Crosarka.com - Nezavisni hrvatski košarkaški portal

Dino Rađa

dino-radja

U članku korišteni dijelovi iz Rađine biografije “Moj galebe” autora Milorada Bibića Mosora, objavljene 2000. U članku se puno više govori o Rađinoj NBA karijeri.


Dino Rađa jedan je od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena. Podjednako je kvalitetno igrao na poziciji centra i krilnog centra, a povodom njegovog 46. rođendana donosimo vam njegovu biografiju.

Kao junior Jugoplastike dvaput je osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Prvi put u Herceg Novome, drugi put u Kraljevu. Prvi put je u zapisniku seniorske momčadi “Žutih” bio 9. veljače 1983. Trener je bio Zoran Grašo, Zadar je u Jazinama pobijedio Jugoplastiku 94:90, a Rađa je tada imao 15 godina i 9 mjeseci. Nosio je dres s brojem 13. Kasnije će četrnaestica postati njegov zaštitni znak. Sigurno bi dres s brojem 14 uzeo i u Boston Celticsima, ali taj broj Celticsi su odavno umirovili najboljem playmakeru u povijesti Celticsa Bobu Cousyju. Prvi koš u prvenstvu Jugoslavije Rađa je zabio 15. prosinca 1984. na utakmici 9. kola u kojoj je Partizan u Beogradu pobijedio Jugoplastiku 94:88. Osim Graše, nakratko ga je u Jugoplastici trenirao i Krešimir Ćosić. Od sezone 1985/86 Rađa je standardan prvotimac Jugoplastike. Trener je bio Slavko Trninić, ali je on nakon serije poraza dao ostavku, a na njegovo mjesto došao je Zoran Slavnić. Nakon odlaska Zorana Slavnića na klupu Jugoplastike došao je novi trener, Božidar Maljković, dotadašnji pomoćni trener Crvene zvezde. Poznata je i tadašnja Rađina izjava:

“Što će nam taj Maljković, nama treba poznati trener koji će nas odvesti visoko, a ne netko tko će se učiti na nama!”

A poslije će se pokazati da je Božidar Maljković najtrofejniji trener u povijesti Jugoplastike, a Rađa u svakoj prilici rado ističe: “Maljković je najbolji trener koji me je ikada trenirao!”

Rađa je bio izuzetno važan igrač Jugoplastikine najbolje generacije u povijesti kluba. Osvojio je naslov prvaka Jugoslavije 1988., 1989. i 1990., dvaput je bio prvak europskog Kupa prvaka (1989., 1990.), te jednom osvajač jugoslavenskog kupa (1990.). Rađa je htio zaigrati u NBA ligi već u sezoni 1989/90. Boston Celticsi su draftirali Rađu u drugoj rundi NBA drafta 1989. kao 40 izbor.

O propalom odlasku u NBA 1989. Rađa kaže:

“Te godine Boston Celticsi su me izabrali na draftu i odmah sam želio otići onamo. Da to ne činim, govorili su mi i otac i mater, čak me je i prijatelj Vinko Bajrović Capo savjetovao da pričekam, jedino mi je prijatelj Milorad Bibić Mosor kazao: ‘Ajde kad te žele! Tko je lud odbiti poziv iz Boston Celticsa, najtrofejnije momčadi u povijesti NBA lige!’ Bez obzira tko će mi što kazati i savjetovati, ja sam već bio odlučio otići. U Boston sam stigao usred ljeta i odmah započeo s ‘krvavim pripremama.’ Svakoga dana dvaput dnevno treninzi. Teretana, atletska staza, košarkaška dvorana. Po četiri-pet sati dnevno. I tako svakoga dana u tjednu osim nedjelje. Ukupno, pet tjedana takvog treniranja. Osjećao sam se fantastično, zbližio se s ljudima iz Celticsa, doživio da mi kao 22-godišnjem Europljaninu plješće kompletan stadion kad me službeni spiker predstavio na jednoj baseball utakmici u Bostonu. Čekao sam 6. listopada, dan predstavljanja momčadi Boston Celticsa za sezonu 1989/90 i početak kampa Celticsa uoči nove sezone. Ali…

Kad sam odlazio iz Splita, na Gripama su mi rekli da sam ugovorom vezan za ‘Žute,’ da ne mogu u NBA ligu. Iz Bostona su mi tvrdili drugačije: da nema nikakve zapreke da u novoj NBA sezoni zaigram za njih! To mi je kazao generalni menadžer Jan Volk i onoga trenutka kad je iz Ureda NBA stigla službena licencija da mogu igrati za Boston Celticse, mislio sam da je sve u najboljem redu. Kako sam svakodnevno kontaktirao sa svojima u Splitu i sa svojim splitskim prijateljima, saznao sam da je doli Jugoplastika digla frku, da me tužila sudu, angažirala dvojicu američkih odvjetnika. U svemu tome najviše me smetala činjenica da sam samo ja ocrnjen kao nekakav bjegunac, izdajnik. U isto vrijeme u NBA ligu došli su Dražen Petrović u Portland Trail Blazerse, Vlade Divac u Los Angeles Lakerse i Žarko Paspalj u San Antonio Spurse. I svi su oni bili sportski heroji, a ja – gotovo izdajnik! Nitko, ama baš nitko s Gripa nije sa mnom službeno kontaktirao. Prijetili su preko tiska, govorili o svojoj ‘velikoj pobjedi’ koja će se dogoditi na sudu. Pritom ne mislim na trenera Božu Maljkovića i suigrače, s njima sam se redovito čuo, a osim njih katkad me zvao i predsjednik Stručne komisije Branko Macura.

