LeBron James (Miami Heat)

U četiri susreta koje je ekipa Miamija odigrala i slavila u prošlom tjednu LeBron James ostvario je velike brojke te s 29 poena, 7,5 skoka i 6 asista po susretu  predvodio svoju ekipu, pri tome s nekoliko strašnih poteza zadivio publiku. Najviše poena zabio je Bullsima dok je suzdržan ili blag bio prema svojem bivšem klubu  Clevelandu.

Miami Heat – Cleveland Cavaliers  92:85
(18 poena, 5 skokova, 5 asistencija)

Detroit Pistons – Miami Heat 98:101
(32 poena, 6 skokova, 7 asistencija, 2 ukradene lopte)

Miami Heat -  New  York Knicks  98:88
(31 poen, 8 skokova, 7 asistencija)

Miami Heat – Chicago Bulls 97:93
(35 poena, 11 skokova, 5 asistencija)

Russell Westbrook (Oklahoma City Thunder)

Westbrook je u tri pobjede svoje Oklahome postizao 22 poena, 7,3 asista te tome dodao 4 skoka po susretu. Najlošiju partiju imao je protiv Hornetsa u susretu u kojem je postigao 14 poena te imao loš postotak šuta no njegova lošija utakmica nije negativno utjecala na ishod, dok je u susretima protiv Warriorsa i Pistonsa odigrao odlično te s Durantom predvodio ekipu.

Oklahoma City Thunder – Detroit Pistons 99:79
(24 poena, 5 skokova, 6 asistencija)

Oklahoma City Thunder – New Orleans Hornets 101:91
(14 poena, 5 asistencija)

Golden State Warriors – Oklahoma City Thunder 115:120
(28 poena, 6 skokova, 11 asistencija, 7 ukradenih lopti)

Derrick Rose (Chicago Bulls)

Derrick Rose koji je propustio dva od posljednja četiri susreta zbog problema s nožnim palcem je u proteklom tjednu bilježio 24 poena i 9,3 asistencija u prosjeku za 39 minuta provedenih na parketu. U dva susreta zabilježio je i double-double učinak, protiv Timberwolvesa je završio utakmicu sa 31 poenom te 11 asistencija, dok je protiv Raptorsa upisao 18 poena i 11 asistencija.

Bullsi su, naravno, ne brojeći jučerašnji poraz protiv Grizzliesa, u proteklom tjednu uknjižili pet pobjeda u isto toliko susreta.

Chicago Bulls – Detroit Pistons 92:68
(22 poena, 8 asistencija)

Minnesota Timberwolves – Chicago Bulls 111:100
(31 poen, 11 asistencija, 3 skoka, 2 blokade)

Chicago Bulls – Washington Wizards 78:64
(Nije igrao)

Boston Celtics – Chicago Bulls 79:88
(25 poena, 7 asistencija, 4 skoka)

Chicago Bulls – Toronto Raptors 77:64
(18 poena, 11 asistencija, 4 skoka, 3 ukradene lopte)

Kobe Bryant (Los Angeles Lakers)

Fenomenalni Kobe, nastavio je odličnim igrama i u siječnju. U proteklom tjednu odigravši četiri susreta, u kojima su Lakersi slavili tri puta, Kobe je u svakoj od njih zabio 40 ili više poena. Prošlotjedni prosjek iznosio mu je nevjerojatna 43 poena po utakmici, dok je sa 32 poena po susretu trenutno i vodeći strijelac lige.

Los Angleles Lakers – Phoenix Suns 99:83
(48 poena, 5 skokova, 3 asistencije, 3 ukradene lopte)

Utah Jazz – Los Angeles Lakers 87:90
(40 poena, 8 skokova, 4 asistencije)

Los Angeles Lakers – Cleveland Cavaliers 97:92
(42 poena, 5 skokova, 3 asistencije, 3 ukradene lopte)

Los Angeles Clippers – Los Angeles Lakers 102:94
(42 poena, 7 skokova, 4 asistencije, 2 ukradene lopte)

Ostali nominirani košarkaši bili su: Josh Smith, Greg Monroe, Kyle Lowry, Blake Griffin, Kevin Durant, Russell Westbrook, Dwight Howard i Andre Iguodala.

Broj ispucanih šuteva po utakmici (momčadi):

Možda bi zanimljivija kategorija bila ”prosječna dužina trajanja napada”, no budući da takvih podataka nema, zadovoljiti ćemo se i s ovom kategorijom.

Izuzetno zanimljivi podaci koji nam govore u prilog tome da ova kategorija sama po sebi ne mora značiti puno. No primjerice možemo pogledati ekipu Bobcatsa za koju se po ovim podacima može doći do dojma da prakticiraju run’n'gun košarku, no pogledavši tu ekipu dojam je drugačiji. Isto tako dolazimo i do zaključka da trenutno možda najuvjerljivija ekipa lige ima drugi najmanji broj šuteva. Naravno, ovdje nije uračunat broj poena s linije slobodnih bacanja gdje je Thunder na uvjerljivom prvom mjestu. Ono što nam govori ova statistika je to da, ekipe sa puno šuteva, izuzevši Portland, ove sezone baš ne stoje dobro, dok je kod ovih sa manje šuteva situacija raznolika.

Poeni po šutu (momčadi):

U ovoj kategoriji vidimo čiji šutevi vrijede najviše. Kao što smo mogli i pretpostaviti, pošto Oklahoma ima toliko malo šuteva vjerojatno iz njih izvlače maksimum, što vidimo u ovoj statističkoj kategoriji. Denver je ovdje prvi, a još im dodatno ide u prilog podatak da su prva momčad lige po broju asistencija (24 po utakmici). S druge strane imamo Sacramento za kojeg smo vidjeli da ispucavaju veliki broj šuteva, no kao što se vidi, oni malo vrijede, a i to su većinom neizrađeni šutevi, jer su po asistencijama posljednja momčad u ligi (14 po utakmici). Ovdje je posebno razočaranje Detroit, koji pored malog broja ispucanih šuteva, također ima i izuzetnu malu dobit od njih, te je ovo odraz njihovog trenutnog stanja na ljestvici. Wizardsi su posljednji, iako prema rosteru djeluje kao jedna dobra šuterska momčad (Young, Crawford, Lewis, Blatche…).

Poeni po šutu (igrači):

U ovoj kategoriji vidimo još jedan razlog zašto se Jamesa Hardena ove sezone proglašava drugim čovjekom Thundera. Svaka lopta koju ispusti prema košu donosi u prosjeku 1,64 poena i to je izuzetno visoki prosjek. Zanimljivo je da u ovoj kategoriji nema Kobea Bryanta koji ispucava ogromnih 25 lopti po susretu (još jedino Monta Ellis šutira preko 20 lopti). Njegovi šutevi mu u prosjeku donose 1,24 poena svaki, i svrstavaju ga tek na 49. mjesto. Od neugodnih iznenađenja u ovoj kategoriji možemo spomenuti Luisa Scolu, kojem šutevi, unatoč odličnom dojmu, vrijede tek 1,01 poena, te Dannyja Grangera čiji vrijede 0,99. Možemo si samo zamisliti kako će tek Pacersi zaigrati ako njihovom glavnom igraču krene šut.

