X`s and O`s: Bloodsport

Što je najubojitije oružje NBA lige?

Bombardiranje Stepha Curryja? Fizička nadmoć LeBrona Jamesa? Kamikaza stil Russella Westbrooka? Krakatost Kevina Duranta? Sirova snaga DeMarcusa Cousinsa? Analitičnost Chrisa Paula? Brada Jamesa Hardena?

Ne, ne, ne i ne.

Prije košarke bio je MMA, bio je karate, bio je kickboxing. Prije NBA lige bili su sparing treninzi, oktagon, kate i drilanje. U njegov DNA duboko je utkan fajterski gen, a ovo je njegov rezime: 7 svjetskih titula u karateu, 9 nacionalnih titula u karateu, neporažen u 7 MMA (mixed martial arts ili mješovita borba) borbi, 20:0 omjer u svim kickboxing mečevima, prva pobjeda u ringu ostvarena je nakon 97 sekundi, ponosni je vlasnik crnog pojasa drugog stupnja. Obitelj Johnson klan je ratnika. Roditelji i devetero djece vlasnici su crnih pojasa.

Tetovaže, ekscentrične frizure, headband i brada. Kvartovski izgled. On je krilo Miami Heata, on je James Johnson. On je najubojitije oružje NBA lige.

Ovo je priča o Bloodsportu, najboljem borcu među košarkašima i najboljem košarkašu među borcima.

They don’t give out scholarships for kickboxing

Johnson se rodio 1987. godine u Cheyenneu, američkoj saveznoj državi Wyoming. Wyoming je poznat po indijanskom plemenu Čejena (ili po novom navodno Šajeni) koje ga je naseljavalo, ne baš i po košarci. Johnson je prvi igrač od 1960. godine koji dolazi iz Wyominga. Njegov otac Willie bivši je narednik marinaca, odrastao je kao siroče dok ga nije usvojila jedna obitelj od kada živi u Cheyenneu. I Willie i Jamesova majka Vi vlasnici su crnog pojasa u karateu. Vi je samoanskog porijekla, nešto čime se James danas ponosi a Samoanci se ne srame uvrstiti ga na popis sportaša samoanskog porijekla (Peyton Siva je još jedan košarkaš među njima).

Ljubav prema borilačkim sportovima kod Jamesa se rodila i razvijala u dvorani pod nazivom J&P, što znači Johnson i Pafford. Richard Pafford bio je Williejev polubrat koji je u nesreći izgubio ruku što ga je onemogućilo da se i dalje ozbiljno bavi treninzima. Dvorana se nalazi na jugoistočnom rubu Cheyennea, a praktički se i ne radi o pravoj dvorani nego o adaptiranom nekadašnjem skladištu koji su Willie i Pafford renovirali kada se Willie skinuo iz vojničke uniforme i zaposlio u Medicinskom uredu za veterane. Kako kaže Willie, klub vodi zbog ljubavi prema borilačkim vještinama: „Ovo je zbog užitka, posao već imam“.

Dvoranom dominira velika centralna podloga, tapeti, sivi zidovi, a uokolo su masivne police krcate peharima. Willie je glavni trener, a osim tehničkog dijela treninga brine se i o pedagoškoj komponenti pa ne propušta svojim „studentima“ pričati o mudrostima Brucea Leeja. Prispodoba o vodi mu je omiljena:

Willie je trenirao svoju djecu borilačkim vještinama odmah čim bi prohodali. Peto dijete po redu, James, odlično je razumijevao Williejeve priče o vodi, o kretanju po vodi, pa je razvio sjajan rad nogama. Zbog toga je dobio nadimak Little Ali, po najvećem boksaču svih vremena Muhammadu Aliju koji se „kretao kao leptir, ubadao kao pčela“. Nadimci su uobičajena pojava u ovoj fajterskoj obitelji: Willie, ponosni vlasnik 5 svjetskih i 10 nacionalnih karate titula je Tuqik (TOO-quick). Vi je nekadašnja liderica kalifornijske tinejdžerske bande Krook City Bloods, redovito je sudjelovala u uličnim tučnjavama i priznaje: „Istukla sam više muškaraca nego žena, nasilnici su mi bili posebna meta“. Vi nosi nadimak Vicious, a onda idu djeca od najstarijeg do najmlađe: Joseph Baby Boy, Jeramie Hot Nickles, Jessica Bam-Bam, Pal`e the Legend, Scott Nudo, Mino the Professor, Nikko Tuqik II i Kiandra Mrs. Ki.

„J&P je bio naše igralište. Svaku večer bi išli tamo i trenirali. Razvili smo ratnički mentalitet i disciplinu što nam je kasnije pomoglo u životu. Willie je bio jako strog prema nama na treninzima. Dok je bio u kući s nama bio je daddy (tata), čim bi prešli kućni prag i došli u dvoranu na trening on je postajao mister Johnson (gospodin Johnson)“, prisjeća se James.