Jednog dana iz kluba me nazvao generalni menadžer Jan Volk i iznenadio me kazavši: ‘Dino, vrijediš šest milijuna dolara!’ Nisam znao o čemu se radi, pokazao mi je zahtjev Jugoplastike koja od Celticsa za mene traži upravo šest milijuna dolara. Oni, dakako, nisu pristali i sve se završilo na sudu u Bostonu. ‘Spis Rađa’ od oko stotinu stranica našao se na Saveznome sudu u Bostonu i savezni je sudac Douglas Woodlock svoju odluku morao saopćiti 21. rujna. U međuvremenu, u Boston su bili stigli moji otac i mater, Celticsi su ih pozvali u goste. Došao je taj dan, mater je ostala doma, otac i ja otišli smo u sudnicu. Mister Douglas Woodlock saopćio je ‘da Dino Rađa ne smije igrati za Boston Celticse budući da se NBA klub iz Bostona bespravno upleo u važeći ugovor na relaciji Jugoplastika-Dino Rađa!’ Istoga trenutka promislio sam: ‘Neću pauzirati!’ Nisam ni slušao obrazloženje saveznog suca, u glavi mi se vrtjelo pitanje: ‘što učiniti?’ Do mene je došao generalni menadžer Jan Volk i kazao mi: ‘Drugostupanjski sud sigurno će poništiti ovu odluku, ostani u Bostonu!’ Ništa nisam odgovorio, a iste večeri s Gripa su me nazvali Božidar Maljković i Željko Jerkov i kazali mi kako jedva čekaju da se vratim u svoj košarkaški dom. Od toga trenutka idućih su tjedan dana trajali pregovori na relaciji Jugoplastika-Boston Celtics. Trećeg listopada nazvao me Jan Volk i rekao mi: ‘Tvoj matični klub i mi smo se konačno dogovorili. Vrati se u Split, odigraj tamo ovu sezonu, a naš si službeno od 1. lipnja 1990!’ Boston Celticsi platili su Jugoplastici vrlo veliku odštetu, a ja sam se vratio u Split. I doživio ovacije na prvoj utakmici koju sam odigrao za ‘Žute’ protiv Zagreba na Gripama. Znate već: iduće godine nisam otišao u Boston Celticse, nego u rimski Il Messaggero, a veliki, zapravo najveći košarkaški san da u dresu Boston Celticsa zaigram u NBA ligi ostvario sam u sezoni 1993/94. Napokon!”

Rađa se s čelnicima Jugoplastike dogovorio da će nakon završetka sezone 1989/90 otići iz Splita. Tako je i bilo. I nije samo on otišao, Duško Ivanović i Goran Sobin su također napustili klub. U sezoni 1990/91 Jugoplastika tj. POP 84 kako su se zvali, senzacionalno osvaja i jugo naslov (4 zaredom) i jugo kup (2 zaredom) te naslov prvaka Europe, treći zaredom. Bez Rađe, Ivanovića, Sobina i trenera Maljkovića koji su otišli, s novim trenerom Željkom Pavličevićem. Rađi je to bila prva sezona za rimski Il Messaggero, igrao je za njih tri sezone, bio najskuplji košarkaš u Europi, imao je ugovor čija je vrijednost bila tri puta viša od dotad najskupljeg ugovora jednog košarkaša u Italiji. Novinski izvještaj iz naših novina iz tog vremena kaže da je Rađa potpisao petogodišnji ugovor s rimskim klubom vrijedan gotovo 18 milijardi lira, u dolarima oko 15 milijuna dolara. Imao je veću godišnju plaću od Diega Maradone u nogometnom klubu Napoli. U tri sezone u Rimu Rađa je osvojio tek jedan trofej: Kup Radivoja Koraća 1992. Loš trenerski rad u klubu i loša selekcija igrača učinili su svoje. U trećoj sezoni Rađinog boravka u Rimu u klubu je bio gotovo pa raspad sistema, jedva su ostali u ligi, a bilo je i poteškoća s financijama. Rađa je imao još dvije godine ugovora, ali je ponudio raskid i rekao da bi otišao u Celticse. Čelnici kluba su to prihvatili. Rađa o rimskom razdoblju kaže:

“Pukao bih da sam odradio cijeli petogodišnji ugovor s Rimljanima. Meni je u Rimu zaista bilo divno, prekrasno, ali više nisam mogao igrati u sastavu koji nema nikakvih ambicija. U kojemu je ‘dobro ako dobiješ, dobro ako izgubiš.’ Naučio sam igrati u momčadima koje su non-stop u vrhu. To mi je u Rimu nedostajalo.”

Rađa o svojoj NBA rookie sezoni kaže:

“Sjećam se prve utakmice u NBA, uvijek ću je pamtiti. Prva utakmica protiv New York Knicksa. Taj prvi susret odigrao sam kao u transu. Vrlo dobro! Zabio sam 15 koševa, dogodilo se nešto što se, po kazivanju ljudi iz Celticsa, dogodilo samo jednom dotad: cijelo gledalište skandiralo je: ‘Dino, Dino!’ To je doživio samo jedan rookie prije mene u svojoj uvodnoj utakmici – Larry Bird! Bio sam presretan, uspio sam već na startu, a košarkaš protivnik za kojega sam bio zadužen nije bio nitko drugi doli strašni – Patrick Ewing! Te prve sezone pamtim da sam bio nominiran za igrača tjedna. Ej, moj prvi tjedan u NBA ligi i već sam bio u igri da budem proglašen igračem tjedna. Nevjerojatno! Uskoro je došla i naša utakmica u Chicagu protiv Bullsa. Nema tamo derbija kakvi su Jugoplastika – Cibona, Hajduk – Dinamo; tamo ima toliko utakmica, po 82 za svaki klub u regularnom dijelu sezone, da bi bilo suludo išta zvati derbijem. Svaka je utakmica zapravo derbi. I velika fešta. Ali, taj susret između Chicago Bullsa i Boston Celtica bio je prvi NBA dvoboj između Tonija Kukoča i mene. Učinili smo iznenađenje, dobili Bullse usred Chicaga. Bilo je iluzorno očekivati da ću te prve sezone igrati na All-Star utakmici, igrao sam zajedno s Tonijem na All-Star Rookie Gameu. I bilo je dobro.”

