Intervju: Derrick Rose

Chicago se ovog ljeta odrekao jednog od svojih voljenih sinova te je u razmjeni s New York Knicksima u suprotnom smjeru poslao Derricka Rosea, Justina Holidayja i izbor druge runde 2017. godine, a zauzvrat su primili Robina Lopeza, Josea Calderona (kojeg su proslijedili u Lakerse) i Jeriana Granta. Roseu su navodno, kada je čuo da postoji mogućnost da bude razmijenjen, upravo Knicksi bili prva opcija. MVP iz 2010./2011. je inače u posljednjoj godini svog ugovora i nakon ove sezone će postati slobodan igrač.

Knicksi su trenutno na omjeru od 12 pobjeda i 9 poraza i dijele treće mjesto Istočne konferencije s Hornetsima i Celticsima što je bolje od mnogih predviđanja prije sezone. Rose u prosjeku ostvaruje 16,7 poena i dijeli 4,8 asistencija po utakmici, a pozitivno je što još nije propustio niti jedan susret. Bez pogovora je preuzeo ulogu trećeg igrača momčadi, iza Carmela Anthonyja i Kristapsa Porzingisa.

U razgovoru za New York Post se dotaknuo raznih tema, od povratka na razinu najkorisnijeg igrača lige, preko života i navijača u New Yorku, do odrastanja u Chicagu i puta do uspjeha.

Steve Serby: Koliko si motiviran vratiti se na elitni nivo igranja i na razinu na kojoj si nekada bio?

Derrick Rose: Uvijek sam bio motiviran. Uvijek sam imao mentalitet autsajdera koji se mora dokazivati neovisno o razini svoje igre. No konstantne ozljede vas mogu pokolebati. U početku sam se motivirao nekakvom osvetom, no sada to smatram izazovom. Naporno radim sve u mojoj moći kako bih se vratio na razinu na kojoj sam bio prije, no za to treba vremena i strpljenja. Smatram da je to nešto što sam izuzetno razvio tijekom ovih par godina – strpljenje, zbog svih nepogoda s kojim se morao nositi. Imati 23, 24 godine i nositi se sa silnim ozljedama, roditeljstvom te brigom za obitelj još otkad sam imao 19 godina nije bilo lako. Sada to sve shvaćam kao izazov u kojem pokušavam pronaći svoj identitet u ovom svijetu.

SS: Fali li ti biti onaj MVP igrač iz sezone 2010./2011.?

DR: Ne. Znam da sam mogao postati bolji. U to vrijeme nisam bio izrazito inteligentan igrač.

 SS: Kako si onda postao najkorisnijem igračem lige?

DR: Bio sam neoprezan i ne pretjerano pametan. Ponekad poželim da nisam nikada zakucao. Igrao sam prebrzo, nisam uopće mijenjao brzine. Nisam dobro čitao igru i smatram da moj IQ za igru nije bio visok kao što je sada. Smatram da sada posjedujem veću kontrole igre i da sam uravnoteženiji.

SS: Kako bi usporedio svoj sadašnji mentalitet na parketu s onime kada si bio taj neoprezni MVP?

DR: Smatram da puno bolje čitam igru i biram mjesta s kojih ću napasti. Kada sam bio mlađi sam još uvijek pokušavao shvatiti cijelu ligu i to kakav igrač želim postati. A sada, nakon devet godina skupljanja iskustva, smatram da mogu izaći na parket i birati svoje pozicije umjesto bez kontrole šutirati iz svih pozicija pokušavajući dobiti utakmicu.

SS: Što te sada motivira?

DR: Veličina. Biti zapamćen. Mislim da to motivira svakoga. Opsjednut sam postajanjem veličinom, ne samo u košarci, nego i u životu općenito. Gledam puno dokumentaraca i uvijek propitujem što to potakne ljudi da posvete svoj život samo jednom cilju.

SS: Da li si proučavao druge profesionalne sportaše?

DR: Ne bih se izrazio proučavao, ali zasigurno sam ih pažljivo promatrao.

SS: Koga?

DR: Sportaše poput Pelea, Michaela Jordana, Muhammada Alija, Bobbyja Fischera. Pokušavam doći srži, do toga što ih motivira i potiče da postanu opsjednuti sa svojim poljem interesa.

SS: Što misliš koje su kritike tvoje igre bile najnepoštenije?

