Život propalog košarkaša

Nedavno je završilo jedno od najspektakularnijih NBA finala ikad. Ako i niste gledali utakmice, vjerujem kako priču dobro znate: Branitelji naslova Golden State Warriorsi krenuli su snažno u seriju protiv Clevelanda, s lakoćom poveli 2-0 i nakon otkinute utakmice u Ohiju došli su doma u Oracle Arenu sa sigurnim vodstvom 3-1, uvjereni u pobjedu. Međutim, okolnosti su htjele drukčije, te se zahvaljujući veličanstvenoj predstavi Clevelanda predvođenog LeBronom i Kyrieom dogodilo do tada neviđeno: jedna NBA momčad je preokrenula gubitak od 1-3 u velikom finalu u veliku, najveću pobjedu, koja je donijela naslov u Cleveland prvi put u posljednje 52 godine.

U tom finalu vidjeli smo stvarno sve što košarku čini najboljim sportom na svijetu. Tu sjajnu predstavu nam je donijelo 26 sretnika, igrača koji su toliko toga prošli u karijeri kako bi došli do ovog trenutka, svega 26 iznimnih primjeraka sportaša koji čine samo mali postotak od ukupno petstotinjak NBA igrača. Često ne samo navijači, nego i mi koji malo detaljnije pratimo NBA i sve oko nje, znamo biti nepravedno kritični prema igračima, zaboravljajući da su i oni, iako iznimni primjerci sportaša, ipak samo ljudi od krvi i mesa s određenim vrlinama, nedostatcima i sumnjama. Na svakog LeBrona, Stepha, Iggyja, Klaya ili Kyriea dolaze na stotine igrača koji su pokušali biti dio toga, ali iz ovog ili onog razloga nikad nisu uspjeli. Većina niti ne dobiju pravu priliku, međutim nekolicina sretnika dobije – ali ne iskoristi. Tada je javnost sklona kritizirati, zločesto se podsmjehujući, uz neizostavni komentar: „Znao sam da od njega nema ništa.“

Jedan igrač je prije točno deset godina obećavao puno. Adam Morrison, krilo sveučilišta Gonzaga, upravo je uživao u utakmici protiv sveučilišta UCLA, uživajući u udobnih 17 poena razlike. Međutim, do kraja utakmice UCLA je nešto pogodio, Gonzagi je voda ušla u uši i utakmica je završila porazom, nakon koje je Morrison briznuo u nezaustavljivi plač. Te slike su obišle SAD, pri čemu su neki simpatičnog čupavca smatrali ludim, a drugi su mu se izrugivali. Ipak, simpatični The Stache (ili Brko, kako mu je nadimak) osvojio je Chevroletovu nagradu za igrača godine, nakon čega je nagrađen visokim trećim izborom na draftu 2006. godine iza Talijana Andree Bargnanija i LaMarcusa Aldridgea.

Momčad koja ga je odabrala, Charlotte Bobcatsi (današnji Hornetsi) bili su sigurni kako dobijaju ponajboljeg sveučilišnog šutera koji će u budućnosti zajedno s prvom zvijezdom momčadi Geraldom Wallaceom godinama nositi napadački teret Risova. Krenuo je solidno, s 14 poena u debiju u ligi protiv Indiane, da bi kasnije u sezoni istoj momčadi zabio rekordnih 30 koševa, najviše u karijeri. Nažalost, u listopadu 2007. tijekom predsezonske utakmice protiv Lakersa, Morrisonu je „škljocnulo“ koljeno nakon čega je pao na parket u bolnom grču. Magnetska rezonanca otkrila je puknuće prednjeg križnog ligamenta, a Morrison, prosječnih fizičkih mogućnosti i kad je bio zdrav, nikad više nije bio isti.