Na kraju sezone je uvršten u All-Rookie drugu petorku (zajedno s Kukočem), a jednom je proglašen za rookieja mjeseca, za studeni 1993. Ostali rookieji mjeseca te sezone: prosinac 1993. – Chris Webber, siječanj 1994. – Penny Hardaway, veljača 1994. – Vin Baker, ožujak 1994. – Chris Webber, travanj 1994. – Penny Hardaway. Tada se birao samo jedan rookie mjeseca, bez obzira na Istočnu ili Zapadnu konferenciju, tek od sezone 2001/02 biraju se dva najbolja rookieja mjeseca, jedan na Istoku i jedan na Zapadu. U prvoj sezoni Rađa je u 80 utakmica prosječno zabijao 15,1 koš i 7,2 skokova, imao je 17 double-double učinaka. Najviše koševa te sezone zabio je Los Angeles Lakersima i Philadelphia 76ersima, i jednima i drugima zabio je 36 – to su mu i rekordi karijere u NBA ligi. Lakersima je zabio 36 4. ožujka 1994, a 76ersima četiri tjedna poslije, 27. ožujka 1994. Denver Nuggetsima je te sezone zabio 29, Orlando Magicu također 29, Chicago Bullsima 26, New York Knicksima 26.

dino-radja

Druge sezone bio je još bolji, ali je zbog ozljede pauzirao na 16 utakmica, a te sezone bio je uz Dominiquea Wilkinsa najbolji igrač Celticsa. Imao je prosjek od 17,2 koša i 8,7 skokova uz 19 double-doubleova, a njegovi Celticsi plasirali su se u playoff gdje su kao osmoplasirana momčad u Istočnoj konferenciji ispali od prvoplasiranih Orlando Magica 3-1, koji su kasnije igrali NBA finale. Koliko su Celticsi u to vrijeme bili slabi dovoljno govori i podatak da su se nakon tog NBA playoffa 1995. u idući plasirali tek 2002. Omjeri Celticsa za vrijeme Rađine četiri NBA sezone: 32-50, 35-47, 33-49, 15-67 (najgori omjer Celticsa u povijesti kluba).

Tako je playoff 1995. bilo jedino Rađino igranje u playoffu, u 4 utakmice imao je prosjek od 15,0 koševa i 7,0 skokova. Shaq i društvo ipak su bili prejaki za Celticse, Shaq je Celticsima u prvoj utakmici dao 23 koša uz 11 skokova, u drugoj utakmici 22 koša i 9 skokova, u trećoj utakmici 20 koševa i 21 skok, a u četvrtoj 25 koševa i 13 skokova. Te sezone u regularnom dijelu Rađa je briljirao protiv Orlanda, najviše je zabio Houston Rocketsima (31 koš), zatim Orlandu 30 koševa, Orlandu 29, New York Knicksima 29, Orlandu 29, Orlandu 27 te Seattle SuperSonicsima 28 i Detroit Pistonsima 26.

U trećoj NBA sezoni Rađa je igrao izvanredno, ali je zbog ozljede odigrao tek 53 utakmice. Rađini dojmovi iz te sezone:

“Treće sezone u NBA ligi igrao sam najbolje. Bez imalo prepotencije mogu kazati – bilo je odlično! Siguran sam da bih te sezone 1995/96 igrao na All-Star utakmici da sam bio Amerikanac, a ne Europljanin. Svakome sam mogao dati dvadeset koševa kad se sjetim. I to bez obzira čuva li me recimo Charles Barkley ili neki manje poznati igrač. U toj sezoni opet me zaustavila neugodna ozljeda, izvrnuo sam zglob, do svlačionice je bio otekao kao veliki luster. Bilo je to dva mjeseca prije kraja sezone. Do kraja više nisam zaigrao.”

Imao je prosjek od 19,7 koševa i 9,8 skokova uz 27 double-doubleova. U trećoj sezoni najviše koševa zabio je Indiana Pacersima (33 koša), Toronto Raptorsima zabio je 31, Sacramento Kingsima 31, Detroit Pistonsima 29, Atlanta Hawksima 28, Dallas Mavericksima 28, Los Angeles Lakersima 28, Miami Heatu 27, Vancouver Grizzliesima 26, Indiana Pacersima 26.

Te sezone navijači su za NBA All-Star utakmicu odabrali ovu petorku Istoka: Penny Hardaway, Michael Jordan, Scottie Pippen, Grant Hill i Shaquille O’Neal. Rezervnih sedam igrača za All-Star utakmicu koje su izabrali NBA treneri bili su: Patrick Ewing, Reggie Miller, Vin Baker, Terrell Brandon, Glen Rice, Juwan Howard i Alonzo Mourning. Od tih igrača maknimo bekove Millera i Brandona te nisko krilo Ricea, oni nisu bili Rađi konkurencija jer je Rađa igrao na poziciji krilnog centra i centra. Dakle ostaju Ewing, Baker, Howard i Mourning. Ewing i Mourning su centri, a Baker i Howard krilni centri. Maknimo Ewinga i Mourninga koji su bolji igrači od Rađe i koji su tada obojica već bili dokazani NBA igrači. Ewing je do sezone 1995/96 All-Star igrač bio 9 puta (1986., 1988., 1989., 1990., 1991., 1992., 1993., 1994., 1995.; 1986 nije igrao zbog ozljede). Alonzo Mourning je izabran na All-Star utakmicu 1994. i 1995., ali 1994 nije igrao zbog ozljede.