DR: Moja cijela karijera u Bullsima. Ja sam inače iz južnog dijela Chicaga te bih ponekad znao otići do zapadnog. Tamo bi mi ljudi govorili da ne mogu ovo, da ne mogu ono. Sve to slušam još od šestog razreda, u svom vlastitom gradu. Naviknuo sam se na to. Međutim, kada su me ljudi tako kritizirali, to mi je istovremeno dalo do znanja da imam neku vrstu sposobnosti koju mnogi nemaju kada već kritiziraju sve što radim. Ova liga je puna ljudi koji su specijalisti za određena područja. Ja sam pak svestran, tako da mi to kada kritiziraju jedan dio moje igre daje do znanja da sam dobar igrač.

SS: Da li je tvoj mentalitet na parketu kao mladog igrača bio sličan onome Russella Westbrooka?

DR: S njim je drugačije. On igra s nekakvom dozom gnjeva i žestine. Ja nikada nisam tako igrao jer ne mogu igrati uzrujan ili ljut. Wes, s druge strane, uspijeva upravo takvom igrom. Ja sam na parketu totalno drugačiji igrač. Ne znam otkud to dolazi i što je to, vjerojatno je to neka doza samopouzdanja zbog toga što sam svjestan koliko naporno treniram. U Chicagu od malih nogu uvijek govorimo kako nema odustajanja. Nema odustajanja od niti jednog izazova. Igram kako bih pobijedio.

SS: Njegova se igra može više usporediti s Mikeom Tysonom?

DR: Da, tako nešto.

SS: Tijekom svih rehabilitacija, koji ti je trenutak bio najteži?

DR: Sve su imale teške trenutke i u svakoj sam se našao na dnu. Najviše sam mrzio ranojutarnje ustajanje. Nisam jutarnja osoba tako da mi je to ustajanje znajući da moram naporno raditi cijeli dan bilo najteže.

SS: Jesi li se pitao: „Zašto ja?“

DR: Prolazio sam kroz takve trenutke, no vjera mi je pomogla. Osjećam da se sve u životu događa s razlog. A ja imam vjeru da ću, tkogod me gleda odozgora, biti dobro te da sam ovdje s nekakvom svrhom. Znam da sam duhovno i financijski stabilan, i to s razlogom.

SS: Jesi li ikada sumnjao u svoj povratak?

DR: Nikada. Nikada.

SS: Da li si tijekom svog odrastanja u Chicagu ikada svjedočio ubojstvu?

DR: Jesam, u mojoj četvrti.

SS: Kako je bilo odrastati i svjedočiti takvim stvarima?

DR: Traumatično. Vidio sam kako najbolji prijatelj mog brata umire. Gledali smo ga kako krvari i nismo mogli ništa učiniti. Taj osjećaj bespomoćnosti je bio najtraumatičniji. Što je najgore, to se u mojoj četvrti redovito događalo.

SS: Kakve su bile utakmice u Murray Parku? (poznato igralište u četvrti gdje je Rose odrastao, op.a.)

DR: Bile su vrlo dobre i kompetitivne. Mlađi igrači nisu uopće mogli doći na red. Ja sam vjerojatno bio jedini od mlađih koji je mogao igrati sa starijima. Tada bi svi moji prijatelji stajali oko terena i navijali za mene kad god bih napravio nešto dobro. Čak su i zadirkivali starije igrače kako mogu dopustiti da im dječak postiže sve te silne poene.

SS: Kakav je osjećaj bio biti izabran prvi na draftu?

DR: Cijeli život slušam stvari poput: „Moraš se naviknuti na silnu pozornost, moraš se naviknuti na slavu.“ To je nešto što sam uspio i na što sam se tijekom svog života naviknuo, no to i dalje nije ono što ja jesam i kakav sam. S 28 godina na leđima, tijekom oporavaka od silnih ozljeda, shvatio sam da jednostavno nisam za takav način života. No to je moja profesija pa se ne smijem žaliti i cviljeti o tome.

SS: A počeo si karijeru u Chicagu i sada si u New Yorku…

DR: Ja sam osamljenik. Volim biti sam, jednostavno sam takav. Sada konačno mogu reći, kao otac i odrastao čovjek, da nikada nisam bio tip koji voli navijačku pažnju.

SS: Koliko je bolno bilo izgubiti finale NCAA-a od Kansasa 2008.?

A: Vrlo bolno. I to doslovno. Znate da na kraju utakmice nakon pobjede ispale vatromet i druge pirotehničke naprave? To vas spali, to mnogi ljudi ne znaju. Nakon što ga ispale, iskre koju padaju vas znaju opeći dok izlazite s terena. Tako da je to doslovno bilo bolno iskustvo (smijeh).

SS: Što Johna Caliparija čini Coach Calom?

