George Mikan

Nitko tko je poznavao Georgea Mikana kao djeèaka nije mogao pretpostaviti da æe taj visoki, nezgrapni, kratkovidni djeèaèiæ jednog dana izrasti u prvu superzvijezdu profesionalne košarke. George (Jure) Mikan roðen je 18. lipnja 1924. u malenom gradiæu Jolietu, pokraj Chicaga.

Posebno se ponosio hrvatskim podrijetlom. Njegovi djed i baka stigli su u Sjedinjene Amerièke Države poèetkom 20. stoljeæa. Živjeli su u selu Vivodini, u blizini Ozlja. Tamo i danas ima Mikana. Georgeovi roditelji Joseph (Josip) i Minnie vodili su tavernu u Jolietu. Vlasnici su bili njegov djed Josip i baka Marija. George je bio jedan od èetvero braæe (tri brata i sestra), i svi su pomagali u obiteljskoj taverni simboliènog naziva Mikan’s Tavern. Kao djeèak George je više vremena provodio u taverni, nego na košarkaškom igralištu. Tada nije bio previše zainteresiran za košarku, više ga je zanimalo sviranje klavira ili bacanje špekula. Tri brata Mikan bili su visoki, ali George se posebno isticao svojom visinom. Kad je imao 11 godina, veæ je bio visok preko 180 cm. U to vrijeme je i osvojio natjecanje u špekulanju u okrugu Will, u Illinoisu.

Georgeova majka Minnie je bila kuharica u taverni i nije imala mnogo vremena za odgoj svoje djece. Zato je tu èesto u pomoæ uskakala baka i brinula se za Georgea, Eda, Joea i njihovu sestru Marie.

George, Ed i Joe znali su igrati košarku u dvorištu obiteljske kuæe u Jolietu, a sudac im je bila njihova temperamentna baka Marija, èiji je nadimak bio Blondie. Ona je uz pomoæ metle sudila njihove košarkaške utakmice. Meðutim, George nije bio ništa posebno u košarci, èak je više talenta pokazivao u baseballu, i to na poziciji pitchera (bacaèa). Ali tada je poèeo rasti.

Upisao je srednju školu Joliet Catholic High School, ali na prvoj godini nije igrao košarku zato jer je bio izbaèen iz momèadi (ista stvar se desila i mladom Michaelu Jordanu 40 godina kasnije). Bio je jedan od 14 igraèa u košarkaškoj momèadi koji su kandidirali za sastav. Na žalost, bilo je samo 12 dresova. Jedno preostalo mjesto ostalo je za posljednja tri igraèa. Meðu tom trojicom bio je i George. Trener Gilbert Burns, koji je bio i sveæenik, primijetio je da George škilji. Tada mu je George rekao da nema naoèale.

“Sine, jednostavno ne možeš igrati košarku s naoèalama”, rekao je Burns.

Srednjoškolski trener je procijenio da kratkovidni George ne može vidjeti bez naoèala i zbog toga ga je izbacio iz momèadi. Nakon završenog prvog razreda srednje škole na igralištu je slomio nogu. Nije mogao normalno hodati gotovo godinu dana.

Nakon godinu dana provedenih u Joliet Catholic High School prebacio se na Quigley Preparatory Seminary u Chicagu, s namjerom da postane sveæenik. Bila je to bakina ideja. Sjemenište je bilo udaljeno sat vožnje od Jolieta. Svako jutro je putovao iz Jolieta u Chicago.

George je igrao utakmice sa sjemeništarcima i bio je glavna zvijezda u momèadi. Osim što je igrao košarku, obeæavao je i u baseballu. Èak su mu i neke profesionalne baseball momèadi nudile da zaigra u manjim ligama (njihovim filijalama). Ali on je odbio sve te ponude. Nekako u to vrijeme je zakljuèio da više ne želi uèiti za sveæenika (da to nije njegov poziv). Jedan od razloga zašto je odustao od sjemeništa bio je grèki jezik. Naime, George je trebao proæi ispit iz grèkog jezika kako bi nastavio daljnje školovanje, ali je na ispitu bio katastrofalan. I tu je bio kraj Mikanovog školovanja za sveæenika.