Vin Baker je prvu All-Star utakmicu igrao 1995., a osim All-Stara 1996. igrao je još na dvije All-Star utakmice, 1997. i 1998. Prve tri All-Star utakmice odigrao je u dresu Milwaukee Bucksa, a posljednju četvrtu u dresu Seattle SuperSonicsa (danas Oklahoma City Thunder). Juwanu Howardu iz Washington Bulletsa (današnji Wizardsi) je to bio prvi i jedini All-Star nastup u karijeri.

Bakerovi Milwaukee Bucksi su sezonu 1995/96 završili s omjerom 25-57, Howardovi Washington Bulletsi s omjerom 39-43, a Rađini Celticsi s omjerom 33-49. Howardova statistika na kraju te sezone: 81 utakmica, prosječno 22,1 koš i 8,1 skokova, Baker: 82 utakmice, prosječno 21,1 koš i 9,9 skokova, a već spomenuta Rađina statistika, čisto za usporedbu s Howardom i Bakerom: 53 utakmice uz prosjek od 19,7 koševa i 9,8 skokova.

All-Star rezerve te godine objavljene su u utorak, 30. siječnja 1996. U tom trenutku Bakerovi Bucksi imali su omjer 15-26, Howardovi Bulletsi 21-21, a Rađini Celticsi 15-27. Baker je u tom trenutku imao prosjek od 21,4 koš i 10,2 skokova, Howard 20 koševa i 7 skokova, a Rađa 20,3 koša i 10,1 skok. Pa sad vi procijenite tko je više zaslužio All-Star te sezone, Rađa ili Juwan Howard?

Rađa je u svojoj posljednjoj, četvrtoj NBA sezoni odigrao tek 25 utakmica uz prosjek od 14,0 koševa i 8,4 skoka uz 7 double-doubleova. Te sezone najviše je zabio Washington Bulletsima (26 koševa). O posljednjoj sezoni Rađa kaže:

“Moja četvrta sezona u NBA ligi, ona 1996/97, bila je najlošija. Vratio sam se s Olimpijade u Atlanti fizički i psihički totalno iscrpljen. Teško sam se mirio s debaklom na Olimpijadi, nervirao sam se zbog odnosa nekih ljudi iz vrha hrvatske košarke i mnogih novinara prema svima nama iz reprezentacije. Prvih mjesec dana u novoj sezoni odigrao sam solidno. A onda sam iz treninga u trening osjećao kako me koljeno sve više boli, da više jednostavno ne mogu. Vidjelo se da sezona neće biti uspješna, pa sam se dogovorio s mojima iz kluba i odlučio se na operaciju. Operirano mi je koljeno, više se nisam vratio u momčad.”

Ukupno je u NBA ligi odigrao 224 utakmice, startao 172 uz prosjek od 16,7 koševa i 8,4 skokova za 32,6 minuta po utakmici. Ostvario je 70 double-doubleova, a rekord karijere od 20 skokova zabilježio je protiv Toronto Raptorsa 11. prosinca 1996 u utakmici s tri produžetka koju je Boston na domaćem terenu dobio 115:113. Rađa je igrao 54 minute, ali je imao katastrofalan šut iz igre 5/18.

U četiri NBA sezone Rađu su trenirala dva trenera, prve dvije sezone Chris Ford. 17. svibnja 1995. Ford je dobio otkaz, a kandidati za novog trenera Celticsa bili su nekadašnji igrači Celticsa Dave Cowens i Don Chaney te trener sveučilišta George Washington Mike Jarvis. Svi su intervjuirani od strane generalnog menadžera Celticsa M.L. Carra, također nekadašnjeg igrača Celticsa. Na kraju je generalni menadžer Carr sam sebe imenovao novim trenerom Celticsa tako da je bio Rađin trener u njegove posljednje dvije sezone. 6. svibnja 1997. za novog trenera Celticsa imenovan je Rick Pitino. Da, isti onaj Pitino koji je prije par tjedana osvojio NCAA naslov s Louisvilleom, a 1996. i s Kentuckyjem. Osim trenera, Pitino je imenovan i generalnim menadžerom Celticsa. Mjesec i pol nakon što je imenovan na dvostruku funkciju u Celticsima Pitino je poslao Rađu u Philadelphia 76erse. Rađa je ogorčen zbog te zamjene.

“Oporavljao sam se dosta brzo, počeo sam trenirati punim intenzitetom, nisam vjerovao da mi je to posljednja sezona u dresu Boston Celticsa. A onda je došlo do promjene trenera, za kormilo je došao Rick Pitino. Odmah je kazao kako je zainteresiran za mene, u razgovoru ‘jedan na jedan’ nije krio kako voli tip igrača kao što sam ja, jer mogu zabiti 20 koševa u svakoj utakmici, mogu imati 10 skokova. Jedno jutro su me zvali iz kluba, mislio sam da me žele mijenjati, no dobio sam punu potporu, rekli su mi da znaju za moj razgovor s Pitinom i da sa mnom najozbiljnije računaju. A onda sutra ujutro saznam da su me ‘trejdali’ u Philadelphia 76erse!? A to nije bilo pošteno. Nevjerojatna dvoličnost! Ja ne bih bio Dino Rađa da im to nisam kazao u lice, otišao sam u Philadelphiju, nisam prošao liječničke preglede. Javila se opcija Europa. Postupio sam isto kao kad sam bio u Rimu: prekinuo ugovor! I vratio se u Europu… Za puno manje novce!”