WILLIE JOHNSON

Da je iznimno talentiran u svijetu borbi nije dokazivao samo svojim nadimkom nego i titulama. Kao što sam već naglasio, uzeo ih je čak 16 u karateu, prvu s 9 godina. Briljantan je bio i u kickboxingu, 20 borbi 20 pobjeda. Okušao se i u MMA borbama, 7 mečeva 7 pobjeda od kojih je prva bila posebno impresivna…

 

Godinu dana prije nego će Johnson krenuti na koledž u Cheyenne je došao veliki MMA internacionalni turnir. Promotoru i organizatoru nedostajao je jedan borac u amaterskoj kategoriji pa su zovnuli Willieja da ga upitaju ima li on nekoga. Odabrao je baš Jamesa koji je na dan borbe bio na amaterskom košarkaškom turniru. Odradio je turnir u Denveru i odmah se vratio u Cheyenne kako bi odradio i borbu. Protivnik mu je bio 14 godina stariji tip Damond Clark koji se kasnije otisnuo u profesionalce.

Za ulazak u ring James je odabrao Lil Wayneovu stvar Hit Em Up. Uz hip-hop gruvanje iz zvučnika izašao je iz svlačionice u ogrtaču a na nogama je imao odvezane Air Jordanice 7, kao frišku uspomenu na radost loptanja pod obručima u Denveru. Njegov protivnik odabrao je Gunse i isfuranu Welcome to the jungle. 1:0 za Jamesa, barem što se stila tiče.

 

 

 

Borba je trajala ukupno minutu i 37 sekundi. Toliko je trebalo Johnsonu da nokautira Clarka. Nakon početnog ispitivanja snaga i baš kada je Johnson uputio prvi pravi udarac u lice Clarka ovaj mu se bacio u noge i oborio ga na pod. „Gotovo je! Ne zna se boriti na tlu!“, viknuo je netko iz publike već upisavši Jamesu poraz. Clark se pokušao popeti na Johnsona, međutim dobio je dva udarca nogom, a onda ga je Johnson uhvatio za ruku i bacio ga u podređeni položaj. Uslijedila su 4 munjevita puncha u lice pa je sudac spasio facijalnog kirurga u Wyomingu od prekovremenog rada taj dan. 2:0 za Jamesa.

Nakon ove pobjede nanizao ih je još 6 u MMA kategoriji. Mogao je biti opak borac da se otisnuo u profesionalce, ali ipak se odlučio za košarku. Zašto? Pa … „Zato što se ne nude školarine za kickboxing. Da su tada postojale dobro bi razmislio, ali imao sam ponude za košarkaške i football stipendije pa sam se odlučio za košarku“.

Košarka je bila sljedeći stadij u njegovoj sportskoj karijeri, ali u borilačkim knjigama ostaje zauvijek upisano da James Johnson nikada nije izgubio službenu amatersku borbu.

The kid’s a black belt and, at 6’8″, 230 pounds, can do a standing backflip

Košarka je bila tek treći izbor u njegovom životu. Prvi su bili borilački sportovi, drugi je bio američki nogomet. Prevagnula je na kraju Jamesova želja da napravi nešto drugačije: „Svi moji samoanski rođaci igraju američki nogomet. I ja sam ga igrao, bio sam wide receiver u srednjoj školi. Mnogi football programi su me htjeli regrutirati i dati stipendiju, bio sam poželjniji football programima nego košarkaškim. Ali ja sam htio nešto drugačije.“

S košarkom se upoznao tek u osmom razredu: „Do tada je bilo samo football ili karate. Ništa osim toga. Ali kada je završila škola svi moji prijatelji su igrali košarku. Morao sam se prilagoditi pa sam i ja počeo trenirati. Čovječe, sad kad se sjetim… bilo je užasno. Igrao sam užasno. Nisam želio biti najgori, zato sam to ljeto naporno trenirao, a kada sam krenuo u srednju školu upao sam u prvu ekipu.“

Za početak je igrao beka jer nije bio osobito visok, prema njegovim tvrdnjama izrastao je tek pred kraj srednje škole. Nije imao ni mentora, ali imao je fundamente. Dugogodišnje bavljenje borilačkim sportovima očvrsnulo ga je, učinilo fleksibilnim i atletičnim pa jednom kada je izrastao nije bio klasični visoki klinac koji preko noći naraste preko 2 metra i cijeli je nezgrapan i nekoordiniran.

Otac mu je bio i dalje jedini putokaz, ali imao je uzora: „Denver je nedaleko od Cheyennea tako da sam njih najviše gledao, a uzor mi je bio Carmelo Anthony, da. Sjećam se da su tada još imali one tamno modre dresove sa zlatnim dezenom naprijed i natrag. Zbog njih sam počeo gledati košarku i zabavljati se igrajući je.“

Da bi nešto moglo biti od njega dokazao je u zadnjoj godini srednje škole kada je pozvan na Nike All-American Camp gdje je uzeo MVP titulu. Tada je prvi put osjetio da su koledž, a onda moguće i NBA, vrlo izvjesna stvar.

