Rodmanova priča tipičan je primjer ostvarenja američkog sna. On je u životu ostvario više nego što je itko od njega ikada očekivao. Do 21 godine nije igrao košarku i znao se vucarati po šoping centrima igrajući igrice. Dennis Keith Rodman, kako mu je puno ime, rođen je 13. svibnja 1961. u Trentonu u saveznoj državi New Jersey. Otac Philander napustio je obitelj kada su Dennisu bile tri godine. On i njegove dvije mlađe sestre Debra i Kim odrastali su uz majku Shirley u sirotinjskoj, veoma opasnoj četvrti Dallasa kamo su preselili 1965. Odrastajući u Dallasu dobio je nadimak Crv zbog načina na koji se uvijao igrajući fliper. U srednjoj školi South Oak Cliff u Dallasu nije igrao košarku. Kratko vrijeme je bio u košarkaškoj momčadi, ali kako je stalno grijao klupu napustio je košarkašku momčad. Nakon što je završio srednju školu neko vrijeme je radio kao noćni čuvar na aerodromu u Dallasu. Kao dvadesetogodišnjak proveo je jednu noć u zatvoru zbog krađe satova iz aerodromske trgovine. Između 19 i 20 godine narastao je za dvadesetak centimetara. Kada je imao 21 godinu Cooke County Junior College (viša škola kod nas) mu je ponudio stipendiju. Nakon samo jednog semestra i odigranih 16 utakmica napustio je školu i bio prepušten ulici. U tih 16 utakmica imao je prosjek od 17,6 koševa i 13,3 skoka. Pomoćni trener sveučilišta Southeastern Oklahoma State iz NAIA lige vidio je Rodmanovu igru i mislio je da bi moglo biti nešto od njega. Rodman je u tri godine na tom sveučilištu imao prosjek od 25,7 koševa i 15,7 skokova.

27. izbor drafta 1986.

Rodmana su u drugoj rundi NBA drafta 1986. izabrali Detroit Pistonsi kao 27 izbor. Sa 25 i pol godina odigrao je prvu NBA utakmicu. Njegov prvi trener u Detroitu Chuck Daly rekao je da je Rodmanov početak u Pistonsima bio prilično razočaravajući, ali da se ubrzo pribrao te našao mjesto pod NBA suncem tako što se fokusirao na igranje obrane i na skokove. Da bi ispunio ciljeve kao igrač, Rodman se oslanjao na prirodnu hiperaktivnost koja je bila idealna za njegov stil igranja.

“Moji prijatelji su znali da sam hiperaktivan, zaista hiperaktivan”, rekao je o svojim danima odrastajući u Dallasu. “Oni su znali da se neću smiriti, da ne bih spavao. A sad jednostavno fokusiram energiju na nešto što volim raditi. Igram košarku, izađem na teren, zabavljam se i uživam.”

Daly je uvjerio Rodmana da tu hiperaktivnost iskoristi kako bi postao specijalist za skokove te sjajan obrambeni igrač. Zabijanje koševa je prepustio drugima, iako je u drugoj sezoni imao najviši prosjek koševa u karijeri (11,6). Bio je dovoljno brz da čuva beka šutera ili nisko krilo. Dovoljno motiviran da igra na poziciji krilnog centra. Čak i dovoljno čvrst da čuva neke centre. Bio je itekako važan igrač Pistonsa u osvajanju prva dva NBA naslova u povijesti kluba (1989. i 1990.). Kada su Bullsi napokon dobili Pistonse u finalu Istoka 1991. bio je to početak kraja šampionske ekipe Pistonsa. Oni su se plasirali u playoff 1992., ali nakon toga otišao je Rodmanov omiljeni trener Chuck Daly u New Jersey Netse. Rodman je od svih trenera najviše cijenio upravo Dalya, koji je preminuo u svibnju pretprošle godine. Rodman je Dalyja zvao ‘Bog’ i gledao na njega kao na očinsku figuru. Rodman je ignorirao novog trenera Detroita Rona Rothsteina, kasnio na treninge, a nekad ne bi ni došao. Imao je i privatnih problema, prolazio je kroz mučan razvod s prvom ženom Annie. Pistonsi se 1993. nisu ni plasirali u playoff. U proljeće 1993. Dennis je razmišljao o najgorem. Sjedio je u kamionetu ispred dvorane Pistonsa i držao napunjenu pušku u krilu razmišljajući o samoubojstvu. Srećom, nije povukao otponac. Ali tad je odlučio postati drugačija osoba.

“Osjećao sam se kao čovjek kojem je jedna osoba unutar njega, a jedna izvan. Onaj izvana bio je dobro i nije previše brinuo pa sam došao na ideju. Zašto ne ubiti onoga iznutra i pustiti druge da žive. Tada sam upucao varalicu, ubio sam Dennisa Rodmana koji je htio pristati biti sve ono što su drugi od njega očekivali.”

Bojenje kose

U listopadu 1993. Pistonsi su mijenjali Rodmana u San Antonio Spurse za Seana Elliotta i Davida Wooda. Upravo u San Antoniju Rodman je počeo nositi žensku odjeću, bojati kosu, stavljati mnogobrojne tetovaže i body piercinge. Za Spurse je odigrao dvije sezone koje neće pamtiti po dobrom. Nakon debakla Spursa u doigravanju 1995. gdje je Rodman bio više zainteresiran za vezu s pjevačicom Madonnom nego u svoje suigrače i momčad, bilo je očito da za Rodmana više nema mjesta u San Antoniu. U San Antoniu je također znao propuštati treninge ili bi veoma kasno dolazio na njih, ili bi došao na trening s mnogo zlatnine na sebi. U Rodmanovoj drugoj sezoni sa Spursima kao da je pokušavao postaviti rekord u kaznama. Za vrijeme playoffa 1995. kada su Spursi bili u prilici igrati i NBA finale, ne samo da se otuđio od suigrača, nego je i dobio skupe tehničke pogreške u ključnim trenucima te je čak i suspendiran za ključnu petu utakmicu. U to vrijeme vozarao se s Madonnom po gradu u limuzini. Sukobio se s čelnicima Spursa i s nekim igračima, posebice s najboljim igračem Spursa Davidom Robinsonom.

Rodmana je u momčadi želio vidjeti i tadašnji generalni menadžer i trener Milwaukee Bucksa Mike Dunleavy. Priča se da je glavni razlog zašto je Rodman bio toliko problematičan u San Antoniu taj da mu je jedan od vlasnika Spursa obećao veliki ugovor, ali je momčad onda promijenila vlasnika, a novi nisu ispoštovali taj usmeni dogovor. San Antonio je bio zainteresiran za zamjenu s Bucksima. Dunleavy je doputovao kako bi se sastao s Rodmanom. Svjestan Rodmanovih samouništavalačkih mogućnosti, Dunleavy mu je ponudio intrigantan ugovor pun bonusa. Platit će mu 1000 dolara za svaki koš, za svaki skok te za svaku odigranu minutu. To bi značilo da je mogao zaraditi oko 5 milijuna dolara godišnje što ne bi bilo loše za igrača čija je tadašnja plaća bila oko 2 milijuna. Rodman je bio zadovoljan tom ponudom.

Bullsi žele Rodmana

Ali ubrzo su se u igru uključili i Chicago Bullsi. Ako se ijedna NBA momčad mogla nositi s temperamentnim Rodmanovim ponašanjem, bili su to Chicago Bullsi čiji je trener Phil Jackson znao izaći na kraj s problematičnim igračima. Tadašnji generalni menadžer Bullsa Jerry Krause pitao je Phila Jacksona što misli o dolasku Rodmana, a Jackson je mudro odgovorio da to nije samo trenerska odluka nego i momčadska odluka. Jackson je razgovarao s Jordanom i Pippenom i njima se svidjela ideja o dolasku Rodmana, Jordanu čak i više nego Pippenu. Jackson se konzultirao i s Chuckom Dalyjem, bivšim Rodmanovim trenerom iz Detroita. Rodman je u Chicago Bullse stigao početkom desetog mjeseca, 2. listopada 1995. Spursi su ga mijenjali u zamjenu za Willa Perduea. Bullsima je pomogao da osvoje tri naslova NBA prvaka (1996., 1997., 1998.) i da nije bilo Rodmana koji je fantastično igrao obranu te skupljao skokove, teško da bi Bullsi uspjeli osvojiti ta tri naslova. Najveći incident u Bullsima imao je 1997. kada je na utakmici Minnesote i Chicaga namjerno udario snimatelja Eugenea Amosa nogom u prepone. Zbog tog incidenta suspendiran je na 11 utakmica. Tada su pitali i tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona što misli o tome. “Siguran sam da on u srcu žali zbog tog. Ja sam veliki Rodmanov fan”, rekao je Clinton.

Nakon raspada šampionske momčadi Bullsa 1998. Rodman je postao slobodan igrač. U veljači 1999. potpisao je za Los Angeles Lakerse za koje je odigrao 23 utakmice nakon čega je otpušten. Sezona 1999/00. bila mu je posljednja, odigrao je 12 utakmica za Dallas Maverickse nakon čega se umirovio. NBA karijeru želio je okončati striptizom, ali komesaru NBA lige Davidu Sternu nije se svidjela ideja golog Rodmana u posljednjoj NBA utakmici pa Rodman to nije ni pokušavao, iako je to najavio u jednoj od svojih autobiografskih knjiga.

Rodman u karijeri ima pet NBA naslova, i tek dva All-Star nastupa. Ali trebao je igrati All-Star utakmicu dok je bio u Chicago Bullsima. Međutim, zbog njegovog bizarnog ponašanja treneri ga nisu željeli izabrati. Rodmanov prosjek koševa u karijeri je tek 7,3 uz 13,1 skok u 911 utakmica. Sedam puta zaredom biran je u najbolju obrambenu petorku lige, dvaput je bio najbolji obrambeni igrač. Zabijanje koševa ga nikad nije zanimalo, a njegov osjećaj za skok bio je savršen, kao da je znao gdje će se lopta odbiti, imao je rijetko viđen tajming za skokove. Bio je sjajan u napadačkim skokovima. Ima sedam uzastopnih naslova najboljeg skakača lige. To nije uspjelo ni Billu Russellu kao ni Wiltu Chamberlainu. Jedino Wilt ima više naslova najboljeg skakača lige (11). Zapravo je nevjerojatno da je u 90-ima 201 cm visoki Rodman u tih sedam sezona u kojima je bio najbolji skakač lige imao ove nevjerojatne brojke: 1992. imao je prosjek od 18,7 skokova, 1993. 18,3 skoka, 1994. 17,3 skoka, 1995. 16,8 skokova, 1996. 14,9 skokova, 1997. 16,1 skok i 1998. 15,0 skokova! Posljednji naslov najboljeg skakača lige osvojio je kao 37-godišnjak.

Dennisove ludorije

Dugačak je popis svih ludorija koje je Rodman napravio. Spomenut ćemo samo neke. Bježao je pred bikovima u Pamploni, pojavio se u britanskom celebrity Big brotheru, jednom prilikom dok je igrao za Spurse za naslovnicu uglednog tjednika Sports Illustrated slikao se u uskim prekratkim kožnim hlačicama s papagajem koji mu je bio na desnoj ruci, s psećom ogrlicom oko vrata te sa ženskim korzetom. Naslovnicu je krasio tekst naziva ‘Rare bird’ (Rijetka ptica). Godine 1996. je na promociju svoje druge autobiografske knjige naziva ‘Bad as I wanna be’ (Loš koliko to želim biti) u New Yorku došao kao mladenka, odjeven u vjenčanicu i periku. 2005., na promociju posljednje knjige imena ‘I should be dead by now’ (Već sam odavno trebao biti mrtav) došao je u lijesu. To može učiniti samo Rodman. Tada je rekao: “S obzirom što mi se sve dogodilo u posljednjih deset godina, ja sam uistinu već trebao biti mrtav. Ponašao sam se suludo, išao na divlje tulume. Da sam, uz toliko popijena alkohola, uzimao drogu, danas bih sigurno bio mrtav. Blizu smrti bio sam barem 50 puta. Skakao sam sa zgrade, u automobilu sa stijene. Bio sam u spavaćim sobama sa ženama koje su u moj krevet ulazile s noževima i pištoljima.”

Dennis Rodman bio je nepredvidljiv kao uragan i voljeli ga ili mrzili on je na neki način bio marketinški promotor NBA lige i jedan od najprepoznatljivijih košarkaša u povijesti.

Shaquille O’Neal i Dennis Rodman imaju jednu zajedničku karakteristiku, a to je da su obojica veoma djetinjasti. Shaq nije napravio ni približno toliko gluposti kao Rodman, ali on je uvijek spreman na šalu.

U finalu Istoka 1996. trener Bullsa je na Shaqa postavio Rodmana, koji je odigrao jako dobru obranu na njemu. 1998/99. Rodman i Shaq su nakratko bili suigrači u Lakersima.

Osobni karton

Ime: Dennis
Prezime: Rodman
Rođen: 13.5.1961. u Trentonu, New Jersey
Nadimak: Worm (crv)
Pozicija: Krilni centar
Visina/težina:201 cm/103 kg
Srednja Škola: South Oak Cliff, Dallas
Sveučilište: Southeastern Oklahoma State
Draft: 27. izbor druge runde 1986 (Detroit Pistons)

Statistika

Nagrade i priznanja:

Nba naslovi: 5 (1989., 1990., 1996., 1997., 1998.)
Treća NBA petorka: 2 (1992., 1995)
Prva obrambena NBA petorka: 7 (1989., 1990., 1991., 1992., 1993., 1995., 1996.)
Druga obrambena NBA petorka: 1 (1994.)
Obrambeni igrač godine: 2 (1990., 1991.)
All-Star nastupi: 2 (1990., 1992.)

Iako nije najbolji strijelac, skakač, asistent ili bloker u povijesnim knjigama NBA-a, niti je izmislio kakav spektakularan potez, pravi poznavatelji NBA povijesti Reeda svejedno iznimno cijene. Bio je utjelovljenje onoga što jedan sportaš treba biti. Kapetan u pravom smislu te riječi.

Rođen je 25.06.1942 u mjestašcu Hico u Louisiani. Kada su ga kasnije pitali gdje je Hico i koliko ima stanovnika, Reed je u šali odgovarao:

“Hico je toliko mali da niti nema stanovništva”. Willis je odrastao na farmi u susjednom Berniceu, gdje je nakon škole obitelji pomagao uzgajati pamuk. Iako je bio vrlo dobar igrač, nakon West Side high schoola, između nekoliko ponuda, odlučio se za manje poznati, ali ne tako daleki Grambling State college.

“Iako sam bio zagrijan za košarku, nisam vjerovao da će to biti moja budućnost. Moglo bi se reći da je glavni razlog takve odluke bio  trener Linden Stone. S jedne strane imao sam oca koji je naporno “od jutra do sutra” radio u poljima pamuka, a sa druge strane gospodin Stone je nosio sako i kravatu, imao auto i lijepu kuću. Pomislio sam, ako krenem na college, možda i ja napravim nešto u životu. Možda se neću morati cijeli život mučiti poput oca”.

No osim blizine, njegov budući college nudio je još neke pogodnosti. Igrali su modernu košarku sa puno kretanja, a trener Hobdy, nekad i sam centar, puno pažnje posvećivao je upravo radu sa centrima. Takav način igre i sistem treninga upravo su bili kao stvoreni za Reeda. Naprosto je eksplodirao u posljednjoj godini, kada je imao prosjek od 26,6 poena i 21.3 skoka po susretu. Na draftu su ga, kao prvi izbor druge runde, izabrali New York Knicksi.”Malo me zaboljelo što sam izabran tek u drugoj rundi. Smatrao sam sebe igračem koji je puno kvalitetniji, no što je tu je, morao sam se dokazati. Na pregovorima oko ugovora nisu mi htjeli dati uvjete kakve sam tražio, pa sam im predložio da me isplate u cijelosti, ukoliko dobro odigram sezonu. Rekli su kako im se sviđa moje razmišljanje i … Naravno isplatili su novac na kraju sezone.”

U toj, prvoj sezoni, bio je proglašen NBA Rookie of the Year. Sa 19.5 poena u prosjeku bio je sedmi strijelac, a sa 14.7 skokova peti skakač lige. Izabran je u All Star sastav. U susretu koji su igrali protiv Los Angeles Lakersa postigao je 46 poena, što je drugi po uspjehu rezultat novaka u povijesti Knicksa. U to vrijeme Knicksi nisu bili sastav koji ulijeva strah u kosti protivnika, prije bi se moglo reći da su bili prosječni. No kako je stasao ljevoruki 208 cm visoki i 110 kg teški Reed i momčad je bivala sve bolja.