Iako nije imao gotovo nikakvog iskustva u srednjoškolskoj košarci, Mikanova visina potaknula je interes dvaju katolièkih sveuèilišta u neposrednoj blizini njegovog doma, DePaula i Notre Damea. Na sveuèilištu Notre Dame ponudili su mu probu pod paskom skeptiènog trenera Georgea Keogana i nešto otvorenijeg pomoænog trenera Raya Meyera. Mikan je potpuno podbacio na probi, Keogan nije bio impresioniran i nije mu ponudio stipendiju za Notre Dame.

Ali zato je pomoæni trener Ray Meyer vidio nešto posebno u njemu. Tada je izjavio: “George nije imao dobar dan. Ali to je sluèaj njegovog prebrzog odrastanja kao i èinjenice da nije mnogo igrao u srednjoj školi. Bio je nezgrapan na toj probi. Ono što on treba je malo agilnosti i finese.”

I onda je dva mjeseca kasnije, neobjašnjivom igrom sudbine, Ray Meyer imenovan novim trenerom na sveuèilištu DePaul. U jesen 1941. Mikanu je ponuðena stipendija za sveuèilište DePaul, ponudio mu ju je sportski direktor sveuèilišta Paul Mettei. Namjeravao je studirati pravo i igrati košarku. Odluèio je prihvatiti stipendiju, ali nije imao hrabrosti to reæi baki ili roditeljima, koji su mislili da je on još uvijek u sjemeništu i uèi za sveæenika.

Sveuèilište DePaul odabrao je i zbog blizine obiteljskog doma, a vikendima je pomagao u obiteljskoj taverni. Ali kad je došao na sveuèilište DePaul i vidio novog trenera nije znao što uèiniti.

Ali on je želio visokog mladiæa u prvoj momèadi. Znao je da se u njemu krije veliki potencijal, ali taj potencijal trebalo je svakodnevno usavršavati na treninzima. Kako bi od Georgea napravio kompletnog igraèa, Meyer ga je podvrgnuo iscrpnim treninzima. To je bio jedan od najrigoroznijih trening programa koje je neki sveuèilišni igraè ikad prošao. Tako je dobio potrebnu agilnost i koordinaciju koja mu je nedostajala. Prije nego je uopæe taknuo košarkašku loptu, proveo je sate i sate preskaèuæi uže, trenirajuæi boks. Trener Meyer je pozvao studenticu kako bi Mikana nauèila plesati u nadi da æe poboljšati svoj rad nogu (tehniku nogu). Igrao je jedan na jedan s najnižim suigraèem, zatim je šutirao 250 horok šuteva s desnom rukom, pa 250 šuteva s desnom rukom. Ta vježba danas je poznata pod nazivom Mikan drill.

A rezultati su govorili sami za sebe. Imao je sjajnu karijeru na DePaulu. Postao je trostruki All-American (1944, 1945, 1946). U prosjeku je kroz cijelu karijeru na DePaulu zabijao 19.1 koševa, a s DePaul Blue Demonsima ostvario je omjer 81-17. Iako se u èetrdesetima nije vodila statistika o broju skokova (u NBA ligi uvedena tek u sezoni 1950-51), Meyer kaže kako je George na sveuèilištu imao prosjek od oko 14 skokova. U polufinalu NIT turnira 1945. (National Invitation Tournanment) Rhode Islandu je zabio 53 koša, isto koliko i cijela momèad Rhode Islanda (DePaul je dobio 97-53). Te veèeri su i po tri igraèa Rhode Islanda znali èuvati Mikana, ali niti utrajanje ga nije zaustavilo. 26. ožujka 1945. DePaul je osvojio NIT naslov, u finalu su uz Mikanova 34 koša pobijedili Bowling Green, 71-54. Utakmica se igrala u legendarnom Madison Square Gardenu pred više od 18000 gledatelja. Mikan je imenovan za MVP-a NIT turnira. U to vrijeme NIT je bio najznaèajniji dogaðaj u sveuèilišnoj košarci.

