Spree

„Krene Ronaldo u kontru a ja i Nesta sami u obrani“, antologijska je izjava Siniše Mihajlovića, srbijanskog nogometaša koji je u dresu talijanskog Lazija vodio beskrajne bitke protiv „pravog“ Ronalda, dok je ovaj harao u dresu Intera te sijao strah i paniku diljem Calcia. Dvojica nisu bila dovoljna da zaustave Nazaria de Limu kada bi primio loptu na otvorenom terenu i krenuo u juriš, makar se jedan zvao Nesta. Dvojica, sredinom devedesetih, nisu bila dovoljna ni na NBA parketima da zaustave Latrella Sprewella kada bi u tranziciji krenuo prema košu. Superiorna atleta lakog koraka tjerao je ne samo suparnike da se preznojavaju kada vide da u punoj brzini nalijeće na njih bez kompromisa, mogao bih se zakleti da su se i obruči diljem SAD-a osjećali isto jer Spree nije imao milosti. On je bio jedan od onih koji su obruče zlostavljali zbog čega su roditelji u publici svojoj djeci zaklanjali pogled. To je bilo nepristojno, i samo za 18+.

Osim što je bio jedan od najpotentnijih open-court finišera u ligi (ikad), ovaj swingman visok 197 cm, ostat će upamćen kao vrhunski 1 na 1 defanzivac, član All-Defensive druge NBA petorke iz 1994. godine, energetska „bomba“ prve klase za koju je Steve Kerr izjavio: „Sprewell? Taj čovjek se nikada ne umara. On je kao lik iz crtanog filma, ide 100 na sat kada je na parketu“. Nitko nije volio igrati protiv Sprewella, po svjedočenju Craiga Sagera (na 05:00) čak ni Michael Jordan, čak ni Vince Carter.

Ovome pridodajte da je pogađao i trice i mogao sebi kreirati šut i bit će vam jasno zašto je Sprewell peterostruki All-Star igrač koji je karijeru završio s prosjecima 18-4-4 u rubrikama poeni-asistencije-skokovi. Ne samo da je mogao „udaviti“ najopasnijeg strijelca na perimetru nego je mogao i trpati i nositi napad momčadi za koju je igrao. A igrao je samo za tri: Warriorse, Knickse i Timberwolvese.

Čak i ako ste mlađi NBA fan nema šanse da nikada niste čuli i vidjeli Sprewella. Ipak je igrao za Knickse, imao prepoznatljiv „kvartovski“ imidž, izgledao vječno nadrkano i ljutito na terenu iako je u karijeri zaradio samo 7 tehničkih. Gdje god se pojavio pratile su ga afere koje su bacile mrlju, ne bilo kakvu nego onu naftnu najcrnju, na njegovu odličnu košarkašku karijeru. Što je skrivio? Fizički je napao trenera. Dva puta. Obračunavao se sa suigračima. Dva puta. Kućni ljubimci su mu ozljeđivali djecu. Izazivao je prometne nesreće, suptilno prijetio policajcima, obavljao nuždu u parku, vjerojatno je i Djeda Božićnjaka ubio.

Protiv impulzivnog i nepredvidljivog karaktera ipak nije mogao kao protiv suparnika i obruča i to ga je dovodilo u probleme s trenerima, suigračima i javnosti koja naravno nije imala razumijevanja za njegove nepodopštine. Spree je bio izrazito kompleksna ličnost a svjedočenja trenera i suigrača o njemu izrazito se razlikuju i oprečna su. Njegova priča nema pretjerano sretan kraj. Doživio je sličnu sudbinu kao i obruči s početka priče, samo što hrpa metala ne odlučuje o sudbini, a Sprewell ju je sam sebi iskrojio.

-Do you play ball?

-Yeah, sure

Zajebana persona poput Sprewella, pogađate sigurno, nije mogla imati lagodan život. Pamela Sprewell bila je tvornička radnica u Milwaukeeju (Wisconsin) gdje se Latrell rodio i proveo većinu svog djetinjstva. Ostatak djetinjstva naš junak proveo je u Flintu (Michigan) s ocem Latoskom Fieldsom sitnim dilerom i prijestupnikom. Latoska je ostavio Pamelu s troje djece kada je Latrellu bilo 6 godina, uzeo je njen kaput, stereo i auto te se zaputio u nepoznatom pravcu. Stvar se nije poboljšala ni kada je u njegov život ušao majčin novi dečko: „Koji me tukao kao što je moj otac tukao majku. Zato svoju djecu nikada nisam udario“, kaže Spree.

Latoska se uskoro vratio po Latrella i odveo ga u Flint gdje je klinac živio nazovi lagodnijim životom. „Otac je dilao marihuanu i imali smo novaca, neke lijepe stvari i nismo morali brinuti o hrani.“ To se uskoro promijenilo, 1986. godine kada je Latrell imao 16 Fields je uhićen zbog posjedovanja marihuane s ciljem daljnje preprodaje, a u kući mu je pronađen i shotgun. „To je bilo teško čovječe“, prisjeća se Sprewell: „Samo jednom sam ga posjetio u zatvoru, onda sam se vratio živjeti s majkom, nisam ga više viđao previše.“

Sprewell je pohađao srednju školu pod imenom Washington i tu je prvi put došao u doticaj s organiziranim načinom igranja košarke, do tada se sve svodilo na basket i haklanje po uličnim terenima. Sve dok se nije pojavio James Gordon, profesor povijesti koji je vodio srednjoškolsku košarkašku ekipu i koji ga je primijetio u hodniku škole. „Već tada je imao 190 centimetara, vidio sam u njemu hitru atletu s ogromnim rukama. A bicepsi… mišić do mišića.“

„Igraš li košarku?“, upitao ga je Gordon na što je Sprewell odgovorio potvrdno i blago slagao. Sa 17 se priključio ekipi gdje se nije idealno snašao jer je igrao 1 na 5 i previše nestrpljivo, karakteristično za basketaše. Ali u dvije situacije bio je fantastičan kaže Gordon: „Bio je izrazito brz kada je trebalo jurišati na obruč. A obrana? Oh čovječe, obrana! Bez problema je čuvao teže igrače od sebe. Bržih od njega ionako nije bilo.“

Coach Gordon imao je dobar nos za talente ali imao je i dobre veze. Budući da je Sprewell završavao srednju trebalo je razmišljati o idućim potezima. Kako roditelja praktički i nije imao, o agentu da ne govorimo, Gordon se preko poznanstava pobrinuo da Spree ipak ne propadne i završi na ulici. Gene Bess, Gordonov prijatelj i trener minornog predsveučilišnog programa iz Missourija Three Rivers, skautirao je Sprewella i jako brzo mu ponudio stipendiju, a nakon prve službene Sprewellove utakmice za taj junior koledž Bess je telefonirao Gordonu: „Mislim da je ovo najbolji igrač kojeg sam ikada imao.“