DR: Njegova osobnost i želja za pobjedom. Voli imati dobre momčadi, a kada igraju dobro, stvori okruženje i osjećaj da ste u borbi sami protiv svih. Mi smo bili u Memphisu, malom Memphisu, a on nam je usadio mentalitet da se mi sami natječemo protiv ostatka svijeta.

SS: Misliš li da će se ikada vratiti u NBA ligu?

DR: Nadam se da neće.

SS: Zašto?

DR: Ima cijeli svijet u svojim rukama u Kentuckyju. Sa svom slobodom koju tamo ima i s načinom na koji se odnose prema njemu ne vidim razlog zašto bi to sve napustio. Čak je i njegov sin u momčadi. Što više možete tražiti?

SS: Kako te uspio vrbovati za Memphis?

DR: Uvijek govorim ljudima da je prevario moju majku (smijeh). Bio je vrlo obziran prema njoj. Derrick Kellogg, tada pomoćni trener na Memphisu, i trener Calipari su došli u moju kuću. Trener je bio vrlo pristojan prema mojoj majci i lijepo razgovarao s njom. Prema meni se pak odnosio s totalno suprotnošću kada sam došao na sveučilište. Proklinjao me svaki dan i pokušavao me izbaciti s terena ako je smatrao da nisam dovoljno marljivo trenirao. No s vremenom sam se naviknuo i shvatio da je to njegov način motiviranja igrača.

SS: Koje ti je najdraže sjećanje u dresu Bullsa?

DR: Primanje trofeja za najkorisnijeg igrača lige.

SS: Opiši trenera Knicksa, Jeffa Hornaceka.

DR: Trener Horn je stara škola. Dopušta igračima slobodu da izađu na teren i da igraju na način za koji smatraju da je najbolji.

SS: Što te impresioniralo u igri Kristapsa Porzingisa?

DR: Uvijek radi na nečemu i nikada nije zadovoljan.

SS: On je neka vrsta čuda prirode, zar ne?

DR: Da, biti tako pokretan, a opet tako visok nije normalno. Mnogo igrača dođe u ligu i promijene je, ostave trag. Međutim, biti visok 220 cm i moći se kretati na način na koji se on kreće, biti tako mobilan i uravnotežen, nije normalno. Čak ni ne trči kao da je toliko visok. Trči i dribla poput niskog krila. Mislim da je prvi centarski igrač u povijesti lige koji se može tako kretati.

SS: Što si naučio o Carmelu Anthonyju kao suigraču što prije nisi znao?

DR: Vrlo je glasan i ima veliku želju i volju za pobjedom. U skupovima tijekom minute odmore uvijek daje do znanja suigračima: „Moramo postići ovo, i ovo je način na koji ćemo to učiniti.“ To je nešto što ja još uvijek učim jer sam po prirodi tih momak. Uvijek se vodim nečijim primjerom. Sljedeći korak za mene jest postajanje vođe te je zato dobro imati Mela u blizini.

SS: Opiši navijače Knicksa.

DR: Iskreno, najbolji na svijetu. Zaista se razumiju u košarku. Ponekad kada uđete u neke dvorane i čujete žamor, ljudi čak niti ne pričaju o utakmici, već o ručku, poslu ili gdje idu nakon utakmice. Ovdje to ne čujete. Mnogi su navijači tijekom utakmice vrlo glasni i toliko uživljeni u utakmicu da govore igračima gdje da se kreću i što da učine na parketu. Obožavam to čuti.

SS: Jesu li te prihvatili od prvog dana?

DR: Čini se da jesu. Moj je posao ovdje pobijediti, pod svaku cijenu. Nije me briga za moju statistiku i prosjek, ovdje sam iz razloga da pomognem Melu i ostalima da pobjeđuju i da poguramo ekipu što dalje možemo i pokušamo iznova izgraditi kulturu.

SS: Tko ti je bio idol tijekom djetinjstva?

DR: Nisam ga imao. Da sam ga imao, to bi bila moja majka. Moje braće često nije bilo, a i bili su dosta stariji od mene. Majka me rodila s 34 godine. Dvoje moje starije braće se tada već iselilo, a treći nije baš često bio doma.

SS: Baka je pomogla u tvom odgoju.

DR: Da, nažalost je preminula kada sam bio šesti razred. Bilo je vrlo ljubazna i uvijek me štitila od majčinih odgojnih lekcija (smijeh). Živjela je s nama i pobjegao bih njoj kad god bih bio u nekoj nevolji. Bila je vrlo ljubazna što su ljudi iskorištavali, zbog čega je moja majka, kada je to primijetila, odlučila da neće dopustiti ljudima da isto rade i njoj.