Omjer asistencije/izgubljene lopte (igrači):

Zanimljiva kategorija koja nam na prvo mjesto stavlja vječito podcijenjenog Španjolca Calderona, koji ove sezone dokazuje da je među najboljim razigravačima lige u napadačkom smislu. Izuzetno iznenađenje je i J.J. Reddick koji izuzetnoj vrijednosti svog šuta pridodaje i ovaj podatak, te ne bi trebalo biti čudno ako ove sezone završi pri vrhu poretka za najboljeg 6. igrača lige. Ricky Rubio unatoč velikom broju asistencija još uvijek nije potpuno fokusiran, te se nalazi na 22. mjestu sa 2,56, te dok ne smanji svoj broj izgubljenih lopti još ga se ne može svrstati u vrh lige, unatoč atraktivnim asistencijama. Naveliko hvaljeni Iman Shumpert u ovoj kategoriji ima tek 1,21, pridodavši mu 0,95 poena po šutu dobijemo dojam da ipak nije toliko dobar koliko ga se naveliko hvali.

Na kraju ovog prvog izdanja možemo zaključiti da ima izuzetno zanimljivih statističkih podataka koji mogu otvoriti oči, ali i ostaviti nas poprilično konfuzne, jer smo sve do njih imali dojam o izuzetnoj koristi nekog igrača. Tako smo npr ovdje vidjeli J.J. Reddicka u prvih 10 igrača lige u dvije izuzetno važne kategorije, a isto tako smo za Imana Shumperta, kojeg mnogi NBA fanovi proglašavaju „krađom godine“ ili čak kandidatom za novaka godine, uvidjeli da njegova igra ima podosta rupa, te da bi u nekoj drugoj momčadi, s manje slobode, igrao poprilično drugačije, no da li bi mu to odmoglo ili pomoglo, ne možemo reći.

Igrač koji se nikada do kraja nije uspio snaći na košarkaškom terenu iza sebe ima priču koja sport baca u drugi plan a samu pojavu u najjačoj košarkaškoj ligi čini ostvarenjem životnog sna. Dider Ilunga Mbenga rođen je u Zairu 30. prosinca 1980. godine i njegov put do NBA lige bio je težak, prepun boli pa čak i situacija opasnih po život. Mladost je proveo u Demokratskoj republici Kongo gdje je njegov otac bio uključen u vladu, no po završetku mandata, novi režim lovio je sve one koji su radili za prethodnog vođu. Otac mu je ubijen u nepoznatim okolnostima, no pretpostavlja se da novi režim stoji iz toga. Kada je izbio rat između tamošnjih plemena, D.J. je lažno optužen za pripadnost jednom plemenu te je zatvoren. Suočen sa smrtnom kaznom, bijeg je bio jedino rješenje. Godine 1999. nakon provedenih devet mjeseci u zatvoru brat mu je uspio potkupiti čuvara te mu na taj način omogućio bijeg. Prvi avion iz Konga vodio je u Belgiju, gdje je Mbenga dobio politički azil, te nedugo zatim i državljanstvo.

Tada je s tek 19 godina našao svoju novu ljubav i po prvi puta došao u dodir s košarkom. Igrajući na lokalnim igralištima spazio ga je Willy Steveniers koji mu je ponudio da ga nauči igrati košarku a kroz taj proces postao mu je ne samo mentor već i nešto poput oca. Nakon nekoliko klubova u Belgiji, Mbenga je ostvario svoj san potpisavši 2004. godine ugovor s Dallasom. Najsvjetliji trenutak NBA karijere dogodio se u dresu Lakersa u utakmici protiv Knicksa kada je za samo 15 minuta provedenih na terenu skupio 5 blokova te pokazao svoje obrambene kvalitete.

Iako je jasno kako nije riječ o pretjerano kvalitetnom igraču, D.J. je postigao veliku popularnost u Dallasu koju su Mavsi iskoristili kroz više nego uspješnu prodaju dresova. Usprkos svemu što je prošao riječ je neiskvarenoj i dobroj osobi što je prije svega dokazao ušavši u publiku pomoći ženi Averyja Johnsona koju su maltretirali navijači. Jednom kada završi sa svojom košarkaškom karijerom rijetki će ga se sjećati po nastupima no njegovu životnu priču teško je zaboraviti.

2006. godina

Andrea Bargnani (1. pick) – Kao da nije bilo dovoljno što je liga bila u velikoj krizi, nikada manje gledatelja, nikada lošija kvaliteta igre, još je ove godine došao i, po imenima, nikada slabiji draft. I tamo je kao 1. pick izabran ”centar” iz Italije. I ovo bi bio odličan izbor da do ove sezone on nije bio stvarno centar. Dečko je rođen za krilnog centra, ima možda i najbolji head to basket šut u ligi, pogađa sa apsolutno svih pozicija izvan reketa, no Raptorsi su ga 5 godina forsirali da igra centra. Tako ni brojke u početku nisu bile baš neke, a ono što je posebno smetalo je bilo to što je morao biti rob Chrisa Bosha. To je sve dovelo do toga da ga se prozivalo promašajem. No, prošla sezona je dala drugu sliku, Bargnani je postao prvo ime ekipe, zabijao je u prosjeku 21,5 koš, te hvatao 5,8 skokova (još uvijek premalo, no imao je kraj sebe jednog od boljih skakača lige, Evansa, koji je pohvatao puno toga), a ove sezone se napokon dogodilo i to. Bargnani je počeo igrati na poziciji četvorke i igra fantastično, te mu se popravila i igra u obrani. Je li ga vrijedilo čekati? Izgleda da je, jer kako se čini, ovaj momak može samo biti sve bolji bolji. A i tek mu je 26.

Ocjena : 3,5/5

Kao što je već spomenuto, godina je bila dosta slaba, pa su se u prvih 5 još ugurali Adam Morrison, Tyrus Thomas i Shelden Williams, te sasvim slučajno kao 2. pick LaMarcus Aldridge. Od ostatka, te godine su birani Brandon Roy (6. pick), Rudy Gay (8.), Rajon Rondo (21.), te Kyle Lowry (24.) i Paul Millsap (47.). Ostatak drafta su postali role playeri ili promašaji. Izuzetno loša berba ta 2006.

2007. godina

Greg Oden (1. pick) – I dođe nam ta 2007. godina, iliti godina centara. I što se dogodi, Blazersi dobiju 1. pick i naravno odaberu Grega Odena, 19-godišnjaka sa izgledom izmučenog 35-godišnjaka koji je briljirao u svojoj freshman sezoni na fakultetu. Pričalo se puno o njemu, govorilo o novom Shaqu ili čak Jabbaru ili Wiltu, no onda se dogodio ”krc”. Na jednom od treninga koljeno je potpisalo kapitulaciju i ništa od Gregove rookie sezone. Kada je napokon dočekao debi, izišao je nakon 13 minuta radi ozljede, no to nije bilo ništa ozbiljno, vratio se te nastupio u  61 utakmici gdje u igrajući u prosjeku 21 minutu pokazao sav svoj potencijal. Onda se prije doigravanja dogodio još jedan manji ”krc”, vratio se za playoff gdje je bio slab.U iduću sezonu je krenuo izuzetno dobro, no onda 5.12. novi ”krc”, ovoga puta desno koljena i otada nismo Grega vidjeli na terenu. Što reći o njemu. Kada bi stavili dosadašnju karijeru u jednu sezonu (82 utakmice, prosječno 22 minute, 9,5 poena, 7,3 skoka, 1,4 blokada) ispalo bi da imamo jedan jako dobar centarski potencijal. Problem je što su ovo njegove brojke iz 4 sezone, a i ovu će po svemu sudeći propustiti. Tko zna, možda da ga nisu izabrali Portland Trail Baksuzi, možda se ovo sve ne bi dogodilo.