Visoki igraèi (centri) nisu dominirali košarkom u èetrdesetim godinama. Zapravo, èesto su ih obeshrabrivali od igranja košarke. Istu sudbinu doživio je i George Mikan.

Mikan je bio visok 208 cm i imao je 111 kg, danas bi izgledao nizak u usporedbi s najboljim centrima današnjice – 216 cm visokim Shaquilleom O’Nealom i 228 cm visokim Yao Mingom. Ali tada su bila drukèija vremena, i igraèa viših od dva metra bilo je jako malo. Centri su imali oko 2 m ili manje, a Mikan je svojom pojavom pokazao da i centar može biti mobilan, a uz to i odlièan strijelac. S nezaustavljivim horok šutom i oštrim laktovima Mikan je bio gotovo nezaustavljiv. Takoðer je bio èvrst igraè, nije se bojao kontakta. Èak je tri puta bio vodeæi u ligi po broju osobnih pogrešaka. Trener Meyer ga je nauèio da se podjednako dobro služi lijevom i desnom rukom. Takoðer mu je rekao neka šutira samo s jednom rukom, a drugu ruku neka koristi u druge svrhe, tj. neka njegov lakat bude u stanju pripravnosti. Protivnici su se èesto žalili zbog tih laktova. Jednom zgodom je jedan njujorški novinar rekao Mikanu da su ga Knicksi optužili da ih je cijelu utakmicu namjerno laktario. Mikan je bez rijeèi svukao dres i pokazao novinaru sve masnice koje je imao po tijelu.

S naoèalama je izgledao kao knjiški moljac. I bio je. Diplomirao je pravo na sveuèilištu, a takoðer je svirao klavir. Mikan je naoèale nosio zbog kratkovidnosti. Kako je vidio bez njih najbolje je usporedio sljedeæim primjerom: “kao da vozite auto za vrijeme pljuska bez brisaèa – sve vam je zamagljeno.”

U Mikanovo vrijeme reket je bio širok samo 6 stopa (2 metra) i to je omoguæavalo Mikanu da se ukopa ispod koša, èeka loptu od suigraèa, a tada bi s lakoæom poentirao. Zbog njegove superiorne igre èelnici NBA morali su proširiti reket za duplo (sa 6 na 12 stopa) kako bi mu otežali realizaciju.  To ga nije previše zaustavilo, samo mu je malo pao prosjek koševa (sa 28 na 24).

Na sveuèilištu je skinuo toliko lopti iznad obruèa da su zbog njega uveli pravilo blokiranog šuta u silaznoj putanji kako on ne bi zaustavljao sve protivnièke šuteve. Mogao je skoèiti dovoljno visoko da ih zaustavi i u obrani i u napadu. Takoðer je mogao bez problema zakucati, iako to nije èinio za vrijeme utakmica jer se to tada smatralo negospodskim. Osim toga, jedan od razloga uvoðenja ogranièenja vremena napada bila je povijesna utakmica Lakersa protiv Pistonsa koja je završila 19:18, što je najniži rezultat u povijesti lige. Pistonsi su cijelu utakmicu odugovlaèili samo kako lopta ne bi došla u Mikanove ruke.