Latrell je bio visok 195 cm tada i nadao se da će igrati poziciju šutera ili krila ali kako je bio uvjerljivo najviši igrač u svojoj ekipi, na opće iznenađenje trenera, sam se ponudio da igra centra, što mu je moglo ozbiljno narušiti šanse da ga veći program regrutira. „Mislim da nikada nije napravio istu grešku dvaput“, prisjeća se Bess i dodaje: „Ali nisam siguran je li on ikada razmišljao o tome što donosi sutra“. Uz ovaj period za Sprewella se veže prvi incident koji potvrđuje da nije previše razmišljao o budućnosti jer su njega i još nekoliko suigrača prodavači u supermarketu uhvatili u krađi baterija. Pored toga, Spree nije bio baš marljiv učenik, padao je ispite i zbog svega ovoga malo je nedostajalo da ga odstrane iz ekipe.

spreehs

Ali njegovu klasu bilo je nemoguće ne prepoznati pa je nakon godine dana na Three Riversu Sprewell transferiran na puno veći program i sveučilište Alabama. Ljeto prije početka NCAA sezone Sprewell je proveo u dvorani sam samcat šutirajući trice sve dok ih ne bi pogodio 300 komada. „To je bilo ljeto kada sam naučio šutirati trice“.

U freshman sezoni za Alabamu su igrali budući profesionalci među kojima posebno odskače ime Roberta Horryja, a tu su bili i Jason Caffey (Chicago, Milwaukee, Golden State) te James Robinson (Portland, Minnesota, Clippersi, Magic). Sprewell je u ovoj ekipi uglavnom imao primarno defanzivnu ulogu, ali u drugoj godini postao je najbolji strijelac ekipe koja je igrala drugu rundu NCAA turnira.

Sprewella je na Alabami trenirao Wimp Sanderson koji ga se dobro sjeća: „U dvije godine što je igrao za mene imali smo samo jedan mali nesporazum kada je zakasnio na autobus koji nas je vozio na utakmicu. O njemu mogu reći samo dobre stvari, trenirao je vrlo naporno i klonio se nevolje“. Isto o njemu misli i Horry za kojega je Sprewell bio model pravog ponašanja na koledžu. Prisjeća se Horry kako je Sprewell bio jako zabrinut da ne zakasni na ranojutarnje treninge pa je imao po nekoliko budilica u sobi, a prema Big Shot Robu Sprewell je djelovao vrlo umirujuće na problematične suigrače: „Naš  suigrač Cedric Moore bio je vrlo temperamentan i znao se ozbiljno posvađati s Wimpom. Međutim Spree ga je uzeo pod svoje „krilo“ i pobrinuo se da Cedric ne napravi nikakvu glupost“.

U međuvremenu u Milwaukeeju trener Gordon došao je do insiderskih informacija i to preko, ni više ni manje, nego Dona Nelsona. U Nelsonovoj knjižici Latrell je označen kao ozbiljan NBA materijal.

Gordon je odmah nazvao Sprewella: „Biti ćeš izabran na draftu, pronađi agenta“.

„OK!“, odgovorio je Sprewell i prekinuo liniju.

Petnaest minuta poslije Sprewell uzvraća poziv Gordonu: „Čekaj, kako to misliš `pronađi agenta`? Agenta za igrati profesionalnu košarku?“

Krajem lipnja 1992. godine Golden State Warriorsi odabrali su Sprewella 24. pickom prve runde. Show je mogao početi.

-Put some mustard, Spree

Sprewell dolazi u Warriorse u momentu kada se famozni tercet Run-TMC počeo osipati jer je franšiza razmijenila Mitcha Richmonda, a Sprewella su dočekali Chris Mullin i Tim Hardaway. Warriorsi se nisu proslavili u njegovoj rookie sezoni, ostvarili su omjer 38-44, ali u drugoj je bilo puno bolje za obje strane. Warriorsi dolaze do 50 pobjeda a Sprewell postaje All-Star i izlazi iz anonimnosti koja je sezala do toga da su ga spikeri u dvorani prilikom predstavljanja pogrešno oslovljavali s Ladell ili prezime čitali kao Sprul (Sprool). U toj sezoni 1993/94 Spree je bilježio vrhunske brojke od 21 poena prosječno te gotovo 5 skokova i asista po utakmici. Imao je dobru pomoć i u suigračima, tada su za Dubse nastupali Chris Webber, Billy Owens, Avery Johnson, Chris Gatling s kojima se Sprewell odlično slagao na terenu i van njega te je smatrao da ova ekipa iduće sezone može napraviti korak više budući da su u toj sezoni već u prvoj rundi zaustavljeni od Sunsa predvođenih Charlesom Barkleyjem.

Uprava Warriorsa ipak je mislila drugačije. Gore spomenuta imena uskoro su napustila Warriorse a Sprewell se osjetio izdanim od uprave, posebno u trenutku kada su ekipu napustili Webber i Owens. U znak protesta tijekom cijele sezone brojevi na dresu koje su u Warriorsima nosili Webber i Owens sada su krasili Latrellove tenisice. Ubrzo nakon toga problemi s karakterom počeli su izlaziti na vidjelo. Postojao je dodatni razlog osim prijateljstva zašto je Sprewell bio nezadovoljan tradeom svojih suigrača, a to je da su sva svjetla pozornice sada bila usmjerena na njega. To je nešto s čime se teško nosio tijekom cijele karijere. Tijekom 6 godina u Warriorsima čuvao je svoj privatni život daleko od očiju javnosti, branio ga je s jednakim žarom kao što je branio i sve elitne scorere na parketu. „Nikada nisam tražio da budem slavan“, izjavio je. I u pravu je. Do 17. godine nije niti pomišljao da bude košarkaš ili se košarkom bavi na bilo koji način. Sjetimo se samo priče o tome da je pristao igrati centra uz rizik da zbog toga nikada ne postane profić, a tu je i gore spomenuta priča o agentu koji mu nikada nije pao na pamet niti je osjećao potrebu da se netko brine o njegovoj nazovi karijeri.