Čini se da je najbolji potez Knicksa bio dovođenje trenera  Williama “Red” Holzmana u sezoni 67-68. Od tada Knicksi idu samo naprijed. Pametnim izborima na draftu i dovođenjem igrača iz drugih sredina, sastavljena je šampionska momčad. Jedan po jedan stizali su Walt Frazier, Dick Barnett, Bill Bradley, Dave DeBusschere. . .

U sezoni 1969-70 Knicksi i Willis Reed dosegli su vrhunac. Posebno značajno za Reeda bilo je dovođenje  DeBusschera, koji je igrao na mjestu snažnog krila. Reed se napokon mogao vratiti na svoju prirodnu poziciju centra, koju je silom prilika zbog sastava momčadi u proteklim sezonama morao prepustiti drugima. Već u prvom susretu u novom sastavu Knicksi su “pomeli ” Pistonse sa 135-87, čak 48 poena razlike. Glavna odlika novog sastava bila je odbrana, a glavne obrambene poluge momčadi bili su Reed i Walt Frazier. Modernizirali su igru u napadu, u kojem su se svi kretali i sudjelovali u igri ( motion offence opp.a.), a   najboljim obrambenim sastavom proglašeni su u pet od slijedećih šest sezona.

U šampionsku sezonu krenuli su sa  skorom 14-1, da bi regularni dio sezone završili sa 60-22, po prvi put u povijesti imali su više od 60 pobjeda. Reed je postizao 21.7 poen u prosjeku. Na putu do nezaboravnog i po mnogima najboljeg finala u povijesti, prošli su  Baltimor Bulletse u sedam utakmica i Milwaukee Buckse u pet. U finalu su ih čekali Los Angeles Lakersi predvođeni Jerry Westom, Elgin Baylorom i Wilt Chamberlainom. Obadvije momčadi su nakon dva susreta u New Yorku imale po jednu pobjedu. a isto se ponovilo i nakon dva susreta, obadva odlučena u produžetku, u Los Angelesu. Peti susret za vodstvo 3-2 u New Yorku dobili su domaćini, ali sredinom susreta ozlijedio se Willis Reed. U susretu br. 6 Lakersi su “pomeli” Knickse sa 135-113, a Chamberlain je postigao 45 poena i uhvatio 25 lopti. Pogađate Reed nije nastupio.

“Iako sam veliki borac i ništa me inače ne može zaustaviti, koliko god sam želio nastupiti, nisam bio spreman za utakmicu. Noga me toliko boljela da je nisam mogao saviti niti malo. Jedva sam hramajući hodao.”

Iako već prežaljeni Knicksi su bili odlučni dobiti susret br. 7 u svom Gardenu, no bez Reeda, bilo je to nemoguće. Kada su izašli na zagrijavanje još uvijek nisu znali hoće li Reed nastupiti. Znao je to jedino on sam. “Odluku o nastupu pod svaku cijenu, donio sam nakon šeste utakmice. Shvatio sam da Lakerse ne možemo pobijediti ako ne nastupim. Dinastija Celticsa upravo je završila, a druga prilika mi se vjerojatno neće pružiti. Odlučio sam se na injekciju protiv bolova, a nogu su mi tako izbandažirali da je nisam mogao niti malo saviti. “

Kada je Reed izašao na teren svi su se već zagrijavali. U dvorani je nastao tajac, a onda je masa “podivljala“. Taj trenutak ušao je u povijest. Netko je uzviknuo “Sve je u redu, “Kapetan” je ovdje” i Madison je proključao. Onako hramajući na jednoj nozi Reed je pokazao ostatku momčadi da je s njima i ulio im novu snagu. ” Trener Holzman rekao mi je da šutnem prve dvije lopte, kako bi momci osjetili da sam s njima. Tako je i bilo. U prva dva napada postigao sam četiri  poena, a to su mi bili i jedini poeni na susretu. Momci su bili toliko ohrabreni mojom pojavom na terenu, da su sami napravili ostatak.”

Inspirirani pojavom njihovog vođe i kapetana, koji se tako-rekući podigao iz mrtvih, Knicksi su praktično bez njegove pomoći u prvom poluvremenu poveli sa 29 poena prednosti, a na kraju pobijedili sa 113-99 i donijeli prvi naslov u New York.

“Na putu ka naslovu morao sam proći tri prepreke, tri najbolja NBA centra toga vremena Wes Unselda, Lew Alcindora ( Jabbara ) i Wilta Chamberlaina. Zato mi je taj naslov posebno drag, osvojen je u direktnim susretima sa najboljima. Ipak mora se priznati, sve što smo postigli bio je čisti timski uspjeh. Bez sjajnog playa Walta Fraziera ili skupljača lopti DeBusscherea, neumornog Bradleya ili šutera Barnetta ne bi mogli. Da je nedostajao samo jedan od nas sustav bi se srušio. Posebno mi je drago što sam svojom pojavom na terenu ohrabrio momčad. Nikad sebi ne bi oprostio da se nisam pojavio. Uvijek bi se pitao, što bi bilo da sam igrao.”

Sljedeće sezone Reed je postizao 20.9 poena i 13.7 skokova u prosjeku, a Knickse je nakon skora 52-30 u  konferencijskom finalu pobijedio Baltimore. U sezoni 71-72, koju je gotovo cijelu propustio zbog ozljede koljena, igrao je samo 11 susreta, glatko su   izgubili u finalu doigravanja od Los Angeles Lakersa sa 4-1.

U sezoni 72-73 ponovno se posložio šampionski sastav. Novi član petorke bio je Earl Monroe, a značajnu minutažu imao je i Phill Jackson. Regularni dio sezone završili su sa skorom 57-25. Nakon eliminacije Baltimorea i Bostona, po treći put u četiri sezone, u finalu ih je čekao Los Angeles. Osvetili su im se za poraz od sezone prije, ponovo je bilo 4-1, a Reed je proglašen za MVP-a finala. U sezoni 73-74, nakon odigranih 19 utakmica, odlučio se za mirovinu. U 10 sezona u dresu New Yorka  u gotovo svim statističkim pokazateljima Reed je bio u prvih 10 igrača, a među prva tri u  odigranim minutama, uspješnim šutevima, skokovima i broju postignutih poena. 1976 umirovljen je njegov dres sa brojem 19, prvi u povijesti New Yorka. Nastupio na sedam All-Star susreta, bio je Rookie of the Year 64-65 i MVP 69-70 te MVP finala u obadvije sezone kada su Knicksi osvajali naslove. 1981 izabran je u Hall of fame, a 1996 među 50 najvećih svih vremena. Jedan je od rijetkih NBA igrača koji nikad nije imao nadimak. Svi su ga zvali jednostavno “Captain” ili kako to u slengu zvuči “Cap’n“.

Ondje gdje završava igračka karijera, nastavlja se trenerska. Reed preuzima kormilo Knicksa u sezoni 77-78 i vodi ih do skora 43-39. Ipak u slijedećoj sezoni dobiva otkaz nakon samo 14 susreta. Trenerski put vodi ga na St. John’s, zatim Creighton University,  potom u NBA Atlanta Hawkse, Sacramento Kingse i na kraju u New Jersey Netse,  gdje nakon godine na klupi 1993 postaje generalni menadžer. Imao je viziju velikog sastava, kojeg je i počeo stvarati draftiranjem Derricka Colemana i Kenny Andersona, te dovođenju Dražena Petrovića. Upravo Draženova tragična smrt odgodila je planove o stvaranju velikih Netsa za nekoliko godina.

Sve što se događalo u karijeri Willisa Reeda može se opisati riječima, trajnost, ponos, dostojanstvo, obaveza, naporan rad i hrabrost. Sve ove osobine, koje su ga krasile tijekom karijere, skupile su se u onih nekoliko minuta na početku sedme utakmice NBA finala 1970. ” I danas, nakon 30-ak godina, ne prođe dan da me netko ne podsjeti na tu utakmicu.”

Najunikatniji igrač NBA povijesti

A kad se rodio, bio je malecni, ni 3,5 kilograma. Oca nije ni poznavao, a većinu vremena o njemu se brinula baka. Sa sedam godina bio je uvjeren da može letjeti i skočio je sa kišobranom s bakina štaglja. Nasreću, prošao je samo sa ogrebotinama. Kasnije se zaljubio u košarku, no imao je i “zdrav apetit”. Na 177cm visine nakupio je preko 100 kilograma i nije upao u srednjoškolsku momčad. No preko ljeta je izrastao do 193cm te je vodio svoju momčad do polufinala državnog prvenstva. Vodeći sveučilišni programi nisu ga zapazili te je pristupio malo poznatom Auburn sveučilištu. Tamo je u tri godine postao velika zvijezda te je kasnije izabran za “najboljeg igrača SEC konferencije 80-tih”. Bio je na pripremama za OI u Los Angelesu 1984., no trener Bobby Knight ga je otpisao u posljednjem krugu, kao 13. igrača. To mu Charles nikad nije oprostio: “Mrzim to kopile”.

Početak uz Dr. J-a:

No neigranje na olimpijadi nije pokvarilo njegov draft status. Izabran je kao 5.pick na jednom od najjačih izbora u povijesti (uz njega su izabrani Olajuwon, Jordan, Stockton…). Stigao je u strašnu momčad Sixersa sa Juliusom Ervingom, Mosesom Maloneom, Maurice Cheeksom, Andrewom Toneyem i Bobbyem Jonesom. Charles se više nego solidno snašao (14 koševa i 8,6 skokova), no u finalu Istoka Birdovi Celticsi su prejaki. Svog mentora je pronašao u Maloneu:

„Moses je imao što za reći, a ja sam upijao. Naučio me važnosti krvavog rada”.

Kad se Erving umirovio, a Malone mijenjan u Washington Barkley je postao vođa Sixersa. Bio je nevjerojatan, dotad neviđen spoj snage, tehnike i brzine. Iako samo 195cm visok posjedovao je odličnu skakačku tehniku i veliku želju te je u svojoj trećoj sezoni postao najbolji skakač lige, najniži u povijesti kojem je to uspjelo.

Brojke su iz sezone u sezonu rasle i Barkley je stigao u sam vrh NBA lige. 1990. je bio drugi u poretku za MVP-a iako je imao više prvih mjesta od pobjednika Magica i velikog Jordana. No, agresivnost na terenu prenašao je i izvan terena. Novinske stupce je punio podjednako briljantnim igrama kao i kontroverznim izjavama i incidentima. Nisu mu bile strane ni barske tučnjave. U jednoj je izbacio čovjeka kroz prozor sa prvog kata. Kad ga je na saslušanju sudac novčano i uvjetno kaznio upitao ga je da li mu je žao. Charles je mrtav-hladan uzvratio: “Žao mi je jedino što nismo bili na višem katu”.

Imao je imidž grubijana, no ispod toga bilo je jedno veliko srce. Kad je saznao da je jednom dečkiću koji umire od raka koštane srži životna želja upoznati ga, Charles ga je posjetio u bolnici i utakmicu te večeri posvetio njemu igrajući sa narukvicom sa njegovim inicijalima. Kad se Magic prvi put umirovio zbog zaraženosti HIV-om, Charles je zamolio Sixerse da za jednu sezonu “odmrznu” Cunninghamov broj 32 kojeg je te sezone nosio u Magicovu čast. Usprkos Charlesovim sjajnim igrama Sixersi su postali NBA prosjek. Godine su prolazile a menađment Sixersa nije uspijevao dovesti iole kvalitetniju pomoć. Razočarani Barkley natjerao ih je na trade, i neposredno prije olimpijade u Barceloni mijenjan je u Phoenix za Jeffa Hornaceka, Tima Perrya i Andrewa Langa.

Korak do prstena:

Oduševljen zamjenom Charles je briljirao u Barceloni gdje je bio najbolji igrač i sa 18 koševa u prosjeku najbolji strijelac prvog i jedinog “Dream Teama”. Debi za Sunse okončao je sa 37 koševa, 21 skokom i 8 asista. U prvoj sezoni u Arizoni postao je MVP, iako je počeo osjećati bolove u leđima.

„Ljudi u Phoenixu bili su oduševljeni mojom MVP sezonom. Ja im kažem da sam barem došao tri godine ranije kad sam bio zdrav i mogao stvarno igrati”.

U playoffu je “poludio”. U sedmoj utakmici finala Zapada uništio je Shawna Kempa i Sonicse sa 44 koša i 24 skoka. U velikom finalu nije mogao preko Jordanovih Bullsa. Iako je u Sunsima imao Kevina Johnsona, Dana Majerlea i još dosta vrsnih igrača nisu uspijeli otići do kraja iako su uvijek bili blizu.

Barkley je imao pregršt velikih utakmica, a najbolja je zasigurno bila treća utakmici prvog kruga 1995. protiv Warriorsa kad je Chrisu Webberu sasuo 56 koševa te 14 skokova uz šut 23/31.

Nakon Jordanovog umirovljenja Sunsi postaju prvi favoriti lige, no na putu do naslova dvaput ispadaju od kasnijih prvaka Rocketsa, i to kad su propustili vodstva 2-0 i 3-1. Mala utjeha bilo je osvajanje novog zlata na Igrama u Atlanti.

Zdravstveno stanje mu se pogoršavalo, no želja za osvajanjem naslova tjerala ga je dalje. Tako je u potrazi za prstenom prvaka nakon četiri sezone mijenjan u Rocketse za Sama Cassella, Roberta Horrya, Chuckya Browna i Marka Bryanta. Tamo je sa Olajuwonom i Drexlerom izgubio u finalu Zapada protiv Jazza, a kad je Drexlera zamijenio Pippen ozljede su već uzele maha. Još uvijek je bio na double-double prosjeku no to više nije bio onaj eksplozivni, nezaustavljivi Barkley. Barkley presnažan za niska krila, a prebrz za krilne centre. Barkley koji je vodio loptu poput beka, a imao masu za guranje s centrima.

Najteži trenutak karijere:

U ožujku 1991. kod gostovanja u New Jerseyu jedan je gledatelj cijelo vrijeme vrijeđao Barkleya, često i na rasnoj osnovi. Kad je Barkleyu dozlogrdilo, okrenuo se i pljunuo u njegovom smjeru, no nažalost promašio je i pogodio malu curicu. Bio je suspendiran jednu utakmicu i kažnjen je sa 10000 dolara. Širom zemlje podignuta je neviđena medijska hajka na Barkleya. Iako se javno ispričao i kasnije sprijateljio s curicom i njenim roditeljima te poklonio sezonske ulaznice, taj incident nikad nije zaboravio. Štoviše, nakon umirovljenja je izjavio: “Bio sam poprilično kontroverzan, no žalim samo onaj pljuvački incident. No, znate što? Naučio me vrijednu lekciju. Naučio me da sam postao previše nabrijan tijekom utakmice. Da sam prejako želio pobjedu. Da se moram smiriti. Želio sam pobjedu pod svaku cijenu. Umjesto da sam poštovao igru i igrao je na pravi način, razmišljao sam samo o pobjedi”.

Ponosan završetak karijere:

U posljednjoj sezoni karijere, 8. prosinca 1999. u gradu gdje je počeo veličanstvenu karijeru, Philadelphiji, kod pokušaja blokiranja Tyrone Hilla pukla mu je glavna tetiva potkoljenice. Morao je biti iznesen sa terena s bolnom grimasom na licu. Svi su znali da je njegova karijera gotova, no Charles nije htio da to bude posljednja uspomena na njega. Vratio se posljednjeg dana sezone protiv Vancouvera i postigao koš nakon skoka u napadu. Istog trenutka je izašao praćen urnebesnim skandiranjem publike i umirovio se. Kasnije je rekao:

“Nemate pojma koliko mi je  ovo večeras značilo. Učinio sam to zbog sebe.  Pobijedio sam u mnogo utakmica, izgubio u mnogo utakmica, no posljednja uspomena mi je bila kako me iznose s terena. To me proganjalo mjesecima i nisam mogao preko toga. Bilo mi je strašno psihološki važno da napustim teren na svoj način”.

A usprkos neosvojenom naslovu otišao je kao pobjednik. Kao igrač koji je mogao sve i kojeg kad je bio zdrav nitko nije mogao čuvati. Otišao je kao član ekskluzivnog društva košarkaša koji su u karijeri ostvarili 20000 koševa, 10000 skokova i 4000 asistencija, a osim njega čine ga Kareem Abdul-Jabbar, Karl Malone, Wilt Chamberlain i Kevin Garnett, igrači redom od 13 do 23cm viši od Barkleya. Njegov dres je umirovljen u Auburnu, Philadelphiji i Phoenixu.