Johnson je od svih ponuda odabrao Wake Forest kao svoj koledž, a zanimljivo je kako su regrut majstori i treneri s Wake Foresta došli do njega. Čovjek koji ga je regrutirao Pat Kelsey igrao je jednu sezonu za Wyoming sveučilište na kojemu je tada kao trener radio njegov bivši suigrač Sly Johnson koji mu je preporučio Jamesa na vrlo neobičan način: „Klinac je crni pojas, 203 cm, 104 kg i može napraviti salto unatrag iz mjesta. Može se zatrčati u zid, staviti jednu nogu na zid i preokrenuti se unatrag. Ima superbrze ruke“. Ovo je više izgledao kao scouting report za Ninju nego za košarkaškog igrača ali upalilo je. Wake Forest, sveučilište koje je izbacilo Tima Duncana, Chrisa Paula, Josha Howarda, Muggsyja Boguesa, Al Farouq Aminua, Jeffa Teaguea, Isha Smitha, poslalo je pismo Jamesu Johnsonu i prije nego se on proslavio na All-McDonald kampu.

To je na kraju prevagnulo, to što su ga prvi prepoznali. Kada su se na spomenutom turniru skauti uvjerili u mogućnosti mladog Jamesa svi su se počeli motati oko njega. Međutim, on je od ranije bio u kontaktu s Demon Deaconsima te je odlučio doći igrati za njih: „Oni su mi dali šansu kada me nitko nije znao. Nijedan skaut me nikada nije došao pogledati u srednju školu jer sam iz Wyominga, iz Cheyennea, a kao tamo nema talenata. Pat Kelsey je bio prvi koji se došao raspitati za mene, skautirao me, napravio domaći rad i ponudili su mi stipendiju. Nakon što sam se dokazao na Nike All-Americanu tada su počela pristizati pisma od različitih programa. Tada su shvatili tko sam i koje su mi mogućnosti. Ali ja sam želio igrati za one koji su me prvi prepoznali.“

Na Wake Forestu čekao ga je Jeff Teague koji se iste godine kao i Johnson odlučio pridružiti Demon Deaconsimaa. Teague je na sličan način kao Johnson došao do Wake Foresta, Jeff je bio MVP Reebok ABCD kampa. Prilikom guglanja svojih budućih suigrača Teagueu je u oko upao upravo Johnson, posebno njegova dva poteza s All-McDonalda: zakucavanje preko buduće zvijezde Dukea Kylea Singlera i between-the-legs zakucavanje u kontri. „Odmah sam poželio igrati s tim tipom“, izjavio je Jeff.

U prvoj sezoni Johnson je bio najbolji strijelac i skakač Demon Deaconsa, dobru podršku je imao u Teagueu i Ishu Smithu. U drugoj godini pridružio im se Aminu. Sva četvorica danas igraju u NBA ligi.

Da s Jamesom neće biti zajebancije Teague je prvi put posvjedočio u kući Chrisa Paula koji je svoje Deaconse pozvao u goste. Kada mu je Johnson rekao da ima crni pojas i višestruki je karate prvak Paul nije vjerovao: „Ne vjerujem ti, prevelik si da bi bio borac“. Johnson ga je zamolio da ustane i bude miran, odmaknuo se od njega i rekao mu: „Neću te udariti, toliko sam dobar“, a onda je izveo kružni nožni udarac koji je fijuknuo na milimetar od Paulove glave prijeteći da će ga dekapitirati. „Ok, vjerujem ti“, rekao je Paul i udaljio se dva koraka unatrag.

Fajterski mentalitet Johnson je nosio sa sobom na teren: „Znam da nitko nije jači od mene zato se nemam razloga bojati nečega ili nekoga“. Teague je tijekom dvije zajedničke sezone na Wake Forestu znao pametno motivirati Johnsona pričajući u svlačionici s drugim kolegama, dok je James tu i može čuti, kako je Johnsonov protivnik kojeg će morati čuvati jako opasan i vrlo talentiran igrač. Jedna takva taktika je upalila protiv North Caroline kada je Johnsonov direktni suparnik bio Danny Green, bek Spursa. Johnson ga je uništio u obrani, dok je highlight večeri i pobjede Demon Deaconsa jednoručno alley-oop zakucavanje Johnsona preko Greena a na asistenciju Aminua.

Nakon dvije sezone koledža došlo je vrijeme za NBA draft na koji Johnson izlazi 2009. godine. biraju ga Bullsi u prvoj rundi kao 16. pick.

It was scary Tuesday night

Bullsi su odabrali Johnsona zbog njegove izuzetne atletske nadmoći koju je pokazivao na koledžu. Međutim, imao je jedan problem. Bio je nešto što se zove tweener, odnosno bio je igrač između dvije pozicije. Imao je visinu da igra visoko krilo, imao je brzinu da igra nisko krilo. Međutim imao je i felere kada bi igrao obje pozicije. Nije bio dovoljno dobar strijelac u reketu da igra četvorku, a s 206 nedostajao mu je još koji centimetar da bude prava četvorka. Za igru na perimetru i niskom krilu nije imao dovoljno pouzdan dribling i nije bio šuter, bio je jako „drven“. Danas problem tweenera u NBA ligi ne postoji, dapače, plaćaju se suhim zlatom igrači koji mogu igrati više pozicija, ali 2009. kada je Johnson došao u ligu za takav tip igrača najčešće nije bilo moguće pronaći odgovarajuću ulogu.