Poseban animozitet imao je prema novinarima, čak bih se usudio reći da je „ljubav“ bila obostrana. Uvijek je C-Webba slao na presice i volio je da on priča umjesto njega iako je Spree bio lider. Na novinarska pitanja odgovarao je nervozno i kratko, neraspoloženo. Više puta je od novinara ljubazno (čak) tražio da ne pišu njegove biografije, priče o životu i ne gnjave njegovu obitelj i prijatelje pitanjima o tome kakav je bio kao dijete i slično. Što je opet poprilično logično nakon traumatičnog djetinjstva koje je proživio, a emocije su zajebana stvar i nisu svi spremni prodati novinama ili tabloidima svoju priču. Zanimljiva je i anegdota novinara New York Posta Petera Vecseya koji je nakon jedne utakmice pokušao popričati sa Sprewellom: „Nakon mog prvog postavljenog pitanja samo mi je okrenuo leđa. Ne sjećam se ni što sam ga pitao…“. Kao vrhunac intolerancije prema novinarima Sprewell je 1997. godine na svoju ruku proglasio silenzio stampa. Nitko i ništa nije jamčio da će Sprewell biti spreman za bilo kakve intervjue.

S odlaskom Webbera i Owensa Sprewell je počeo svoje sukobe ne samo s upravom, već i sa suigračima i trenerima. Neki su bili samo verbalni, klasični rat i neslaganje prve zvijezde, alfa mužjaka s ostalima, drugi su bili fizički i zapravo dosta bizarni. Don Nelson se prvi našao na Sprewellovom udaru pa je popio otkaz (kumovao je i loš ulazak u sezonu 1994/95 – 14-31), a ni za Tima Hardawaya nije gajio previše osjećaja. Hardaway je bio Nelsonov ljubimac, a Spree ga je zadirkivao da je Nelliejev (Nellie je bio Nelsonov nadimak) „brownnoser“. Ne želim biti vulgaran pa neću reći da to znači lizač guzice, za one koji ne znaju, biti ću politički korektan i to definirati kao ulizica. Osim Nellieja i Tima, Sprewell je širio lošu vibru i kada se svađao s Ronyjem Seikalyjem i legendarnim Tomom Gugliottom.

spree

Drugi tip sukoba bio je puno ozbiljniji. Naime, Spree je došao u fizički sukob s dva tipa koja ne tada niste željeli sresti u mračnoj uličici. Zapravo, bilo gdje i pod bilo kakvim svjetlom. Prvi je bio Byron Houston, drugi je bio Jerome Kersey, koji je nažalost nedavno preminuo. Houston je bio mrga od samo 196 cm, ali i sa 120 kilograma zbog čega je igrao visoko krilo, premda bi primjereniji bio u nekoj ofanzivnoj liniju u NFL-u. Izgledom i staturom dosta je podsjećao na Mikea Tysona. „Nitko se ne zajebava s Byronom Houstonom“, izjavio je nakon incidenta Don Nelson. Što se dogodilo… Houston je naime slučajno ili namjerno, ne zna se, pogodio Sprewella laktom u glavu tijekom treninga. Trideset kilograma lakši Sprewell na to je odgovorio s tri direkta ravno u lice kojima je nokautirao Houstona. „Svi smo bili šokirani. Pukao je“, govori o Sprewellu i nemilom događaju Nelson. Inače, Houston je nakon NBA-a i košarkaške karijere otišao u krivom smjeru. Zbog tri direkta ili nečeg drugog ne zna se, ali četiri godine je proveo u zatvoru zbog seksualnog prijestupništva. Nije nikoga silovao, zlostavljao ili podvodio, Houston je jednostavno rečeno bio ekshibicionist, volio se skidati u javnosti i na mjestima gdje to nije prihvatljivo, tipa metro. Kasnije mu je ustanovljen bipolarni poremećaj.

Godine 1995. na treningu se Spree zakačio s Kerseyjem također višim i snažnijim igračem samo što je ovu bitku u hrvanju, gdje šake ipak nisu letjele, izgubio. Onda se dogodilo nešto suludo. Nije bio pretjerano zadovoljan takvim ishodom, napustio je trening dvoranu ali se vratio za par minuta noseći u rukama nešto što Amerikanci kolokvijalno zovu two-by-four, a kod nas bi se reklo komad drvene letve. Da ne potekne krv pobrinuli su se suigrači Joe Smith i Chris Gatling koji su razdvojili usijane glave. Nakon što su se obojica umirovila navodno su ostali u korektnim odnosima  a čak su i prokomentirali sukob. „Mi smo prijatelji – nije baš da se čujemo svaki dan ili često ali nismo ni neprijatelji. Imam veliki respekt prema Jeromeu“, kazao je Sprewell. Kersey je cijeli incident nazvao prenapuhanim: „Nije se dogodilo ništa neobično ili nešto što se inače ne događa u sportskim kolektivima, ili na treninzima kada se dva igrača zakače. Ova priča o 2-by-4, to prodaje novine“.

Treća je definitivno bila nesretna za Latrella Fontainea Sprewella. Osim što je nizao aferu za aferom na košarkaškom području, osim što su Warriorsi masno gubili utakmice, i osim što je ostao bez prijatelja dogodio se problem i na obiteljskom planu. Jedan od četiri pit bulla koja je imao za kućne ljubimce napao je njegovu četverogodišnju kćer Page. Page je ostala bez komada uha i s ožiljcima na licu. Najgora stvar, koju su novinari jedva dočekali saznati je Sprewellovo odbijanje da uspava psa, sve dok pritisak javnosti nije postao prevelik, pa ga je uspavao deseti i posljednji dan karantene, jutro prije nego se pit bull trebao vratiti Sprewellu. Još gore dolijevanje ulja na vatru bilo je nonšalantno komentiranje slučaja: „Sranja se događaju“, izjavio je tada. Na pitanje novinara je li ga pogodila cijela situacija rekao je: „Ne, zašto bi? Ljudi umiru svaki dan. Da je bilo nešto ozbiljnije, da je smrt u pitanju, možda bi me i pogodilo“.

Analizirati Sprewellovo ponašanje i ličnost nemoguće je za nekoga tko nije duboko u psihologiji ili psihijatriji. Kako nisam, i kako to prelazi tematski okvir ovog teksta neću se u to upuštati, mogu samo nagađati zašto je Spree kod ovih izjava ispao bešćutni gad. S obzirom da su po srijedi novinarska pitanja možda se samo radilo o inatu, zaštitnom mehanizmu i dizanju bure da bi novinarima dao povoda da ga napadaju kako bi ih još više mrzio i s njima ratovao. Ali možda je to doista bio Sprewell. Dijabolični lik koji je spreman rasturiti ekipu jer je ostao bez dva prijatelja, lik koji nosi njihove brojeve na tenisicama, štiti privatnost obitelji i prijatelja, a na drugoj strani lik koji se mlati sa suigračima i ne pokazuje ni mrvicu emocije prema najbližim članovima svoje obitelji.