Ili kako je jedan američki novinar rekao: “Stalno slušamo priču kako se neće pojaviti novi Larry Bird. Možda i neće, no prije će se pojaviti novi Bird nego novi Barkley, igrač njegove visine i težine koji će moći raditi sve što je on mogao na terenu”.

Bivši suigrač i protivnik Rick Mahorn je jednom rekao: “Barkley je totalna suprotnost modernog sportaša. Oni su većinom luđaci koji vas žele uvjeriti da su ustvari dragi dečki. No, Charles je u biti drag dečko koji će vas na sve moguće načine pokušati uvjeriti da je luđak”.

Danas “Sir Charles” uživa u životu. Komentira NBA utakmice, odigra pokoju golf partiju, uživa u svom velikom poroku, kockanju, zbog kojeg je navodno izgubio desetak milijuna dolara. Njegov sljedeći korak je kandidatura za guvernera Alabame 2014. Baš nas zanima kako će to ispasti.

OSOBNI KARTON:

Ime: Charles
Prezime: Barkley
Rođen: 20.veljače 1963. u Leedsu, Alabama
Pozicije: Krilo
Visina/težina: 195cm/122kg
Sveučilište: Auburn
Draft: 5. pick 1984. (Philadelphia)

Statistika

Nagrade i priznanja:
-Olimpijski prvak 1992. i 1996.
-MVP NBA 1993.
-MVP All-Star 1991.
-IBM nagrada 1986,87,88.
-NBA prva petorka 1988,89,90,91,93.
-NBA druga petorka 1986,87,92,94,95.
-NBA treća petorka 1996.
-NBA prva rookie petorka 1985.
-NBA all-star 1987,88,89,90,91,92. Istok, 1993,94,95,96,97. Zapad
-NBA prvi skakač lige 1987.
-NBA top 50 1996.
-NBA hall of fame 2006.

Na četvrtoj godini sveučilišta Barry je bio prvi strijelac NCAA s prosjekom od 37,4 koša po utakmici. San Francisco Warriorsi biraju ga na draftu 1965. Barry se sjajno prilagodio NBA stilu igre, prosječno je zabijao 25,7 koševa (četvrti strijelac lige) te je proglašen rookiejem godine.

U drugoj NBA sezoni Barry je prvi strijelac lige s prosjekom od 35,6 koševa (prekida Wiltov niz od sedam naslova najboljeg strijelca lige). Igra fantastično, MVP je All-Star utakmice koja se igrala u San Franciscu: zabio je 38 koševa u 34 minute uz šut iz igre 16-27. Trener Warriorsa je legendarni Bill Sharman kojemu je to prva NBA trenerska sezona. Vođeni trenerom Sharmanom i fantastičnim Barryjem Warriorsi ulaze u NBA finale. Tamo su pružili dostojan otpor fantastičnim Philadelphia 76ersima koje je predvodio Wilt Chamberlain (Sixersi su te sezone ostvarili rekordan omjer 68-13). Sixersi su dobili finale 4-2, a Barry je postavio rekord finala po najvećem prosjeku koševa u jednoj finalnoj seriji (40,8 koševa u prosjeku). Taj rekord trajao je 26 godina, sve dok ga 1993. u NBA finalu nije srušio Michael Jordan sa prosjekom od 41,0 koša po utakmici.

DOGAĐAJ BEZ PRESEDANA: ODLAZAK U ABA LIGU

Nitko nije očekivao da će Barry, jedva dva mjeseca nakon izgubljenog NBA finala, potpisati trogodišnji ugovor s Oakland Oaksima, momčadi u konkurentskoj ABA ligi. Nakon što je Barry potpisao za Oakse Warriorsi su ga tužili kako bi ga spriječili da napusti njihov klub. Sud je presudio da Barry pripada Warriorsima do kraja sezone 1967/68. zbog tzv. opcijske rezervne klauzule. Sud je još odredio da Barry može igrati za Oakland, ali tek nakon što odsjedi cijelu sezonu 1967/68. Tvrdoglavi i nepopustljivi Barry tako odlučuje propustiti cijelu sezonu 67/68.

Bio je prva superzvijezda koja je prešla iz NBA lige u ABA ligu. Bio je to presedan u američkoj košarci. Prema riječima Barryja, prelazak u Oakland nije bio samo financijske prirode. A za trogodišnji ugovor dobio je 225000 dolara plus 15 posto dionica kluba. Razlog prelaska u Oakland bio je i tast Bruce Hale koji je postao novi trener Oaklanda. Ali bez zeta koji mora propustiti sezonu 1967/68. Bruce Hale vodi momčad koja igra loše. Izgubili su zadnjih 17 utakmica regularnog dijela, a sezonu su završili s omjerom 22-56 (najgori omjer u ligi). Hale je zbog toga dobio otkaz i tako je propala prilika da zet i tast zajedno surađuju u Oaksima.

Novi trener Oaksa postao je Alex Hannum. Nakon što je napokon u sezoni 1968/69. zaigrao za Oakse Barryju se događa peh: sredinom sezone ozlijedio je koljeno, odigrao je samo 35 utakmica te sezone. Bio je vodeći strijelac ABA lige (34,0 koševa u prosjeku). U glasovanju za MVP-ja bio je drugi, iza Mela Danielsa iz Indiane. Oaksi bez ozlijeđenog Barryja osvajaju ABA naslov.

Franšiza Oaklanda nalazi se u financijskim problemima i na početku sezone 1969/70. Oaksi objavljuju da sele momčad u Washington. Nakon selidbe u Washington Barry pokušava poništiti ugovor i ponovo postati igrač Warriorsa jer je smatrao da u slučaju preseljenja momčadi ima pravo na to. Barry je dobio usmene garancije čelnika Oaklanda da može napustiti klub u slučaju preseljenja momčadi, ali kako to nije nigdje pisalo u ugovoru sud je naredio Barryju da mora ostati u novoj ABA momčadi. Barry nije bio presretan što mora igrati u Washingtonu, ali tamo je proveo samo jednu sezonu. Nakon toga Washington Capitolsi sele se u Virginiu. Barry nije želio igrati u Virginiji. Zamjerio se svima u Virginiji zbog uvredljivih izjava, a posebno je legendarna njegova izjava: “Ne želim da mi sin ide u školu u Virginiji i dolazi kući govoreći južnjačkim naglaskom.”

Barry je ubrzo mijenjan u New York Netse. Tamo je igrao dvije sezone. U NBA ligu se vraća u sezoni 1972/73. I to k istom klubu koji ga je draftirao, samo što je ovaj put klub promijenio ime u Golden State Warriors.

Barry se vratio u NBA kao kompletniji igrač. Ojačao je, a postao je i puno bolji asistent.

NEZABORAVNO NBA FINALE 1975.

Barry je 1967. izgubio NBA finale s Warriorsima, a u ABA finalu 1969. nije mogao igrati jer je bio ozlijeđen. Toliko željeni naslov napokon je osvojio u sezoni 1974/75. U NBA finalu su igrali protiv Washington Bulletsa koji su imali jaku momčad predvođenu Wesom Unseldom i Elvinom Hayesom. Sve prognoze davale su izglede Washingtonu, Golden State su svi otpisali. To je bilo i logično budući da su regularni dio sezone Bulletsi završili s omjerom 60-22, a Golden State sa 12 pobjeda manje (48-34). I još su prije početka te sezone mijenjali sjajnog veterana Natea Thurmonda u Chicago za Clifforda Raya. Ali momčadska igra te fantastična obrana pomogla je Warriorsima da u NBA finalu pometu favorizirane Bulletse. Warriorsi su dobili prvu utakmicu finala u gostima, odlučio ju je Barry košem 38 sekundi prije kraja. Na domaćem terenu su dobili i drugu utakmicu uz 36 koševa Barryja. On je pogodio dva slobodna bacanja 23 sekunde prije kraja za pobjedu Warriorsa 92-91. U trećoj utakmici Barry je zabio 38 koševa uz 4 skoka i 6 asistencija. Slobodna bacanja gađao je 14-16. Warriorsi su dobili tu utakmicu 109-101 i poveli 3-0 u seriji. Dva dana kasnije, Bulletsi su pometeni i to na domaćem terenu – Warriorsi dobivaju finale s glatkih 4-0. Bila je to vjerojatno najveća senzacija u povijesti NBA lige. Warriorsi iz te sezone su možda i najpotcjenjenija momčad u povijesti sporta. Ugledni sportski tjednik Sports Illustrated nakon osvojenog naslova nije stavio Warriorse na naslovnicu, a nisu bili niti na tradicionalnom prijemu kod američkog predsjednika.

Barry je bio MVP finala: u četiri utakmice imao je prosjek od 29,5 koševa, 4,0 skoka i 5,0 asista.

Barry: “To je bila sjajna momčad. Takve bi sve momčadi trebali biti. Imali smo sjajnu kemiju u ekipi. Išli bi na zajedničke večere, zajedno smo išli i u kino, to nije bila neka od momčadi za koju ste čuli da je osvojila naslov ali nije imala sjajan međusoban odnos suigrača. Imali smo fantastičnu kemiju na košarkaškom terenu i izvan njega.”

Warriorsi su i u sezoni 1975/76. bili blizu NBA finala, ali su u sedmoj utakmici finala Zapada izgubili od Phoenix sunsa.

Dvije posljednje sezone Barry je proveo igrajući za Houston Rocketse, a umirovio se nakon sezone 1979/80.

Za Barryja se govori da je bio jedan od najboljih pod pritiskom.

“Nema pritiska ako imaš pouzdanja u sebe,” rekao je Barry. “Živio sam za trenutke u kojima bih imao loptu u svojim rukama kada se utakmica lomila. Imao sam dovoljno pouzdanja u sebe da sam želio zabiti pobjednički šut.”

Nikada nije bio MVP lige. U glasovanju u sezoni 1966/67. bio je peti, u sezoni 1973/74. sedmi, u sezoni 1974/75. četvrti, u sezoni 1975/76. četvrti. Sve do 1980. MVP se birao glasovima NBA igrača. Naravno, Barry zbog svoje prgave naravi i činjenice da je bio jedan od najomraženijih igrača u ligi nije baš imao velike šanse da osvoji MVP nagradu. Barry smatra da je morao biti MVP u sezoni 1974/75. Završio je četvrti u glasovanju, iza Boba McAdooa, Davea Cowensa i Elvina Hayesa. Barry o tome kaže: “Nisam bio MVP jer su igrači glasovali, igrači su posljednji koji će biti objektivni. Odigrao sam najbolju sezonu u životu, mislim da sam trebao biti MVP te sezone. Da se MVP bira na današnji način (glasovima novinara), te godine osvojio bih tu nagradu. Ne dobiti MVP nagradu je jedna stvar. Ali biti četvrti u glasovanju, to je smiješno.”

U sezoni 1974/75. Barry je:

- Bio drugi strijelac lige (30,6 koševa, McAdoo je bio prvi
- Bio prvi u ligi po postotku slobodnih bacanja (90,4 posto)
- Bio vodeći u ukradenim loptama (2,9)
- S Peteom Maravichem dijelio peto mjesto na listi najboljih asistenata lige (6,2)
- S Golden Stateom ostvario najbolji omjer u Zapadnoj konferenciji (iako su imali omjer 48-34)

I to je trebalo biti dovoljno za naslov MVP-ja lige, ali barem se te sezone u play-offu utješio osvojenim naslovom i izborom za MVP-ja finala.

Barry je šest puta bio vodeći u NBA ligi po postotku slobodnih bacanja (i još tri puta u ABA ligi). U mirovinu je otišao kao vodeći u postotku slobodnih bacanja sa fantastičnim postotkom od 90,0 posto. Nakon Ricka samo je još jedan igrač imao bolji postotak slobodnih bacanja u karijeri – Clevelandov Mark Price (90,4 posto). Barry je slobodna bacanja gađao starinskom metodom – ispod ruke.

Rick Barry, samoprozvani košarkaški cigan (vjerojatno zato jer je promijenio dosta momčadi u karijeri), jedna je od najosebujnijih ličnosti u povijesti NBA lige. Bio je ultimativni perfekcionist, nije imao strpljenja za svoje pogreške, ili pogreške drugih. Temperament i prgava narav će ga dosta koštati u životu, ali nikad se nije želio promijeniti. Svađao se sa sucima, znao se derati na suigrače, bio je arogantan. Vjerojatno zato i nikada nije dobio priliku da bude trener u NBA ligi, iako mu je to bila velika želja. Čak nije dobio priliku niti da bude pomoćni trener u NBA. Čini se da Barry plaća visoku cijenu zbog svojih postupaka u proteklim godinama. Možete ga ili voljeti ili mrziti. Nema sredine.

BARRY MEĐU 50 NAJVEĆIH IGRAČA SVIH VREMENA:

Bio je superzvijezda u dvije lige (NBA i ABA). U 14-godišnjoj karijeri Barry je zabio više od 25000 koševa, gotovo 7000 skokova i gotovo 5000 asistencija. Ako računamo obje lige ima sljedeće prosjeke: 24,8 koša, 6,7 skokova i 4,9 asistencija. U NBA ligi je prosječno zabijao 23,2 koša, 6,5 skokova i 5,1 asistencija. U NBA play-offu ima prosjek od 24,8 koševa, 5,6 skokova i 4,6 asistencije. Četiri puta bio je izabran na ABA All-Star utakmicu, 8 puta na NBA All-Star. Pet puta izabran u All-NBA prvu momčad. U Kuću slavnih je izabran 1987, a 1996. je izabran među 50 najvećih igrača svih vremena.

OSOBNI KARTON:
Ime: Ricky
Prezime: Barry
Pozicija: Nisko krilo
Rođen: 28. III. 1944., Elizabeth, N.J.
Visina: 201 cm
Težina: 100 kg
Sveučilište: Miami (Florida)
Draft: San Franciso Warriors, 1965

U srednjoj školi Naismith Alabama osvojio je nagradu kao igrač godine. Pohađao je sveučilište u Alabami gdje je igrao sa budućom NBA zvijezdom Latrell Sprewellom i bio je draftan na NBA draftu poslije završetka školovanja na sveučilištu.

Horrya su na NBA draftu 1992. kao 11. pick izabrali Houston Rocketsi gdje je igrao poziciju krila. U rookie sezoni prosječno je ostvarivao 10,1 poena po utakmici. Prve 4 NBA sezone proveo je u Houstonu kojima je pomogao da osvoje naslove prvaka 1994. i 1995., no postavio je i osobne rekorde. Naime, u jednoj četvrtini zabio je čak 5 trica u NBA finalu dok je u jednoj utakmici imao čak 7 ukradenih lopti. U sezoni 1993-94 bio je All-star igrač.

Horryu je malo falilo da ne osvoji prsten u Houstonu. U veljači 1994. on i Matt Bullard su bili trejdani u Detroit Pistonse za Seana Eliotta, no ovaj nije prošao lječnički pregled jer je imao problema s bubrezima tako da od ovog tradea nije bilo ništa. Horry je kasnije izjavio da mu je to spasilo karijeru. Horry je postajao ključan igrač za Rocketse i počeo je dobivati reputaciju kao veliki šuter jer je pogodio skok šut za pobjedu u zadnjim sekundama protiv San Antonio Spursa u prvoj utakmici finala zapadne konferencije.

19.kolovoza 1996.Horry i Sam Cassell su trejdani u Phoenix Sunse za tadašnjeg MVP-aa Charlesa Barkleya. Za vrijeme jedne utakmice, Horry se posvađao sa trenerom Dannyem Aingom kojemu je Horry bacio ručnik u lice.

Upravo taj incident je doveo do Horryeve suspenzije i tradea u Lakerse 10.siječnja 1997. za Cedrica Ceballosa. Horry je bio član Lakersa kad su osvojili 3 uzastopna naslova prvaka (2000,2001,2002) i stekao je reputaciju clutch playoff šutera jer je često znao odlučivati utakmice Lakersa kad je bilo najpotrebnije.