208 cm visoki Mikan je nakon završenog sveuèilišta bio najzvuènije i najtraženije ime u državi i dvije profesionalne lige su se borile za njega (NBL i BAA). Dvije lige (NBL – National Basketball Association i BAA – Basketball Association of America) su se borile za svoje mjesto na amerièkoj sportskoj sceni, a uz to su imale i dosta financijskih problema. Kada je krenuo u profesionalce, Mikan je odluèio ignorirati BAA ligu te je potpisao za Chicago American Gearse u NBL ligi. Mikan je želio biti bliže domu pa se i odluèio za momèad iz Chicaga. Chicago Stagsi, koji su se natjecali u BAA ligi nisu ga niti pokušavali dovesti u svoje redove, a i jedan od razloga zašto nije potpisao za Stagse bio je novac.

U to vrijeme u BAA ligi samo je nekoliko igraèa zaraðivalo 5000 dolara na godinu. Mikan je odbio Stagse zato što mu nisu mogli platiti 12000 dolara na godinu. A Mikan je vrijedio i više od toga. Ali zato je Maurice White, vlasnik Chicago American Gearsa, pristao platiti taj iznos. Èak mu je ponudio petogodišnji ugovor vrijedan 60000 dolara, što je u to vrijeme bila nezamisliva svota.

U sezoni 1946-47 u NBL-u se natjecalo 14 momèadi, ali najvažnija vijest za ligu bila je dolazak Mikana koji je bio prvi dominantni centar moderne košarke. Debi je imao 1946., Gearsi su gostovali u Oshkoshu, a tamo su ga domaæi igraèi pokušali izbaciti iz takta veæ na samom poèetku utakmice. Mikana je èuvao igraè smiješnog imena Cowboy Edwards, bio je izrazito brutalan pa mu je na utakmici izbio èetiri zuba.

Za Gearse je veæ u prvoj sezoni osvojio naslov ostvarivši prosjek od 16.5 koševa. Ugovor koji je Mikan potpisao s Gearsima bio je neobièno visok, ali to je bio odraz njegove sposobnosti da privuèe navijaèe u dvorane. Mikan je bio istinska velièina u košarkaškim krugovima, ali bio je zabrinut zato jer èelnici Gearsa nisu previše cijenili njegovu ulogu i doprinos koji je ostvario na terenu. Takoðer su se loše odnosili i prema njegovim suigraèima, i njemu je to smetalo.

Sljedeæe sezone vlasnik Gearsa Maurice White povlaèi svoju ekipu iz NBL-a i osniva vlastitu ligu sa 16 klubova, koju je nazvao PBLA (Professional Basketball League of America). Prema Whiteovom planu on je trebao biti vlasnik svih klubova u novoj ligi, svih dvorana kao i cjelokupne zarade koju bi ostvarili. Ali niti Whiteovo bogatstvo ni Mikanova igra nisu mogli poduprijeti tako opsežnu zamisao.

Eksperiment zvan PBLA je trajao samo osam utakmica, a 13. studenog 1947. liga je propala. Mikan je u tih osam utakmica zabio 193 koša (24.1 koša po utakmici), i bio je najbolji strijelac lige. Chicago Gearsi su se sada opet željeli vratiti u NBL, ali to im nije dozvoljeno i svi igraèi Gearsa mogli su potražiti nove klubove. 17. studenog 1947. na zasjedanju èelnika NBL-a Mikan je dodijeljen Minneapolis Lakersima, upravo osnovanoj momèadi. Momèad su kupila dva biznismena iz Minneapolisa – Ben Berger i Morris Chalfen. Oni su zapravo kupili momèad Detroit Gems za 15000 dolara i preselili je u Minneapolis. Gemsi su se natjecali u NBL-u, izdržali su samo jednu sezonu (1946-47) i nakon katastrofalne sezone (omjer 4-40) klub je prodan biznismenima iz Minneapolisa.

Minneapolis je dobio prava na Mikana zbog kupovine Gemsa. Ali Mikanu se nije ostajalo u hladnom Minneapolisu. Zajedno sa svojim odvjetnikom krenuo je u Minneapolis na pregovore. Nakon tri sata pregovora nije postignut nikakav dogovor i Mikan se spremao na avion za Chicago.