Na Ljetnoj ligi pred početak rookie sezone Johnson je bio svjestan da mora raditi na svojoj igri: „Volio bi igrati kao Carmelo Anthony ili Paul Pierce, ali moja igra je trenutno negdje za C-plus ocjenu. Treba još rada na njoj, trebam raditi.“

Johnson je usprkos minusima u svojoj igri ipak odigrao 65 utakmica za Bullse u rookie sezoni. Tadašnji trener Chicaga Vinny Del Negro dao mu je 11,6 minuta po utakmici prosječno ali Johnson se nije iskazao, ubacivao je samo 4 poena prosječno.

S dolaskom u ligu kada se saznalo da je višestruki prvak u borilačkim vještinama Johnson je od NBA kolumniste Jareda Wadea dobio nadimak Bloodsport. Po kultnom filmu Jean-Claudea Van Dammea iz 1988. godine. Johnson ga je prihvatio odmah: „Može, sve je bolje od `Čistač`“. Johnson inače ne živi u ljubavi s NBA blogerima, kolumnistima i analitičarima. Nije ni u ratu, više je indiferentan i ne zanima ga što o njemu pričaju ili pišu: „Čuo sam neke stvari o sebi ali ne obraćam pažnju. Nikada nisam čitao blogove ili kolumne posvećene meni. Ti ljudi su uglavnom uz tebe kada ti ide dobro, a onda su protiv tebe čim ti krene lošije. Ja idem svojim putem, oni su samo blogeri koji pišu. Neki od njih su dobri, analiziraju stvari dobro ali kada vidiš da o nekom igraču napišu `On nikada neće igrati dobro`, onda znaj da je to samo njihovo mišljenje. Mene takve stvari ne pogađaju i neće me slomiti.“

Koliko god tvrdio da ga takve stvari ne pogađaju očito su utjecale na njega kada je nakon prve sezone u Bullsima završio u Razvojnoj ligi odnosno NBDL-u. Del Negro je dobio otkaz u Bullsima i počela je era Toma Thibodeaua koji Johnsona nije imao u svojim planovima. U sezoni 2010/11 odigrao je samo 13 utakmica za Chicago, a onda je za pick prve runde tradean u Toronto Raptorse.

Prije osvrta na NBDL i Raptors epizodu vrijedi ispričati jednu anegdotu vezanu uz Johnsona i “ukleti hotel” u Oklahomi u kojem su Bullsi odsjeli na gostovanju protiv Thundera.

Skirvin Hilton hotel u Oklahoma Cityju mjesto je koje NBA momčadi pa i obični putnici namjernici, posebno oni koji vjeruju u duhove i natprirodno, najradije zaobilaze. Ime je dobio po originalnom vlasniku W. B. Skirvinu koji je prema legendi navodno imao ljubavnicu po imenu Effie. Effie je neplanirano zatrudnjela sa Skirvinom što se ovome nije svidjelo jer bi mu uništilo brak, ugled i reputaciju obiteljskog čovjeka pa je Effie zaključao u sobu na desetom katu svog hotela. Effie je pala u depresiju, dijete se rodilo u sobi ali Skirvin je nije puštao iz zatočeništva zbog čega je ova odlučila počiniti samoubojstvo skokom s desetog kata. Navodno je ubila i sebe i dijete iako o tome nema nikakvih zapisa ni dokaza jer je tobože moćnik Skirvin sve zataškao. Ljudi koji su odsjedali u Skirvinovom hotelu prijavljivali su razne incidente. Od toga da im silueta nudi seksualne usluge dok su sami u sobi, da se pojavljuje gola ispred njih dok se tuširaju pa sve do seksualnog zlostavljanja neprepoznatljivog ženskog lika. Osoblje hotela kroz godine je navodno svjedočilo ničim izazvanom padanju i pomicanju predmeta, te čudnim glasovima iz praznih prostorija. O hotelu je napisana čak knjiga i snimljen je dokumentarac. Autori ističu da je Skirvin bio notorni ženskar i alkoholičar, da su se na 10. katu njegovog hotela održavale ilegalne kockarske zabave ali da nema jasnih dokaza da je Effie ikad tu bila zatočena. Skirvinova obitelj nije upoznata sa slučajem „Effie“ ali znaju za izvjesnu Mabel Luty koja je bila Skirvinova ljubavnica ali ona ga je nadživjela.