U tom trogodišnjem razdoblju, Horry je zabijao jednu ključnu tricu u bar jednoj utakmici kroz 4 uzastopne playoff serije (počevši sa NBA finalem 2001.), ali vjerojatno najvažnija je bila ona u 4. utakmici konferencijskog finala 2002. protiv Sacramento Kingsa. Lakersi su gubili 2-1 u toj seriji i zatim su otišli na gostovanje u Sacramento. Lakersi su u 4.utakmici gubli na poluvremenu 24 razlike. No, u drugom poluvremenu su proigrali tako da su 11 sekundi prije kraja gubili 99-97. Nakon što su i Kobe Bryant i Shaquille O’Neal promašili polaganja i zatim je Vlade Divac zgrabio loptu i bacio je loptu prema liniji za 3 poena kako bi vrijeme što prije prošlo, no tamo je bio Robert Horry koji je pogodio tricu sa zvukom sirene. Lakersi su dobili četvrtu utakmicu i poravnali rezultat na 2-2. Bez ove pobjede, Lakersi bi gubili 3-1. Na kraju su pobjedili u 7 utakmica, a u velikom NBA finalu pomeli su New Jersey Netse sa 4-0.

2003.u playoffu, Lakersi su bili na rubu 4. uzastopnog NBA naslova, ali su ih izbacili San Antonio Spursi koji su pobjedili 4-2. Ono što je zanimljivo u toj seriji je bila peta utakmica koju su Spursi dobili 96-94. Iako su vodili sa čak 25 razlike,Spursi su na kraju jedva pobjedili. Naime, šut za pobjedu Lakersa, pri rezultatu 96-94 imao je upravo Horry, no ovaj put je promašio tricu te su tako Lakersi izgubili.

2003. godine Horry je kao free agent potpisao za San Antonio Spurse koji su branili titulu NBA prvaka. Horry je bio važan igrač u redovima Lakersa, dok je njegova minutaža u Spursima bila dosta manja zahvaljujući treneru Gregu Popvichu.

U sezoni 2004-05 Spursi su došli do NBA finala i osvojili još jednom titulu najbolje momčadi lige. Horry je bio jako važan igrač u cijelom playoffu jer je trice gađao 38 od 85. U 5. utakmici NBA finala protiv Detroit Pistonsa, Horry je bio najzaslužniji za važnu pobjedu i vodstvo u seriji od 3-2. Naime, nakon što je zabio svega 3 poena u prve 3 četvrtine, Horry je u zadnjoj četvrtini i produžetku postao prvo ime Spursa jer je zabio čak 21 poen. Spursi su dobili utakmicu rezultatom 96-95 zahvaljujući trici Horrya u zadnjim sekundama susreta. Spursi su slavili sa krajnjim rezultatom od 4-3, a to je bila 3. titula prvaka Spursa u 7 sezona. Horryu je to bio 6. prsten čime se izjednačio s Michael Jordanom.

2007. je bila neparna godina i opet pobjednička za Spurse. Iako je Horry u polufinalu zapadne konferencije protiv Phoenix Sunsa dobio isključenje u 4. utakmici te tako nije igrao 5. i 6. utakmicu, Spursi su ipak slavili u 6 utakmica i bez njegove pomoći. U velikom finalu pobjedili su Cleveland Cavalierse LeBrona Jamesa sa 4-0 te tako osovjili 4. NBA prsten u 9 sezona. Horryu je to bio 7. NBA prsten. Iste te sezone Horry više nije nosio dres s brojem 5 već 25 jer je broj 5 pripao Imeu Udoki.

Rekordi
Horry je drugi igrač svih vremena po broju ubačenih trica u playoffu, bolji od njega jedino je Reggie Miller. Također drži rekord od 53 trice u NBA finalima, čime je srušio rekord Michaela Jordana sa njegove 42 trice.
Horry je 2005. godine osvojio svoj 6. NBA prsten čime se pridružio Johnu Salleyu kao jedini igrač koji je s 3 različite momčadi osvajao prsten. Robert Horry, Don Harper i Dennis Rodman su jedina tri igrača koja su osvojila NBA prsten uzastopno sa 2 različita tima. Poslije Kareem Abdul Jabbara, igrač je sa najviše NBA playoff utakmica. Pridružio se Kaaremu, Jordanu i Scottie Pippenu kao jedini igrač sa 6 NBA prstena, a da nije igrač Boston Celticsa.
Također drži individualni rekord sa 7 ubačenih trica bez promašaja, ostvario je to protiv Utah Jazza u polufinalu zapadne konferencije u drugoj utakmici 1997. godine.

Najpoznatiji clutch šutevi
22.5.1995./ Finale zapadne konferencije, 1. utakmica/ San Antonio-Houston
Horry pogađa skok šut 6,5 sekundi prije kraja čime Rocketsi pobjeđuju 94-93

11.6.1995./  NBA finale, 3. utakmica/ Houston-Orlando
U zadnjim sekundama Hakeem Olajowun dodaje loptu Horryu koji preko Horacea Granta pogađa tricu te tako donosi pobjedu domaćinu sa 106-103 i vodstvo 3-0.

6.5.1997./ Polufinale zapadne konferencije, 2.utakmica / Utah-L.A.Lakers
Horry pogađa 7 trica bez promašaja. Ipak, Lakersi gube tu utakmicu, a na kraju su poraženi sa 4-1.

10.6.2001./ NBA finale, 3. utakmica/ Philadelphia-L.A.Lakers
Serija je bila izjednačena na 1-1, a u trećoj utakmici Lakersi su minutu prije kraja imali prednost od 1 poena. Brian Shaw pronalazi u kutu Horrya koji 47 sekundi prije kraja zabija tricu te tako diže prednost Lakersa na 4 razlike.

28.4.2002./ 1. kolo zapadne konferencije, 3. utakmica/ Portland-L.A.Lakers
Gubeći 10 sekundi prije kraja sa 2 razlike, Kobe Bryant probija Rubena Pattersona te dodaje loptu Horryu koji pogađa ključnu tricu za pobjedu Lakersa.

26.5.2002/ Finale zapadne konferencije, 4. utakmica/  L.A.Lakers-Sacramento
Nakon promašenog polaganja Shaquillea O’Neala, centar Kingsa Vlade Divac hvata loptu i baca je prema naprijed, no u krive ruke. Naime, Horry hvata tu loptu i zabija tricu sa zvukom sirene za pobjedu 100-99.

19.6.2005./ NBA finale, 5. utakmica/ Detroit-San Antonio
6 sekundi prije kraja produžetka Horry zabija tricu za pobjedu Spursa 96-95 i vodstvo u seriji 3-2.

30-4-2007./ 1. kolo zapadne konferencije, 4. utakmica/ Denver-San Antonio
Spursi su vodili sa 1 poenom razlike, a Horry 30 sekundi prije kraja zabija tricu za pobjedu.

OSOBNI KARTON:
Robert Horry
Ime:Robert
Prezime:Horry
Pozicija:nisko krilo
Datum rođenja:25.ožujka 1970.
Visina:208 cm
Težina:109 kg
Sveučilište:Alabama
NBA draft:11.pick 1992. (Houston Rockets)

Košarku je počeo igrati relativno kasno. U srednjoj školi nije igrao za srednjoškolsku momčad. Tek je na četvrtoj godini srednje škole pokušao izboriti košarkašku momčad, ali nije uspio ući u momčad. Srednjoškolski trener nije vjerovao u njega. Kasnije će se pokazati nešto neuobičajeno: igrač iz južnog dijela Philadelphije nije bio dovoljno dobar da izbori srednjoškolsku košarkašku momčad, a na kraju se pretvorio u NBA legendu i člana Hall of Famea te člana 50 najvećih igrača svih vremena.

Umjesto igranja za srednjoškolsku košarkašku momčad igrao je onako rekreativno u crkvenim i nezavisnim ligama. Takve utakmice igrale su se po raznim halama, skladištima, čak i plesnim dvoranama širom Philadelphije. Nekako u to vrijeme počeo je koristiti skok šut. O tome je rekao:

“Skok šut je došao slučajno. Neke utakmice igrali smo u plesnim dvoranama. Pod je znao biti prilično sklizak. Kada bi šutirao iz mjesta znao bih se poskliznuti, tako da sam odlučio šutirati iz skoka. Uvijek sam bio dobar skakač. Kada sam upotrebljavao skok šut moje noge nisu bile na terenu i nisam morao brinuti o tome da ću se poskliznuti. Što sam više koristio taj skok šut on je postajao sve bolji”.

U jesen 1946. upisuje se na sveučilište Villanova kako bi studirao kemiju. Na prvoj godini nije uopće igrao košarku, ali uočili su ga na drugoj godini studija kako onako usput rekreativno igra košarku i ponudili mu probu. Legenda ide ovako: trener Villanove Al Severance vidio ga je jednog dana kako igra košarku i bio je impresioniran. Trener mu je pristupio i upitao ga želi li se upisati na sveučilište Villanova. Arizin mu je odgovorio, “Ja već idem na Villanovu.”

Trener Severance ga je nakon tog susreta stavio u sveučilišnu momčad, i Arizin je ubrzo pokazao tko je gazda u košarkaškoj momčadi sveučilišta Villanova. Na drugoj godini je zabijao 11.1 koševa, a na trećoj i četvrtoj je igrao odlično: 22.0 i 25.3 koševa u prosjeku.

Arizin je bio prvi igrač Villanove koji je ukupno zabio više od 1000 koševa za sveučilište, a u tri sezone prosječno je zabijao 20.0 koševa u 80 utakmica. 85 koševa koje je zabio sveučilištu Naval Air Material Center (NAMC) 12. veljače 1949. i danas je rekord sveučilišta.

1950. proglašen je za sveučilišnog igrača godine nakon što je bio vodeći strijelac NCAA sa 25.3 koševa u prosjeku.

Na draftu 1950. Arizina su kao teritorijalni izbor izabrali Philadelphia Warriorsi. Vlasnik i trener Warriorsa Eddie Gottlieb ponudio mu je ugovor vrijedan 9000 dolara godišnje.

“U to vrijeme to je bilo mnogo više nego što su dobivali ljudi sa završenim fakultetom”, rekao je Arizin.

U njegovoj rookie sezoni momčad je pobijedila u 14 susreta više nego u protekloj sezoni, a on je prosječno zabijao 17.2 koševa i 9.8 skokova (u obje kategorije bio je među prvih deset u ligi). Da se tada dijelila nagrada za Rookieja godine (prvi put se dijelila 1952/53), Arizin bio vjerojatno dobio tu nagradu, iako se mora priznati da bi imao jaku konkurenciju u Bobu Cousyju.

U drugoj sezoni (1951/52) Arizin je uz Joe Fulksa bio okosnica Warriorsa, ali momčad drugu sezonu zaredom ispada u play-offu od Syracuse Nationalsa. Te sezone Arizin je najbolji strijelac lige (25.4 koševa u prosjeku), srušivši tako trogodišnju dominaciju Georgea Mikana. Te sezone bio je šesti skakač lige sa 11.3 skokova u prosjeku. A bio je i vodeći u ligi po postotku šuta: 44.8%.

Nakon što je bio najbolji strijelac lige, Arizin je izgubio sljedeće dvije košarkaške sezone: u to vrijeme je bio u vojsci, služio je u marincima u Korejskom ratu. Amerikanci ne bi bili Amerikanci kad se ne bi miješali u probleme drugih država i započinjali ili dovršavali ratove, i Paul Arizin je morao u taj rat praktički u najboljim igračkim godinama.

Dok je on bio u Koreji, njegovi Warriorsi u te dvije godine nisu bili baš sjajni: omjeri 12-57 i 29-43.

Kad se vratio u sezoni 1954/55. imao je prosjek od 21 koša po utakmici (drugi strijelac lige). Niti dvogodišnja pauza nije umanjila njegove vještine. U Koreji je svaki slobodan trenutak koji je imao koristio kako bi se posvetio košarci.

U drugoj sezoni nakon povratka iz Koreje (1955/56) drugi je put izabran u All-NBA prvu momčad. Te sezone prosječno je zabijao 24.2 koša i pomogao je Warriorsima do omjera 45-27 (najboljeg omjera u ligi te sezone). Arizin i njegov suigrač Neil Johnston bili su drugi i treći strijelci lige, zaostajući samo za Bobom Pettitom.

U play-offu Warriorsi u finalu Istočne divizije izbacuju aktualne prvake Syracuse Nationalse u pet utakmica (3-2). U NBA finalu igraju protiv Fort Wayne Pistonsa i pobjeđuju u pet utakmica (4-1). Arizin je bio ključni čovjek pobjedničkih Warrriorsa, u play-offu je bio sjajan: prosječno 28.9 koševa i 8.4 skokova. Ni u finalu nije bio loš: prosječno 27.6 koševa.

Taj naslov bio je vrlo emocionalan i za trenera Warriorsa Georgea Seneskyja. On je bio član Philadelphia Warriorsa u inauguralnoj NBA sezoni 1946/47. i tada su Warriorsi predvođeni sjajnim Joe Fulksom osvojili prvi naslov u NBA povijesti (Senesky je bio drugi strijelac Warriorsa u finalu).

Za Arizina je osvajanje prvog (i jedinog) naslova najljepši trenutak u karijeri.

“Samo je jedna stvar blizu te,” rekao je. “A to je kad sam 1971. imenovan među deset najboljih igrača u povijesti povodom 25 obljetnice lige”.

Da pojasnimo, NBA je 1971. povodom 25 obljetnice lige objavila tzv. srebrnu momčad (Silver Anniversary Team), koja se sastojala od deset najvećih igrača, ali koji su bili u mirovini: Paul Arizin, Bob Cousy, Bob Davies, Joe Fulks, Sam Jones, George Mikan, Bob Pettit, Bill Russell, Dolph Schayes i Bill Sharman. Red Auerbach je proglašen za najboljeg trenera. I treba reći da su u to vrijeme Elgin Baylor, Wilt Chamberlain, Oscar Robertson i Jerry West još bili aktivni igrači i oni zbog toga nisu ušli u tu momčad.

Nakon osvojenog naslova 1956. Arizinovi Warriorsi nisu imali previše uspjeha u play-offu. U sezoni 1956/57. vrlo brzo ispadaju od Syracuse Nationalsa, sezonu kasnije ispadaju u finalu Istoka od jakih Boston Celticsa, a u sezonama 1959/60. i 1961/62. niti dolazak Wilta Chamberlaina ne može spriječiti poraze u finalu Istoka od tada neprikosnovenih Celticsa.

Najbolji suigrači koje je Arizin imao na početku karijere bili su Joe Fulks (pionir skok šuta i prvi igrač u NBA koji je počeo koristiti taj šut) i Neil Johnston te korisni Tom Gola sredinom pedesetih. Pri kraju karijere je igrao s Wiltom Chamberlainom i Guyom Rodgersom.

Nakon sezone 1961/62. vlasnik Warriorsa Eddie Gottlieb prodao je Warriorse grupi biznismena iz San Francisca i momčad se preselila u San Francisco. Arizin nije želio seliti na daleki Zapad, on je cijeli svoj život proveo u Philadelphiji gdje se i rodio.

Ali nije prestao igrati košarku, pridružio se obližnjim Camden Bulletsima u Istočnoj ligi (Eastern League), a tamo je igrao tri sezone (1963. bio je MVP lige). U toj ligi prosječno je zabijao 25 koševa. Kada je odigrao svoju posljednju utakmicu za Bullletse imao je 37 godina.

Igrao je u vrijeme kada je većina igrača pretežno šutirala s dvije ruke i iz mjesta, a 193 cm visoki Arizin je bio jedan od rijetkih koji je prakticirao skok šut. Bio je jedan od prvih igrača koji je taj šut koristio kao glavno oružje u napadu, u devet sezona prosječno je zabijao više od 20 koševa po utakmici. U deset sezona devet puta je bio među deset najboljih strijelaca lige. Dvaput je bio najbolji strijelac lige (1952 i 1957). Ukupno je u 713 utakmica zabio 16266 koševa. U regularnom dijelu sezone imao je prosjek od 22.8 koševa i 8.6 skokova. U 49 play-off utakmica prosječno je zabijao 24.2 koša i 8.2 skokova.

All-Star igrač bio je deset puta (1960 nije igrao zbog ozljede), jednom je bio MVP All-Star utakmice (1952). I ono što treba posebno napomenuti, nije bio jednodimenzionalan igrač, bio je spretan i u vođenju lopte te sjajan obrambeni igrač i odličan skakač. Mogao je zabiti izvana, a imao je i sjajne ulaze pod koš. Triput je izabran u All-NBA prvu momčad (1952, 1956, 1957) i jednom u drugu (1959).

Warriorsi (današnji Golden State) su umirovili njegov dres s brojem 11, i on danas visi pod svodom dvorane Golden State Warriorsa. I sveučilište Villanova je također umirovilo njegov dres s brojem 11.

Paul Arizin jednom je rekao: “Morate znati jednu stvar o vremenu kada sam ja igrao košarku: igrači su igrali zbog ljubavi prema košarci, a ne zbog novca”.

Kad bi barem velika većina današnjih igrača mogla reći isto.