Ocjena: 1/5

Al Horford (3. pick) – I evo ga napokon i taj pravi centarski pogodak. Hawksima su promakli Oden i Durant, no vjerojatno ne tuguju za njima previše. Uzevši prosjek onoga što su postigli do sada njih dvojica skupa, Hawksi su prošli odlično. Momak iz Dominikanske Republike nije klasični centar. Čak je i došao pod pretpostavkom da će u NBA biti krilni centar, no prevarili su se. Momak je zvijer u pravom smislu te riječi. Centrima inače nije lako početi NBA karijeru no ovaj je već u svojoj trećoj sezoni postao All-Star, a u prošloj se bio proglašen 3. najboljim centrom lige. Prosjek od 12,8 poena, 9,6 skokova i 2,4 asistencije u karijeri će mu samo rasti, jer se po sezonama vidi da su mu brojke sve bolje, a i posebno fascinira njegova obrambena igra, dovoljno je reći da protiv Horforda igra leđima većinom izgleda kao da Maca Maradona pokušava John Terryu provući loptu kroz noge. I playoff brojke su mu isto tako dobre, 11,5 poena, 8,7 skokova, 2,7 asistencije. Iznimno inteligentan centar, igra za dobru ekipu, te je svakom utakmicom sve bolji. Još dugo ćemo uživati u njegovim partijama, a dodatan plus u očima brojnih navijača je što je odbio igru za američku reprezentaciju, te nastupa za svoju reprezentaciju Dominikanske Republike, na čije se nastupe redovno, kada to klupske obaveze dozvoljavaju, odaziva.

Ocjena: 4,5/5

Kako se kaže, nakon jedne izuzetno slabe berbe, mogla bi doći ona prava, i došla je. Kevin Durant (2. pick), Mike Conley (4.), Jeff Green (5.), Joakim Noah (9.), Thaddeus Young (12.), Rodney Stuckey (15.), Nick Young (16.), Wilson Chandler (23.), Aaron Afflalo (27.), Carl Landry (31.), Marc Gasol (48.), Ramon Session (56.). Mnogi su se klubovi usrećili te 2007.

2008. godina

Evo i jedne godine bez centara u prvih 5 izbora. Štoviše, prvi odabrani centri bili su Brook Lopez (10. pick) i njegov brat Robin također (15.), a zatim je došao i Roy Hibbert (17.), te JaVale McGee (18.). Kada se vidi kakva je ekipa birana u Top 5 nekih prijašnjih godina, reklo bi se da su neke ekipe zbog straha izbjegavale uzeti centra, te je to dobro došlo ovim ekipama koje su pokupile ove momke. Izuzevši Sunse, ekipu poznatu po uzimanju ”lošijeg” brata. Po tom pravilu Tyler Zeller vjerojatno već sprema kofere za Phoenix. U prvih 7. pickova se tako našla kombinacija izuzetnog talenta i problematičnih karaktera, te su redom birani Derrick Rose, Michael Beasley, O.J. Mayo, Russell Westbrook, Kevin Love, Danilo Gallinari te Eric Gordon. I onda im ”indijanac” Joe Alexander zezne combo, niti talenta, niti karaktera. Od bitnijih iz ove plodne godine još spomenuti ovu ekipu: D.J. Augustin (9. pick), J.J. Hickson (19.), Ryan Anderson (21.), Serge Ibaka (24.), Nicolas Batum (25.), George Hill (26.), Mario Chalmers (34.), DeAndre Jordan (35.), te Goran Dragič (45.).

2009. godina

Hasheem Thabeet (2. pick) – Vođeni zvijezdom vodiljom od prošle godine, te praćeni strahom da im jedini od tri centra na draftu ne umakne, Memphis Grizzliesi biraju diva sa UCONN-a koji se na collegeu iskazao sa triple-double učincima koji su uključivali blokade. I tako, dođe on na NBA draft, nasmiješi se, stavi kapu sa ”međedom” na glavu, rukuje se sa čudnim čovječuljkom u naočalama, progovori koju rečenicu lošeg engleskog (iako je već 3 godine bio u Americi),  te u dvije godine odigra 115 utakmica, te u njima ukupno zabije poena koliko Kevin Durant zabije u 2 tjedna. I još uvijek se smješka sjedeći na klupi Rocketsa. Zašto i ne bi, odgleda uživo iz prvog reda 82 NBA utakmice godišnje, san svakog afričkog dječaka koji je uspio nabaviti televizor. I još pored toga onako za zezanciju dobije godišnji džeparac od 5 milijuna dolara. A ne mora se ni oznojiti. I onda ljudi kažu da američki san ne postoji.

Ocjena: 1,5/5

Dobra godina u svakom slučaju. Iako su ovi momci u ligi tek 2 godine, pokazuju da je ta (u većini) 1989. dobra godina u kojoj su se rađali dobri košarkaši. Blake Griffin (1. pick), James Harden (3.), Tyreke Evans (4.), Ricky Rubio (5.), Stephen Curry (7.), DeMar DeRozan (9.), Brandon Jennings (10.), Tyler Hansbrough (13.), Jrue Holiday (17.), Ty Lawson (18.), Jeff Teague (19.), Daren Collison (21.), Rodrigue Beaubois (25.), Taj Gibson (26.), Toney Douglas (29.), Jonas Jerebko (37.), te Marcus Thornton (43.) govore toj tezi u prilog. Godina bekova, reklo bi se. Memphis jedino može tješiti to da su druga dva centra izabrana te godine bili Byron Mullens i Goran Suton. Ako su htjeti izričito centra, još su dobri i prošli.

2010. godina

DeMarcus Cousins (5. pick) – Što reći; ono što svi znaju, da nije ”malo luđi” u glavi vjerojatno bi bio 1. ili 2. pick, ovako je došao do picka gdje su birali Kingsi, te uzeli novog ”luđaka” za svoj putujući sanatorij. No daleko od toga da je Cousins loš igrač. Dečko je sjajan, ima odlične fizikalije, kretnje u reketu, te dobar šut, i sigurno će, ako mu uspiju obuzdati karakter, postati superzvijezda te All-Star (možda već ove godine). No teško da će ikada napraviti više, jer ako je zbog toga što igra30, a ne 35 minuta spreman zatražiti razmjenu ili čak smjenu trenera, nije materijal za neke ekipe u kojima se radi ozbiljno. No njegov putujući sanatorij je uvijek tu i ne mora se brinuti.