SS: Tvoj oca nikada nije bio dio toga. Da li znaš gdje je? Imaš li ikakav odnos s njim?

DR: Ne i da vam kažem istinu, vjerojatno je preminuo. Nikada se nisam čuo s njim, a mislim da bi mi se, s obzirom gdje sam u svojoj karijeri, javio da je živ.

SS: Sviđa li ti se život u New Yorku?

DR: Jako.

SS: Zašto? Osamljenik si. Tih momak.

DR: Istina, no mogu se slobodno kretati. Sa svojih 190 cm se mogu bez problema prošetati s kapuljačom ili kapom bez da me itko prepozna. Prednost je što nisam visok 210 cm kao recimo Joakim Noah. Mogu prošetati ulicama kao normalna osoba, a to u Chicagu nisam mogao. Ovdje su naviknuti na poznate ličnosti.

SS: Praznovjerja?

DR: Ne jedem previše prije utakmica. Oblačim tenisice na točno određeni način. Imam točno vrijeme kada uzimam suplemente i kada popijem energetsko piće. Ništa specijalno, male stvari poput tih.

SS: Tri gosta na večeri?

DR: Martin Luther King, Malcolm X i moja baka.

SS: Pizza u New Yorku?

DR: Obožavam je.

SS: Najdraži glumac?

DR: Leonardo DiCaprio.

SS: Najdraži zabavljač?

DR: Tupac.

SS: Najdraže jelo?

DR: Špageti u marinara umaku i piletina s roštilja.

SS: Opiši svoje iskustvo u humanitarnoj akciji ovaj tjedan s Michaelom Youngom, dječakom koji boluje od leukemije.

DR: Puno mi je to značilo, pogotovo jer je moj obožavatelj. Budući da imam sina, znam da se zabrinem kada padne i ozljedi se ili kad ima prehladu, a ne mogu ni zamisliti kako bi mi bilo da ima leukemiju i da ga moram voditi na tretmane te kako bi užasan osjećaj to bio. Međutim, takva me iskustva podsjete da moram više cijeniti vrijeme provedeno sa svojim djetetom te koliko mogu biti sretan što je živo i zdravo. Stvarno je blagoslov provoditi vrijeme s bolesnom djecom jer vam uvelike pomognu steći perspektivu o onome što je važno u životu.

SS: Kakav igrač želiš biti za godinu dana?

DR: Najbolji igrač koji Derrick Rose može biti.

SS: Možeš li se vidjeti, ako sve bude kako treba, u dresu Knicksa na dulje staze?

DR: Volio bih da bude tako, ali to ne ovisi o meni.

SS: Zašto bi volio da bude tako?

DR: Sviđa mi se okruženje i sve što dolazi s New Yorkom. Zaista mi se sviđa ovdje.

SS: Čitao sam negdje da si izjavio da dolaze velike stvari. Na što se to točno odnosilo?

DR: Otac jednog od mojih najboljih prijatelja je i meni bio snažna očinska figura. Uvijek nam je, još u šestom razredu, govorio: „Kasnije postaje bolje.“ Sada ga u potpunosti razumijem. Odrastao sam u Chicagu gdje djeca ne cijene život kao što bi trebala.  Malo je bilo vjerojatno da ću imati svu ovu disciplinu, odlučnost, potporu obitelji i da ću uspjeti. Mogao sam biti zadovoljan samo osvajanjem nagrade najkorisnijeg igrača lige i određenom svotom na svom bankovnom računu. No nisam odustao, iako bi mnogi na mom mjestu, nakon tri operacije koljena i operacije očne orbite, upravo to učinili. Ne želim zvučati umišljeno, no i kada završim košarkašku karijeru, znam da će me uvijek nešto tjerati da se natječem i da budem bolji jer sam jednostavno takav.

SS: Poruka navijačima Knicksa koji još sanjaju u osvajanju naslova?

DR: Treba vremena. Dajemo sve od sebe. Znam da ja dajem posljednji atom snage. I dok god budem član ove organizacije, konačni će cilj uvijek biti osvojiti naslov.

SS: Koliko je realan taj cilj?

DR: Vrlo realan. Ljudi su mislili da ćemo sada biti na omjeru 2-19, ili nešto slično. To nas strašno motivira. Svi u momčadi nešto love i motivirani su, od početne petorke, preko igrača s klupe, do trenera, generalnog menadžera i vlasnika. Svi želimo taj prsten. No potrebno je vrijeme, posvećenost i puno žrtvovanja.