Na dan smrti pogledao posljednju utakmicu

Arizin je iza sebe ostavio suprugu Maureen, četiri sina, kćerku i 14 unučadi. Od četvorice sinova, dvojica su igrala košarku na sveučilištima Drexel i LaSalle. Paul nije nikada izgubio zanimanje za košarku i pratio je rezultate Sixersa i Warriorsa.

Kako mu i priliči, Arizin je posljednji dan svoga života proveo radeći baš ono što je najviše volio. Gledajući košarkašku utakmicu. S najstarijim sinom Michaelom otišao je na jednu rekreacijsku košarkašku utakmicu. Sjeo je sa sinom na tribine i uživao u utakmici. Nakon što je utakmica završila otac i sin su otišli svatko svojim kućama. Tu večer Paul Arizin umro je u snu.

“Izrazito sam sretan što sam mu se pridružio u praćenju te utakmice,” rekao je Michael Arizin. “On bi na tu utakmicu išao i bez mene. Moja djeca su nešto radila, i bilo bi mi lakše da sam doma sjedio u miru svoje kuće, ali sam odlučio poći sa svojim ocem na utakmicu. Kao da je tako bilo suđeno”.

Wilt Chamberlain i Arizinova unuka

Mnogo godina kasnije nakon što su bili suigrači, putovi Chamberlaina i Arizina opet će se sresti. Ovaj put spojila ih je unuka Paula Arizina. Priča ide ovako:

1993. Arizinova unuka Stephanie je bez znanja svojih roditelja pisala Wiltu kako bi željela njegov autogram. Pismo je proslijeđeno Wiltovom velikom prijatelju Syju Goldbergu koji ga je kasnije dao Wiltu. Goldberg se baš nekako u to vrijeme selio iz jednog ureda u drugi, a Wilt je ponekad zanemarivao svoju poštu, i to pismo nije otvoreno tri godine. Kada je Wilt napokon pročitao to pismo, odmah je nazvao tada 14-godišnju Stephanie koja je živjela u predgrađu Philadelphije. Wilt i malena Stephanie odmah su razvili poseban odnos. Wilt je tada nazvao i njezinog oca Michaela (Paulovog sina) i rekao mu koliko je uživao u razgovoru sa Stephanie i ispričao se što mu je trebalo tako dugo da joj odgovori na pismo. I tada je Michael Arizin obavijestio Wilta da je samo tjedan dana ranije Stephanie dijagnosticiran tumor na mozgu. Liječnici su joj davali još 12 do 18 mjeseci života. Malena Stephanie nije niti u jednom trenutku spomenula svoju bolest u razgovoru s Wiltom. Wilt je obećao da će ostati sa Stephanie u stalnom kontaktu. I ispunio je svoje obećanje, razgovarao je sa Stephanie gotovo svakog petka, često i sat vremena. Ti razgovori trajali su posljednjih 15 mjeseci njezinog života. Stephanie Arizin umrla je 30. srpnja 1997, imala je samo 16 godina. Odmah nakon njezine smrti Wilt je njezinoj obitelji poslao ovaj srdačni telegram:

“Izgubio sam prijateljicu koja je bila puna snage i strastveno je voljela život. Od Stephanie sam shvatio da niste nikad prestari da učite i premladi da poučavate. Njezinog tijela više nema, ali ona će uvijek biti u mojim sjećanjima. Uvijek ću se veseliti i sjećati onoga što je unijela u moj život za vrijeme našeg vrlo kratkog prijateljstva”.

Takva je ljudska megaveličina bio veliki Wilt Chamberlain.

OSOBNI KARTON:
Ime: Paul
Prezime: Arizin
Pozicija: Krilo
Rođen: 9. travanj 1928. u Philadelphiji
Visina: 193 cm
Težina: 91 kg
Sveučilište: Villanova
NBA draft: 1950. Philadelphia Warriors

Bird je zračio tolikom enegijom i samopouzdanjem da je nerijetko znao “plesati” oko protivničke klupe, predviđajući i prije podbacivanja rasplet utakmice. Bio je ubojiti šuter, pa je ponekad na treninzima “trice” znao pogađati zatvorenih očiju. U Birdovoj generaciji jedino je Earvin “Magic” Johnson smatran boljim i lucidnijim dodavačem od njega. Malo je igrača igralo toliko borbeno, bacajući se za izgubljenim loptama u publiku ili u reklame. Stoga i nije čudo što se plavokosog momka iz Indiane smatralo oličenjem “Celtics Pridea” ili “ponosa Kelta”. Bio je igrač izvan konkurencije, koji je uživao u pritiscima i tjerao svoje suigrače da pružaju i više od maksimuma. Poput njegovih prethodnika Boba Cousyja, Billa Russella, Johna Havliceka i Davea Cowensa, Bird nije tražio svjetla reflektora samo za sebe, već je radije izvlačio najbolje iz igrača kojima je bio okružen. Ali niti gore navedene legende nisu u tolikom broju punile Boston Garden, tjerale navijače na ovacije i dominirale košarkaškom igrom kao Larry Bird.

Larry Bird – najbolji bijeli košarkaš NBA lige
Legenda o Larryju Birdu rođena je u “sićušnom” gradiću French Linku, “izgubljenom” u kukuruznim poljima države Indiane, gdje je njegova obitelj vodila “spartanski” život. French Link imao je populaciju od otprilike dvije tisuće “duša”, ali svi njegovi stanovnici bili su redoviti gosti na košarkaškim utakmicama Springs Valley High Schoola, jer država Indiana svoju košarkašku tradiciju shvaćala je jako ozbiljno. Dolazili su gledati plavokosog “čarobnjaka” sa “smiješnim” imenom – Larry Joe Bird.

Nakon loma noge u drugoj srednjoškolskoj sezoni, iduće je godine Larry postao zvijezda. Spring Valley imao je samo dva poraza, a mladi Bird bio je najpoznatija osoba u svom gradu. Navijači su cijelo vrijeme bili spremni voziti Larryjeve roditelje, budući da si oni sami nisu mogli priuštiti automobil. Kao maturant Larry je osvojio titulu najboljeg školskog strijelca svih vremena, a dvorana je postala premala za primanje svih znatiželjnika koji su na djelu htjeli vidjeti buduću NBA zvijedu.

Prijelaz na studentski život nije mu išao od ruke. Počeo je igrati kod Bobbyja Knighta na Sveučilištu Indiana. Potom je nakratko bio na lokalnom Northwood Institute sveučilištu, a zatim se skrasio na Sveučilištu Indiana State. Pritisak na tom sveučilištu bio je puno manji nego kod Indiana Hoosiersa, koji su bili član najuglednijih sveučilišta Amerike i stalni pretendenti na NCAA naslov. Kada je Bird stigao na Indiana State utakmice je posjećivalo oko 3 100 navijača, ali kao što je to učinio i u Springs Valleyju, i tu je sam svoju novu momčad podigao na razinu respektabilne sveučilišne “družine”, pa čak i više od toga.

Tijekom prve studentske godine prosječno je ubacivao 30 poena i hvatao desetak lopti. Prodaja ulaznica se utrostručila. TV postaje prikazivale su isječke Birdovih igara umjesto dosadnih reklama. Studenti su “markirali” s predavanja kako bi, čak osam sati prije podbacivanja, stali u red za karte. “Larry Bird Ball” bio je naziv najpopularnije igre na studentskim igralištima. Sycamoresi su bili nesavladivi, te su na Birdovoj završnoj godini postali broj 1. NCAA lige. Međutim, Michigan State, predvođen visokim bekom Earvinom Johnsonom, “nokautirao” ih je u finalu sveučilišnog prvenstva 1979. godine, u možda najgledanijem ogledu studentske košarke u povijesti. Bird je te godine proglašen za najboljeg studentskog igrača Amerike, a Indianu State napustio je kao peti strijelac NCAA-a svih vremena.

Boston Celticsi izabrali su ga na NBA “draftu” već 1978. godine, nadajući se da će Bird, koji je stekao uvjete za NBA ligu na trećoj godine studija, “preskočiti” posljednju studentsku godinu. Unatoč tome, Celticsi su bili spremni čekati, jer znali su koliko vrijedi momak iz Indiane. Sezonu 1977./1978. “Kelti” su završili s omjerom od 32 poraza i 50 pobjeda, najgorim od 1950. godine dotad. Kada je Bird obznanio da ostaje još jednu godinu na sveučilištu, pali su na još niže grane, uz omjer 29 -53, no Bird je u sezoni 1978./1979. konačno stigao u Boston i omogućio najveći preokret u jednoj jedinoj sezoni ikada viđen na NBA parketima. Tu je sezonu momčad iz Bostona završila s 61 pobjedom i 21 porazom, osvojivši prvo mjesto u Atlantskoj diviziji. Iako je “vječiti suparnik” Magic Johnson imao impresivnu sezonu (te je osvojio naslov s Lakersima), Bird je proglašen najboljim “rookiejem” godine.

Odmor između sezone “Irci” iz Bostona iskoristili su za dovođenje centra Roberta Parisha i najboljeg šestog igrača Kevina McHalea, koji su, udruženi s Birdom i Cedricom Maxwellom, predstavljali “razarajuću” prednju liniju. Sve je bilo “posloženo” za prvi Birdov naslov, koji je stigao 1981. godine, nakon nevjerojatnog povratka u finalu Istočne konferencije. Philadelphia je vodila 3:1 u susretima, ali su “Kelti” preokrenuli seriju na 4:3 i u finalu glatko pobijedili Houston. “Birdomanija” je zavladala Amerikom. Navijači ne samo da su punili Boston Garden, koji je bio rasprodan u 541 utakmici Birdove karijere, već su dvorane širom države svjedočile izuzetnoj igri “Ptice” iz Bostona. Zajedno s Magicom, Bird je oživio NBA ligu, a njezin slogan – “NBA Action: It’s fantastic” – konačno je imao smisla.

Nakon samo dvije sezone navijači, treneri i igrači znali su što je Larry Bird – veliki strijelac i jedinstveni igrač. Njegova koncentracija i ideja u igri bila je nemjerljiva s prosječnim košarkašem. Sati i sati koje je kao mladić potrošio na uvježbavanje šuta “debelo” su mu se isplatili u NBA-u. Niti jedan igrač u tom razdoblju nije bio tako precizan i konstantan šuter kao Larry Bird. U trećoj NBA sezoni pojavio se i u drugoj najboljoj obrambenoj petorci lige, iako je bio relativno spor i ne baš najbolji defanzivac u igri “jedan na jedan“.

No njegov istančani osjećaj za dodavanje puno mu je puta pomogao da predvidi suparničke akcije i presječe loptu u ključnom trenutku. Uvijek je vidio jedan potez unaprijed. I to je ono što ga je činilo boljim od ostalih. Iako je Larry skupljao individualne naslove, novi NBA “prsten” stigao je tek 1984. godine. Bilo je to finale za pamćenje, s jedne strane Magic Johnson, a s druge Larry Bird, prvi njihov obračun od 1979. i legendarnog finala NCAA. U petoj utakmici, na oko četrdeset stupnjeva u Boston Gardenu, Birdovih 34 koša donijelo je glatku pobjedu Celticsa. Sedmu utakmicu, koja je ostvarila rekord po TV gledanosti, oslikalo je Larryjevih 20 koševa i 12 skokova za NBA naslov i nagradu MVP finala.

Iduće sezone Celticsi su morali stisnuti ruku “Jezerčanima” iz L.A.-a, ali tko zna što bi bilo da Bird nije ozlijedio lakat u šestoj utakmici finala. To kao da je dodatno “naljutilo” momčad iz Bostona, koja je 1986. godine odlučila otići do kraja. Ceh je u finalu platio Houston, a Larry Bird stekao je status živuće legende. Šesnaesti Bostonov naslov “začinio” je s brojnim priznanjima: MVP finala, MVP NBA lige, The Sporting News Man of the Year i Associated Press Male Athlete of the Year. Predvodio je ligu u “tricama”, a njegovo se ime moglo pronaći među deset najboljih u tri statističke kategorije.

Novo NBA finale Bird je igrao 1987. godine, ali najzanimljiviji trenutak dogodio se u finalu Istočne konferencije protiv Detroita, kada je Larry Bird odigrao najinteligentniji obrambeni potez. U petoj utakmici ostalo je samo pet sekundi do isteka vremena, a Celticsi su gubili 107:106. Bird je tada, na veliko iznenađenje svih u dvorani, presjekao dodavanje Isiaha Thomasa i proigrao Dennisa Johnsona, čije je polaganje Bostonu donijelo pobjedu. Njihov trijumf “psihički” je preokrenuo cijelu seriju i “Kelti” su stigli u svoje četvrto uzastopno NBA finale. Tamo su ih čekali stari “znanci” Lakersi, koji su slavili 4:2. Bird je tada već prešao tridesetu, a problemi s leđima bili su sve veći, stoga i ne čudi što mu je “pobjegao” četvrti “prsten”. No u tom trenutku još nije rekao posljednju riječ. Iduću sezonu, protiv Indiane, postao je prvi “Kelt” kojemu je pošlo za rukom ostvariti 40 koševa i 20 skokova u jednoj utakmici. Tu je sezonu završio s 29.9 koševa u prosjeku, što mu je bio najbolji učinak karijere. Posebno upečatljiv bio je sedmi susret polufinala Istočne konferencije protiv Atlante. Novinari su to nazvali “užarenim obračunom”. S jedne strane “na obruču” je bio Dominique Wilkins, a na drugoj Larry Bird. U posljednjoj četvrtini “Ptica” je ubacila 20 od svojih 34 koša, te odvela Celticse u finale Istoka, unatoč teškoj upali bronhija. Preko Pistonsa, međutim, Bird i društvo nisu mogli. To je bila posljednja uspješna sezona najpoznatijeg građanina države Indiane. Zbog operacije peta propustio je gotovo cijelu sezonu 1988./1989., a početak kraja mogao se nazrijeti dvije godine kasnije, kada je, uslijed učestalih bolova u leđima i problema s discus-hernijom, izostao s 22 utakmice. Sezona 1991./1992. bila je posljednja u Larryjevom karijeri. Stalni problemi s leđima natjerali su ga na propuštanje 37 susreta, ali čak i u takvim zdravstvenim okolnostima Larry je imao nevjerojatnih trenutaka. U ožujku 1992. godine protiv Portlanda je u posljednjoj četvrtini ubacio 16 koševa, uz “tricu” za izjednačenje u zadnjoj sekundi. Utakmicu je završio s 49 poena, 14 skokova, 12 asistencija i 4 ukradene lopte, no kraj karijere opasno se približio. Jedno od zadnjih ostvarenja u košarci bila mu je zlatna medalja s jedinim i pravim “Dream Teamom”, onim iz Barcelone. Kada se približila sezona 1992./1993. Larry Bird odlučio se povući. Svoj odlazak u mirovinu objavio je 18. kolovoza 1992. godine, a košarka je ostala siromašnija za jednu istinsku legendu.

Uprava Bostona odmah je pronašla novi posao svojoj velikoj zvijezdi. Iako je proglašen za pomoćnog trenera, Larry se uglavno dosađivao. Nedostajala su mu natjecateljska uzbuđenja, svake nove sezone tražio je način da se vrati u NBA “mlin” i konačno, nakon što je uvidio da u Celticsima nema što tražiti, prihvatio je posao glavnog trenera u Indiana Pacersima. Iako nikada nije samostalno vodio neku NBA momčad, Pacersi su smireno prihvatili novog čovjeka, a Bird ih nije razočarao. U tri sezone ostvario je 147 pobjeda i 67 poraza, proglašen je trenerom godine 1998., a Indiana je za njegove vladavine triput igrala finale Istoka i jednom NBA finale, prošle godine protiv Los Angeles Lakersa. Poraz od Shaquillea O’Neala i društva iz Hollywooda bio je znak za odlazak s trenerske klupe, što je i napravio.

Larry Bird bio je “kamen temeljac” obnove posrnulih Celticsa kasnih sedamdesetih. S njime u središtu igre i odličnim popratnim “ansamblom”, Boston je osvojio tri NBA “prstena” i deset naslova prvaka Atlantske divizije. Bird je tome dodao i niz osobnih dostignuća i priznanja. Pomalo “pretjerani” perfekcionist, Bird je bio predmet obožavanja Celticsovih navijača i svih ljubitelja košarke. Njegov šut s devet metara iz nevjerojatnog okreta preko trojice obrambenih igrača još se uvijek prepričava među svim sretnicima koji su imali prilike vidjeti najboljeg bijelog igrača na svijetu.