Ocjena: 4/5

I tako, došli smo do kraja ovog pregleda i zaključili da birati centra u Top 5 nije pametno, ali je hrabro, jer ako se dobro pogodi, ima se vrhunskog igrača na deficitarnoj poziciji. Da li je to uspjelo ove godine Utah Jazzu sa Enesom Kanterom? Za sada taj momak pokazuje da ima nešto u njemu, minute mu se doziraju, a on svakom utakmicom i svakom pruženom prilikom pokazuje sve više. Možda je to i recept za takve neameričke centre. Jonasa Valanciunasa moramo čekati do nagodinu, kada će u ligu sletjeti i Andre Drummond, jedan izuzetno zanimljiv pokretan centar. Do tada, neka čelnici ekipa gledaju kako igraju zadnjih godina birani centri te dobro razmisle. Draft 2012. je pun igrača s kojima je teško promašiti, ali i Drummond je Top 5 potencijal. Tko će riskirati? Bit će vrlo zanimljivo vidjeti. A i braća Zeller (zanimljivo, jedan je college senior, a drugi freshman) također će čekati svog novog poslodavca.

LeBron James (Miami Heat)

James je tijekom drugog tjedna bio na prosjecima od 31 koša (61% šuta iz igre), 9,3 asistencije i 7,3 skoka, 1,3 ukradenu loptu po susretu. Odlično je odigrao u visokoj pobjedi protiv Indiane kada je uknjižio 33 poena, 13 asistencija i 8 skokova te 2 ukradene lopte. U pobjedi Heata protiv Hawksa u produžetcima nije igrao zbog ozljede gležnja. Dodajmo kako je momčad Heata trenutno vodeća ekipa lige sa omjerom 8-1.

Miami Heat – Atlanta Hawks 92:100
(28 poena, 7 skokova, 6 asistencija)

Miami Heat – Indiana Pacers 118:83
(33 poena, 13 asistencija, 8 skokova, 2 ukradene lopte)

Atlanta Hawks – Miami Heat 109:116
(nije igrao)

New Jersey Nets – Miami Heat 90:101
(32 poena, 9 asistencija, 7 skokova, 2 ukradene lopte)

Kobe Bryant (Los Angeles Lakers)

Bryant je u četiri odigrana susreta u proteklom tjednu bio na prosjeku od 33 koša i 6,3 asistencije po utakmici, usprkos tome da je igrao pod blokadoma zbog napuknutog ligamenta u zglobu desne ruke. Lakersi trenutno imaju šest pobjeda u deset utakmica.

Los Angeles Lakers – Houston Rockets 108:99
(37 poena, 8 skokova, 6 asistencija)

Portland Trail Blazers – Los Angeles Lakers 107:96
(30 poena, 8 skokova, 3 asistencije)

Los Angeles Lakers – Golden State Warriors 97:90
(39 poena, 7 asistencija)

Los Angeles Lakers – Memphis Grizzlies 90:82
(26 poena, 9 asistencija)

Ostali nominirani košarkaši bili su: Carlos Boozer, Roy Hibbert, Blake Griffin, Chris Bosh, Kevin Love, Kevin Durant, Jrue Holiday, Steve Nash, LaMarcus Aldridge i Richard Jefferson.

Ipak u New Yorku se nalazio jedan sposoban čovjek koji je znao što radi, koji se trudio ispraviti neviđene gluposti Isiaha Thomasa a kako to obično biva u organizaciji prepunoj nesposobnjakovića žrtvuje se jedinog sposobnog. Doni Walsh napravio je fantastičan posao te iako su rezultati za vrijeme njegove vladavine loši napravio ono što se moralo, a to je očistiti salary cap te krenuti ispočetka.

Prvi potez u stvaranju nove ere Knicksa trebao je biti dolazak LeBrona Jamesa. Ipak u tom trenutku slava, novac i povijesna franšiza nisu bili dovoljni pa je James skrenuo do Floride na toliko već spomenuti način.

Kako ne bi ostali praznih ruku u New York je doveden Amare Stoudemire. Igrač ogromnog potencijala koji poznaje i dobro funkcionira u sustavu Mikea D’ Antonia, posjeduje mekan šut te odličnu pokretljivost za visokog igrača. No isto tako igrač koji više nije u cvijetu mladosti, koji ima  bogat dosje ozljeda i koji igra obranu onako kako Isiaha Thomas slaže ekipu. Unatoč ne pretjeranom talentu ekipe New York je izgledao odlično. Amari se našao u trci za najkorisnijeg igrača lige, vjera u ekipu je vraćena a tada najveća glupost koju su mogli napraviti.

Publika je uzviknula “We want Melo” i Carmelo Anthony je doveden. Riječ je o najsvestranijem napadaču lige i igraču koji uzima i to uspješno završne šuteve utakmice. No kao i Amari riječ je o igraču koji ili ne zna ili ne želi igrati obranu iako se on ne slaže sa time. Uz njega u paketu je stigao i Billups čiji je zadatak bio voditi napad i činiti Mela i Amarea sretnim. U suprotnom smjeru Knicksi su poslali Wilsona Chandlera, Gallinarija, Feltona i Mozgova te tako razbili ekipu i gurnuli nož u leđa Walshu kojem je dano do znanja da nije glavni.

Carmelo je i prije dolaska izrazio želju za Knicksima, Netsi su razmjeni bili samo pomoć Denveru da izvuče što više, Walsh je znao da upravo Knicksi drže konce razmjene no Dolan je imao svoju sliku situacije pa tako donio odluku koja je naravno razveselila snobovsku publiku Knicksa. Zadržan je Landry Fields koji je nakon statusa rookie senzacije postao ništa više od dobrog skakača za nekog tko igra na poziciji šutera, te su prvi puta nakon osam godina Spike Lee i ekipa mogli gledati Playoff u New Yorku. Iako je ih je Boston isprašio sa metlom dogodilo se nešto rijetko viđeno u zadnjih desetak godina u Gardenu; pljesak Knicksima na kraju sezone.

U novu sezonu Knicksi su kako to već obitava nakon malo uspjeha, ako se tako uopće može nazvati gubljenje serije bez pobjede od Bostona ušli sa velikim očekivanjima. Amnestiran je Billups čiji doprinos i zasluge ponovo nisu dovoljno cijenjene, a sa ciljem da se dovede Tyson Chandler. Igrač o kojem se pišu hvalospjevi, koji je bio kotačić koji nedostaje u ekipi Mavsa, no isto tako igrač koji je predvodi sve liste igrača koji će dobiti više novaca nego objektivno zaslužuju od slobodnih igrača ove sezone. Predstavljen je trojac koji će uz pomoć mladosti na vanjskim pozicijama dominirati ligom i samo je nebo bilo granica.