Koga zanima tu je dokumentarac:

U Johnsonovoj rookie sezoni njegovi Bullsi odsjeli su u spomenutom hotelu i navodno su noć prije utakmice svjedočili scenama iz horor filmova. Već od ranije čuli su za „ukleti hotel“ a Taj Gibson je izgledao sljedeće jutro najviše potresen: „Malo iza ponoći moja vrata od kupaonice samo su se naglo zatvorila. Nije puhalo, nitko nije bio uz njih, napravila su to sama od sebe. Ne znam što je to bilo, ali vrata su zalupila. Trebala mi je minuta da se saberem“, vidno uznemiren pričao je Gibson ujutro novinarima.

Gibson ne želi vjerovati u „ukleti hotel“ ali tada je tvrdio kako je to mjesto drugačije od svih ostalih u kojima odsjedaju: „Ne želim vjerovati ali sve je moguće. U utorak navečer u sobi imao sam čudan osjećaj, a onda su se vrata zatvorila ničim izazvana.“

Vinny Del Negro je bio hrabriji i sve opovrgnuo: „Ne, sve je u redu, to su gluposti“.

Od svih igrača Bullsa za ukleti hotel ipak se najbolje pripremio Derrick Rose koji je izričito tražio da bude u sobi s ninja ratnikom Jamesom Johnsonom. Rose se čak i raspitao kod lokalaca o tajnama koje krije Skirvin hotel i svi su mu potvrdili da tu nečega ima: „Ako svi u gradu govore da tu nešto postoji onda mora biti istina. Ja vjerujem u takve stvari, bio je to zastrašujući utorak večer“.

Rose je ispričao i da su on i Johnson „čuli neke stvari: „Ja i J.J. smo sjedili u sobi pred kompjuterom i pričali, zezali se. Nismo ništa vidjeli, ali smo čuli čudne zvukove u hodniku kasno navečer.“

I can make my foot touch the rim

S dolaskom Thibodeau Johnson se izgubio na NBA radaru, 16 pick drafta morao se zadovoljiti igranjem za NBDL ekipu Iowa Energy uz skupljanje šačice minuta u garbage timeu kada ga Bullsi pozovu. Johnson je bio nezadovoljan tretmanom, razmišljao je o raskidu ugovora i odlasku u Europu ali ipak se odlučio za ostanak u SAD-u gdje je ipak bliži skautima. Iskustvo NBDL-a naučilo ga je nekim životnim stvarima: „Kad sam shvatio da san praktički izbačen iz lige, poslan u NBDL, shvatio sam koliko daleko ovo zapravo može otići. Nikada više život i košarku neću uzeti zdravo za gotovo. Život u ovoj ligi može biti lud, a kao mlađi igrač možeš brzo upasti u zamke, posebno ako nemaš veterane oko sebe. Ja sam uspio ostati na pravom putu“.

U tom periodu J.J. je dobio i sina Naymina čije ime ima tetovirano oko cijelog vrata. Naymin je bio jedan od razloga zašto je James odlučio ostati u SAD-u, a trade u Raptorse napokon je s njega skinuo osjećaj neželjenosti i čekanja kada će ti se netko smilovati i ponuditi minute u NBA utakmici.

Preostalih 25 utakmica odradio je u dresu Raptorsa, i to kao starter. Johnson je ubacivao 9 poena, uz 4,7 skokova i 3 asista. Raptorsi su igrali užasno, ekipa Jaya Triana ostvarila je na kraju omjer 22-60 ali barem su se dobro zabavljali na treninzima.

Jednog četvrtka popodne na zagrijavanju pred utakmicu trojac koji je prvi došao na teren, a bili su tu Johnson, Jerryd Bayless i Ed Davis naišao je na „problem“. Tri lopte su istovremeno bile zapetljane u obruču. I Johnson i Davis su „problem“ mogli riješiti jednostavnim udarcem rukom u lopte ali Davis i Bayless imali su drugu ideju. Izazvali su Johnsona da lopte iz obruča izvadi kružnim udarcem nogom, i to u skoku.

„Bio sam izazvan, a ja sam čovjek od izazova pa sam pokušao. Nogom mogu dotaknuti obruč. To je bio obični spinning back kick“.

Ono što je Johnsonu bio obični zadnji kružni udarac nekome je bilo apsolutno nevjerojatno što je čovjek izveo. Kao na primjer kondicijskom treneru Raptorsa Francescu Cuzzolinu koji je kasnije izjavio: „Izgledao je kao Ninja ratnik. Skakao je u zrak, okretao se za 360 stupnjeva i udarao lopte u mreži. Njegova glava bila je iznad obruča, noge su se vrtjele i udarao je lopte. Nikad nešto slično nisam vidio.“

Ni Triano nije vjerovao: „Morao je to izvesti pet, šest puta jer nitko nije vjerovao.“

Kasnije je Johnson pričao, nešto što mi već znamo, kako može salto unatrag iz mjesta, zaletjeti se u zid, odraziti se jednom nogom i napraviti backflip. Ono što nismo znali je da može i razbijati cigle jednim udarcem ruke: „Razbijanje cigli je uglavnom stvar uma ispred radnje“, i dodao: „Tako ja razmišljam kada sam ozlijeđen. Isto sam govorio Noahu i Roseu kada sam bio u njihovoj ekipi a kada bi uganuli gležanj ili nešto tako – `Mind over matter` – Smijali bi se ali bi shvatili poantu. Ja mislim da je bol pitanje glave“.