“Larry Bird oblikovao je cijelu jednu generaciju košarkaških navijača koji su dolazili na utakmice i znali cijeniti NBA u njezinom osnovnom svojstvu, pružanju dobre zabave,” rekao je NBA komesar David Stern.

OSOBNI KARTON:
Ime: Larry
Prezime: Bird
Pozicija: krilo
Rođen: 7. prosinca 1956.
Visina: 206 cm
Težina: 98kg
Sveučilište: Indiana State
NBA draft: 6. pick ukupno na draftu 1978. (Boston Celtics)

‘Pistol’ Pete Maravich je bio pravi šoumen, za njega ništa nije bilo jednostavno. Činio je stvari koje su gledatelje ostavljale u čudu: dodavao je iza leđa, kroz noge, pogađao iz nemogućih pozicija, stvari koje se drugi nisu niti usudili pomišljati. Teško da ćemo opet vidjeti takvu osobnost kao što je bio Pete Maravich. Zabijao je koševe kao od šale, bio je majstor driblinga, dijelio je nevjerojatne asistencije. Kada je stupio na košarkaški teren, bio je u svom vlastitom svijetu. Po radnim navikama i upornosti jedino se još jedan igrač mogao mjeriti s njim, naš Dražen Petrović.

Pete Maravich rođen je 22. lipnja 1947. u Aliquippi, malenom gradiću u blizini Pittsburgha. Njegov otac Press je bio košarkaški trener za mnoge srednjoškolske i sveučilišne momčadi, a prije trenerskog posla je igrao profesionalnu košarku. U sezoni 1945-46 igrao je za Youngstown Bearse u NBL-u (National Basketball League), a sezonu kasnije za Pittsburgh Ironmen u BAA ligi (Basketball Association of America), preteči NBA.

Obitelj Maravich se zbog Pressovog trenerskog posla često selila tako da je Pete bio prisiljen često stjecati nove prijatelje. U vrijeme Peteova rođenja Press je trenirao srednjoškolsku momčad u Pennsylvaniji. Otac je upoznao sina sa košarkom dok je još bio mali dječačić. Pete je jedva hodao, a otac mu je već dodavao košarkašku loptu u obiteljskoj kući. Sa sedam godina je počeo igrati košarku, nakon što je gledao oca kako šutira na koš. Dok je Pete bio u osnovnoj školi, njegov otac je bio trener na sveučilištu Clemson. Otac je gotovo uvijek dovodio sina na treninge i utakmice. Njih dvojica su se uvijek dobro slagali i uglavnom su razgovarali o košarci. Press je ponekad bio strog otac, ali Pete ga je uvijek slušao.

“Tata je imao najveći utjecaj na mene. Oduvijek je bio moj junak. Zaista je utjecao na mene, podupirao me da vježbam i usavršavam svoju igru” rekao je Pete Maravich.

Press Maravich: Govorili smo o konceptualizaciji u košarci. Pete me pitao što mislim pod tim pojmom, i odgovorio sam mu da uvijek mora misliti dva, tri poteza unaprijed. Ja sam Peteu pokazao osnove košarke. Ali dodavanja kroz noge, iza leđa, sve to je Pete sam odabrao. Ja to nisam nikad radio, čak nisam ni pomišljao na to.

Legenda o Peteovim košarkaškim sposobnostima brzo se širila. Njegov život bio je košarka, košarka i samo košarka. Išao bi na spavanje s košarkaškom loptom. Za vrijeme vožnje biciklom driblao bi loptu, kao i za vrijeme šetnje, na putu do košarkaškog igrališta. Zvuči nevjerojatno, ali driblao je i dok se vozio u autu. Njegov otac je vozio auto, Pete je sjedio na suvozačevom mjestu i driblao. Košarkašku loptu je nosio čak i u kino, sjeo bi na kraj reda i čitavo vrijeme projekcije lupao loptom o pod. Stvarno je bio fanatik košarke.

Sa 12 godina vježbao je 8 sati u ljetnim mjesecima, a u zimskim 4 sata na dan. Bezbrojni sati samostalnih treninga poboljšali su njegove vještine gotovo do perfekcije. Kad su njegovi prijatelji ljeti išli na plivanje, on je sam ostajao u dvorani i vježbao, iako je tamo bila velika vrućina, ponekad i četrdeset stupnjeva.

Pete je prvo pohađao srednju školu Daniels u Clemsonu, South Carolina, i očajnički je želio igrati za srednjoškolsku momčad. Početna petorka se sastojala od igrača završne godine. Kada bi Pete ulazio u igru stariji momci izbjegavali su mu dodavati loptu. Publika se također smijala kada bi vidjela malenog, mršavog 14-godišnjaka na terenu. Pete je zbog toga bio jako tužan. Ali jedne večeri jedan jedini šut sve je promijenio. Peteova momčad je u posljednjim sekundama utakmice zaostajala za jedan poen razlike. Igrači završne godine su tražili način na koji da riješe utakmicu. Odlučili su dodati loptu Peteu. On je imao otvoreni šut, po običaju ga nitko nije čuvao jer su ostale momčadi smatrale da ga je nepotrebno čuvati jer je rijetko dobivao loptu. Ali tada ju je dobio i odlučio je pobjednika. Pete je zabio ukupno dva koša, a njegova momčad je pobijedila jedan razlike. Tada je i dobio nadimak Pistol Pete. Dao mu ga je jedan novinar koji je primijetio da kada Pete šutira prema košu, to izgleda kao da poteže iz pištolja. Nadimak je ostao, a legenda o Pistol Peteu je rođena.

Maravich je nastavio igrati košarku u srednjoj školi Daniels sve do 1963, a tada se cijela obitelj Maravich preselila u Raleigh, savezna država North Carolina. Košarkaška momčad u srednjoj školi Needham Broughton High School sjajno je prihvatila novog igrača, koji je kreativnim potezima oduševljavao publiku.

Nakon što je završio srednju školu Pete i otac Press su zajedno donijeli odluku o tome da Pete krene još godinu dana na usavršavanje u preparatory school (škola koja priprema studente za sveučilište). Pete je tada bio visok 191 cm i imao je nešto više od 60 kilograma. Oboje su znali da Pete zbog fizičke konstitucije ne bi mogao izdržati jake dvoboje na sveučilišnoj razini protiv čvrstih igrača.

I tako je Pete proveo godinu dana na Edwards Military Academy, a to mu je itekako pomoglo u nastavku karijere. Narastao je do 196 cm, imao je nekih 70-ak kila, i unaprijedio je igru. Kako se godina na Edwards Military Academy bližila kraju, tako je i Press dobio posao košarkaškog trenera na sveučilištu Louisiana State (LSU). Sportski direktor sveučilišta Jim Corbett i Press su smatrali da bi dovođenje Petea na LSU bio pametan potez. Kada je Press Peteu prvi put iznio tu ideju, Pete je mislio da se njegov otac šali. Razlog je bio jednostavan: LSU je bilo poznato po tradiciji u američkom nogometu, a košarka je tamo bila zadnja rupa na svirali. Pete je želio igrati košarku na sveučilištu West Virginia, a ne na nogometnom LSU-u. Ali Press je rekao Peteu da je smrtno ozbiljan što se tiče te teme. Isprva je Pete to odlučno odbio. Ali onda mu je Press zaprijetio: ili će igrati za LSU, ili neka se više nikad ne pojavi na njegovom kućnom pragu.

Pete je odlučio zaigrati na LSU i navukao je dres s brojem 23. Pod očevim mentorstvom postao je košarkaška zvijezda. Postavio je rekorde koji stoje još i dan danas i teško da će ikada biti oboreni.

Na prvoj godini sveučilišta (freshman year) imao je prosjek od 43.6 koševa po susretu. Međutim, tada nije bilo uobičajeno da mladi, novopridošli igrači igraju sa starijima. Imali su posebne freshman sastave. Pete je tu sezonu momčad odveo do omjera 17-1, dok je prva momčad koju je vodio Press imala omjer 3-23.

Na drugoj godini sveučilišta Pete je mogao igrati za glavnu sveučilišnu momčad i odmah se nametnuo kao glavna opcija u napadu (43.8 koševa u prosjeku). Te sezone je bio najbolji strijelac NCAA, a to je ponovio i u trećoj (44.2 koša) te četvrtoj (44.5 koša) sezoni. Na posljednjoj godini sveučilišta triput je zabio više od 60 koševa, a proglašen je i za igrača godine.

U tri godine koliko je proveo u glavnoj košarkaškoj momčadi zabio je 3667 koševa u 83 utakmice, što je prosjek od nevjerojatna 44.2 koša po susretu. Osim toga, postavio je mnoštvo NCAA rekorda kao i gotovo svaki rekord na matičnom sveučilištu, uključujući broj koševa, prosjek koševa, broj upućenih i pogođenih šutova, kao i broj upućenih i pogođenih slobodnih bacanja.

Najvažniji NCAA rekordi – najviše koševa u sezoni: 1381 (1970), u karijeri: 3667 (1967-70), najviši prosjek u sezoni: 44.5 (1970), najviši prosjek u karijeri: 44.2 (1967-70), najviše pogođenih slobodnih bacanja na utakmici: 30 (od 31 pokušaja – 22.12.1969), najviše pogođenih slobodnih bacanja u karijeri: 893 (iz 1152 pokušaja). Drži rekorde za najviše utakmica u kojima je ubacio 50 ili više koševa (10 puta), kao i utakmice sa 40 ili više koševa (56 puta). U back-to-back utakmicama nikada nije zabio manje od 30, a manje od 20 koševa zabio je samo jednom (17 Tennesseeju na drugoj godini). Najviše koševa zabio je protiv Alabame (69), što je rekord sveučilišta i konferencije Southeast. U tri godine zabijao je nevjerojatnih 48.2 posto svih koševa LSU. Teško je uopće zamisliti koliki bi prosjek koševa imao da je tada bilo trice (u sveučilišnoj košarci uvedena tek u sezoni 1986-87).

Detroit Pistonsi su 1970. birali prvi na draftu i odlučili se za odličnog centra Boba Laniera. San Diego Rocketsi (današnji Houston Rocketsi) su birali drugi i uzeli su Rudyja Tomjanovicha. Maravicha kao trećeg na draftu biraju Atlanta Hawksi. Od igrača koji su napravili velike NBA karijere, na tom draftu još su izabrani Dave Cowens, Calvin Murphy, Nate Archibald, Dan Issel.

U rookie sezoni Maravich je bio pod ogromnim pritiskom nakon što je potpisao ugovor vrijedan gotovo 2 milijuna dolara za pet sezona, u to vrijeme najveći ugovor u povijesti. A prozvali su ga i “bijelom nadom”. “Na meni je bio ogromni pritisak” tada je govorio Maravich. “Dolazio je sa svih strana, od novinara, navijača, pa čak i od igrača, jer kad netko potpiše takav tip ugovora automatski se na njega gleda s ogorčenjem i ljubomorom. Pretpostavljam da je to dio ljudske prirode. To je jednostavno nešto na što se morate prilagoditi.”

U rookie sezoni ostvario je prosjek od 23.2 koša (osmi strijelac lige), 4.4 asistencije i 3.7 skoka, a zajedno sa klupskim suigračem Lou Hudsonom (26.8 koševa u prosjeku, peti strijelac lige) činio je jedan od najboljih bekovskih tandema lige. Maravich je imenovan u NBA All-Rookie momčad. Dave Cowens iz Bostona i Geoff Petrie iz Portlanda podijelili su naslov rookieja godine.

Atlanta je te sezone ostvarila omjer 36-46, što je bilo za 12 pobjeda manje nego sezonu prije. Momčad je sezonu prije imala omjer 48-34 i bili su prvoplasirani u Zapadnoj diviziji (u to vrijeme su u NBA ligi bile dvije divizije). U play-offu su dogurali do finala Zapadne divizije gdje su ih pomeli Los Angeles Lakersi (4-0). Sezonu kasnije, Hawksi predvođeni rookiejem Maravichem ispadaju u prvoj rundi od New York Knicksa u pet utakmica (4-1). Druga sezona trebala je potvrditi Maravichev status zvijezde u usponu, ali je obolio od mononukleoze zbog koje je izgubio 9 kilograma. Propustio je 16 utakmica, a bolest ga je donekle usporila. U prosjeku je zabijao 19.3 koševa po utakmici, četiri manje nego u rookie sezoni.

U toj sezoni Hawksi ostvaruju identičan omjer kao i sezonu prije: 36-46. Opet ispadaju iz play-offa u prvoj rundi, ovaj put od Boston Celticsa u šest utakmica (4-2).

U sezonu 1972-73 Hawksi ulaze s novim trenerom. Lowell “Cotton” Fitzsimmons je zamijenio Richieja Guerina koji je nakon sedam i pol sezona odstupio s mjesta glavnog trenera. Pod vodstvom novog trenera Hawksi ostvaruju omjer 46-36, i tek se kasnije pokazalo da je to bio najbolji omjer koji su imale Maravicheve momčadi. Lou Hudson (27.1 koševa u prosjeku) i Pete Maravich (26.1 koš u prosjeku) opet trpaju protivničke koševe, a Pete je šesti asistent lige (6.9 asistencija po utakmici, što mu je najviši prosjek u karijeri). Tu sezonu izabran je prvi put na All-Star utakmicu, i to kao starter. Također je na kraju sezone izabran u drugu petorku NBA lige. U play-offu Hawksi opet gube u prvom krugu od Bostona u šest utakmica (4-2).

U sljedećoj sezoni, njegovoj posljednjoj s Atlantom, bio je drugi strijelac lige (27.7 koševa po utakmici). Samo je Bob McAdoo iz Buffalo Bravesa (današnji LA Clippersi) bio bolji od njega (30.6 koševa po utakmici). Hawksi imaju najslabiji omjer otkad igra za njih (35-47) i propuštaju play-off.

Kada je u sezoni 1974-75 ekspanzijska momčad New Orleans Jazz kao osamnaesti klub ušla u NBA ligu trebao im je karizmatični igrač koji bi svojim potezima oduševljavao publiku u New Orleansu, u saveznoj državi Louisiani. 3. svibnja 1974. Atlanta ga mijenja u New Orleans za Deana Memingera, Boba Kauffmana, plus draft izbore u prvoj rundi 1974 i 1975 te drugoj rundi 1975 i 1976.

Navijači u Louisiani posebno su se obradovali dolasku Maravicha, koji je bio lokalna legenda: naime, New Orleans je udaljen samo stotinjak kilometara od Baton Rougea, grada u kojem se nalazi sveučilište LSU gdje je Pete igrao. Iako su Maravicha smatrali spasiteljem, to se nije dogodilo. Prva sezona u New Orleansu nije bila sjajna ni za klub ni Maravicha: momčad je ostvarila omjer 23-59, a Pete je zabijao samo 21.5 koš po utakmici, uz šut 41.9 % (najgore u karijeri).

U sezoni 1975-76 Maravich je poboljšao svoju igru, prosječno je zabijao 25.9 koševa (treći strijelac lige), uz šut iz igre 45.9 % – najbolje u karijeri. Na kraju sezone prvi put je izabran u prvu petorku lige.

U sezoni 1976-77 bio je najbolji strijelac lige, u 73 utakmice imao je prosjek od 31.1 koša po utakmici. U 13 utakmica zabio je više od 40 koševa. 25. veljače 1977, u utakmici protiv New York Knicksa postigao je 68 koševa, najviše u karijeri i u tom trenutku najviše ikad za beka. Učinak je još veći uzme li se u obzir da ga je čuvao Walt Frazier, jedan od najboljih obrambenih igrača lige. Te je sezone treći put izabran na All-Star utakmicu, a drugu sezonu zaredom u prvoj je petorci lige.

U sezoni 1977-78 bio je na putu prema još jednom naslovu najboljeg strijelca lige, ali je u utakmici protiv Buffalo Bravesa ozlijedio desno koljeno i bio izgubljen za ostatak sezone. Odigrao je svega 50 utakmica. Koljeno je ozlijedio u tipičnom stilu Petea Maravicha: skočio je i kroz noge dodao precizan pas preko dvije trećine terena suigraču koji je istrčavao kontru. Na žalost, nezgodno je doskočio i ozlijedio koljeno.

U sezoni 1978-79 opet ima probleme s koljenom, ali svejedno zabija 22.6 koševa u 49 utakmica. Problemi s desnim koljenom se pogoršavaju, i uprava New Orleans Jazza odlučuje da će Maravich propustiti posljednju 21 utakmicu regularnog dijela kako bi zaliječio ozljedu koljena.