A sada samo nakon šest utakmica nove sezone Knicksi se nalaze na omjeru 2 4 i dobri stari zvižduci su ponovo tu. Ekipa ima dva uzastopna poraza što ne bi bila tolika katastrofa da nisu od Raptorsa i Bobcatsa na domaćem terenu. Douglas je očito još prezelen da bi vodio napad, a kako bi mu pomogli da što prije svlada nervozu i počne konstantnije igrati navijači mu zvižde. Kao rezerve na poziciji playa Kinksi imaju Bibbya i uskoro Barona Davisa koji jednostavno nisu ono što su nekada bili a oni će ako sve bude po planu koji je postavljen u playoffu se sastati sa Rondom i Roseom. Na poziciji šutera je netalentirani Fields ali očito si Knicksi ne žele priznati a kao njegova zamjena ulazi nova rookie senzacija. Riječ je o Shumpertu koji je pobrao simpatije publike jer se čini se za razliku drugih trudi, a koji je već na početku pokazao kako će se često nalaziti na listi ozlijeđenih igrača. Melo i Amari su van forme što i nije toliki problem koliko si očito ne odgovaraju u napadačkom sistemu pa se tako Melo napucava dok brojke i igra Amarea konstantno padaju i daleko su od onih od samog dolaska u New York. Tyson očito ne može igrati obranu za pet igrača a uz to očita je njegova frustracija prikazana kroz tehničke pogreške uz već odavno poznatu limitiranost u napadačkom djelu. Kako bi svemu tome pridonio Mike D’ Antoni se u nevjerici crveni bez donošenja nekih promjena i u nadi za boljim danima.

Lošiji dani za Knickse teško mogu doći iako je to jako opasno reći kada se radi o ovoj organizaciji. Napadački potencijal unatoč lošem početku ove ekipe je velik i bilo bi veliko iznenađenje kada ova ekipa ne bi ponovo ušla u playoff. No ova ekipa jednostavno ne može zadovoljiti apetite snobovske publike Knicksa pitanje je samo može li si tko god već sastavljao tu ekipu to priznati.

Ova priča krenula je davne 1998. godine kada su Los Angeles Clippersi na draftu kao prvi izbor odabrali Michaela Olowokandija. Iako bi prosjek od 11 koševa i oko 7,5 skokova u prve 4 sezone za neke centre bio dobar, to nikako nije pokrivalo očekivanja od jednog prvog picka, posebno uzevši u obzir njegovu izuzetno lošu igru u obrani. Nakon te 4 sezone krenuli su mu problemi sa ozljedama, i brojke su izuzetno pale, da bi se 2006. godine umirovio sa samo 31 godinom.

Te iste godine je kao 3. pick izabran Raef LaFrentz čijih prosječno 10 koševa i 6 skokova u karijeri ne opravdati njegov visoki izbor, posebno ako se zna da su te iste godine birani Mike Bibby (2. izbor), Antawn Jamison (4.), Vince Carter (5.), Jason Williams (7.), Dirk Nowitzki (9.), Paul Pierce (10.) te Rashard Lewis (32.) i Brad Miller (nije odabran).

Tako je krenula priča o centarskim draft promašajima novoga vremena, a mi ćemo u ovoj kolumni prokomentirati sve Top 5 centarske izbore od 2001. naovamo i pretpostaviti kakva karijera čeka ovogodišnje centarske top 5 pickova, Enesa Kantera i Jonasa Valanciunasa.

Ovo je prvi dio pregled koji nas vodi od 2001. do 2005. godine.

2001. godina

Kwame Brown (1. izbor) – kada vam najpoznatija rečenica karijere bude ”my faul” znate da nešto nije u redu, iako ta rečenica možda više pripada Michaelu Jordanu koji je ovoga momka odabrao kao prvi pick na draftu. Ove godine potpisao je za Warriorse, svoj šesti klub u karijeri, za besramno visoku plaću za nekoga tko u karijeri ima prosjek od 6,8 koševa i 5,6 skokova, te je često glavna meta posprdnih komentara NBA analitičara. No jednom u karijeri Kingsima je ubacio 30 poena, možda misle da je to negdje duboko skriveno u njemu i da može ponovno isplivati na površinu.

Ocjena 1,5/5

Tyson Chandler (2. izbor) – momak kojem je tek sada narasla cijena i vrijednost kada je svojom obrambenom igrom Dallasu donio ovogodišnji naslov, no do sada nije imao blistavu karijeru. Svi klubovi su ga dovodili kao tog centra kakvog trebaju, no njegova izuzetno loša napadačka igra to ne bi opravdavala. Prvih pet sezona u Bullsima nije uspio postići dvoznamenkasti prosjek niti u koševima niti u skokovima, da bi tek dolaskom u Hornetse odigrao dvije dobre obrambene sezone, no onda opet pad, loša u Hornetsima, loša u Bobcatsima, odlazak na jednu godinu u Dallas gdje dolazi kao backup centar no na kraju kao starter osvaja naslov te dobiva iznimno bogati ugovor u Knicksima. Bit će da kada si centar nije potrebno puno da postaneš zvijezda, samo jedan dobro odigran playoff (gdje je također završio u jednoznamenkastim prosjecima).

Ocjena: 3/5

Eddy Curry (4. izbor) – debeljko je također došao u NBA kao veliki prospekt. No 18-godišnja senzacija je brzo postao promašaj koji voli puno ”papati” i praviti djecu (ima ih šest, te mu je jedna kći ubijena). No i njemu se dogodila ”the sezona” gdje mu nakon 19,5/7 sezone Isiah Thomas daje ogroman trogodišnji ugovor. U te tri godine je odigrao 69 utakmica uz prilično loše izvedbe, a zlobnici bi rekli da je za to vrijeme dobio više kilograma nego odigrao utakmica. Istina, ni u privatnom životu nije imao sreće, optužen je za pokušaj gay silovanja, bivša djevojka i kći su mu ubijene, a kuća mu je završila na aukciji. No ove sezone je izuzetno smršavio i potpisao ugovor sa Miami Heatom, te je rekao da će se koncentrirati na pokušaj osvajanja naslova NBA prvaka. Vidjet ćemo.

Ocjena : 1,5/5

Osim gore spomenutih igrača, te godine na draftu su odabrani Pau Gasol (3. izbor), Jason Richardson (5.), Shane Battier (6.), Joe Johnson (10.), Zach Randolph (19.), Gerald Wallace (25.), Tony Parker (28.) i Gilbert Arenas (30.).

2002. godina

Yao Ming (1. izbor) – došao je u NBA kao velika priča, loše započeo, no čim se privikao na NBA košarku postao je superstar te jedan od najbolja 3 centara u ligi. Osam nastupa na All-Star utakmicama, 19 koševa, 9 skokova i 2 blokade u prosjeku kroz karijeru, sve je bilo divno i krasno, no došli su problemi sa koljenima i ove godine se umirovio sa nepunom 31 godinom. Ostavio je iza sebe momčad Houston Rocketsa kojoj je bio vjeran cijelu karijeru, navijače koji su obožavali kombinaciju njegovog talenta i dobrote, te barem još 5 godina vrhunske košarke koju od njega nažalost nećemo gledati. Velika šteta.

Ocjena : 3.5/5

Može se reći da su Rocketsi izabrali odlično, budući da su pickovi od 2-6 gotovo svi ispali djelomični ili potpuni promašaji, no od uspješnih NBA igrača te godine su birani Nene (7.), Amar’e Stoudemire (9.), Caron Butler (10.), Tayshaun Prince (23.), Carlos Boozer (35.).