Osim ove teške ozljede, još se jedna stvar pokazala nepremostivom preprekom za Morrisonovu karijeru profesionalnog sportaša. Naime, s 13 godina mu je otkriven dijabetes tipa 1 nakon što je pretrpio napadaj tijekom utakmice. Iako je Morrison uspijevao koliko-toliko balansirati bolest i sportski život tijekom relativno laganog sveučilišnog rasporeda (dvije utakmice tjedno), NBA liga se pokazala prevelikim izazovom. Iako se pokušao vratiti u nekoliko navrata, osvojivši i dva naslova prvaka s klupe Lakersa (2009. i 2010.), na kraju nije ostavio dublji trag u ligi. Igrao je još za Crvenu Zvezdu (osam utakmica 2011.) i Besiktas (četiri mjeseca 2012.), da bi na kraju pokušao još jedan povratak kroz dobre nastupe u Ljetnoj ligi za Clipperse. Usprkos 20 poena u prosjeku i sjajnom šutu za tri poena (60%), Clippersi nisu bili zainteresirani, ali tračak nade je donijela ponuda Portlanda, kojem je pristupio u rujnu 2012. Ipak, par dana prije početka sezone ugovor je raskinut i Morrison se više nije vraćao.

Tako je još jedan epizodni igrač otišao u ropotarnicu NBA povijesti, i tko zna bi li ikad izašao iz nje da nije bilo jedne nespretne izjave mlade zvijezde sveučilišta Gonzaga Kylea Wijtlera. U jednom podcastu Wijtler je izjavio o svom trening-partneru kako je „u potpunosti opremljen za sudnji dan. Spremio je hranu. Ima oružje, bunker… Ima sve.“ Wijtler je to spomenuo usputno, napominjući kako nikad nije stvarno vidio Morrisonov „bunker“.

S obzirom na Morrisonov imidž dugokosog alternativca i čudaka, svi su povjerovali u tu priču, koja je čak došla do stranica novina New York Evening News. Zabrinut, Morrison je nazvao odvjetnike raspitujući se za mogućnost tužbe. Kao trener košarkaške momčadi svoje kćeri, nije se htio izložiti javnoj osudi bez razloga. „Razumijem da me ljudi gledaju na određeni način“, rekao je, „ali nisam psihopat ili tako nešto.“ Na kraju je odustao od tužbe i nagodio se izvan suda, a za Wijtlera kaže kako mu ništa ne zamjera. „Kyle mi je drag. Samo je bio malo zbunjen.“

Ne treba čuditi zašto je priča o bivšem NBA epizodistu toliko dobila na važnosti. Nakon silne medijske bure što su podigle zadnje pucnjave po Americi, javnost u SAD-u je posebno osjetljiva na pitanja kontrole oružja. Pogotovo ako je riječ o bivšoj sveučilišnoj košarkaškoj zvijezdi neurednog izgleda koja se rijetko smije, koja je držala poster Che Guevare u studentskoj sobi i koja često sluša Rage Against the Machine.

Ipak, da nije bilo ove nespretne priče, ne bismo doznali da si je Morrison stvorio vrlo lijep i lagodan život koji može služiti kao primjer svim NBA igračima i općenito sportašima koji se teško snalaze u životu poslije sportske karijere. Morrison je uvijek živio u petoj brzini: Dobio je prvo dijete u 24. godini, postao milijunaš nedugo poslije i otišao u mirovinu s 28 godina. Umjesto života punog poroka, tabloida i crne kronike, Morrison se u potpunosti posvetio obitelji na posjedu pola sata vožnje od Spokanea u saveznoj državi Washington, gdje je išao u srednju školu i na fakultet. Kaže kako ga je bolest natjerala malo ubrza neke životne odluke. „Lagao bih kad bih rekao da mi nije poznati podaci o skraćenom životnom vijeku dijabetičara. Oduvijek sam pokušavao na brzinu riješiti neke stvari u životu. Uvijek sam pokušavao doći do određenih životnih prekretnica prije svojih vršnjaka.“

Morrison možda nije puno dao košarci u smislu poena, zakucavanja ili impresivne statistike. Međutim, priznaje kako je od košarke puno dobio. Jako cijeni vrijeme provedeno u Lakersima, gdje je svaki dan slušao upute Phila Jacksona i proučavao radne navike Kobea Bryanta, posebno se sprijateljivši s Lukeom Waltonom, Robertom Sacreom, i pogotovo – možda iznenađujuće – Ronom Artestom, danas poznatim kao Metta World Peace.  „On je drukčiji“, reći će danas o Artestu. „Ali ja volim drukčije. Drukčije je ok.“