1979. suvlasnici kluba Sam Battistone i Larry Hatfield odlučuju klub preseliti u Salt Lake City, savezna država Utah. Maravich nije bio igrač po ukusu novog trenera Toma Nissalkea i nakon 17 odigranih utakmica (17.1 koševa u prosjeku) Jazzeri ga otpuštaju. Pet dana kasnije potpisuje za slavne Boston Celticse i postaje suigrač Larryja Birda, kojemu je to bila rookie sezona. Mnogi su se čudili što je odabrao baš Celticse, klub čija je najveća snaga bila u momčadskoj igri. Ali on se prilagodio stilu igre Celticsa i odigrao je nekoliko dobrih utakmica. U 26 utakmica regularnog dijela ostvario je prosjek od 11.5 koševa. Te sezone je uvedena trica, i Pete je pogodio 10 trica iz 15 pokušaja. Nakon sedam godina opet je osjetio okus play-offa. U devet utakmica, ulazeći s klupe prosječno zabija 6 koševa. Umirovio se u jesen 1980. Iako nikad nije osvojio NBA naslov, ostat će upamćen kao jedan od najvećih. Nije niti prvi niti zadnji veliki igrač koji je ostao bez NBA naslova.

Igrao je samo deset sezona u NBA, nikad u pobjedničkoj ekipi. U 9 od 10 NBA sezona igrao je za dva osrednja kluba, a na sveučilištu je također igrao u prosječnoj momčadi.

“Da sam barem igrao uz dobre igrače čitavu karijeru” jednom je rekao.“Možete li zamisliti što bi se dogodilo da sam igrao u Washingtonu, ili Bostonu, ili LA Lakersima? Imao bih dva naslova prvaka i o meni bi govorili u superlativima.”

U 658 utakmica regularnog dijela NBA sezone zabio je 15948 koševa (prosjek 24.2 po utakmici) uz 4.2 skoka i 5.4 asistencije. Osam sezona je imao prosjek veći od 20 koševa, a u pet sezona je zabijao više od 25 koševa. Dva je puta izabran u najbolju petorku lige (1976, 1977), a dva puta u drugu petorku (1973, 1978). Pet puta je izabran na All-Star utakmicu (73, 74, 77, 78, 79), 1978. zbog ozljede nije mogao igrati.

U play-offu je odigrao samo 26 utakmica, uz prosjek od 18.7 koševa,3.7 skokova i 3.8 asistencija. S Atlantom je tri puta bio u play-offu, a s New Orleansom nijednom.

14. prosinca 1985. Utah Jazz su umirovili njegov dres s brojem 7. Posebnu počast odali su mu i New Orleans Hornetsi. Oni su umirovili dres s brojem 7, dali su počast igraču koji je bio zvijezda u njihovom gradu, ali koji je igrao za drugi klub (New Orleans-Utah Jazz). A Pete je uvijek imao posebno mjesto u srcu za navijače u New Orleansu. “Navijači u New Orleansu su bili sjajni. Obožavali su košarku i stvarno su nas podupirali iako su znali da momčad gubi i da će trebati proći godine prije nego počnemo bilježiti uspjehe” znao je govoriti Maravich.

5. svibnja 1987. izabran je u Hall of Fame kao najmlađi član. 1996. izabran je među 50 najvećih igrača svih vremena.Pete je jednom izjavio da mu je košarka podarila sreću, ali mu nije podarila unutarnju snagu. Zato je i tražio utjehu u alkoholu i raskalašenom životu. Tek je nakon košarkaške  mirovine pronašao pravu sreću u religiji. Od izgubljenog čovjeka, čovjeka bez svrhe, bez smisla u životu, postao je osoba koja je bila ispunjena ljubavlju prema Bogu. Postao je evangelist i otada je održavao mnoge govore diljem SAD-a. Religija je ušla u njegov život, baš kao nekada košarka.

U jednom intervjuu 1974. je rekao: Ne želim igrati deset godina u NBA ligi i onda s 40 umrijeti od srčanog udara. Na žalost, to se i dogodilo 5. siječnja 1988.

James Dobson bio je jedan od igrača koji su igrali u posljednjoj Peteovoj utakmici, u Pasadeni, savezna država Kalifornija. Njih dvojica su razgovarali za vrijeme kratkog predaha između utakmice i tada mu je Dobson rekao: Pete, ne možeš se odreći košarke. Ta igra ti previše znači. Maravich mu je objasnio da je u posljednjih godinu dana imao nekih problema s ramenom, ali da je sada sve u redu. “Osjećam se odlično” rekao je Pete, i zatim se srušio na pod. Bile su to njegove posljednje riječi. Dobson se prisjeća tog tragičnog događaja: “Požurio sam do mjesta gdje je Pete ležao i očekivao sam da će svakog trena ustati sa smiješkom na licu. Ali tada sam vidio da je počeo dobivati napadaje. Napad je trajao oko dvadeset sekundi, a tada je Pete prestao disati. Pokušali smo s oživljavanjem, ali nismo uspjeli. Umro je na mojim rukama.”

Uvijek je bio u odličnoj kondiciji, niti rutinski zdravstveni pregledi koje je obavljao svake godine nisu mogli otkriti prirođenu srčanu manu koja ga je naposljetku stajala života. Naime, autopsija je otkrila zapanjujuće podatke: rođen je samo s jednom koronarnom arterijom, umjesto normalne dvije. Koronarne arterije opskrbljuju krvlju srčani mišić, a ljudi rođeni samo s jednom u pravilu žive tek dvadeset godina.

Iako je već prošlo 20 godina od njegove tragične smrti, potezi koje je činio na košarkaškom terenu kao i karizma izvan njega uvijek će ostati u sjećanju istinskih košarkaških zanesenjaka. Uvijek ćemo ga se sjećati kao čovjeka koji je istinski volio košarku. Košarka mu je bila sve u životu.

OSOBNI KARTON:
Ime: Peter
Prezime: Maravich
Rođen: 22. lipnja 1947. u Aliquippi, Pennsylvania
Umro: 5. siječnja 1988.
Visina: 196 cm
Težina: 91 kg
Sveučilište: Louisiana State
NBA draft: 3. izbor u prvoj rundi 1970. (Atlanta Hawks)

Na uglu 155 ulice i osme avenije u Harlemu, dijelu New Yorka koji okupira sjeverni dio Manhattana nalazi se Holcombe Rucker park. Ili skraćeno Rucker. To je meka ulične košarke, najpoznatije ulično igralište na svijetu. A sve je počelo prije gotovo 60 godina, 1946., kada je zaposlenik njujorških parkova Holcombe Rucker započeo s organiziranjem turnira ulične košarke kako bi u ljetnim mjesecima klincima u susjedstvu dao nekakvu razbibrigu. I tako je počela Ruckerova ljetna liga.

I svatko tko išta vrijedi u uličnoj košarci, ali i izvan nje, igrao je na tom legendarnom igralištu, najpoznatijem uličnom terenu na svijetu. Na njemu je u šezdesetima i sedamdesetima igrao i junak naše priče: Earl ‘Goat’ Manigault. Manigault je nadimak Goat (Jarac) dobio od srednjoškolskog profesora koji je njegovo prezime izgovarao pogrešno: Mani-Goat.

Šezdesete su u Americi bile vrijeme političkih preokreta i potrage za jednakošću unatoč jakim opiranjima, ukratko nestabilnošću. U crnačkim četvrtima nestabilnost može dovesti do očaja, koji ide ruku pod ruku s uništenjem, ili kreativnom revolucijom. I nigdje to nije bilo bolje utjelovljeno nego kod legendi Ruckera poput Joea ‘Destroyera’ Hammonda ili Richarda ‘Pee Wee’ Kirklanda. U tu grupu spada i Earl ‘Goat’ Manigault.

Te legende šezdesetih i sedamdesetih oduševljavale su poklonike ulične košarke sa svojim umjetničkim potezima i postignućima na uličnom asfaltu. Ljudi su jedni drugima počeli govoriti o Rucker ligi i odličnoj košarci koja se tamo igrala, i uskoro se publika počela pojavljivati u velikom broju. Prvo su se ljudi brojili u stotinama, zatim u tisućama. Haube na autima i okolna drveća koja su okruživala Rucker postala su unosna mjesta za gledanje utakmica. Most u 155 ulici bio je svojevrsna loža, a vrhovi zgrada bili su jeftina mjesta. Ako biste na utakmicu došli dva sata ranije, zakasnili bi.

Rucker je bilo mjesto gdje ste mogli vidjeti najbolje igrače koji nisu igrali u NBA ligi kako se bore protiv najboljih NBA igrača. Profići poput Wilta Chamberlaina, Juliusa ‘Dr. J’ Ervinga, Natea «Tiny» Archibalda, Connieja Hawkinsa, Dave Cowensa, Earla Monroea, Willisa Reeda i Kareema Abdul-Jabbara ogledali su se u uličnim okršajima protiv najboljih uličnih igrača. Naravno da je to danas nemoguće, jer NBA igračima u pravilu je zabranjeno nastupati na takvim uličnim turnirima zbog straha od ozljeda, a sve zbog toga jer su u pitanju milijuni (tj. oni su najplaćeniji sportaši na planetu).

“Ono zbog čega su ti ulični igrači bili tako odlični je bila činjenica da se nisu bojali profića “, rekao je Duke Tango, legendarni najavljivač Rucker parka “Oni su gledali na profiće samo kao na momke iz susjedstva koji su jednostavno igrali u NBA ligi.”

Unatoč činjenici da nikada nije odigrao niti sekunde NBA košarke mnogi smatraju Earla Manigaulta najboljim igračem ulične košarke u povijesti, najvećim kraljem koji je ikad koračao asfaltom.

Kareem Abdul-Jabbar jedan je od najvećih igrača u povijesti NBA lige. I on je često igrao na Ruckeru. Od svih NBA igrača koji su ikad igrali na Ruckeru Kareem je najkompetentniji da govori o Goatu jer su on i Manigault bili prijatelji. Pitali su ga tko je bio najbolji igrač kojeg je vidio, igrač od kojega mu se ježila koža. Nakon dužeg razmišljanja odgovorio je: “Ako moram izabrati samo jednoga, onda bi to morao biti Goat“, odgovorio je Jabbar.

Earl Manigault rođen je u Harlemu 7. rujna 1944. Kao dječak izgledalo je da će se kao i gotovo svako crnačko dijete boriti da preživi na grubim ulicama Harlema, ali kako će cijeli Harlem uvidjeti nekoliko godina kasnije, Earl je bio mnogo više od toga. Bio je nevjerojatan, poseban, jedinstven, košarkaški talent kakav se rijetko rađa.

Fama o Goatu počela je dok je bio tinejdžer kad se Harlemom poput munje proširila vijest o uličnom igraču nevjerojatnog odraza (skakačkih sposobnosti) i zastrašujućim zakucavanjima koja je izvodio preko viših i starijih igrača. Manigault je bio visok 185 cm i težak 79 kg. Sa 17 godina njegov talent došao je do izražaja i od tada je bio poznat u cijelom Harlemu.

“Imao sam tečnu igru u zraku, a na terenu sam se mogao nositi sa svima”, rekao je Manigault.

Nije bilo mnogo igrača njegove visine koji su zakucavali preko igrača koji su bili visoki 205 ili 208 cm. Manigault je tada zakucavao i preko već spomenutih NBA legendi: Kareema Abdul- Jabbara, Connieja Hawkinsa i Willisa Reeda.

Iako je bio visok 185 cm, što je relativno nisko za košarkaške standarde koristio je svoj bogomdani odraz kako bi činio čuda u zraku. S nevjerojatnim odrazom iz mjesta od 52 inča (132 cm) radio je stvari u zraku koje nitko prije toga nije vidio. Kažu da su jednom prilikom Goatu svirali tri sekunde – ali u zraku. Goat je također skidao novčanice s vrha table. On je bio razlog zbog kojeg se netko uopće domislio nečega toliko apsurdnoga kao što je bilo skidanje novčanica s vrha table. A jednom je zakucao 36 puta zaredom. Ali s leđa, i sve samo zato kako bi dobio okladu od 60 dolara. Također, Manigault je patentirao dvostruko zakucavanje (‘double dunk’), u kojem je zakucao loptu jednom rukom, uhvatio je u zraku drugom rukom nakon što je prošla obruč, i zakucao još jednom. Naravno, ovo zakucavanje moguće je jedino ako imate odličan odraz. Pri tom ne treba zaboraviti da se igrač jednom rukom treba držati za obruč jer drugom mora primiti loptu.

“Postoji više spomena mene u zraku nego na zemlji”, Goat je običavao reći.

“Podsjećao me na Davida Thompsona”,  rekao je Jabbar “Mogao je zaista eksplodirati iznad obruča.”

Dok je Jabbar tek krenuo u srednju školu Power Memorial na Manhattanu Manigault je već bio zvijezda u srednjoj školi Benjamin Franklin u Harlemu. U srednjoškolskoj ligi imao je prosjek od 24 koša i 11 skokova po utakmici. Ali nedisciplinirani stav koji je Manigault pokupio na opasnim ulicama Harlema izravno je utjecao na njegovu košarkašku karijeru jer je bio izbačen iz srednje škole zbog pušenja marihuane. To nije bilo ništa neobično jer se kad-tad morao susresti s problematičnim okruženjem. Samo je na njemu bilo hoće li mu njegov karakter dopustiti da se tako nisko spusti ili ne.

“Mogao sam ići bilo gdje i nabaviti što god sam želio, uključujući i drogu”,  rekao je Manigault “Odlučivao sam ići u istočni dio Harlema i družio se s latinoamerikancima. Ili sam se družio sa svojom braćom – crncima. Zapamtite, ja sam bio Goat. Svi su me poznavali.”

Nakon što je izbačen iz srednje škole, Manigault odlazi u Sjevernu Karolinu na Laurinburg Institut kako bi završio srednju školu. Tamo je proveo godinu dana i uspješno maturirao. Također je igrao za njihovu srednjoškolsku momčad (u prosjeku zabijao 31 koš i 13 skokova po utakmici).

Ubrzo nakon toga uslijedili su pozivi s uglednih sveučilišta poput North Caroline, Dukea, Indiane i ostalih najvećih košarkaških programa u cijeloj zemlji. Košarkašku stipendiju sveukupno mu je nudilo 75 sveučilišta. Ali Manigault, koji je više vremena proveo na ulici nego u učionici, je osjećao da neće biti u stanju ispuniti zahtjevne školske programe uz košarku na velikom sveučilištu te je otišao na maleno sveučilište Johnson C. Smith u Charlotti, koje su većinom pohađali crnci.

Ali i ta odluka se izjalovila, jer je Manigault imao probleme s lošim ocjenama. Također se nije slagao s košarkaškim trenerom i nakon manje od godine dana na sveučilištu vratio se natrag u Harlem.

Ali trener se nije zafrkavao, a za Manigaulta su postojale samo dvije opcije, ili će napustiti momčad ili će se trener predomisliti i dati mu pravu priliku na terenu. Kako od toga drugoga nije bilo ništa, Earl se jednostavno pokupio sa sveučilišta i otišao u Harlem.

Depresivan, i bez volje za igranjem studentske košarke vratio se lagodnostima svog starog uličnog igrališta i opasnostima starog susjedstva. Njegov stari prijatelj Kareem (koji se tada zvao Lew Alcindor) je odavno otišao na Zapadnu obalu i postao je najveća zvijezda na sveučilištu UCLA. Na žalost, Earl Manigault je otišao na neku drugu stranu.

Postao je teškim ovisnikom i trebalo mu je 100 dolara dnevno za potrebnu dozu. Kako ih nije imao, počeo je krasti. Otišao je tako daleko da je krao krznene kapute u poslovnoj četvrti Manhattana.

Od ulične legende, nesuđenog NBA igrača i idola lokalnih ljudi koji su se divili njegovoj igri postao je osoba koju su sada svi bespomoćno i tužno gledali dok je koračao ulicama samouništenja.

“Bila je to prava šteta, bilo je tragično”, kaže Kareem “Imao je više od samog talenta, imao je ponos. Nije bio totalni gubitnik kao mnogi s kojima se družio, i nikad ne biste pomislili da će tako završiti.”

Nakon četiri fantastične sezone na sveučilištu UCLA (u kojem ih je odveo do tri naslova prvaka), Milwaukee Bucksi 1969. godine biraju Kareema (tj. Lewa Alcindora) kao prvi izbor na draftu. Iste godine Earl Manigault uhićen je zbog posjedovanja droge. Proveo je 16 mjeseci u zatvoru. Manigault je tada govorio za Jabbara:

I zaista ga je skupocjeno platio. A dok je bio iza rešetaka, Manigaultova legenda nastavila je i dalje rasti.