2003. godina

Darko Miličić (2. izbor) – mnogima omiljeni Darko je na jednom od najjačih draftova u NBA povijesti izabran kao 2. pick, odmah iza nedodirljivog LeBron Jamesa. Sada nakon 8 godina postavlja se pitanje gdje je Pistonsima bila pamet. Momak je u svoje prve 4 NBA sezone startao samo 3 puta, bilježivši očajne brojke, no i osvojivši naslov u svojoj prvoj sezoni, ostavši vječno zapisan u NBA povijesti kao jedan od najviših pickova koji su osvojili naslov u rookie sezone (samo 2 igrača u povijesti NBA su postali prvaci kao prvi izbori u svojoj rookie sezoni). Ako je po nečemu ovaj momak postao poznat, to je vjerojatno po vrijeđanju suca nakon reprezentativnog nastupa, te po vjerojatno najslabijem odrazu u NBA ligi, jer sa 213cm imati u prosjeku oko 5 skokova je uistinu uspjeh. U negativnom smislu.

Ocjena : 2/5

Koliku su Pistonsi napravili glupost (no tko zna, da su uzeli nekoga drugog, možda bi se promijenila kemija u ekipi i oni ne bi uzeli naslov te godine ) najbolje govori popis ostalih igrača izabranih te godine. Carmelo Anthony (3.), Chris Bosh (4.), Dwyane Wade (5.), Chris Kaman (6.), Kirk Hinrich (7.), David West (18.), Josh Howard (27.), Mo Williams (47.).

2004. godina

Dwight Howard (1. izbor) – jedina godina gdje su centri dobro odabrani je upravo ova 2004. Magic nikako nije promašio jer je sa svojim pickom dobio najdominantnijeg igrača lige i to je dovoljno za reći. Howard je trenutno jedan od tri najvrijednija igrača lige i sve ostalo za reći je suvišno. To što želi iz Orlanda, to je jedna druga priča.

Ocjena : 5/5

Emeka Okafor (2. izbor) – nije Howard, no opravdao je svoj pick. Double-double prosjek u karijeri (13/10 i 2 blokade ) je dovoljan, a pred njim je još dosta dobre košarke u kojoj može postići još više, možda jednostavno ako završi u boljoj momčadi nego što su Bobcatsi i Hornetsi gdje je do sada igrao. Njegova ocjena bi mogla još narasti.

Ocjena : 4/5

Može se reći da su obje ove ekipe dobro birale, jer od ostatka nitko nije postigao izrazito bolju karijeru. Tu su još bili Ben Gordon (3.), Devin Harris (5.), Luol Deng (7.), Andre Iguodala (9.) i Dorell Wright (19.).

2005. godina

Andrew Bogut (1. izbor) – nakon prethodne godine veoma uspješne za centre, bilo je za očekivati da novi pick također bude centar, posebno nakon što je osvojio nagradu Oscar Robertson, za najboljeg NCAA igrača. I tako je Andrew Bogut sletio u veoma slabe Buckse gdje se nalazi i dan danas. Karijera mu nije loša, no imamo dojam da ga ozljede previše usporavaju, kao i da bi mu unatoč svemu brojke za jednom prvog picka trebale biti bolje. Prije svega u kategoriji slobodnih bacanja gdje je na tragu velikog Shaqa. Imao je tu nesreću da je 2010. godine kada je igrao sjajno, imao u prosjeku double-double te odveo svoju momčad u doigravanje, baš prije tog playoffa slomio ruku. Tako da još uvijek čeka nastup u doigravanju u kojem je zaigrao samo u svojoj rookie, inače dosta lošoj, sezoni. Za sada nije loša karijera, ali jednostavno za jedan prvi izbor, mora biti bolja.

Ocjena 3,5/5

Ove dosta plodne sezone još su birani i Deron Williams (3.), Chris Paul (4.), Andrew Bynum (10.), Danny Granger (17.), David Lee (30.), Brandon Bass (33.), Monta Ellis (40.), Andray Blatche (49.)  i Marcin Gortat (57.).

Rodmanova priča tipičan je primjer ostvarenja američkog sna. On je u životu ostvario više nego što je itko od njega ikada očekivao. Do 21 godine nije igrao košarku i znao se vucarati po šoping centrima igrajući igrice. Dennis Keith Rodman, kako mu je puno ime, rođen je 13. svibnja 1961. u Trentonu u saveznoj državi New Jersey. Otac Philander napustio je obitelj kada su Dennisu bile tri godine. On i njegove dvije mlađe sestre Debra i Kim odrastali su uz majku Shirley u sirotinjskoj, veoma opasnoj četvrti Dallasa kamo su preselili 1965. Odrastajući u Dallasu dobio je nadimak Crv zbog načina na koji se uvijao igrajući fliper. U srednjoj školi South Oak Cliff u Dallasu nije igrao košarku. Kratko vrijeme je bio u košarkaškoj momčadi, ali kako je stalno grijao klupu napustio je košarkašku momčad. Nakon što je završio srednju školu neko vrijeme je radio kao noćni čuvar na aerodromu u Dallasu. Kao dvadesetogodišnjak proveo je jednu noć u zatvoru zbog krađe satova iz aerodromske trgovine. Između 19 i 20 godine narastao je za dvadesetak centimetara. Kada je imao 21 godinu Cooke County Junior College (viša škola kod nas) mu je ponudio stipendiju. Nakon samo jednog semestra i odigranih 16 utakmica napustio je školu i bio prepušten ulici. U tih 16 utakmica imao je prosjek od 17,6 koševa i 13,3 skoka. Pomoćni trener sveučilišta Southeastern Oklahoma State iz NAIA lige vidio je Rodmanovu igru i mislio je da bi moglo biti nešto od njega. Rodman je u tri godine na tom sveučilištu imao prosjek od 25,7 koševa i 15,7 skokova.

27. izbor drafta 1986.

Rodmana su u drugoj rundi NBA drafta 1986. izabrali Detroit Pistonsi kao 27 izbor. Sa 25 i pol godina odigrao je prvu NBA utakmicu. Njegov prvi trener u Detroitu Chuck Daly rekao je da je Rodmanov početak u Pistonsima bio prilično razočaravajući, ali da se ubrzo pribrao te našao mjesto pod NBA suncem tako što se fokusirao na igranje obrane i na skokove. Da bi ispunio ciljeve kao igrač, Rodman se oslanjao na prirodnu hiperaktivnost koja je bila idealna za njegov stil igranja.

“Moji prijatelji su znali da sam hiperaktivan, zaista hiperaktivan”, rekao je o svojim danima odrastajući u Dallasu. “Oni su znali da se neću smiriti, da ne bih spavao. A sad jednostavno fokusiram energiju na nešto što volim raditi. Igram košarku, izađem na teren, zabavljam se i uživam.”

