Čovjek kao Mike

Obično bi se odužilo duboko u noć. Za dugih, sparna ljeta nije bilo puno drugih stvari koje su klinci mogli raditi u Wilmingtonu, zabačenom dijelu savezne države North Carolina. James Jordan je u dvorištu svojim klincima napravio koš, jednostavan drveni okvir i prosti željezni obruč, kojeg su klinci od milja nazvali “The Rack”.

Prije pet desetljeća nitko nije mogao znati da će na tom košu svoje prve košarkaške korake napraviti najveći koji je ikada igrao igru. Tu je prve korake napravio onaj koji je postao simbol košarke. Onaj koji je bio toliko nadaren da je sve izgledalo lako kada je igrao. Onaj za kojega je Larry Bird rekao da je “Bog”.

Michael Jordan danas puni okruglih pedeset godina. Prošlo je dosta vremena otkako je posljednji put rekao dosta i otišao u legendu kao onaj po kojemu se ultimativno mjeri košarkaška izvrsnost. Od njegovog vremena kroz ligu je prošlo dosta igrača koji su bili etiketirani kao “budući Jordani” samo na temelju potencijala, a ne onoga što su zbilja postigli na terenu. To je samo dokaz veličine košarkaša koji je zaludio svijet svojom igrom, karizmom i šarmom. Koji je na neki način postao veći i od same igre. Nikada prije igru nije toliko personificirala jedna ličnost, nikada prije nije netko dominirao na tako spektakularan način.

U vidu nedavnih briljantnih igara LeBrona Jamesa ponovo su se u medijima pojavile razno razne usporedbe i debate. Nisam pobornik takvog sportskog razgovora, ali je nažalost neizbježan i koliko god zazirao od toga imam potrebu reći riječ ili dvije o tome. Kada je Michael Jordan došao na vrhunac svoje karijere, u periodu od deset godina, nikada nije bilo ni trunke sumnje tko je najbolji košarkaš na planeti. Ni jedan drugi košarkaš nikada nije toliko dugo zadržao takav visoki nivo izvrsnosti. Čak i kada je otišao u prvu, pa i drugu mirovinu svejedno je smatran najvećim i to ne samo od strane fanova, već su takav stav izrazili i oni koji igru poznaju najbolje. Njegovi suvremenici i prethodnici, oni koji su igrali protiv njega i oni koji su ga gledali. Pa ipak najvrednijim ostaje taj dječački žar i ljubav s kojom je igrao igru, ta kompetitivna priroda i emocije koje toliko nedostaju današnjoj igri.

michael-jordan-charles-barkley

Već je i previše tinte potrošeno na opis veličine i postignuća tog čovjeka, ali velika većina ljudi zaboravlja prvih sedam godina Jordanove karijere. Sedam godina koje su bile ispunjene sumnjom, procesom učenja i etiketom velikog strijelca koji ne zna pobijediti, ali i sedam godina koje su stvorile pobjednika kakvog svi pamte. U tim godinama, zlatnim godinama lige, bez ekspanzijskih momčadi s velikom količinom talenta koncentriranom u malom broju ekipa dominirao je na spektakularan način ali nije bio pobjednik. Morao je naučiti na teži način. Tako je bilo od početka. Od prvog hakla, prvog zakucavanja do prvog pobjedničkog šuta.

“Još jednu?” je bilo pitanje koje je najčešće pitao dok je bio klinac. Kao i ostala djeca u kući naslijedio je od oca ljubav prema sportu i gotovo opsesivnu potrebu za konstantnim natjecanjem. Sam je više puta rekao kako je u njegovom domu od ranih dana sve bilo natjecanje. Međutim već za tih ranih dana Michael Jeffrey Jordan je naučio što znači gorak okus poraza, njegov brat Larry bi se pobrinuo za to. Larry je tada bio najbolji sportaš u obitelji. On i Michael su satima, često i do duboko u noć, igrali jedan na jedan. Michael, po vlastitom priznanju, nikada, ali baš nikada nije dobio. Larry je brže driblao, skakao je više i bio je bolji šuter te naravno, u maniri pravog Jordana, nikada nije dopustio bratu da ga pobijedi. Međutim, s vremenom je Mike postajao sve bolji, viši i brži, a onda se i to dogodilo.

Kratki dribling, crossover, i eksplozija. Larry je u tom kratkom trenutku iskusio ono što će kasnije iskusiti veliki broj NBA igrača, gledajući Michaela ravno u oči dok je ovaj po prvi puta zakucavao preko njegove glave. Patrick Ewing, Dikembe Mutombo, Alonzo Mourning i ostali će to iskusiti kasnije. Mali Michael nije više bio toliko mali, a Larry više nije pobjeđivao tako lako.

Ubrzo je nastupilo najveće sportsko razočaranje u životu Michaela Jordana, nešto što nikada nije zaboravio i nešto što nikada nije oprostio. Leroy Smith je tada bio samo običan klinac koji je volio košarku. Nije bio pretjerano dobar ali je bio dovoljno dobar da zauzme posljednje mjesto na rosteru srednjoškolske košarkaške ekipe, ispred MJ-a. Kada su Chicago Bullsi došli u veliko finale 1991. i gostovali u Los Angelesu u sklopu treće i četvrte utakmice protiv Lakersa, morali su se prijaviti u hotel pod pseudonimima kako bi izbjegli pomahnitalu bujicu medija opčinjenih dvobojem tada dvije najveće zvijezde u ligi, Michaela i Magica Johnsona. Pseudonim koji je izabrao Jordan – Leroy Smith.

michael_jordan

U svom govoru prilikom službenog prijema u košarkašku Dvoranu slavnih također nije zaboravio spomenuti tu anegdotu, a ispred podija, među inim gostima sjedio je i Leroy Smith. Uvijek je bila stvar ponosa. Usprkos stečenoj slavi i uspjesima Mike se ponekad još uvijek ponašao kao da je drugi razred srednje škole, kada je po vlastitim riječima navijao protiv svoje srednjoškolske ekipe jer nije bio na rosteru usprkos tome što su za ekipu nastupali neki njegovi bliski prijatelji. “Mislim da sam htio da izgube kako bih im pokazao da su napravili grešku što me nisu izabrali u ekipu.”