Posebno je zapamtio jedan događaj iz vremena igranja u Beogradu za Crvenu Zvezdu. Tijekom vožnje po gradu, primijetio je razrušenu zgradu u centru grada. Kad je upitao vozača tko je to napravio, odgovor ga je šokirao: „Vi ste to napravili“. Naravno, poput velike većine ostalih Amerikanaca, Morrison nije znao ništa o Srbiji, Kosovu i bombardiranju NATO snaga. O tome je rekao: „Da nisam otišao tamo i vidio to svojim očima, ne bih znao za to niti bi me bilo briga. Kad shvatiš što su neki ljudi proživljavati, bude ti krivo što si se uzrujavao oko gluposti poput razbijenog Xboxa.“

Poslije neuspješnih europskih epizoda u Beogradu i Istanbulu još je jednom neuspješno pokušao proboj u NBA ligu preko Portlanda. Danas o tom razdoblju kaže: „Kad te jednom etiketiraju kao promašaj, teško se toga riješiti, i to s pravom. Netko je potrošio visok izbor na draftu na tebe, a ti nisi ništa napravio.“

Morrison danas dobro živi. Sjajno, zapravo. Karta Texas Hold’Em poker, odigra stotinjak partija golfa godišnje, živi u saveznoj državi bez poreza na dohodak, posjeduje devet automobila i provodi vikende u zabavi s obitelji na jezeru Coeur d’Alene u Idahu gdje pliva i vozi jet ski. Njegov ujak, jedan od osnivača jedne manje banke, naučio ga je kako živjeti lagodno, ali ne rasipnički, kako bi uz pametne investicije živio kvalitetno do smrti. „Samo pokušavam doći do svojih 6 do 8 posto godišnje“, reći će uz smiješak. „To je sve što mi treba. Dobar je to život.“

U šest godina NBA karijere zaradio je oko 17 milijuna dolara. Ima sponzorske ugovore s Adidasom i proizvođačem kozmetike Johnson & Johnson. Ima dvije kćer od 4 i 7 godina i sina na putu s nevjenčanom suprugom Mijken Nelson. Kaže da nije religiozan i ne vjeruje u brak. Ne odaje dojam čovjeka koji žali za bilo čim. „Kad se nešto ne dogodi onako kako ste očekivali, to je vrlo frustrirajuće. Međutim, što se mene tiče, jednostavno sam odlučio kako je vrijeme da promijenim središte svog života.“ Pokušao se baviti trenerskim poslom na bivšem sveučilištu, ali je u jednom trenutku uvidio kako može pametnije provesti svoje vrijeme. „Nisam htio napustiti kćeri“, kaže.

Na kraju je otkrio priču iza svog „bunkera“. Nije tajna da Morrison voli oružje, zna ga koristiti i prilično je dobar u tome. Jednog dana čuo je buku u podrumu kuće. U strahu za sigurnost svoje obitelji, nazvao je policiju. Trebalo im je više od trideset minuda da stignu do Morrisonove kuće. U tom je trenutku, kaže, odlučio sam se pobrinuti za svoju sigurnost. Kaže kako vjeruje u pravo svakog poštenog građanina da se štiti, kao i u određeno ograničenje pravo nošenja oružja. Nije član Nacionalne udruge ljubitelja oružja, niti to želi biti. „Šansa je jedan namprama milijun da ćete morati koristriti oružje“, rekao je, „ali nije li bolje da ga barem znate koristiti ako do toga ikada dođe?“

Na kritike kako nije pobjednik, Morrison će se samo nasmijati. Već smo ranije spomenuli njegov plač nakon poraza od UCLA, ali on je, kao uostalom i većina NBA igrača, naviknut na pobjede isprekidane s tu i tamo ponekim porazom. Bivši suigrač iz Charlottea Derek Anderson  rekao je: „U svojoj prvoj godini izgubio je s nama više utakmica nego ikad u karijeri (Bobcatsi su imali omjer 33-49, op. a.). Svaki put kad bismo izgubili, shvaćao je to preosobno. Vratio bi se kasnije na dodatne šuterske treninge. Mogli ste osjetiti koliko ga ti porazi pogađaju.“

Morrison ne priča o košarci i NBA ligi, iako ju vjerojatno prati. Na pitanje je li ostalo išta gorčine u njemu, odmahuje rukom: „Davno sam prestao s takvim razmišljanjem“, kaže. „Ne možete živjeti ako se stalno vraćate na takve stvari jer nikad nećete biti sretni“ , naglasio je na kraju, a potom sjeo u automobil i otišao po kćeri u školu.