Prije nego se zamjena dogodila Rađa je rekao Celticsima da se namjerava vratiti u Hrvatsku preko ljeta te se na vrijeme pojaviti u trening kampu Celticsa. Ali Pitino je mislio drugačije. Rađa je u petak 20. lipnja 1997. mijenjan u Philadelphia 76erse za Clarencea Weatherspoona i Michaela Cagea. Rađa se isprva nećkao i nije želio otići u Philadelphiju na liječnički. Ali nije imao stavku u ugovoru koja bi mu omogućavala odbijanje tradea. Nakon konzultacija s udrugom NBA igrača (NBA Players Association) odlučio je ipak otići na liječnički.

“U potpunosti očekujemo da Dino prođe liječnički i veoma smo sretni što je Dino odlučio putovati u Philadelphiju. Ne razumijem problem. On nam nije rekao gdje je problem”, tada je govorio Pitino. Očito mu je Rađa zamjerio zbog pogažene riječi, prvo mu vele da je siguran u Celticsima, a onda ga mijenjaju. Ali to je NBA, nema tamo apsolutno nikakve sentimentalnosti.

Jedan od razloga zašto su Celticsi napravili tu zamjenu je i da se riješe Rađinog povećeg ugovora, koji je trajao još tri godine (dobio bi oko 18 milijuna dolara za te tri sezone). A Weatherspoonu i Cageu su nakon iduće sezone istjecali ugovori. Zapravo, Cage je imao ugovor još dvije sezone, ali je druga sezona bila tek djelomično zagarantirana. Tako bi Rađa za 76erse u sezoni 1997/98 zarađivao oko 5,3 milijuna dolara, a još bi mu i porasla plaća za 15 posto zbog zamjene u drugi klub, tako da bi mu plaća bila 6,1 milijun dolara po sezoni. Dobio bi 800 tisuća dolara veću plaću za svaku od te tri sezone da zamjena nije propala, tako da od tog bonusa od 2,4 milijuna dolara na kraju nije bilo ništa.

“Želimo igrače koji nisu skloni ozljedama koji će igrati brzu košarku”, tada je govorio Pitino. “Dino se vjerojatno bolje uklapa u sustav igre Larryja Browna.”

Ali nekoliko dana kasnije, u utorak navečer, 24. lipnja, 76ersi su objavili da Rađa nije prošao liječnički tako da je zamjena otpala i poništena je. I prije nego je zamjena obavljena trener 76ersa Larry Brown je izrazio zabrinutost da Rađino lijevo koljeno, koje je operirano 8. siječnja 1997., nije dovoljno zacijelilo da bi mogao igrati košarku. Ali koljeno je bilo dovoljno dobro za europske napore. Rađa je 2008. imao neke poslovne sastanke u Philadelphiji, i tada je novinaru Philadelphia Daily Newsa o toj poništenoj zamjeni rekao: “Vratio sam se u Europu, igrao odlično 4 godine, igrao još 2 godine nakon toga. Trebalo mi je neko vrijeme da se oporavim.”

Posljednja takva zamjena koja je poništena dogodila se 17. veljače 2009. Charlotte Bobcatsi mijenjali su Tysona Chandlera u Oklahoma City Thunder za Joea Smitha, Chrisa Wilcoxa i draft prava na DeVona Hardina, koji je bio 50. izbor Thundera na draftu 2008. Dan kasnije zamjena je poništena kada Chandler nije prošao liječnički.

O svojim NBA trenerima Rađa je rekao:

“Chris Ford bio je veliko trenersko ime u NBA ligi. Ali, kao čovjek bio je pomalo ‘falš.’ Nije smija vikat na starije igrače, nije ništa smio prigovoriti Robertu Parishu… A onda se derao na nas mlađe i na mene. Sve dok ga jednom pred punim gledalištem nisam poslao u ‘onu stvar’ i gađao ga znojnicama. E, od onda me je poštivao. Naslijedio ga je dobar čovjek M.L. Carr, nije bio takav trenerski kapacitet kao Ford, ali njega smo zaista voljeli. Međutim, ekipa je bila toliko ‘u kurcu’ da se ništa nije dalo učiniti. Rick Pitino mi je u startu slagao, s njim nisam radio i mislim da nisam puno propustio u životu.”

dominique-wilkins-dino-radja-stojko-vrankovic-panathinaikos

Rađa je nakon 4 NBA sezone potpisao za grčki Panathinaikos. Za njih je odigrao dvije sezone (1997.-1999.), osvojio dva naslova prvaka Grčke. Za vrijeme igranja u Grčkoj dogodio mu se nevjerojatan incident.

“Igramo utakmicu protiv Olympiacosa, trebamo pobijediti više od 11 koševa razlike želimo li ući u playoff sa startnom pozicijom broj jedan. Ali, ne ide i gotovo! Jedva smo dobili s minimalnom razlikom… Uđem u tunel koji vodi prema svlačionici, vidim da jedan navijač, uredno odjeven, napada trenera Subotića. Ja stanem u obranu trenera, uz nas se učas stvori policija. E, kad je mangup vidio tu policiju, on postane agresivan prema meni, svašta počne vikati, govoriti, psovati… Onda sam puknuo. Istrgnuo sam se iz policijske zaštite, a navijač je zasprintao prema izlazu. E, ali sam i ja sprintao za njim. I kad mi je došao na rukohvat, odalamio sam ga u glavu tako da se srušio. I onda sam doznao: on se zove Dimitri Giannakopoulos. A njegov otac je – gazda mojega kluba Pavlos Giannakopoulos!? Tad sam se spakirao, došao doma, u Split. Mislio sam da se više neću vratiti u Atenu. To je bilo druge, posljednje godine ugovora, nisam htio ići igrati playoff. Ali, prijatelji su me nagovorili, vratio sam se, obranili smo naslov prvaka.”