Nikada nije zaboravljao osobe koje su mu, po njegovom mišljenju uskratile sportski uspjeh ili dovele u pitanje njegov integritet kao sportaša. Gary Payton je kao mladi, bahati, rookie bio poznat po svojoj obrani i “dugoj jezičini”. Tijekom predsezone Bullsi su igrali dvaput sa SuperSonicsima i oba puta Payton je odigrao odličnu utakmicu i u obrani i u napadu što ga je kasnije natjeralo da pred medijima kaže kako on može čuvati bilo koga, pa i Michaela Jordana. Kasnije te sezone Horace Grant je sjedio ormarić do onoga koji je koristio MJ kada su Bullsi gostovali u Seattleu. Nije pričao prije utakmice, imao je samo onaj pogled. Konačno prilikom izlaska na parket samo je pogledao Granta i izustio: “Sada će vidjeti taj mali p…. k…..”.

Horaceu nije bilo jasno zašto je jednom Jordanu, afirmiranom superstaru i najboljem igraču NBA lige toliko stalo što kaže jedan obični rookie iz kišnog Seattlea. Utakmica je počela, Payton je predvodio prvi napad, Michael mu je ukrao loptu i zakucao, i tako tri puta za redom. Payton je sjeo na klupu i više nikada nije ponovio sličan komentar. S Isiahom Thomasom jedno vrijeme nije pričao jer je bio uvjeren da se Thomas udružio s nekolicinom drugih igrača momčadi Istoka da mu ne dodaju loptu na All-Star utakmici 1985. Navodno su to napravili jer je Mike dan ranije došao na natjecanje u zakucavanjima u trenirci s logom Nikea iako je liga zamolila da sudionici ne nose trenirke s drugim obilježjima osim onih vlastite ekipe. On nikad nije zaboravio, a prošlo je puno godina prije nego što su Thomas i Jordan uopće ponovo progovorili.

Jednom je rekao: “Prije sam mislio prvo na sebe, a onda na ekipu. Želio sam da moje momčadi pobjede ali sam isto tako želio da ja budem glavni razlog pobjede.” Najbolji način za takvo nešto: game-winner.

Ako vas nekim slučajem život nanese u Clevland pazite koje riječi tamo koristite. Ekonomska propast tog industrijskog grada u Ohiju je najbolje dokumentirana kroz sportske neuspjehe profesionalnih momčadi koje se tamo nalaze. Samo spomenite “The Shot”, “The Fumble” ili “The Decission” i vjerojatno ćete započeti ulične nerede. Craig Ehlo se najbolje sjeća famoznog “The Shota”. Za Michaela Jordana to je bio samo još jedan dan u uredu i jedan od mnogih spektakularnih game-winnera koje je tijekom godina pogodio zaradivši reputaciju jednog od najvećih clutch scorera koje je igra ikada vidjela.

jordan-shot-utah

Ali kada ljudi govore o takvim potezima nikada se ne spominje utakmica između Laney High School i New Hannover Higha. Utakmica je bila neizvjesna, par sekundi prije kraja Laney je gubio poen razlike, lopta u Michaelovim rukama. Kao što će to napraviti  toliko puta kasnije uzeo je loptu na vrhu reketa, pogledao koš, jedan, drugi dribling, fadeaway šut, mrežica, poen, game-winner, kraj. Prvi pobjednički koš.

Svaki početak ima svoj kraj. Jordanovoj bajci je došao kraj prije gotovo deset godina i jedino što ostaje je sjećanje i nasljedstvo. Nasljedstvo besprijekorne karijere i izvedbe na najvećoj pozornici, te sjećanje na stvari poput prve pobjede u dvorištu, prvog zakucavanja ili prvog pobjedničkog šuta.

Među silnim trofejima, slikama i legendama koje možete vidjeti u košarkaškoj Kući slavnih, u jednom neuglednom kutku dvorane, na jednom tamnom zidu ima jedan citat.

Michael Jordan: “Negdje postoji neki klinac koji naporno radi da poboljša svoje vještine i ono čime se mi bavimo. Možda će trebati malo duže vremena, ali prije ili kasnije netko će cijeniti i voljeti igru na način na koji sam ja to radio. Neće preskakati korake. Neće se bojati. Učit će iz mog primjera, kao što sam ja učio iz drugih. Savladat će osnove…. Evolucija ne zna za granice. Ukoliko ne promijene visinu obruča ili nekako drugačije promjene način na koji se igra doći će vrijeme kada će zaigrati igrač puno veći od mene.”

Zbilja se nadam da će to vrijeme brzo doći jer će onda oni koji nisu imali prilike gledati Michaela Jordana kako igra vidjeti nešto što nadilazi savršenstvo, jer upravo takva je i bila njegova igra – savršena u svojoj nesavršenosti.