Daly je uvjerio Rodmana da tu hiperaktivnost iskoristi kako bi postao specijalist za skokove te sjajan obrambeni igrač. Zabijanje koševa je prepustio drugima, iako je u drugoj sezoni imao najviši prosjek koševa u karijeri (11,6). Bio je dovoljno brz da čuva beka šutera ili nisko krilo. Dovoljno motiviran da igra na poziciji krilnog centra. Čak i dovoljno čvrst da čuva neke centre. Bio je itekako važan igrač Pistonsa u osvajanju prva dva NBA naslova u povijesti kluba (1989. i 1990.). Kada su Bullsi napokon dobili Pistonse u finalu Istoka 1991. bio je to početak kraja šampionske ekipe Pistonsa. Oni su se plasirali u playoff 1992., ali nakon toga otišao je Rodmanov omiljeni trener Chuck Daly u New Jersey Netse. Rodman je od svih trenera najviše cijenio upravo Dalya, koji je preminuo u svibnju pretprošle godine. Rodman je Dalyja zvao ‘Bog’ i gledao na njega kao na očinsku figuru. Rodman je ignorirao novog trenera Detroita Rona Rothsteina, kasnio na treninge, a nekad ne bi ni došao. Imao je i privatnih problema, prolazio je kroz mučan razvod s prvom ženom Annie. Pistonsi se 1993. nisu ni plasirali u playoff. U proljeće 1993. Dennis je razmišljao o najgorem. Sjedio je u kamionetu ispred dvorane Pistonsa i držao napunjenu pušku u krilu razmišljajući o samoubojstvu. Srećom, nije povukao otponac. Ali tad je odlučio postati drugačija osoba.

“Osjećao sam se kao čovjek kojem je jedna osoba unutar njega, a jedna izvan. Onaj izvana bio je dobro i nije previše brinuo pa sam došao na ideju. Zašto ne ubiti onoga iznutra i pustiti druge da žive. Tada sam upucao varalicu, ubio sam Dennisa Rodmana koji je htio pristati biti sve ono što su drugi od njega očekivali.”

Bojenje kose

U listopadu 1993. Pistonsi su mijenjali Rodmana u San Antonio Spurse za Seana Elliotta i Davida Wooda. Upravo u San Antoniju Rodman je počeo nositi žensku odjeću, bojati kosu, stavljati mnogobrojne tetovaže i body piercinge. Za Spurse je odigrao dvije sezone koje neće pamtiti po dobrom. Nakon debakla Spursa u doigravanju 1995. gdje je Rodman bio više zainteresiran za vezu s pjevačicom Madonnom nego u svoje suigrače i momčad, bilo je očito da za Rodmana više nema mjesta u San Antoniu. U San Antoniu je također znao propuštati treninge ili bi veoma kasno dolazio na njih, ili bi došao na trening s mnogo zlatnine na sebi. U Rodmanovoj drugoj sezoni sa Spursima kao da je pokušavao postaviti rekord u kaznama. Za vrijeme playoffa 1995. kada su Spursi bili u prilici igrati i NBA finale, ne samo da se otuđio od suigrača, nego je i dobio skupe tehničke pogreške u ključnim trenucima te je čak i suspendiran za ključnu petu utakmicu. U to vrijeme vozarao se s Madonnom po gradu u limuzini. Sukobio se s čelnicima Spursa i s nekim igračima, posebice s najboljim igračem Spursa Davidom Robinsonom.

Rodmana je u momčadi želio vidjeti i tadašnji generalni menadžer i trener Milwaukee Bucksa Mike Dunleavy. Priča se da je glavni razlog zašto je Rodman bio toliko problematičan u San Antoniu taj da mu je jedan od vlasnika Spursa obećao veliki ugovor, ali je momčad onda promijenila vlasnika, a novi nisu ispoštovali taj usmeni dogovor. San Antonio je bio zainteresiran za zamjenu s Bucksima. Dunleavy je doputovao kako bi se sastao s Rodmanom. Svjestan Rodmanovih samouništavalačkih mogućnosti, Dunleavy mu je ponudio intrigantan ugovor pun bonusa. Platit će mu 1000 dolara za svaki koš, za svaki skok te za svaku odigranu minutu. To bi značilo da je mogao zaraditi oko 5 milijuna dolara godišnje što ne bi bilo loše za igrača čija je tadašnja plaća bila oko 2 milijuna. Rodman je bio zadovoljan tom ponudom.

Bullsi žele Rodmana

Ali ubrzo su se u igru uključili i Chicago Bullsi. Ako se ijedna NBA momčad mogla nositi s temperamentnim Rodmanovim ponašanjem, bili su to Chicago Bullsi čiji je trener Phil Jackson znao izaći na kraj s problematičnim igračima. Tadašnji generalni menadžer Bullsa Jerry Krause pitao je Phila Jacksona što misli o dolasku Rodmana, a Jackson je mudro odgovorio da to nije samo trenerska odluka nego i momčadska odluka. Jackson je razgovarao s Jordanom i Pippenom i njima se svidjela ideja o dolasku Rodmana, Jordanu čak i više nego Pippenu. Jackson se konzultirao i s Chuckom Dalyjem, bivšim Rodmanovim trenerom iz Detroita. Rodman je u Chicago Bullse stigao početkom desetog mjeseca, 2. listopada 1995. Spursi su ga mijenjali u zamjenu za Willa Perduea. Bullsima je pomogao da osvoje tri naslova NBA prvaka (1996., 1997., 1998.) i da nije bilo Rodmana koji je fantastično igrao obranu te skupljao skokove, teško da bi Bullsi uspjeli osvojiti ta tri naslova. Najveći incident u Bullsima imao je 1997. kada je na utakmici Minnesote i Chicaga namjerno udario snimatelja Eugenea Amosa nogom u prepone. Zbog tog incidenta suspendiran je na 11 utakmica. Tada su pitali i tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona što misli o tome. “Siguran sam da on u srcu žali zbog tog. Ja sam veliki Rodmanov fan”, rekao je Clinton.

Nakon raspada šampionske momčadi Bullsa 1998. Rodman je postao slobodan igrač. U veljači 1999. potpisao je za Los Angeles Lakerse za koje je odigrao 23 utakmice nakon čega je otpušten. Sezona 1999/00. bila mu je posljednja, odigrao je 12 utakmica za Dallas Maverickse nakon čega se umirovio. NBA karijeru želio je okončati striptizom, ali komesaru NBA lige Davidu Sternu nije se svidjela ideja golog Rodmana u posljednjoj NBA utakmici pa Rodman to nije ni pokušavao, iako je to najavio u jednoj od svojih autobiografskih knjiga.

Rodman u karijeri ima pet NBA naslova, i tek dva All-Star nastupa. Ali trebao je igrati All-Star utakmicu dok je bio u Chicago Bullsima. Međutim, zbog njegovog bizarnog ponašanja treneri ga nisu željeli izabrati. Rodmanov prosjek koševa u karijeri je tek 7,3 uz 13,1 skok u 911 utakmica. Sedam puta zaredom biran je u najbolju obrambenu petorku lige, dvaput je bio najbolji obrambeni igrač. Zabijanje koševa ga nikad nije zanimalo, a njegov osjećaj za skok bio je savršen, kao da je znao gdje će se lopta odbiti, imao je rijetko viđen tajming za skokove. Bio je sjajan u napadačkim skokovima. Ima sedam uzastopnih naslova najboljeg skakača lige. To nije uspjelo ni Billu Russellu kao ni Wiltu Chamberlainu. Jedino Wilt ima više naslova najboljeg skakača lige (11). Zapravo je nevjerojatno da je u 90-ima 201 cm visoki Rodman u tih sedam sezona u kojima je bio najbolji skakač lige imao ove nevjerojatne brojke: 1992. imao je prosjek od 18,7 skokova, 1993. 18,3 skoka, 1994. 17,3 skoka, 1995. 16,8 skokova, 1996. 14,9 skokova, 1997. 16,1 skok i 1998. 15,0 skokova! Posljednji naslov najboljeg skakača lige osvojio je kao 37-godišnjak.