Trebalo je odvesti Mikana na aerodrom. Tada se GM Lakersa Max WinterSid Hartman, koji je u to vrijeme bio novinar Minneapolis Star Tribunea, a i prisjetio genijalne ideje. Znao je da ako im Mikan sad ode, da æe ga izgubiti zauvijek. I tako je rekao vozaèu da se izgubi negdje na putu. Vozaè je bio danas je kolumnist u istim novinama. I on se prisjetio tih trenutaka: Vozio sam Mikana do aerodroma po sporednim cestama koje niste mogli naæi na karti.

I vozio ga je tako dugo dok i zadnji avion nije otišao za Chicago. Mikan je bio prisiljen ostati u Minneapolisu još jedan dan, a to je èelnicima Lakersa bilo dovoljno da ga uvjere da potpiše za Lakerse, što je on i uèinio. Potpisao je za 12000 dolara na godinu.

Mikan se Lakersima pridružio u petoj utakmici sezone, igrali su u gostima protiv Sheboygana i dinastija je tada poèela. Te sezone osvojili su NBL naslov i Mikan je dokazao da je vrijedan svakog dolara koji su u njega uložili. Prosjeèno je zabijao 21.3 koš, i bio je proglašen za MVP-a lige (svih 240 glasaèa je glasovalo za njega). Ali taj MVP naslov NBA liga ne priznaje jer je Mikan tada igrao u NBL-u. Trener Lakersa bio je John Kundla, a uz Mikana glavni igraèi momèadi bili su krilo Jim Pollard i playmaker Herm Schaefer.

Konkurentska BAA liga je znala da nema šanse da Mikan zaigra u njihovoj ligi, pa su se odluèili na pametan i razuman potez. Nagovorili su vlasnika Lakersa Bena Bergera da se prikljuèi njihovoj ligi, a on je pristao. Razlog za odlazak u BAA ligu bio je jednostavan. BAA je imala bolje dvorane koje su bile smještene u velikim gradovima (New York, Boston, Philadelphia, Chicago), dok su u NBL-u igrali najbolji igraèi, ali je veæina klubova bila u malim gradovima.

I tako su prije poèetka sezone 1948-49 èetiri najbolje momèadi u NBL-u (Fort Wayne, Rochester, Indianapolis i Minneapolis) prešle su u konkurentsku BAA ligu. BAA je osnovana 1946., a osnovali su je vlasnici hokejaških momèadi koji su ujedno bili i vlasnici dvorana u kojima su te momèadi nastupale. Njihov glavni cilj bio je popuniti mjesta u njihovim dvoranama izmeðu hokejaških utakmica, ali san je bio s vremenom stvoriti jaku ligu s mnoštvom gledatelja. S gubitkom èetiri najbolje momèadi NBL se poèela polako gasiti.

Te sezone Rochester Royalsi i Minneapolis Lakersi su se borili za najbolju poziciju u Zapadnoj diviziji. Na kraju je Rochester imao jednu pobjedu više od Minneapolisa. Iako su imali drugi najbolji omjer lige, Lakersi su potkraj sezone sve bolje igrali. Mikan je bio najbolji strijelac lige sa 28.3 koševa, a u toj sezoni pružio je neke fantastiène partije: 22. veljaèe New York Knicksima zabio je 48 koševa. Èetiri dana kasnije, Baltimore Bulletsima ubacio je 53. Petnaest dana kasnije opet je Knicksima utrpao porciju koševa (51 koš), a šest dana kasnije Rochester Royalsima ubacio je 46 koševa. S obzirom na eru u kojoj je igrao, takvi uèinci jednostavno su neponovljivi.

