešavali pred očima. Da ne govorim o bizarnoj selekciji igrača.

Tko je za to kriv, Anzulović ili Rađa?

Dina obožavam, uvijek ću reći da je najbolji igrač s kojim sam ikad igrao, ali ovo što govorim, ne kažem zato što ga manje volim ili ga ne cijenim dovoljno. Upravo suprotno. Dino sa svojim iskustvom, svojim znanjem, autoritetom, mora takve devijacije u korijenu razjebati. Bez popusta ikome. Kako god da zna. To je njegova odgovornost. Takve stvari on mora riješiti. Ako treba, i iza zatvorenih vrata, ali mora ih riješiti. Ne može izbornik biti ”Bog Isus”, pa da radi što ga je volja, posebice dok gubi. Mora biti netko iznad njega tko će znati povući neke poteze kad stvari idu nizbrdo. To je trebala biti Dinova zadaća. Vječno bacamo parole o modernoj košarci i agresivnoj obrani. Garantiram da reprezentacije koje su zadnjih godina dominirale europskom košarkom – Španjolska, Litva, Srbija i Grčka – nitko od njih nije igrao presing po cijelom terenu i ubija energiju za neku stvar. Na SP-u ili OI-u igraš osam utakmica u 12 dana. Nitko živ ne može sedmi dan, polufinale, igrati presing po cijelom terenu. To ne mogu ni Amerikanci igrati, a mi godinama bacamo parole kako bi mi tako trebali izgledati. To su utopije i ništa drugo. Moderna košarka, brza, puno trke, stalni presing… Super zvuči za javnost, ali to je neizvedivo. Takav stil igre možda možeš implementirati u klubu. Tu si devet mjeseci, trener koji želi takav stil igre, točno je birao takav profil igrača, pa imaš odmor, ali u turnirskom sustavu ne postoji reprezentacija koja devet dana u komadu može igrati 35 minuta presing. Kad se to ne dogodi, a ne može se dogoditi jer nije realno, onda pričamo kako su igrači fizički nespremni, kako su ovakvi, kako su onakvi, kako ne žele. To nije istina. Nemamo takve atlete i to je jedina istina.

 

Napokon smo dotaknuli samo dno. Nema nas na SP-u. Ne idemo na Igre u Tokio. Prvi ozbiljan turnir bit će tek EP 2021., a i to ako se plasiramo. Što sada?

Pitanje za ljude iz Saveza. Kako napraviti selekciju igrača koja će biti u stanju izvući kvalifikacije i ne dovesti se u situaciju u kakvoj smo sada? Treba pronaći igrače koji mogu garantirati da će izboriti EP 2021., što ne znači da oni moraju i igrati taj turnir. Čitav taj ciklus traje tri godine i na njega se ne smije gledati kao na jednu akciju, tako da pod hitno treba pronaći način kako te klince postepeno ubacivati u sastav. Danas oni možda nisu spremni, ali će biti za tri godine. Stalno govorimo kako imamo sjajne generacije U-16 i U-20. Imamo tri ili četiri sjajna igrača iz U-16 i to je jedina istina. Generacija U-20 je srebrom na EP-u napravila sjajan uspjeh za našu košarku, ali realno, koliko tu ima igrača za A reprezentaciju? Treba pronaći igrače na koje se može računati kroz ove tri godine i nužno je, ako treba, izmisliti izbornika koji cijelu tu priču može voditi. Za mene bi legitiman bio stav da su oni odmah na početku ovih kvalifikacija rekli da ne žele na SP i da će pomladiti reprezentaciju te da je plan čekati prvi pravi rezultat pet godina. Ali onda iza toga treba stati i pojesti govna, a ne ovo. Da je bilo tako, ne bih ti sad pričao ovo što pričam jer bi mi jasan bio cilj. Je li to dobro ili loše, to je manje bitno. Ti možeš imati jedno mišljenje, ja posve drugo, ali plan Saveza bi tada barem bio jasan. Ovako cilja nje bilo, vizije i ideje još manje, a najporaznije je što smo potrošili 37 igrača, a nismo dobili nijednog. To je katastrofa. Katastrofa je i činjenica da smo iz prozora u prozor gledali zaokret strategije. Nadam se da će ljudi u Savezu znati naučiti iz svojih grešaka, da će izabrati jedan put i držati ga se jer ovo što se dogodilo je ispod svakog nivoa, čak i za hrvatsku košarku koja je ionako već godinama navikla biti izudarana. Prije se padalo na zadnjoj prepreci, a sad se palo na prvoj, a to je velika razlika od odnosu na prijašnje godine.

Kažeš da Savez mora odabrati put kojeg se treba držati. Kakav je to put po tebi? Dati priliku klincima poput Šamanića, Tišme ili Prkačina, vratiti se iskusnijim igračima i ponovno zvati Tomića, Simona, Tomasa i ostatak stare garde ili se odlučiti na nekakav srednji put?