Johnson je ostao u Raptorsima i iduće sezone, trenirao ga je sadašnji trener Toronta Dwane Casey ali taj odnos u prvom slučaju nije izgledao najbolje. Johnson i Casey sukobljavali su se na treninzima i utakmicama jer je Johnson htio veću rolu u napadu. Jedan je morao otići, pa je uprava odabrala Johnsona i tradeala ga u Sacramento Kingse za pick druge runde. U Kingsima je proveo sezonu 2012/13 i odigrao 54 utakmice ali bez značajnijeg učinka. Najbolji dio njegovog perioda u Sacramentu bila je pogođena trica za pobjedu protiv Knicksa s istekom vremena.

To mu je bila jedna od dvije pogođene trice te sezone za Kingse.

Nakon te sezone Johnson je postao slobodan igrač. Odradio je Ljetnu ligu za Hawkse ali nisu ga ostavili na konačnom rosteru. Zapravo, nitko ga nije želio na svom rosteru. Nije bilo druge nego opet se upustiti u avanturu po NBDL-u, ovaj put u dresu Rio Grande Valley Vipersa.

Za Viperse je igrao mjesec dana, a onda je došao poziv od Memphis Grizzliesa koji su se svojim grit and grind stilom savršeno nadopunjavali s Johnsonovim fajterskim duhom. Johnson im je donio stabilnost na obje krilne pozicije nakon ozljede Quincyja Pondextera. Dobio je ulogu s klupe koja mu je odgovarala: „U Memphisu nisam bio samo defanzivni stoper. Ulazio sam s klupe i zabijao, asistirao, igrao pick and roll. To mi puno više odgovara.“

U Memphisu su ga dočekali stari znanci – Davis i Bayless. Kada su ova dvojica doznala tko stiže u ekipu nisu tratili vrijeme nego su po svlačionici širili legendu o Johnsonovim spinning back udarcima: „Nisam morao ništa demonstrirati igračima Memphisa, ova dvojica su se pobrinuli da mi vjeruju da mogu to izvesti. Oni su to vidjeli svojim očima pa nije bilo potrebe.

Dok je igrao za Memphis Johnson je imao incident van terena. Naime, uhićen je i pritvoren zbog obiteljskog nasilja. Njegova supruga Callie nazvala je policiju oko 2 sata ujutro da prijavi Johnsona koji ju je navodno udario u lice i gušio. Pri tome je napravio i materijalnu štetu na vratima svoje kupaonice gdje je udarcem rukom napravio ogromnu rupetinu. Policija je izvijestila da je par bio pod utjecajem alkohola ali i da se Callie odbila podvrgnuti testiranju na alkohol i droge, kao i to da nije bilo vidljivih tragova nasilja na njenom licu ili vratu.

Nakon 20 dana Johnson se pojavio na sudu ali Callie nije pa je optužba protiv Johnsona odbačena. Bračni par se razveo a skrbništvo nad Nayminom dobila je Callie.

James is playing a role now

Nakon tijesnog poraza  4:3 od Oklahome u prvoj rundi doigravanja 2014. godine Grizzliesi su ipak odlučili ne nastaviti suradnju s Johnsonom. Međutim, njegove dobre igre u grit and grind sistemu donijele su mu po prvi put u profi karijere šansu da bira za koga želi igrati. Najbolja ponuda bila je od starih znanaca – Raptorsa. Novi GM Masai Ujiri tražio je jedno fizički moćno krilo. Naime, u netom završenom playoff nastupu Raptorse su izbacili Brooklyn Netsi rezultatom 4:3. Kanađani nikako nisu mogli pronaći odgovor za ogromnog Joea Johnsona koji je igrao na poziciji beka šutera i kojemu DeMar DeRozan i ostali bekovi Toronta nisu mogli ništa. Iso Joe bio je čisti missmatch u korist Brooklyna i seriju je završio s prosjekom od 22 poena te šutom iz igre od 50% i za tricu 40%. Ujiri se odlučio pripremiti za sljedeći playoff za što mu je trebao igrač Johnsonovog kalibra – ogromna mrcina koja zna odgovoriti fizikalcima tipa Joe Johnson.