Nelsona je u sezoni 1995/96 na klupi Warriorsa naslijedio Rick Adelman, čovjek koji zna kako se pravi rezultat i koji je prije toga vrlo uspješno vodio Blazerse s Clydeom Drexlerom, Terryjem Porterom i Rodom Stricklandom. Dolaskom Adelmana Sprewellove strasti su se malo primirile, posebno kada ga je ovaj imenovao kapetanom tima a uprava mu dala novi ugovor na 4 godine težak 32 milijuna dolara čime je Latrell postao jedan od najskuplje plaćenih bekova/krila u ligi. Ipak, Warriorsi su nastavili tavoriti u rezultatskom mediokritetstvu, u obje sezone pod Adelmanom nisu ušli u playoff, premda je Sprewell u sezoni 1996/97 opet izabran za All-Star utakmicu i imao je vrhunsku statistiku od 24 poena, 4,6 skokova i 6,3 asistencije.

Uprava Warriorsa opet je pokazala da je kratkog fitilja pa su Adelmana zamijenili Adelmanovim nasljednikom iz Portlanda P.J. Carlesimom, trenerom zbog kojeg igrači radije biraju odlazak u marince nego da ih on vodi i trenira. Carlesimo je trener diktator čiji su trenerski postulati zasnovani na čvrstoj disciplini, zatiranju svake benevolentnosti i dokazivanju da je on veći od igrača. Joe Smith, bivši igrač Warriorsa, označio ga je kao „Hard-nose* trenera koji puno viče, psuje i učestalo koristi riječ `fuck`“. Baš takav ti ne treba za trenera u NBA ligi, u Europi bi možda prošao, i baš takav definitivno nije trebao Sprewellu. Uskoro će se pokazati, P.J. Carlesimo se svojim ponašanjem igrao sa životom. Doslovno.

carlesimo

Da kombinacija Carlesimo-Sprewell nema šanse postati dobitna pokazao je već trening kamp pred sezonu 1997/98. Carlesimo tvrdi da je već tada vidio kako će Sprewella teško pridobiti jer se prestao truditi na treninzima, a čak je i odbijao šutirati, samo je prosljeđivao loptu dalje. To je bio uvod u nekoliko čarki između trenera i glavne zvijezde.

Početkom studenog Warriorsi su igrali u Indianapolisu protiv Pacersa i prilikom zagrijavanja pred utakmicu Carlesimo je uhvatio u zločinu Sprewella i Joea Smitha koji su pričali za to vrijeme.

„Come on, Spree“*, pokušao je upozoriti Sprewella Carlesimo.

„Evo ga opet“, nezadovoljno je odgovorio igrač.

Carlesimo je krenuo prema njemu uz dernjavu: „Da, evo me opet!“

„Odjebi od mene“, uzvratio je Spree: „Obrati se nekad i drugim igračima“.

„Ovo će te koštati tisućicu“, odmah je Carlesimo dao do znanja Sprewellu da će „dobiti po džepu“.

„Jebe mi se“, završio je igrač ovu ugodnu konverzaciju.

Sprewell je kasnije svjedočio kako je Carlesimo često imao njega na piku kada i ne bi bio direktno kriv za neku situaciju koja po Carlesimu izmakne kontroli: „Carlesimo je znao biti ljut na mene i zbog razloga koji nisu direktno utjecali na naše loše rezultate. To me vrijeđalo“.

Samo nekoliko dana poslije Indianapolisa došla je i utakmica protiv Lakersa koju su Warriorsi uredno izgubili 97:132. Shaq im je pospremio 27 za 29 minuta, a Kobe Bryant je ušao s klupe i za 24 minute utrpao je 25 poena. Za vrijeme jednog timeouta igrač Warriorsa Bimbo Coles viknuo je nešto nervozno što je Sprewella natjeralo na gadan smijeh i skrivanje glave u ručnik. To je bilo dovoljno da ga Carlesimo ostavi na klupi. Sprewell je poludio i bez krzmanja uzvratio treneru za taj čin uličarskim rječnikom: „You`re a fucking joke!“*

*(Za neke engleske fraze i kolokvijalne izraze jednostavno ne postoji dovoljno dobar hrvatski prijevod i zato ih ostavljam u originalu, u suprotnom bi se izgubila #vjerodostojnost ili autentičnost, izjave bi zvučale smiješno, ili bi se ja izgubio u prijevodu)

spree

 

Zbog narušavanja autoriteta i nedoličnog ponašanja lidera ekipe i timskog kapetana Carlesimo je izostavio Sprewella iz sastava za sljedeću utakmicu protiv Pistonsa, a krajem studenog Sprewell je zakasnio na let iz Oaklanda za Salt Lake City, ekipa je poletjela bez njega, ali je onda dodatno zakasnio i na trening prije utakmice s obzirom da je sam sebi morao organizirati dolazak.

Utakmica protiv Jazza bila je pretposljednja za Sprewella u dresu Warriorsa, posljednja je bila protiv Rocketsa 29.11. 1997. godine.

Prvi je dan prosinca, Warriorsi treniraju u dvorani u sumornoj atmosferi za koju je uglavnom kriva ista takva sezona. Otvorili su je s 1-13 omjerom, skinuli su samo Maverickse (i to u produžetku) koji su bili jednako loša ekipa kao i oni. Na relaciji Sprewell-Carlesimo nema pomaka i sve je više nervoze u zraku. „Svi smo osjećali da se nešto sprema“, prisjeća se danas Bimbo Coles.

Odrađuje se šuterski trening na način da dva igrača ili trenera dodaju lopte šuteru što brže i što preciznije kako bi simulirali pravu utakmicu. Cilj je da igrač koji šutira uputi što više šuteva u 50 sekundi. Sprewell je u grupi s Muggsyjem Boguesom i pomoćnim trenerom Markom Grabowom i na startu treninga on je u ulozi jednog od dvojice dodavača.

Carlesimo nadgleda trening i zaustavi se baš pored ove grupe. Sranje je u najavi. Trener je nezadovoljan brzinom dodavanja lopte od strane Sprewella pa mu upućuje savjet: „Daj Muggsyju više šuteva, Spree.“

Latrell Fontaine se oglušio na savjet misleći da sve radi kako treba i nastavlja jednakom brzinom dodavati lopte.