U playoffu Lakersi u polufinalu pobjeðuju Rochester 2-0, a u finalu igraju s Washington Capitolsima, koje je vodio legendarni Red Auerbach. Lakersi su u finale ušli silovito i poveli 3-0, Mikan u te tri utakmice zabija 42, 10 i 35 koševa. Èetvrtu utakmicu su izgubili, a Mikan je slomio zapešæe, ali je svejedno ubacio 27 koševa. U petoj Mikan igra s gipsom na ruci i ubacuje 22 koša, Lakersi opet izgubili. U šestoj Mikan zabija 29 koševa i Lakersi osvajaju prvi naslov BAA prvaka. U 10 utakmica doigravanja Mikan je imao prosjek od 30.3 koševa po susretu.

Sljedeæe sezone BAA mijenja naziv u NBA (National Basketball Association), a to ime nosi i danas. Lakersi su u odnosu na prethodnu sezonu bili ojaèani s tri mlada igraèa, krilo Verna Mikkelsena i bekove Slatera Martina i Buda Granta. U finalu Lakersi igraju protiv Syracuse Nationalsa. Nationalsi su u finalu imali prednost domaæeg terena, ali su Lakersi unatoè tome pobijedili u gostima. Natsi su pobijedili u drugoj utakmici, a onda su Lakersi dobili sljedeæe dvije utakmice. Petu je dobio Syracuse, a u šestoj utakmici Mikan sa 40 koševa odvodi Lakerse do drugog naslova.

Sljedeæe sezone (1950-51) Lakersi su opet bili favoriti za naslov, a sezonu su završili sa 44 pobjede i 24 poraza, najbolje u ligi. U playoffu u finalu Zapada èekali su ih stari znanci iz Rochestera. Iako su Lakersi poveli 1-0, sljedeæa tri dvoboja pripala su Royalsima, koji su kasnije u finalu pobijedili New York i osvojili prvi naslov prvaka. Prvi put se desilo da Mikan nije osvojio naslov prvaka, ali bolje od toga nije moglo jer je protiv Rochestera Mikan ozlijedio nogu.

U sezoni 1951-52 Lakersi su ušli bez veæih promjena u momèadi. Liga je pokušala zaustaviti dominaciju Mikana tako što su proširili reket, ali njemu to nije smetalo. To ga je uèinilo još svestranijim igraèem. Lakersi opet osvajaju NBA naslov, ovaj put u finalu su pobijedili New York Knickse u sedam utakmica.

U sezoni 1952-53 Mikanov prosjek koševa poèeo je polako opadati, ali još uvijek je bio meðu najboljim strijelcima lige (20.6 koševa). U NBA finalu Lakersi opet igraju s New Yorkom i pobjeðuju u pet utakmica.

U sezoni 1953-54 Mikan je odveo Lakerse do još jednog naslova, treæeg uzastopnog i petog u šest sezona. U finalu su pobijedili Syracuse u sedam utakmica, i nakon toga Mikan je iznenadio košarkaški svijet odlukom o odlasku u mirovinu. Povukao se samo nekoliko mjeseci prije navršenog 30 roðendana. Dinastija Minneapolis Lakersa – pet naslova u šest godina – završila je s njegovom mirovinom.

Najvažnije od svega, zbog stalnih putovanja s Lakersima postao je stranac u vlastitoj kuæi.

“Jednog dana došao sam kuæi i uzeo u ruke mog drugog sina Terryja, a on je poèeo plakati” rekao je Mikan, “bojao me se, zato jer nije znao tko sam. To mi je slomilo srce.”

Osim obiteljskih razloga, razlozi za odlazak u mirovinu bili su i zdravstveni. Nakon desetak godina konstantnih primanja udaraca na košarkaškom terenu njegovo tijelo to više nije moglo izdržati i mirovina je bila evidentna. Osim toga, popis ozljeda koje je doživio u profesionalnoj karijeri zaista je podugaèak: èak deset lomova kostiju (obje slomljene noge, slomljeni nos, slomljeno desno zapešæe, slomljeni nos i tri slomljena prsta) te je zaradio 166 šavova.