Johnson je bio zadovoljan povratkom u Toronto, došlo je vrijeme da popravi neke stvari koje je ranije zabrljao: „Drago mi je da sam se vratio na dobro poznato mjesto. Znam da sam pogriješio u nekim stvarima i želim to popraviti. Kada sam bio prvi put ovdje Raptorsi su gubili utakmice, igračima nije bilo stalo. Sada je drugačije. Imamo pobjedničku organizaciju, pobjedničkog GM-a i želim biti dio toga.“

Masai Ujiri shvatio je u čemu je razlika između Johnsona od prije 2 godine i novog Johnsona: „James zna svoju ulogu u ekipi sada. Onda je možda imao istaknutiju ulogu nego što je trebao. Defanzivno, ima jako brze ruke i odličan rad nogama. Jako puno smo ga skautirali i gledali njegovih utakmica, htjeli smo točno takvog velikog obrambenog igrača.“

U Torontu J.J. je razvio posebno dobar odnos s DeRozanom. Nakon treninga ovaj dvojac bi ostajao na dodatnom treningu i igrali bi 1 na 1. DeRozan danas ističe Johnsonove zasluge u tome što je postao jedan od najubojitijih izolacijskih strijelaca u ligi: „Puno sam dužan Jamesu. Na treninzima, trening kampu, na ljeto puno sam vremena provodio s njim u igri 1 na 1. Za njega dobiti u takvoj utakmici moraš biti jako kreativan i pametan. Teško je pronaći igrača u ligi koji je toliko velik i atletičan a istovremeno u obrani može stvari koje može on.“

Dwane Casey, čovjek s kojim se Johnson nije slagao u prvom periodu igara za Toronto pohvalio je Johnsona: „DeMar je puno naučio i napredovao zbog treninga s njim. Jako puno mu je pomogao. Bio je odličan kolega, odličan dečko, suigrači su ga voljeli. Znali su da im čuva leđa u teškim situacijama.“

Isto mišljenje o Johnsonovom karakteru ima i DeRozan: „Kada ga ljudi upoznaju shvate kakav je James: lojalan, drag, duhovit… Sve u vezi J.J-a je odlično. Nego ljudi misle zato što ima crni pojas u karateu da je lud ili opasan.“

Kada su nakon nedavne utakmice Miamija i Toronta novinari pitali DeRozana da izdvoji neki njegov highlight DeMar je kao iz topa ispalio zakucavanje preko Andrea Drummonda: „Oh, to je sigurno nešto čega ću se uvijek sjećati. Sve u tom zakucavanju je sjajno, posebno izraz lica.“

Pa, možemo reći da se ovaj potez nikako nije svidio Drummondu. Nedugo nakon ovog zakucavanja Drummond se osvetio Johnsonu. Vjerojatno nesvjestan s kim se kači centar Pistonsa je nasadio Jamesa na lakat, a onda dobro prošao jer su ih suigrači na vrijeme rastavili.

Postoji priča da je Johnson nakon utakmice čekao Drummonda ispred svlačionice da nesporazum riješe znate već kako. Drugi izvori javljaju da su se igrači uljudno pozdravili nakon utakmice i da se incident nije produžio.

Johnson nije imao problematičnih šakačkih nesporazuma ni na terenu ni van njega. Ali voli stati u obranu napadnutih kolega kao što je Hassan Whiteside:

Zapravo, Johnson u svom dosjeu ima ubilježeno jedno počinjeno ubojstvo. Stepha Curryja zauvijek će nositi na duši:

Johnson se u Torontu zadržao pune dvije sezone i opet se nije puno naigrao kod Caseyja. Nažalost nismo vidjeli ni puno dvoboja Johnson vs Johnson. Iako su se sreli u lanjskom doigravanju i drugoj rundi Casey je Jamesu dao samo 13 minuta u cijeloj rundi. Valjda zato što je smatrao da ovaj put ostali igrači, prvenstveno DeMarre Carroll, dobro paze na Miamijevog Iso Joea koji je seriju završio s 13,6 poena prosječno, te šut iz igre 41%, za tricu 13%.

Prošlo ljeto Johnson je opet bio slobodan igrač. Prihvatio je ponudu Miami Heata i jednogodišnji ugovor od 4 milijuna dolara. Bilo mi je žao kada sam vidio da je opet završio u ekipi koja će se boriti za pickove a ne što bolji rezultat. Pat Riley je na ljeto praktički skupio ligaški balast u vidu Lukea Babbitta, Waynea Ellingtona, Diona Waitersa, Willieja Reeda, Derricka Williamsa, uz dodatak mladih potencijala – NBDL igrača ili nedraftiranih prospecata.

Međutim, preko noći, Heat je postao jedno od najugodnijih iznenađenja NBA lige. Osakaćeni ozljedama s hrpom nedokazanih ili neželjenih igrača ali i s ponajboljim trenerom u ligi ekipa gazi sve pred sobom, ubijajući obranom. Goran Dragić igra izvrsno, Whiteside drži reket, Ellington i Waiters divljaju po perimetru, a James Johnson igra košarku života. Konačno je u roli gdje mu se vjeruje 100%. Iako nije starter nego šesti igrač Spoelstra mu je dao loptu i odriješene ruke, tako da ćete ga vidjeti kako prenosi loptu preko centra, vrti pick and roll, napada iz izolacije, zakucava preko igrača, dijeli Magicovske asiste, igra obranu… Švicarski nožić. Meni osobno najdraži glue-guy u ligi. Kandidat za najboljeg šestog igrača lige.