Carlesimo se sada već počinje derati: „Daj Spree, daj mu oštrije, brže pasove! Stavi malo senfa na ta dodavanja!“

Prozvao je Sprewella još jednom: „Spree!“

Ovome se upravo smračilo pred očima. Okrenuo se nekoliko puta u mjestu vidno lud i nervozan, odvalio je loptu od parket tako da je ova završila gotovo na krovu dvorane i uputio Carlesimu koristan savjet: „Skini mi se s kurca, idiote!“

Carlesimo u tom trenutku krene prema Sprewellu.

Ovaj mu daje još jedan koristan savjet: „Ne približavaj mi se!“

Nije poslušao. Kada mu se približio dovoljno blizu Sprewell ga je sa svojim koščatim ručerdama uhvatio za vrat i počeo gušiti: „Ubit ću te!“, vikao je.

„Učini to!“, uspio je nekako prozboriti Carlesimo prema iskazima očevidaca na sudu, u vidu igrača Warriorsa.

Klinč je navodno potrajao 10 do 15 sekundi što nam fino sugerira da suigrači i ostalo osoblje nisu baš požurili spriječiti još veći incident i spasiti trenera. Zapravo, fantastično je svjedočenje opet Bimba Colesa (nema šanse da napišem Coles bez Bimbo) koji je bio u blizini, radio je isti trening kao i Sprewell samo je bio u ulozi šutera: „Čuo sam da je lopta udarila snažnije od tlo nego inače, a onda sam se okrenuo i vidio Spreejeve ruke oko Carlesimovog vrata. Nisam mogao vjerovati svojim očima, nisam bio siguran događa li se to doista pa sam se vratio treningu i uzeo još nekoliko šuteva.“

Kada je osvijestio što se zapravo dogodilo i kada je Sprewell krenuo put svlačionice Bimbo Coles je krenuo za njim da ga smiri da ne napravi još poneku glupost. Međutim, Carlesimo je zahtijevao da se Bimbo Coles vrati na trening i tako opet povukao pogrešan potez. Da je Bimbo ostao uz Sprewella ovaj se možda ne bi vratio iz svlačionice nakon 20 minuta i opet nasrnuo na Carlesima, ovaj put su šake poletjele prema nekim svjedočenjima, iako je ovaj dio Latrell opovrgnuo. Kaže da se po povratku iz svlačionice nije stigao dovoljno ni približiti Carlesimu da ga udari jer su ga suigrači zaustavili.

To je bilo to, Sprewell si je odredio sudbinu a ona je izgledala ovako. Prvo su ga Warriorsi suspendirali na 10 dana, a onda su raskinuli ugovor s njim koji je trebao trajati još 3 godine i za to vrijeme mu je trebalo biti isplaćeno 25 milijuna dolara. Warriorsima je bilo dopušteno tek tako raskinuti ugovor sa Sprewellom jer su se mogli pozvati na klauzulu unutar ugovora koja kaže da se igrač mora ponašati prema standardima uzornog građanina. Sprewell je izgubio i sponzorski ugovor s Converseom vrijedan od 300 do 600 tisuća dolara godišnje. A tek se čekala odluka NBA lige. David Stern suspendirao je Sprewella na jednu godinu za čijeg trajanja Sprewell ne može biti plaćen od nijedne NBA ekipe.

Dva dana nakon što je Sprewell otpušten, kažnjen i suspendiran udruženje NBA igrača tužilo je NBA ligu zbog prestroge kazne. Na suđenju se pojavio 21 svjedok nakon čega je sudac donio presudu da Warriorsi ipak nisu imali osnova poništiti Sprewellov ugovor koji je ostao na snazi, a kazna od NBA lige u trajanju od godine dana smanjena je na preostali dio NBA sezone 1997/98.

Ali prije toga Sprewell si je morao dodatno zakomplicirati život. Sudjelovao je u prometnoj nesreći, tužiteljstvo je tražilo zatvor, a novinari su jedva čekali vidjeti Sprewella na dnu, čak su obećavali i javno prenošenje suđenja. Međutim, igrač je opet imao sreće. Izbjegao je zatvor ali je ipak osuđen na 3 mjeseca kućnog pritvora, uvjetnu kaznu od 2 godine, morao je platiti 1000$ kazne i zabranjeno mu je posjedovanje pištolja.

Sprewell nije bježao od odgovornosti, znao je što je napravio: „Želim da ljudi znaju kako nisam loš tip. Nikada nisam rekao da ne trebam biti kažnjen za to što sam napravio.“

Nikada nije volio razgovarati o incidentu s Carlesimom ali zanimljivo je njegovo kratko viđenje toga: „Nisam tako jako gušio P.J.-a. Mislim, mogao je disati.“

A zanimljivo je i Carlesimovo viđenje slučaja kojeg je iznio u intervjuu za Sports Illustrated. Treba svakako naglasiti da je Carlesimo ispao na kraju priče i više nego fer. Izbjegao je povlačenje po sudu i privatnu tužbu protiv Sprewella a gledano iz laičke perspektive imao je osnova za uništiti život Sprewellu. Gušenje od 10 sekundi je ozbiljan delikt i fizički nasrtaj, verbalne prijetnje „ubit ću te!“ također, a povratak iz svlačionice uz slične prijetnje i novi fizički napad mogu se okarakterizirati i kao pokušaj nanošenja tjelesnih ozljeda s predumišljajem. Ne zaboravimo i rasnu komponentu u igri. Carlesimo je bijelac, Sprewell Afro-Amerikanac, a dobro znamo kako su Amerikanci osjetljivi na takve situacije. Pedantni odvjetnici našli bi kvalitetnog rješenja za strpati Sprewella iza rešetaka. Ali Carlesimo je očito bio svjestan da je i on svojim ponašanjem kumovao jednom od najvećih incidenata u povijesti NBA lige.

sprewell-inline-vault

Evo Carlesimovih izjava u vezi slučaja „Choking“. Ukratko ću parafrazirati i pitanja i odgovore.

SI: Je li prije incidenta imao dobre odnose sa Sprewellom?

PJC: Ne bih rekao da su to bili dobri odnosi, ali nisu bili ni tako loši.

SI: Prva reakcija kada ga je Sprewell napao?

PJC: Više iznenađenje nego šok. Bilo je puno ljudi oko nas, bio je to ipak trening znate, a različite stvari se događaju na treninzima. Ali opet, nije bilo ničega što je vodilo ka tome. Zato je iznenađenje bilo i veće.

SI: Je li se osjetio u opasnosti?

PJC: Ne, nikada nije došlo do toga.

SI: Iznenađen što se Sprewell vratio 20 minuta nakon treninga?

PJC: Da.

SI: Što je krenulo po zlu između njega i Sprewella i brine li još danas zbog incidenta?