Nakon godinu dana opet se zaželio košarke i zaigrao je u sezoni 1955-56. Ali više to nije bio onaj stari George i nakon 37 utakmica (prosjek 10.5 koševa i 8.3 skokova) definitivno se oprostio.

Nakratko je trenirao Lakerse u sezoni 1957-58, a tada je postao odvjetnik u Minneapolisu. Nakon umirovljenja palo je i zanimanje za utakmice Lakersa. To je i jedan od razloga zašto je tadašnji vlasnik Lakersa Bob Short odluèio preseliti momèad u Los Angeles.

1967. vratio se košarci kao komesar u novoosnovanoj ABA ligi (American Basketball Association). Uveo je novost u ABA ligu – šarenu loptu (crveno-bijelo-plavu). Nakon dvije godine dao je otkaz na mjesto komesara zato jer se ured ABA lige selio iz Minneapolisa u New York. A on je u Minneapolisu imao svoj odvjetnièki ured, a takoðer je kupovao i renovirao stare zgrade. Ušao je i u izbornu utrku za Kongres kao republikanac, ali je tijesno izgubio.

Opet se u košarku vratio sredinom osamdesetih godina kada je uspješno lobirao za novu franšizu u Minneapolisu (Minnesota Timberwolves). 1993. postao je vlasnik hokejaške momèadi Chicago Cheetahs, ali ta momèad je trajala samo dvije sezone.

Od 1949. do 1954. Mikan je bio u najboljoj petorci lige. Odigrao je èetiri All-Star utakmice, od 1951 do 1954. 1952 proglašen je za MVP-ja All-Star utakmice, zabio je 26 koševa uz 15 skokova. Nagrada za MVP-a službeno se dodjeljuje od sezone 1955-56, tj. od njegove posljednje sezone. Da se tada birao MVP, on bi bio izabran za MVP-a svake godine. Bio je fantastièan igraè, od prosjeènih momèadi stvarao je pobjednièke momèadi. Igraè koji je suigraèe èinio boljima.

Koliko je bio popularan najbolje oslikavaju sljedeæi primjeri. Mikan je bio prva superzvijezda lige i prvi igraè koji je dobio golem publicitet u medijima. Pojavljivao se na naslovnicama èasopisa, na poleðini nacionalnih èasopisa reklamirao je pivo i žvakaæe gume. O njemu se raspravljalo u TV dokumentarcima. Bio je jedini igraè kojeg je svatko želio dodirnuti.

“George je promijenio košarku
” rekao je Bud Grant, njegov suigraè, a kasnije dugogodišnji trener NFL momèadi Minnesota Vikings “Igrao sam s mnogima, i trenirao mnogo velikih igraèa. Ali moram reæi da je George Mikan bio najveæi natjecatelj kojeg sam ikad vidio u bilo kojem sportu. Prouèavao sam Georgea prije nego što sam shvatio da æu jednog dana biti trener, i bio je izvanredan. Igrao je ozlijeðen. Igrao je i kada noæ prije nije spavao jer smo imali takav raspored putovanja. I uvijek je igrao samo u jednoj brzini  najvišoj.”

Ali ništa od toga ne može predoèiti njegovu neizmjernu velièinu kao natpis u New Yorku poèetkom pedesetih godina. Kada su Lakersi gostovali u New Yorku na oglasnoj ploèi legendarnog Madison Square Gardena utakmica je bila najavljena natpisom:George Mikan vs. Knicks“.

Mikan se rado prisjeæao tog dogaðaja: “Jedne veèeri išli smo prema Gardenu, gdje smo trebali igrati protiv Knicksa, pogledao sam na oglasnu ploèu, a gore je pisalo George Mikan vs. Knicks. Rekao sam da to nisu trebali napisati. Kako god bilo, ušli smo u svlaèionicu, a deèki su me zafrkavali, nitko se nije preodijevao. Upitao sam što se dogaða. Rekli su da sam dobio publicitet jer sam na oglasnoj ploèi te da izaðem sam igrati protiv njih. Neko vrijeme su se zafrkavali, a onda ipak odluèili krenuti sa mnom.”