Idealan scenarij bi bio da najveće potencijale priključimo A selekciji, ali da oni ne budu krivi ni za kakve poraze i podbačaje, nego da oni postepeno odrastaju uz iskusne i dobre igrače. Ponavljam, uz iskusne i dobre igrače, a ne uz igrače srednje i niže klase od kojih postoje bolji. To je velika razlika i tu se griješilo u ovom ciklusu. Morao bi to biti neki mix iskustva, ali i znanja te mladosti i talenta. Ne postoji cijela generacija fantastičnih talenata, imamo ih nekoliko i njih bismo trebali implementirati što prije, ali da im leđa čuvaju igrači koji će garantirati da ćeš proći mirno kvalifikacije.

U Osijeku protiv Litve i protiv Poljaka imali smo skoro sve najbolje što imamo pa je opet završilo kako je završilo. Čini li ti se da je reprezentacija kroz sve ove godine obilježene podbačajima postala neko zakuženo mjesto u kojem toksična atmosfera dobrog igrača pretvara u lošeg?

‘Istina. To možemo vidjeti na ovim promašenim zicerima u zadnje dvije utakmice. Takve se stvari nikad tim igračima nisu događale u klubovima. Zašto je to istina? Ne znam, ali je očito tako. Često sam i sam igrao puno lošije u reprezentaciji nego u klubu. Neke stvari su i meni zagonetne i sam sebi ne mogu odgovoriti na neka pitanja koja me muče više od deset godina. Mislim ipak da ne bismo trebali takve stvari dodatno mistificirati jer se u međuvremenu drastično spustio nivo naših zadataka i očekivanja. Ne moramo se više zamarati s tim što ćemo napraviti na nekom natjecanju i hoćemo li osvojiti medalju, već se moramo okrenuti najbazičnijim stvarima i ozbiljno početi razmišljati kako ćemo dobiti, ne znam, Bugare ili Estonce u kvalifikacijama. To možemo unatoč tim pizdarijama koje nas prate, a onda postepeno s nekim pobjedama stjecati sigurnost i samopouzdanje da se to nekim novim generacijama ne događa.

Neven Spahija je u jednom intervjuu predbacio sadašnjem Savezu da su napravili monopol na odlučivanje u hrvatskoj košarci, a da nisu dali mogućnost da u nekom odlukama sudjeluje više ljudi koji svojim znanjem i autoritetom mogu pomoći. Misliš li da Savez treba biti otvoreniji, demokratičniji?

Apsolutno se slažem s Nevenom. Premalo je ljudi uključeno u cijelu priču. Zašto je to tako, ne znam, nisam dio tog kruga, ali sa strane mi se čini da je to veliki problem. Najbolji primjer tog stanja je činjenica da ti je, ako te nešto zanima, jako sužen krug adekvatnih sugovornika. Većina nije ni u što involvirana, jedan dio se ne želi petljati, dok se drugi boji reći ono što misli. Po meni je to glupo jer nije svaka kritika zlonamjerna. Moja pogotovo. Imam svoju karijeru i dalje sam aktivan igrač. Što imam od toga da s nekim otvaram frontove? Ali, s druge strane, to je sport koji obožavam, u reprezentaciji sam ostavio i živce i zdravlje i tužno mi je gledati kad vidim da sve skupa ide nekim krivim smjerom. Zato se osjećam dužan reći ono što mislim ako mislim da moj savjet može nekome pomoći. Sad je Dino na RTL-u rekao da sam jak na jeziku, a da u deset godina nisam osvojio medalju. U redu, to su činjenice, nemam ništa protiv toga. Međutim, rekao je da sam izgubio interes za reprezentaciju te da se nisam dovoljno žrtvovao. Možeš mi sve reći, možeš mi reći da nisam dovoljno dobar igrač, ali to da se nisam žrtvovao za reprezentaciju, e to ne možeš. Kod nas se svaka kritika dočeka na nož, a to nije dobro.

Nakon ovog debakla mnogi tjeraju Rađu i Stojka. Misliš li ti da bi trebali otići?

Nikad nisam za radikalne metode u takvom kontekstu. Ne želim da odu, ali želim da ojačaju svoj stožer ljudima koji mogu pomoći hrvatskoj košarci stručno, ekonomski ili u bilo kojem pogledu. Prostora za to ima. Ovo je jedna neuspjela akcija, možda malo nezgodna jer vuče dva natjecanja, ali ni prva ni zadnja koja nije završila onako kako smo se nadali. Istina, ovo je bilo dosta ružno, loša se slika ostavila, ali ako ćemo iz ovog jada izvući neke pouke, ako će se sve podići na viši nivo, nitko sretniji od mene.

Želiš li i dalje igrati za reprezentaciju?

Ako sam zdrav i ako mogu, uvijek ću doći igrati. To nikad nije bilo sporno. Moj najveći problem u reprezentaciji je to što sam više od pola natjecanja igrao nedovoljno zdrav i zbog toga sam davao puno lošiju sliku od one koja je objektivna. Možda bih mogao to opet raditi da sam mlađi, sad više ne. Također, morao bih biti na istoj valnoj duljini s izbornikom. Ne možemo isti tretman imati ja i neki klinac koji je sad debitirao u reprezentaciji. Bude li Savez tražio profil igrača koji može pomoći iskustvom, dapače, tu sam, ali bude li reprezentacija igrala kao sad pod Anzulovićem, od mene koristi nikakve ne bi bilo. Anzulović je totalno u pravu što me nije zvao jer bih mu ja pomogao malo i ništa. Takvu košarku ne znam igrati.