Nakon dvije sezone u Grčkoj, Rađa se vratio u Hrvatsku, potpisao je za Zadar. U jednoj sezoni koju je odigrao za Zadar osvojen je kup Krešimir Ćosić i izgubljeno je finale hrvatskog prvenstva. Te sezone i nikada više uvedeno je apsurdno i glupo pravilo, da ne kažemo skandalozno i sramotno pravilo tzv. mini-lige: prije završnog doigravanja igrana je mini-liga u kojoj je Cibona dvaput pobijedila Zadar (75:70, 64:61), i to joj je osiguralo da u finalu prije prve utakmice ima vodstvo 1-0 u ukupnim pobjedama. Znači igrala se prva utakmica finala, a Cibona je već vodila 1-0. Ta utakmica se igrala u Zagrebu, Cibona je dobila 79:73 i poveli su 2-0 u seriji na tri dobivene utakmice. A na drugoj utakmici u Zadru Rađa je zadobio težu ozljedu oka kad ga je u 27 minuti Krstić nehotice pogodio u lijevo oko. Cibona pobjeđuje usred Zadra i osvaja naslov. Dan nakon te utakmice Rađa je rekao:

“Koliko god me boli oko i glava, toliko me boli činjenica da nismo uspjeli postati prvaci Hrvatske. Ne, ne slažem se s mnogim razmišljanjima da je Cibona bolja momčad. ‘Cibosi’ su zasluženo osvojili naslov prvaka, u finalnim utakmicama playoffa bili su bolji, ali to je odraz toga što su trenutno bili u boljoj formi, što ne znači da su sveukupno bolja momčad. Mene ne zanima ta priča o ‘dugoj klupi,’ ja sam osvajao trofeje, medalje, titule kad bismo igrali sa šest-sedam igrača, a ne sa — svim prijavljenim igračima! Zašto smo pali u finišu sezone? Ima puno objektivnih razloga, neugodne ozljede Komazeca, Ružića, pa moja ozljeda… Ali, ima i nekih naših pogrešaka za koje nam nitko nije kriv.”

Nakon Zadra Rađa se opet vraća u Grčku, ovaj put u Olympiacos. Legenda kaže da je Rađa kod potpisa za Olympiacos tražio od vlasnika kluba slike njegove djece da se ne bi kojim slučajem ponovio slučaj s Dimitrijem Giannakopoulosom.

Nakon jedne sezone u Olympiacosu uslijedila je jednomjesečna epizoda u Ciboni u sezoni 2001/02, odigrao je tek 5 utakmica za Cibonu (3 utakmice u Euroligi i 2 u Goodyear ligi), a veličanstvena karijera završena je tamo gdje je sve počelo, u dresu Splita, za njih je potpisao u siječnju 2003., a na kraju sezone osvojen je naslov prvaka Hrvatske u sezoni 2002/03.

Rađa je prvu službenu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije odigrao na Europskom prvenstvu 1987. u Grčkoj gdje su ‘plavi,’ kako je bio nadimak reprezentativaca Jugoslavije, pod trenerskom palicom Krešimira Ćosića osvojili brončanu medalju. Ali igranje na EP 1987. nije bio prvi Rađin nastup za Jugoslaviju. U 70-ima i 80-ima običaj je bio gotovo svake godine u studenom nakratko prekinuti prvenstvo Jugoslavije te da reprezentacija, a i neki klubovi odu u SAD i tamo igraju utakmice protiv američkih sveučilišta. Na američku turneju 1986. trener Krešimir Ćosić poveo je i 19-godišnjeg Rađu. Odigrali su 8 utakmica, protiv sveučilišta Tennessee, Virginia, Brigham Young, Kentucky, Ohio State, Illinois, Wichita State i North Carolina. Osim Rađe, Ćosić je na tu turneju još vodio Dražena Petrovića, Stojka Vrankovića, Zorana Čuturu, Danka Cvjetićanina, Draženka Blaževića, Zorana Radovića te 20-godišnjeg Žarka Paspalja, 19-godišnjeg Aleksandra ‘Sašu’ Đorđevića, 18-godišnjake Tonija Kukoča i Vladu Divca te 16-godišnjeg Arijana Komazeca.

Od 1987. do 1991. Rađa je igrao na svim natjecanjima za reprezentaciju Jugoslavije, osim SP 1990. kada je dan uoči početka natjecanja slomio nogu. Za hrvatsku košarkašku reprezentaciju osvojio je četiri medalje (srebro OI 1992., bronca EP 1993., bronca SP 1994. i bronca EP 1995.). Na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni upravo je naš najkonstantniji i najbolji igrač nakon Dražena bio upravo Rađa.

U ljeto 2005. Rađa je dobio ponudu Real Madrida, trenirao je “kao životinja” skoro mjesec dana, ali kad je Real spustio prvobitno dogovorenu cijenu Rađa je odustao od potpisa za kraljevski klub u 38. godini. Nakon završetka karijere bio je sedam godina predsjednik KK Split, od srpnja 2010. Rađa više nije predsjednik KK Split.

Samo Rađa, Dražen i Kukoč su od Hrvata imali uspješne NBA karijere, i donekle Giriček, ostali se nažalost nisu proslavili. Iako se Rađa u najboljoj košarkaškoj ligi na svijetu zadržao tek četiri sezone, i to je bilo dovoljno da svima dokaže da se mogao ravnopravno nositi s NBA zvijezdama.