Pogledajte samo ovaj bombon:

Johnsonovi prosjeci ove sezone su 12,4 poena, 4,9 skokova, 3,3 asistencije, 0,9 ukradenih lopti, 1,1 blokada. Na 21% potrošnje svih napada Miamija Johnson ima true shooting percentage od 58% i PER 17. Možda i najvažnija stvar za njega je da je uspio smanjiti oscilacije na šutu za tricu – u karijeri je šutira 29,5% dok je ove sezone na učinku od 35,7%.

Trener Spoelstra uspio je maksimizirati njegov potencijal jer je shvatio da Johnson odlično barata loptom i ima sjajan pregled igre. Zato mu je dao slobodu da kreira Heatove napade i da se akcije vrte kroz njega. To trenutno donosi rezultate Miamiju. J.J. je Heatov point forward a u nekim periodima sezone Spo ga je koristio i na centarskoj poziciji.

Vjerujem da ste opazili njegove igre u Heatu, majstorsko snalaženje oko obruča, trikovi kojima se služi u igri, svi šmekerski fancy potezi i asisti koje ne bi smio izvoditi čovjek njegove visine i građe nisu mogli proći nezamijećeno:

U obrani Johnson je uz Whitesidea nešto najbolje što Miami ima. Odlično čita igru i pick and roll, može switchati, protiv njega ne postoji opasnost od missmatcha, vrlo je pokretljiv s obzirom na visinu. Brojke se slažu, defanzivni win shareovi govore u prilog tome, kao i podatak da je obrana za 5,5 poena bolja s Johnsonom na parketu. Protivnici protiv njega šutiraju lošije nego protiv ostalih čuvara diljem lige (DIFF%, što je veći minus, to je obrana bolja). U jednoj utakmici će čuvati Blakea Griffina, u idućoj Giannisa Antetokounmpoa. Nije nikakav problem.

Toronto je za Sergea Ibaku upravo dao pick i Terrencea Rossa, i još će sljedeće sezone dati ogroman ugovor španjolskom Kongoancu. U svom dvorištu su dvije godine imali čovjeka koji u Heatu pokazuje da može sve što i Ibaka pa i puno više u napadu. Dobro, treba uzeti u obzir i kontekst Raptorsa u kojemu su Kyle Lowry i DeRozan početak i kraj njihovog napada. Johnson se puno bolje snalazi kao sekundarni kreator s loptom nego kao stretch opcija, Ibaka će puno lakše preživjeti čekajući u korneru povratnu loptu nego što bi James, plus može odigrati na centru i bolje braniti obruč. Svejedno i dalje nisam siguran da će Raptorsi s Ibakom dobiti više nego što bi dobili s Johnsonom (posebno u doigravanju kada njihov napad već tradicionalno doživi stravičan pad), ali to je tema za neku drugu kolumnu…

Trener Spoelstra i suigrači oduševljeni su Johnsonovim predstavama. Spoelstra mu je dao i novi nadimak koji je nedavno u Heatu bio rezerviran za LeBrona – One through five – ili u prijevodu Od jedan do pet. Nadimak se naravno referira na Johnsonovu sposobnost da igra svih pet pozicija.

„Sviđa mi se kako napreduje, a još mi se više sviđa kako ima dodatnog prostora za napredak. Ni sami ne znamo gdje nas taj napredak može odvesti, ali on može biti još bolji igrač. Igra s velikim samopouzdanjem, naviknuo se na naš napad, zna kako igrati s loptom i bez nje. Zaslužio je ovu šansu da se igra vrti kroz njega. Važno je naglasiti da nije on to zahtijevao, kako ne pretjeruje u tome i kako ne prelazi granicu“, izjavio je Spoelstra.

Dragić je također komplimentirao Johnsonu: „Ne znam postoji li još neki igrač u ligi – osim njega i LeBrona – koji mogu igrati pozicije od 1 do 5. J.J. je strašno dobar igrač, odličan strijelac, odličan asistent, odličan kreativac. U obrani bez problema provodi vrijeme čuvajući centre tipa Brook Lopez. Velika je sreća imati takvog igrača u momčadi.“

Bloodsport uživa u South Beachu, igra košarku života i s razlogom se veseli novom ljetu i ponovnom izlasku na tržnicu. Vrijeme je za pravi, bogati, dugoročni ugovor.

Kada ne igra košarku i kada može vrijeme provodi s Nayminom ili je u dvorani. Ali ne za košarku nego za kickboxing. Treneri Miamija dopuštaju mu da se ispuše na vreći. Bolje na vreći nego na nekome na parketu. Sprema se i za daljnje usavršavanje u karateu. Crni pojas drugog stupnja nije dovoljan. Prati i UFC borbe. Najdraži borac mu je (bio?) Frank Mir jer kako kaže Johnson: „Može se boriti na nogama, može te srediti gušenjem. Može sve. Takva je otprilike moja košarkaška igra.“

Word.

Literatura:

Luke Winn: Prized Fighter, SI Vault, 2009.

Danny Chau: They call him Bloodsport, Grantland, 2014.