Kada je 1970. godine Goat izašao iz zatvora vlasnik ABA (American Basketball Organization) momčadi Utah Stars Bill Daniels ponudio mu je probu. Tada je imao 25 godina. Goat je u probnom kampu bio samo do sredine predsezone, i taman prije željno iščekivane ekshibicijske utakmice protiv Milwaukee Bucksa u čijoj je momčadi igrao njegov stari prijatelj Jabbar – Goat je otpušten iz momčadi. Njegovo tijelo jednostavno više nije moglo izdržati takve napore i opterećenja, jednostavno više nije imao odskok i eksplozivnost u nogama.

Nakon kratkog vremena koje je proveo u Utahu, Manigault je odbio ponudu Harlem Globetrottersa koji su željeli da pođe s njima na turneju, i uskoro se vratio na svoje igralište na uglu 99 ulice i amsterdamske avenije kako bi pokrenuo Goat turnir, prestižnu manifestaciju koji se otada održavao svake godine. Čak i kad je bio ovisnik Manigault je volio košarku više od života. Budući da više nije mogao igrati kao u najboljim danima, odlučio je pokrenuti košarkaški turnir.

“Odlučio sam dati nešto zauzvrat zajednici zbog svog poštovanja i pažnje koju su mi ljudi dali svih ovih godina, čak i kad sam bio na dnu,  tada je govorio Manigault” To je bio moj način zahvale njima.

Unatoč njegovim dobrim namjerama, Goatovo konzumiranje droge opet se nastavilo, i 1977. opet je počeo konzumirati heroin. Tog ljeta Manigault je otkazao prvi dan Goat turnira, sjeo u auto s prijateljima i zaputio se prema Bronxu.

Nakon izlaska iz zatvora odlučio je zauvijek odbaciti drogu. Trebalo mu je puno hrabrosti i bola kako bi se riješio te opasne ovisnosti, ali je uspio.

“Pobijedio sam drogu onako kako sam nekada pobjeđivao svoje protivnike na terenu. Zamislio sam sebe kako idem prema košu, a protivnik, u ovom slučaju droga, je stajao između mene i mog cilja. Trčao sam lijevo i desno, ali protivnik je još bio tu i nije mi preostalo ništa drugo nego da ga preskočim. Skočio sam, poletio prema košu i zakucao”, rekao je Goat.

Kako je Manigault bio stariji, njegovo tijelo je bilo u sve lošijem stanju. Kao stariji, iskusniji čovjek znao je djeci u zajednici govoriti o košarci i problemima u životu. Rekao im je koje je sve pogreške on napravio, kako je imao karijeru ispred sebe i kako su svi njegovi snovi potonuli zbog droge i života na ulici.

Iako je dobio rat protiv droge ona je ostavila neizbrisive posljedice na njegovom tijelu. Najviše je stradalo srce, prošao je tri operacije srca. 15. svibnja 1998. umro je od zatajenja srca u bolnici na Manhattanu, njegovo srce jednostavno više nije moglo izdržati. Imao je 53 godine. Ali njegova legenda i dalje živi. Teren na kojem je započeo svoj turnir koji je nazvao Walk Away from Drugs Basketball Tournament (Oduprite se drogi) sada se zove Goat park (na uglu 99 ulice i amsterdamske avenije).

Priča o Earlu Manigaultu može se ponekad i pogrešno protumačiti. To nije samo priča o nevjerojatnom košarkaškom talentu koji je potraćen zbog droge. To je lekcija o iskupljenju, priča o čovjeku koji je napravio katastrofalne pogreške u životu, ali je uvijek pronašao način da nadvlada probleme koje su te pogreške izazvale. Kao i na terenu Goat se dizao i padao samo da bi opet ustao.

Knjiga i film o Goatu:

Knjiga DOUBLE DUNK
1980. novinar Barry Beckham napisao je biografiju Earla Manigaulta pod nazivom Double Dunk. Knjiga je pisana u drugom licu kako bi se što bolje dočarali uzbudljivi, kao i dirljivi i potresni trenuci u Manigaultovu životu.

“Ovo je knjiga koju bi svaki srednjoškolac trebao pročitati” rekao je novinar lokalnog lista iz New Jerseya Jerry Izenberg.

Ambasador Andrew Young je izjavio: Double Dunk donosi jasan pogled na problem droge u Sjedinjenim Državama kao i inspirativnu priču o čovjekovoj sposobnosti prevladavanja tog problema.

Film REBOUND
1996., dok je Manigault još bio živ, nezavisna televizijska.

OSOBONI KARTON:
Ime: Earl
Prezime: Manigault
Pozicija: Branič
Rođen: 7. rujna 1944
Umro: 15. svibnja 1998
Visina: 185 cm
Težina: 79 kg
Sveučilište: Johnson C. Smith (North Carolina)

Gospodin na košarkaškom terenu
Clyde Drexler rođen je 22. lipnja 1962. u New Orleansu u saveznoj državi Louisiana. Kada je imao tri godine s majkom Eunice Scott preselio se u Houston. Clydeov otac James Drexler odavno je prestao biti faktor u Clydeovom životu. Clyde je doživio sudbinu mnogih NBA igrača koje su njihovi očevi napustili te su ih odgajale samohrane majke. Clydeova majka Eunice odgajala je sedmero djece.

“Ona nam je bila i majka i otac,” rekao je Clyde. “I super je to odradila. Imam neizmjerno poštovanje prema njoj.”

Za oca Jamesa nema teške riječi, i ništa mu ne zamjera. Clyde je uvijek bio gospodin, kako na košarkaškom terenu tako i izvan njega.

“Otac bi mi poslao čestitku možda jednom godišnje, za moj rođendan ili za Božić, ali niste mnogo o tome razmišljali zato jer ni vi niste znali ništa bolje. Volio bih da je češće kontaktirao sa svojom djecom, ali on je to radio najbolje što je mogao.”

Eunice je sa svojom djecom živjela u trosobnoj kući, a radila je u trgovini.

“Nikada nismo bili gladni. Nismo imali mnogo novaca, ali nije bilo tako loše. Bili smo veoma povezani,” rekao je Clyde.

Clyde je volio sport kao dječak, osobito američki nogomet. U srednjoj školi je postao starter u košarkaškoj ekipi tek na trećoj godini srednje škole. Na četvrtoj je postao kapetan momčadi, ali tada nije bio ništa posebno. Za to razdoblje Drexler će reći: “Čak nisam bio među deset najboljih košarkaša u saveznoj državi Texas.”

Posjetio je sveučilišta New Mexico State i Texas Tech, ali se na kraju odlučio ostati u blizini doma te je odabrao sveučilište Houston koje je vodio legendarni Guy Lewis. To je bila dobra odluka. Postao je All-American te član slavnog košarkaškog bratstva zvanog ‘Phi Slamma Jamma.’ Houston Cougarsi su uz Drexlera u momčadi još imali sjajnog Akeema Olajuwona te Larryja Micheauxa i Michaela Younga, sve odreda odlične igrače. Ali nažalost ta talentirana generacija nije uspjela osvojiti NCAA naslov, dvaput zaredom igrali su Final Four, 1982. izgubili su u polufinalu od kasnijih pobjednika North Caroline predvođene Jamesom Worthyjem te brucošem Michaelom Jordanom. Houston je 1983. igrao NCAA finale, ali su senzacionalno izgubili finale od North Carolina Statea.

Već na sveučilištu Drexler je bio sjajan all-around igrač, a to će kasnije potvrditi i u NBA ligi. Postao je prvi igrač u povijesti sveučilišta Houston koji je ukupno skupio preko 1000 koševa, 900 skokova i 300 asistencija. Na sveučilištu je proveo tri godine nakon čega se odlučuje za izlazak na draft. U te tri godine imao je prosjek od 14,4 koševa, 9,9 skokova i 3,2 asista.

Na draftu 1983. izabran je tek kao 14. pick prve runde, ali Clyde nije bio oduševljen time.

“Bio sam razočaran, mislio sam da će me Houston uzeti s trećim pickom. To je bio i razlog zašto sam godinu dana ranije napustio sveučilište. A tada su Rocketsi s trećim pickom uzeli Rodneya McCraya.”

Da podsjetimo, Houston Rocketsi su kao prvi na draftu 1983. birali sjajnog centra sa sveučilišta Virginia, Ralpha Sampsona, kojeg su nažalost u karijeri uništile ozljede. Drugi su birali Indiana Pacersi koji su uzeli bijelog centra Stevea Stipanovicha. Treći su opet birali Rocketsi (zamjena sa Philadelphia Sixersima) koji su uzeli Rodneya McCraya.

Rookie sezona u Portlandu bila je frustrirajuća za Drexlera, koji nije bio naviknut da vrijeme provodi na klupi. Drexler je u rookie sezoni prosječno zabijao 7,7 koševa za 17 minuta igre. Mijenjao je Jima Paxsona na mjestu beka šutera te Calvina Natta na mjestu niskog krila, a Paxson i Natt su te sezone bili najbolji strijelci Portlanda. Blazersi su te sezone ostvarili omjer 48-34, ali Clyde nije bio zadovoljan, smatrao je da zaslužuje veću minutažu, želio je da ga mijenjaju u drugi klub.

“Valjda sam dvadeset puta tražio da me mijenjaju u mojoj prvoj sezoni,” rekao je Drexler. “Mnogo sam naučio od Jima Paxsona, ali sam želio igrati u momčadi gdje ću više igrati.”

Unatoč ne baš sjajnoj rookie sezoni čelnici Blazersa te trener Jack Ramsay smatrali su da Drexler ima potencijal da bude zvijezda u NBA ligi. Samo je trebalo imati strpljenja jer je na Drexlerovoj poziciji igrao Jim Paxson. Plan čelnika Blazersa je bio da s vremenom starter postane Drexler, a da njegova zamjena bude upravo Paxson.

Već u drugoj sezoni Drexler pokazuje da će biti sjajan igrač, iako je uglavnom ulazio s klupe (u 42 od 80 utakmica), prosječno je zabijao 17,2 koševa po utakmici za 32 minute. U trećoj sezoni Drexler je gotovo standardan u startnoj petorci te je izabran na prvu All-Star utakmicu, prvu od ukupno deset izbora. Ali tek je jednom izabran u najbolju NBA petorku, i to u sezoni 1991/92. – njegovoj najboljoj sezoni. Drexler je povećavao svoj prosjek koševa u svakoj od prvih šest sezona. U sezoni 1988/89. je imao najveći prosjek koševa u karijeri (27,2 koševa).

Drexler i Jim Paxson na poziciji beka šutera sigurno su bili jedan od razloga zašto Portland, birajući drugi na draftu 1984., nije izabrao Michaela Jordana nego 216 cm visokog centra Sama Bowieja. Bowie bi bio vrlo dobar centar da ga nisu uništile ozljede. Tko zna kako bi se razvijali Drexler i Jordan da je Portland draftirao Jordana i zadržao Drexlera, posebno zbog toga jer su obojica igrali istu poziciju te imali slične vještine. Da su Drexler i Jordan postali suigrači Drexler bi se s pozicije beka šutera prebacio na poziciju niskog krila, koju je u karijeri znao igrati, ali činjenica jest da je Drexler najbolje partije pružio na poziciji beka šutera, istoj poziciji koju je igrao i Jordan. Ali treba reći i to da nitko, ali ama baš nitko nije mogao znati da će se Michael Jordan razviti u takvog fantastičnog igrača te da će postati najbolji košarkaš u povijesti.

Trener Blazersa Ramsay je o nedraftiranju Jordana rekao: “Clyde je razlog zašto nismo uzeli Michaela. Osim toga, trebao nam je centar. Nije bilo potrebe da draftiramo beka šutera.”

Drexler je s Portlandom tri sezone zaredom igrao finale Zapada. Postao je vođa momčadi, a čak je zabijao i manje koševa nego što je realno mogao, sve kako bi pomogao momčadi. Bez takvog Drexlerovog pristupa Portland bi teško igrao tri finala Zapada te igrao u NBA finalu 1990. i 1992.

“Uvijek se trebate usredotočiti kako uklopiti vlastite vještine u momčadski koncept i učiniti ono što možete kako bi pomogli momčadi da pobjeđuje,” rekao je Drexler. “Na početku moje karijere trebali su me kako bih zabijao koševe, ali posljednje dvije godine ima i drugih koji osim mene mogu zabiti, tako da ja mogu raditi i druge stvari osim zabijanja koševa. Mislim da sam godinama igrao dobru obranu, ali nisam nikad izabran u obrambenu momčad. Moja reputacija zakucavača i sjajnog napadačkog igrača sigurno je imala mnogo veze s tim. Oni koji glasuju za najbolje obrambene momčadi misle da ste vi samo zakucavač i da ne možete igrati obranu.”

Drexler je dvaput doveo Portland do NBA finala, ali nažalost nisu uspjeli osvojiti naslov i time ostvariti sjajan uspjeh koji je 1977. ostvarila Waltonova generacija kada su po prvi, i zasad jedini put donijeli NBA naslov u Portland.

Prvi put su Drexler i društvo igrali NBA finale 1990., kada je Isiah Thomas predvodio Detroit Pistonse koji su u finalu bili bolji u pet utakmica (4-1). Drugi put su igrali finale 1992., ali bolji su bili Chicago Bullsi u šest utakmica (4-2). Te 1992. samo je jedna momčad imala bolji omjer od Portlanda u regularnom dijelu – Chicago Bullsi, a Jordan je bio MVP regularnog dijela sezone kao i finala. Upravo prije tog finala pričalo se kako je Drexler te sezone drugi najbolji igrač u ligi. Jordan je u tom finalu prosječno zabijao 35,8 koševa uz šut iz igre od 53 posto, dok je Drexler u finalu imao prosjek od 24,8 koša uz šut iz igre od 41 posto. Bullsi su ipak bili premoćni za Blazerse. Ali Drexler je te sezone definitivno bio drugi najbolji igrač lige, u regularnom dijelu prosječno je zabijao 25,0 koševa po utakmici, uz 6,6 skokova i 6,7 asistencija po utakmici. Bio je i drugi u glasovanju za MVP-ja lige.

Ako gledamo Drexlerovo razdoblje u Portlandu, upravo je od 1989. do 1992. igrao najbolju košarku u karijeri. U ljeto 1992. Drexler je igrao na Olimpijskim igrama u Barceloni kao član jedinog istinskog Dream Teama, koji se prošetao cijelim turnirom i uvjerljivo osvojio zlato.

14. veljače 1995., na Valentinovo, Drexler je mijenjan u Houston Rocketse gdje je sa svojim starim prijateljem Hakeemom Olajuwonom napokon osvojio toliko željeni NBA naslov.

Drexler je u NBA ligi proveo 15 sezona, od toga je za Portland odigrao 11 i pol sezona. Zabio je više od 22000 koševa u NBA ligi, uz prosjeke od 20,4 koševa, 6,1 skokova i 5,6 asistencija. Drexlerove momčadi u njegovih 15 sezona nisu nikada propustile play-off, a njegov prosjek koševa u regularnom dijelu te play-offu je identičan (20,4 koša po utakmici). Ali možda najimpresivniji statistički učinak Drexlerove karijere je taj da je skupio više od 20000 koševa, 6000 skokova, 6000 asistencija i 2000 ukradenih lopti u karijeri – i po tome je jedini igrač u NBA povijesti kojem je to uspjelo. To samo pokazuje kako je svestran igrač bio i kakva je bila njegova vrijednost za momčadi u kojima je igrao.

Imao samo riječi pohvale za Dražena:
Clyde Drexler i Dražen Petrović bili su suigrači u Portlandu sezonu i pol. Na treninzima je Dražen često igrao protiv Drexlera i mnogo je naučio od njega. Kada je Dražen mijenjan u New Jersey Netse Drexler mu je rekao:

“Ovo je najbolja stvar koja ti se mogla dogoditi. Portland čini veliku pogrešku i to je tvoja šansa da svima pokažeš kakav si igrač.”

OSOBNI KARTON:
Ime: Clyde
Prezime: Drexler
Datum rođenja: 22. VI. 1962.
Mjesto rođenja: New Orelans, Louisiana
Pozicija: Bek
Visina: 201 cm
Težina: 100 kg
Srednja škola: Sterling (Houston)
Sveučilište: Houston
NBA draft: 14. izbor 1983. (Portland)
NBA naslovi: 1 (1995.)
All-Star: 10 (1986., 1988., 1989., 1990., 1991., 1992., 1993., 1994., 1996., 1997.)
Hall Of Fame: (2004.)