PJC: Ne, do današnjeg dana ne razumijem što je to bilo, što se dogodilo. Nešto ga je izbacilo iz ravnoteže, uzrujalo.

SI: Je i incident imao rasnih osnova?

PJC: Ne, ne, ne. Ljudi će znate uvijek pogledati na tu situaciju i reći: „Pa gle, to je bijeli trener i tamnoputi igrač“. Ne, ne mislim da je tako. Puno igrača i trenera je nakon incidenta ustalo i reklo: „Čekajte malo, nemojmo u ovo upletati nešto za što nema osnove“. Incident nema rasne korijene.

SI: Jesu on i Sprewell izgladili nesporazum?

PJC: Ne, ne baš.

SI: Jesu ikada razgovarali o incidentu?

PJC: Ne baš. Znate, mi smo na „Hello“ prije utakmice, poslije utakmice, nešto tako usputno.

SI: Je li se Sprewell ikada ispričao?

PJC: Ne. Ali nema problema u tome.

SI: Očekuje li Carlesimo ispriku?

PJC: Ne, ne. Nema potrebe, stvar je gotova, bilo je to davno i idemo dalje.

Nemam nikakvu potrebu ni namjeru, a ni osnove, za pravdanje čina Latrella Sprewella. Istina, Carlesimo je bio pogrešan trener za njega, provocirao je neke sukobe, došao je u Warriorse s pedigreom diktatora ali ni Sprewell nije napravio ništa da se prilagodi situaciji, a fizički obračun je sramotan potez sportaša i lidera ekipe. U Sprewellu se vjerojatno nakupilo puno toga do momenta kada je napao Carlesima. Momčad mu je gubila serije utakmica, u playoffu nisu bili od 1994. godine (i neće ih biti do 2007. godine). Ekipa izuzev Sprewella i Donyella Marshalla bila je očajna, draft pickovi još gori. Tod Fuller je izabran od strane Warriorsa prije Kobeja, Stevea Nasha ili Jermainea O`Neala. Propustili su Tracyja McGradyja radije odabravši Adonala Foylea. Svi igrači s kojima je Sprewell izborio playoff 1994. bili su razmijenjeni: Mullin, Hardaway, Webber, a najveće pojačanje mu je bio opet Marshall. Trener s kojim se slagao, Adelman, dobio je otkaz jer je uprava vjerovala kako talentom skromni roster može dohvatiti doigravanje, a onda se pojavio borbeni Carlesimo koji je sve samo ne idealan trener za ekipu koja ima tempiranu bombu zvanu Sprewell. Uprava je to trebala znati. Opet kažem da ovo nije opravdanje čina, ovo je stavljanje stvari u kontekst u kojemu se dogodio taj čin, koji je, paradoksalno, Sprewellov život okrenuo u mirnije vode. Barem na neko vrijeme.

-I’m the American dream

I dok je Sprewell gulio svoje kažnjeničke dane u rodnom Milwaukeeju trenirajući košarku svog šesnaestogodišnjeg nećaka Cesa Sprewella, samo je jedna franšiza mogla biti tako blesava da riskira i uzme notornog luđaka, kako je tada bio predstavljen, u svoje redove. Naravno, bili su to, tko drugi nego New York Knicksi. Knicksi su u Sprewellu vidjeli idealnu zamjenu za Johna Starksa, ali i partnera za Allana Houstona, opakog šutera kojemu je trebao partner na boku koji će umjesto njega obavljati prljavi posao u obrani ali i koji je više slasher i triple threat opasnost od Houstona. Knicksi su dakako u Spreeju vidjeli i vrhunsku priču koja prodaje dresove, ulaznice i snima dokumentarce.

Sredinom siječnja 1999. godine na put za Milwaukee iz New Yorka krenula je prestižna delegacija sastavljena od najvažnijih operativaca te franšize: predsjednik Madison Square Gardena Dave Checketts, generalni menadžer Knicksa Ernie Grunfeld, pomoćnik GM-a Ed Tapscott, i trener Knicksa Jeff van Gundy. Misija je bila uvjeriti Sprewella da dođe u Veliku Jabuku igrati za Knickse, koji su bili spremni na trade za njega. Ne zaboravimo da je odlukom suda Sprewellov ugovor s Warriorsima i dalje bio važeći.

To je bio sudbonosni sastanak za Sprewella kojim je mogao okrenuti novo poglavlje u svom životu i popraviti ono što je uprskao. Van Gundy i gospoda koja su dolazila u goste očekivali su od Spreeja svečani prijem, crveni tepih, njega u smokingu i uživanje u beluga kavijaru.

Sprewell ih je dočekao u kratkim crvenim hlačama i wife-beaterici.**

**(uz two-by-four definitivno još jedan izraz za koji želim da se ustali u mom vokabularu. Wife-beater je inače uska majica bez rukava)

„Istog trenutka me impresionirao! Odmah sam znao to je on. Nije se trudio pretvarati da je nešto što nije – bio je svoj“, prisjeća se Van Gundy tog trenutka upoznavanja.

Sastanak u Milwaukeeju urodio je plodom. Sprewell je pristao doći u Knickse putem tradea koji je u smjeru Golden Statea poslao Johna Starksa, Chrisa Millsa i Terryja Cummingsa. Pridružio se ekipi koja se još uvijek okupljala oko Pata Ewinga iako je ovaj bio u svojim poznim godinama, a tu su bili i Larry Johnson te spomenuti Houston, ali i Charlie Ward na playu, Kurt Thomas i Marcus Camby kao zamjene za Ewinga i Johnsona. Sprewell je uskoro pokazao da može preuzeti štafetu od Ewinga i postaje lider i najbolji igrač Knicksa, a 1999. godine Knicksi s njim igraju finale NBA lige protiv Spursa nakon što su suvereno porazili Heat, Hawse i Pacerse. Potpuno neočekivan rezultat s obzirom da su regularnu sezonu završili kao osmi. Protiv Spursa ipak nisu mogli i poraženi su 4:1 uz herojske predstave Sprewella koji je trpao 26 poena prosječno u 5 utakmica uz 6,6 skokova i 2,6 asista. Nažalost po njega na drugoj strani je Tim Duncan počinjao svoju strahovladu u NBA ligi: 27 poena, 14 skokova, 2 asistencije, 2 blokade po utakmici i reket zaključan kao trezor uz pomoć Davida Robinsona.