Dennisove ludorije

Dugačak je popis svih ludorija koje je Rodman napravio. Spomenut ćemo samo neke. Bježao je pred bikovima u Pamploni, pojavio se u britanskom celebrity Big brotheru, jednom prilikom dok je igrao za Spurse za naslovnicu uglednog tjednika Sports Illustrated slikao se u uskim prekratkim kožnim hlačicama s papagajem koji mu je bio na desnoj ruci, s psećom ogrlicom oko vrata te sa ženskim korzetom. Naslovnicu je krasio tekst naziva ‘Rare bird’ (Rijetka ptica). Godine 1996. je na promociju svoje druge autobiografske knjige naziva ‘Bad as I wanna be’ (Loš koliko to želim biti) u New Yorku došao kao mladenka, odjeven u vjenčanicu i periku. 2005., na promociju posljednje knjige imena ‘I should be dead by now’ (Već sam odavno trebao biti mrtav) došao je u lijesu. To može učiniti samo Rodman. Tada je rekao: “S obzirom što mi se sve dogodilo u posljednjih deset godina, ja sam uistinu već trebao biti mrtav. Ponašao sam se suludo, išao na divlje tulume. Da sam, uz toliko popijena alkohola, uzimao drogu, danas bih sigurno bio mrtav. Blizu smrti bio sam barem 50 puta. Skakao sam sa zgrade, u automobilu sa stijene. Bio sam u spavaćim sobama sa ženama koje su u moj krevet ulazile s noževima i pištoljima.”

Dennis Rodman bio je nepredvidljiv kao uragan i voljeli ga ili mrzili on je na neki način bio marketinški promotor NBA lige i jedan od najprepoznatljivijih košarkaša u povijesti.

Shaquille O’Neal i Dennis Rodman imaju jednu zajedničku karakteristiku, a to je da su obojica veoma djetinjasti. Shaq nije napravio ni približno toliko gluposti kao Rodman, ali on je uvijek spreman na šalu.

U finalu Istoka 1996. trener Bullsa je na Shaqa postavio Rodmana, koji je odigrao jako dobru obranu na njemu. 1998/99. Rodman i Shaq su nakratko bili suigrači u Lakersima.

Osobni karton

Ime: Dennis
Prezime: Rodman
Rođen: 13.5.1961. u Trentonu, New Jersey
Nadimak: Worm (crv)
Pozicija: Krilni centar
Visina/težina:201 cm/103 kg
Srednja Škola: South Oak Cliff, Dallas
Sveučilište: Southeastern Oklahoma State
Draft: 27. izbor druge runde 1986 (Detroit Pistons)

Statistika

Nagrade i priznanja:

Nba naslovi: 5 (1989., 1990., 1996., 1997., 1998.)
Treća NBA petorka: 2 (1992., 1995)
Prva obrambena NBA petorka: 7 (1989., 1990., 1991., 1992., 1993., 1995., 1996.)
Druga obrambena NBA petorka: 1 (1994.)
Obrambeni igrač godine: 2 (1990., 1991.)
All-Star nastupi: 2 (1990., 1992.)

Bio je potpuno zdrav i spreman za igru po prvi puta od sezone 1994-95. U međuvremenu je imao više ozljeda palca, koljena i trbušnog zida. No to je sada bilo iza njega te je O’Neal uz novoga trenera, Phila Jacksona, postao glavni igrač Lakersa. Jackson, šesterostruki osvajač NBA naslova s Bullsima, naglašavao je značenje obrane i kondicije. Uz sve to Shaq je bio spreman za potpunu dominaciju. I u tome je uspio.

“On je najdominantniji igrač NBA lige“, izjavio je trener Pacersa, Larry Bird nakon što je O’Neal s ostalim Lakersima pobijedio Indianu rezultatom 116-111 u šestoj utakmici NBA Finala koja je donijela Lakersima naslov prvaka.

“On je snažan, jak, može zabiti koš“, rekao je Bird. “Njegov napredak je veoma brz i počinje zabijati iz sve većih udaljenosti od koša. Toliko je dominantan da će Lakersi biti pretendenti na naslov slijedećih nekoliko godina.”

All-Star bek Kobe Bryant imao je nekoliko impresivnih utakmica u svojoj četvroj sezoni u najjačoj ligi svijeta. Postizao je 22.5 poena, 6.3 skoka i 4.9 asista po utakmici. Također je izabran u najbolju obrambenu petorku lige.

Bryant je pokazao da je dovoljno sazrio da preuzima odgovornost pri kraju utakmica. Zabio je pobjednički šut 2.6 sekundi prije kraja u drugoj utakmici polufinala Zapadne konferencije protiv Phoenixa. Nakon toga, u četvrtoj utakmici Finala ubacio je 8 od svojih 28 poena u produžetku, uključujući polaganje za pobjedu.

“On se razvio u status legende s 21 godinom“, izjavio je njegov suigrač Rick Fox nakon pobjede 120-118.

Ali O’Neal je bio snaga koju nitko nije mogao zaustaviti. Predvodio je ligu u broju poena (29.7 po utakmici). Bio je drugi po broju skokova (13.6 po utakmici) i treći po broju blokada (3.03 po utakmici). 8. ožujka, na njegov 28. rođendan Shaq je ubacio 61 poen Clippersima. Također je predvodio Lakerse u nizovima pobjeda od 19, 16 i 11 utakmica.

Podijelio je nagradu za najkorisnijeg igrača All-Star susreta s Timom Duncanom. Uz to je skoro postao prvi igrač koji je jednoglasno proglašen MVP-em regularnog dijela sezone. Dobio je čak 120 od mogućeg 121 glasa za prvo mjesto.

Svoje brojke Shaq je još malo povisio u doigravanju. Prosječno je bilježio 30.7 poena i 15.4 skoka po utakmici. No njegove brojek bile su najviše u Finalu gdje je postizao 38 poena i hvatao 16.8 skokova po utakmici.

Nakon osvajanje naslova Shaq je rezimirao sezonu ovako: “Sada kada imamo jednu titulu moramo početi raditi na drugoj, trećoj, četvrtoj, petoj. To je ono što želimo.”

Ova sezona bila je posljednja za legendarnog Charlesa Barkleya. On je objavio kako nakon zadnje utakmice sezone više neće igrati u NBA. Toga se i držao. Iako je ozlijedio lijevo koljeno tijekom utakmice u Philadelphiji 8. prosinca nije odustao od odigravanja zadnje utakmice. Vratio se na parket u zadnjoj utakmici sezone za Rocketse te je u šest minuta na parketu ubacio 2 poena.

Veliku NBA obitelj napustila su tri člana. Tijekom ove sezone preminuli su Wilh Chamberlain, Bobby Phills i Malik Sealy.