“Koju utakmicu najviše pamtim? Više pamtim onu prvu utakmicu u NBA ligi protiv New York Knicksa nego susrete protiv Philadelphia 76ersa i Los Angeles Lakersa, kad sam zabio po 36 koševa. Zanimljiv je taj NBA svijet. Kad promatraš izvana, sve ti izgleda tako čudno, a kad uđeš unutra, onda je sve tako jednostavno. I posve normalno. U NBA ligi dostigao sam svoj igrački zenit, dokazao sam sebi i svijetu da i u najjačoj košarkaškoj konkurenciji na svijetu mogu biti uspješan.”

Famoznih 0/14 iz igre protiv Spursa

Neslavni NBA rekord po broju upućenih šuteva iz igre, a nijednom pogođenom, drži Tim Hardaway, koji je u dresu Golden State Warriorsa u prosincu 1991. protiv San Antonio Spursa gađao 0/17. Rađa je 26. prosinca 1993. na gostovanju kod San Antonia gađao iz igre 0/14.

“Ispočetka nisam mogao razumjeti da se igrači nakon poraza, recimo nakon nevjerojatno glupog i nesretnog poraza ponašaju kao da je sve u najboljem redu. Zviždukaju ispod tuša, nabiju walkman na uši, uđu u autobus, smiju se, zafrkavaju… A meni dođe da poludim od muke. Ništa, šutim. Dođe ona ‘famozna utakmica’ sa San Antonio Spursima, kad sam šutirao 14 puta i nijednom nisam pogodio koš. Uz to, promašio sam dva slobodna bacanja. Katastrofa! Sjedim u svlačionici, gledam statistiku i ne vjerujem. Valjda sam bio blijed ka krpa… A onda mi dolazi stari mačak Robert ‘Chief’ Parish, nasmije se i kaže: ‘Dobro došao u NBA ligu! Sutra je nova utakmica, zaboravi ovu!’ A onda, sutradan, utakmica protiv Phoenix Sunsa. Dođe mi Danny Ainge, smije se i govori: ‘Ti si čudo!’ Rekao sam da ne zafrkava, da mi nije lako jer sam jučer šutirao 0-14. A on mi odgovori: ‘Ja ti se stvarno divim! Igraš 18 minuta, uspiješ šutirati 13 puta, ni jednom ne pogodiš, a onda imaš hrabrosti šutnuti i – 14. put! Ti moraš uspjeti u NBA ligi!’”

Rađa o Jordanu, Ewingu, Olajuwonu i ostalim legendama NBA lige

O Jordanu: “Jedan je jedini košarkaški kralj – Michael Jordan! To je za mene najveći košarkaš svih vremena. Čovjek koji je sve do kraja nevjerojatno uspješne karijere bio gladan koševa, pobjeda, trofeja. Jednako posljednje godine kao i onda kad je stupio na NBA pozornicu. U Chicagu mu je podignut spomenik, a on je svakoga dana prolazio pokraj toga svojega spomenika i odlazio na trening ili na utakmice, i ‘derao’ na treningu kao da mu se radi o borbi za ulazak u prvu momčad, a već je bio svjetski košarkaški broj jedan. Protiv nas se uglavnom – zafrkavao! Nije puno igrao, mi smo bili slabiji, on je uglavnom sjedio na klupi. A ono što je igrao, odigrao je za ocjenu – izvrstan! Koliko je samo pobjeda i trofeja donio Bullsima…”

O Ewingu: “Patrick Ewing je u mojoj prvoj utakmici NBA lige odmah gledao kako će me odalamit laktom! Onda je vidio da to ne ide lako, ubrzo je mislio samo na košarku. Teško ga je čuvati, izvlači se van, ima odličan šut izvan reketa.”

O Olajuwonu: “Hakeem Olajuwon nevjerojatno je fer igrač. Ništa ne čini na snagu. Svoju igru temelji na brzini i tehnici. Možeš protiv njega biti uspješan u napadu, ali ga je teško držati. Strašno brz, odlične tehnike, precizan.”

O Robinsonu: “David Robinson sličan je Olajuwonu, ali je za mene Hakeem raznovrsniji napadač. Admiral Robinson bolji je atleta. Ne tuče, igra korektno.”

O Shaqu: “Shaquille O’Neal posve je drugačiji tip igrača od Olajuwona i Robinsona. Sve se u njegovoj igri temelji na snazi. Teži je od 140 kilograma. Kad dobije loptu u reketu, ne možeš mu ništa. Ako ga pokušaš izgurati iz reketa, imaš osjećaj kao da guraš kamion! Možda je najbolji recept odalamiti ga po ruci. Strašni Shaq Ataq, inače vrstan pjevač rap muzike i glumac u nekoliko filmova, upravo katastrofalno izvodi slobodna bacanja. Što je njemu pucati penale recimo 2/15 ili 4/20! Ništa, najnormalnija stvar, i to bez obzira na to što su mu plaćali posebnog trenera za slobodna bacanja. Nevjerojatno! Volio sam igrati protiv O’Neala, bio sam brži od njega, hvatao bih ga na tehniku, brzinu, redovito sam zabijao protiv njega više od 20 koševa.”

O Barkleyu, Rodmanu, Maloneu, Mutombu: “Charles Barkley i Dennis Rodman su na ‘zlu glasu’ kao nekakvi tučari, snagatori, grubijani, razbijači… Igrao sam protiv jednoga i drugoga, nikad nisam popio lakat ili nešto slično. Barkley me je, dok smo stajali jedan pokraj drugoga kad je moj suigrač izvodio slobodna bacanja pitao odakle sam, kako sam se snašao u NBA ligi… A Rodman je bio vrlo fer, priznao bi faul. Ni traga toj njihovoj nekakvoj grubosti.