„Latrell, zbog svog natjecateljskog duha, inteligencije i moćnog atleticizma bio je naše iznimno obrambeno oružje. Napadački, kada su se on i Houston upoznali i stekli iskustvo zajedničkog igranja izvrsno su se nadopunjavali“, kaže JVG. Koji je uz Adelmana također uspio pronaći put do srca Sprewella. Van Gundy je izvrstan trener ali i psiholog koji izrazito poštuje najveće zvijezde ekipe koju trenira i zadobiva njihovo poštovanje. Za razliku od Carlesima koji je smatrao da je veći od igrača (što je vjerojatno sindrom koji je donio sa sveučilišta jer je bio trener Seton Halla) Van Gundy je znao razvijati prijateljske odnose kapirajući da mu posao uvelike ovisi o tome. Sprewell i JVG ipak su imali težak početak. U prvoj sezoni Sprewell je ulazio s klupe što mu nije odgovaralo, a gotovo uvijek je zadnji dolazio na trening što je živciralo Van Gundyja, s tim da je i zadnji odlazio s treninga, radeći dodatno s Van Gundyjevim pomoćnikom Tomom Thibodeauom.

„Došao je u Knickse u pravo vrijeme za njega i u pravo vrijeme za nas. Grad ga je zavolio kao rijetko koga. Tih nekoliko prvih godina u New Yorku bili su nešto fantastično. Bio je zabavan za gledatelje: atleticizam, zakucavanja, bljeskovi i čvrstina – veličanstveno“, oduševljeno govori Van Gundy.

Nije se tu zaustavio Jeff: “Spree nikada, ali znači nikada – ni u svlačionici, ni za vrijeme timeouta, ni u huddleu, ni za vrijeme utakmice nije negodovao zbog šuteva koje drugi uzimaju. Znate li kako je važno kada se vaš najbolji igrač ne žali što ne uzima dovoljno šuteva i što želi loptu dijeliti sa suigračima?”.

I Kurt Thomas svjedoči koliko je Spree bio obožavan od publike: „Dočekali su Sprewella raširenih ruku. To je bila sjajna stvar i jedan od glavnih razloga zašto je on igrao dobro. Svi su voljeli Sprewella. Svi su pitali za njega kada bi nas sreli na ulici, isto je bilo i među publikom u dvorani.“

Odlični su Knicksi i u sezoni 1999/00. U regularnoj sezoni su drugi s omjerom 50-32, ali ovaj put su zaustavljeni na stepenici niže. Pacersi su bolji od njih u finalu Istoka. Nakon prve dvije iznimno uspješne sezone po povlačenju ikone Knicksa Ewinga počinje i pad Knicksa. Sprewell i Houston i dalje igraju dobro, show je svake večeri u Madisonu zagarantiran uz njih, ali u trećoj sezoni ispada se u prvom krugu doigravanja, u četvrtoj Sprewellovoj sezoni Knicksi više ne igraju značajniju ulogu. Van Gundy je dobio otkaz, a nakon još jedne sezone u New Yorku Sprewell je razmijenjen u Minnesotu nakon što se na trening kampu nakon ljeta pojavio sa slomljenom rukom. Navodno je ozljedu zaradio u tučnjavi na svojoj jahti što je on opovrgnuo ali opasno se zbog toga zakačio s vlasnikom Jamesom Dolanom i upravom Knicksa i pomoći tu više nije bilo.

knicks

Sprewell dok je igrao za Knickse nije imao problema sa suigračima, trenerima ili privatnim životom. Promijenio je i odnos prema javnosti, postao je otvoreniji uvidjevši da od toga može profitirati, a imao je nekoliko izleta u marketing i biznis. Čak je promijenio i politiku prema novinarima. Postao je susretljiv prema medijima i okarakteriziran kao media friendly lik.

Za početak je snimio ovu supercool reklamu za AND-1 u kojoj svojim zajebanim glasom poručuje da je on „američki san“ a ne noćna mora dok spretne ruke iz njega od razbarušene afro-frizure stvaraju simetrične cornrowse, njegov zaštitni znak.

Zbog svog geto stila, ponašanja i karaktera (naposljetku i igara koje je pružao)  Sprewell je postao brand, kulturološki fenomen koji je zaludio mase. Njujorčani mahom kupuju njegove dresove s brojem 8, a iznimno ga cijeni rap scena kojoj služi kao lajtmotiv dok „štancaju“ tekstove. Precizni američki glazbeni poznavatelji i kritičari rap scene kažu da je Sprewellovo ime najčešće korišteno ime u rap tekstovima od svih NBA košarkaša, odmah rame uz rame s Allenom Iversonom Uvjerite se sami zapravo.

Gle, čak i Lil B u dissu za Kevina Duranta koristi Spreejevo ime:

„I`m Latrell Sprewell, I`ll choke the coach

Street niggas like me either rich or broke…“

Biznis duh New Yorka zahvatio je i samog Sprewella pa je pokrenuo svoj samostalni posao. U San Gabrielu u Kaliforniji otvorio je prodavaonicu automobila i automehaničarsku radnju. Tvrtka se zvala Sprewell Motorsport a od nje je danas nažalost ostala samo početna web stranica s koje vas Latrell urokljivo gleda dok trešti masna repčuga. Strast prema automobilima naslijedio je od djeda koji je bio automehaničar. Objasnio je Sprewell zašto je pokrenuo biznis: „Želio sam se nečim baviti kada prestanem s igranjem košarke, ali ne želim raditi nešto samo da radim, želio sam se baviti nečim što volim. Kada su mi ljudi predložili prodavaonicu rado sam prihvatio ideju“.

08085201vqb2d731nwr

U sretnijim vremenima svog života Sprewell je u garažama svojih vila znao imati rijetke primjerke: Cadillac Escaladea, Mercedes-Benza S-500/SL500/S600, Range Rovera, Diablo VT Roadstera i Lamborghini Murcielaga. Jedan od zaštitnih znakova SM-a bili su spinner rimsi, poseban dodatak na felgama automobila koji se nastavljao vrtjeti i kada bi auto stao i koji je automobilu davao poseban ton ili šmek. Posebno ako volite pretjerivanje i kič. Inače spinner rimsi postali su jako popularni početkom dvije tisućitih na hip-hop sceni (zahvaljujući Latrellu) a Sprewellova tvrtka među prvima ih je počela prodavati u SAD-u. Da stvar bude još zanimljivija riječ „sprewells“ prema Urban Dictionaryju označava upravo obruče koji se nastavljaju vrtjeti. Sjajno!

08085201q28619djgx

Sprewell je pokušao svoju strast prema automobilima i felgama prenijeti i u svijet mode, naravno, u svijet obuće. Marka tenisica Dada proizvela je tenisice koje su vrištale Sprewell, s više ni manje nego ugrađenim spinner rimsima. Vrištali su i ljudi kada su ih prvi puta vidjeli, pa ni prodaja The Dada Latrell Sprewell Spinnahsa nije prošla najbolje. Ali pohvala za ideju.

-I’ve got my family to feed

Selidba iz New Yorka u puno manje glamurozni Mineapolis protekao je bez većih problema za Sprewella, i prva godina u novoj momčadi opet je bila jako uspješna. U Wolvesima ga je dočekao Kevin Garnett, najbolji suigrač kojeg je ikada imao, a bio je tu i Sam I AmSam Cassell. Cassell na jedinici, Spree na 2 ili 3, te KG na visokim pozicijama bili su sjajna ekipa premda su Sam i Latrell polako prolazili zenit svoje karijere. Ali ekipa je došla do omjera 58-24, prvog mjesta na Zapadu, „ubijali“ su i obrambeno i napadački pod ravnanjem pokojnog Flipa Saundersa ali s dosta tankim rosterom. Četvrti, peti i šesti igrači u rotaciji bili su, pazite sad: Trenton Hassell, današnji trener Bullsa Fred Hoiberg i bijelo “drvo” Mark Madsen. U playoffu su u prvoj i drugoj rundi riješili Nuggetse 4-1, Kingse 4-3, ali zapeli su na dvoglavom čudovištu Kobe-Shaq, koji je imao potporu u Karlu Maloneu i Garyju Paytonu. Garnett i Sprewell su vukli koliko su mogli, čak su im brojke dosta slične Kobejevim i Shaqovim. KG je imao prosjeke 23-13-4,5 a Spree 20-4-5, ali na kraju je ipak iskusnija i rotacijom kvalitetnija momčad prošla dalje s 4-2 rezultatom.

Iz ove sezone možda vrijedi istaknuti moment kada se Sprewell prvi puta vratio u MSG i New York. Dvorana mu je aplaudirala a on je eksplodirao: 31 poen, trash-talk nakon pogođene trice upućen Jamesu Dolanu koji je sjedio u prvom redu, pobjeda Wolvesa.

U drugoj sezoni Minnesota nije uspjela napraviti korak više, čak ni plasirati se u doigravanje iako su imali omjer 44-38, a bilo je vidljivo da su Sprewellove brojke u opasnom padu i da više nije sposoban biti jedan od nositelja. Uprava Wolvesa svejedno je bila voljna ponuditi mu novi ugovor ali duplo manji nego što je imao kao igrač Knicksa (5 godina/62 milijuna dolara). Nudili su mu ugovor na tri godine vrijedan 21 milijun dolara. Sprewell je glatko odbio uz legendarnu rečenicu koja opet savršeno oslikava njegovu ludost: „I’ve got my family to feed“ ili „moram prehraniti svoju obitelj“.

To je bilo najblesavije što je mogao reći, s ovom izjavom je otišao u legendu, ali postoji i nastavak te izjave s kojom je opet postao američka noćna mora. Naime Sprewell je odbio novi ugovor i manju plaću uz obrazloženje: „Zašto bih im uopće pomogao da osvoje titulu? Ne rade ništa za mene. Ja ovdje riskiram, ja ovdje riskiram puno“.

Čekaj, stvarno? Prvo, što ta obitelj jede pa im nije dovoljno 7 milijuna dolara godišnje? Drugo, gdje je Sprewellu nestao sportski duh kada se može pitati zašto bi uopće pomogao svojoj ekipi da dođe do titule? Ovom izjavom je pljunuo u lice svakom fanu Timberwolvesa i izrekao možda najnepopularniju rečenicu u povijesti sporta.

Sprewell je tako postao slobodan igrač ali usprkos sve slabijim igrama i ludom karakteru bilo je zainteresiranih ekipa koje su mu nudile minimalac od ugovora tijekom sezone ali on je sve odbijao. U igri su bili Lakersi, Spursi, Mavericksi. Njegov tadašnji agent (promijenio ih je 6 tijekom karijere) Brian Gist je izjavio da će se Latrell radije umiroviti nego igrati za minimalac. Izgleda da je ipak požalio što nije prihvatio ponudu Wolvesa. Bahatost mu se tako obila o glavu.

Dodatnih 21 milijun dolara danas bi mu dobro došao s obzirom na to da je čovjek praktički bankrotirao. Navodno mu je ostalo nešto sitno love ali pitanje je koliko dugo još. Sve vile u kojima je živio morao je prodati, izgubio je i jahtu jer nije otplaćivao dug na nju, bivša supruga podigla je tužbu u kojoj potražuje 200 milijuna dolara jer se Sprewell kao ne brine o njoj i djeci, dva puta je bio optužen i prijavljivan policiji, jednom zbog fizičkog napada na ljubavnicu u kući gdje su živjeli, drugi put je optužen za silovanje kada je dvadesetjednogodišnja djevojka prijavila policiji da ju je Sprewell vezao i silovao na jahti. Obje optužnice su odbačene.

Sprewell danas živi u Milwaukeeju, daleko od očiju javnosti i novinara. Pristao se prije koji mjesec pojaviti u showu Mikea Rapaporta i snimiti podcast s njim. Navodno ga se danas može sresti u barovima po Milwaukeeju kada ne igra kompjuterske igrice. Da Sprewell je navodno veliki gamer, a ne treba biti posebno pronicljiv da bi pogodili da najviše voli igrice koje uključuju utrke s automobilima.

Njegov najveći fan Jeff Van Gundy prokomentirao je Sprewellov bankrot i njegov put od trnja do zvijezda pa natrag: „Reći ću vam jednu stvar: čak i ako mu treba novac on ga neće tražiti od nikoga. To jednostavno nije on. Nikada se nije ispričavao za ono što je bio, a bio je pravi“.

Eh da, nedavno se Spree pojavio u jednoj reklami u kojoj ulogu ima i Admiral Robinson. Admiral naravno ima ulogu pozitivca, Spree zdušno odrađuje onu bad guya i djevojčici iz reklame govori „kako je uspjeh samo poraz koji se još nije dogodio“.

Neprilagođeni pozitivac ili neurotični negativac, sudite mu kako želite, ionako nikada nećete saznati jer riječima našeg junaka: “Puno je ljudi koji misle da znaju koji je pravi Sprewell”. Ali JVG je u pravu – barem je uvijek bio svoj, bez pretvaranja, bez PR mašinerije iza sebe. I u dobru i u zlu. Da je barem danas više takvih.

(Primarna literatura: Eric KonigsbergThe Real Spree; Phil TaylorCenter Of The Storm; Jack McCallum Spree for all Knicks fans)