Zato je Karl Malone puno šporak igrač. Samo gleda gdje će te zveknut, kako će na nedopušteni način doći u prednost. Jednako kao i Dikembe Mutombo. S tim da je Mutombo često bio veliki plačljivac. Tuče te non-stop, a kad mu vratiš da nitko ne vidi, onda se prostre po podu, glumi, plače.”

Osobni karton:

Ime: Dino
Prezime: Rađa
Datum rođenja: 24. travanj 1967.
Mjesto rođenja: Split
Visina: 211 cm
Pozicija: Krilni centar
NBA draft: 40. izbor 1989. (Boston Celtics)
Klubovi: Jugoplastika Split 1983/84-90, Il Messaggero Roma (Virtus Roma) (Italija) 1990-93, Boston Celtics (NBA) 1993-97, Panathinaikos (Grčka) 1997-99, Zadar 1999/00, Olympiacos (Grčka) 2000/01, Cibona 2001/02 (od 3 prosinca 2001 do početka siječnja 2002), Split 2002/03 (od siječnja 2003)
Klupski trofeji: Kup Koraća (1992), prvak Grčke (1998, 1999), hrvatski kup (2000), prvak Hrvatske (2003); ex-yu: prvak Jugoslavije (1988, 1989, 1990), prvak Kupa prvaka (1989, 1990), jugoslavenski kup (1990)
Reprezentativni trofeji (mlađi uzrasti): zlato juniorsko EP 1986, zlato juniorsko SP 1987
Reprezentativni trofeji: srebro OI 1992, bronca EP 1993, bronca SP 1994, bronca EP 1995; ex-yu: bronca EP 1987, srebro OI 1988, zlato EP 1989, zlato EP 1991
Ostali reprezentativni trofeji: srebro Mediteranske igre 1993
Nastupi na velikim natjecanjima: OI 1992, EP 1993, SP 1994, EP 1995, OI 1996; ex-yu: EP 1987, OI 1988, EP 1989, EP 1991
Ostale nagrade: NBA All-Rookie druga momčad (1994), najbolji skakač grčke lige (1998, 2001), igrao FIBA Eurostars All-Star utakmicu 1997 i 1998, izabran i 1999, ali nije igrao zbog ozljede, 2000/01 grčka All-Star utakmica, trofej Dribling redakcije Koš iz Beograda kao najbolji košarkaš prvenstva Jugoslavije 1990 i Trofej Nedjeljne Dalmacije kao najbolji igrač finala playoffa; najbolji košarkaš sezone prema izboru Sportskih novosti (2000, 2003)

Komentari (10)

Prikaži/Sakrij komentare
  1. Avatar of L

    L / 17:29 24.04.2013 /

    Dino je legenda!!!

  2. Avatar of KG 21

    KG 21 / 17:36 24.04.2013 /

    Službeno najbolji stranac Boston Celticsa. End of story!

  3. Avatar of chosen

    chosen / 18:25 24.04.2013 /

    rada>griffin

  4. Avatar of mišo

    mišo / 18:37 24.04.2013 /

    Zbog dina sam i zavolio celticse kao i vjerovatno i mnogi od vas starijih tu na portalu

  5. Avatar of pero

    pero / 19:26 24.04.2013 /

    Baš zanimljivo ovo što opisuje neke igrače Hakeem tata

  6. Avatar of kozle

    kozle / 19:28 24.04.2013 /

    Ameri su ga zvali Ino.
    Izostavili su slovo d zbog njegove obrane(d=defense) po kojoj nikad nije bio poznat.

  7. Avatar of bruno33

    bruno33 / 19:43 24.04.2013 /

    Danas bi bio all-star i zaradivao 15 milja godisnje
    Legenda

    • Avatar of Penny Hardaway

      Penny Hardaway / 19:58 24.04.2013 /

      pa kad dns skoro da i nemas visokog igraca sa tehnikom u napadu

  8. Avatar of 77

    77 / 23:40 24.04.2013 /

    svaka čast dino legendo imao si odlične statistike,dokazao si da se možeš nositi s svima ravnopravno. samo eto boston nije u 90ima bio jak ali definitivno je dino bio najbolji igrač tada u bostonu,shaqu ubaciti 30 poena , odakle je izvučen ovaj intervju iz košarke? šteta da je dino otišao 90 u romu da je ostao ujugoplastici on i tonijoš par sezona bili bii 6 godina prvaci europe zaredom, .odličan igrač svi su ga cijenili ,ali po rađinim riječima mrzio je igrati protiv malonea. bolje je da je otišao u europu ali da je ostao u sixersima ne bi falio jer bi igrao s iversonom

  9. Avatar of Mihovil Nakic

    Mihovil Nakic / 14:12 06.05.2013 /

    Dino je pokazao da je totalni kralj, donosio je prave odluke u pravo vrijeme. Šteta samo što mu nisu dali otići u NBA kad je htio, mislim da bi u tom slučaju pričali o nekim puno većim dometima.
    Baš vam hvala za ovaj članak, Dina sam uvijek volio, pa i kad je uništavao moju Bosnu. Imao sam sreće gledati ga dosta puta uživo, to su bile tekme!
    Neki će reći da je Divac bio bolji igrač, ali ja se s tim neću složiti, za mene je Dino zakon. Čisto iz razloga što je Dino bio konkretniji i korisniji za ekipu. A talent je nešto drugo, o tome se može raspravljati. Na kraju krajeva, Jugoplastika je redovno tukla Partizan dok su njih dvojica igrali direktno jedan protiv drugog.
    Dino legendo!!!

Komentiraj

Na današnji dan