George Mikan igrao je u skladu s time. Protivnici ga nisu mogli zaustaviti, a on je dotad neviðenu visinu spajao s vještim kretnjama na mjestu centra. Bio je neizmjerno popularan igraè u vrijeme kad je košarkaška utakmica mogla privuæi tek par tisuæa navijaèa. Zato su dvorane bile dupkom pune kad bi sa svojim Lakersima gostovao u drugim dvoranama.

Zbog njegove velike popularnosti NBA liga ga je èesto slala na utakmice dan ranije kako bi promovirao igru.

“U tim danima” prisjeæao se Mikan. “Vlakom ili avionom došao bih dan ranije kako bi promovirao igru. Odvezli bi me u hotel i ja bih obavio brojne intervjue s novinarima, sve u smislu promoviranja košarke.”

Umjesto današnjih superluksuznih dvorana sa svim moguæim èudima tehnologije, tada se igralo u malim, èesto zagušljivim dvorana koje ponekad nisu niti bile predviðene za košarkaške utakmice. Koliko god bio popularan u Americi, Mikan u nekim dvoranama baš i nije bio omiljen. Èesto su na njega bacali brojne predmete. Kad su igrali u Rochesteru prema njemu je doletio ogromni nož, a u Fort Wayneu radijatorsko rebro.

Mikan se èesto puta znao sjetiti kako je proveo neke prilièno smrzavajuæe (prohladne) trenutke u Sheboyganu. Za vrijeme utakmice vani je bila velika snježna meæava.

“U dvorani su imali vrata odmah ispod koša”
rekao je Mikan. “Jedan put sam za vrijeme utakmice projurio kroz ta vrata i izletio van na snijeg. Vrata su se nakon toga sama od sebe zatvorila i morao sam èekati nekoga da ih otvori s unutarnje strane.”

Osim radijatorskog rebra u Fort Wayneu domaæi navijaèi su imali i druge zanimacije. Oko terena je bio zid od cigli koji je bio oko 50 cm udaljen od aut linije. Taj zid je odjeljivao navijaèe od terena.

“Kad smo moji suigraèi i ja izlazili na teren, jedna gospoða veæ je u ruci imala pripremljenu torbicu. I onda bi vas udarila s torbicom, udarila bi vas dosta snažno.”

U Syracuseu je takoðer bilo burno. Domaæi navijaèi su imali dva zadatka tijekom zime: izbjeæi smrzavanje i uznemiriti gostujuæe momèadi.

Mikan je o tom dogaðaju rekao: “Tamo smo imali mnogo neugodnih trenutaka. Njihovi navijaèi su bili stvarno grubi. Ali takvi trenuci su samo pomogli stvaranju zajedništva meðu igraèima. Svi igraèi Minneapolis Lakersa su se meðusobno odlièno slagali, i to zajedništvo je igralo veliku ulogu u uspjehu Minneapolis Lakersa.”

Mikan je bio fantastièan igraè, od prosjeènih momèadi stvarao je pobjednièke momèadi. Igraè koji je suigraèe èinio boljima.

“Imao je široko tijelo i teško ga se moglo zaobiæi”
rekao je Slater Martin, playmaker u pobjednièkoj dinastiji Lakersa koji je Mikana èesto opskrbljivao loptama “Dodavao sam mu loptu kad god sam bio u prilici. Samo bi mi rekao: Daj mi loptu i makni mi se s puta.”

Mikan je izvan terena bio dobrièina, osoba koju bi svaki èovjek htio za prijatelja. Ali u igri nije imao popusta prema nikome, pa tako ni prema roðenom bratu. Jedna od njegovih žrtvi bio je i njegov brat Ed, 203 cm visok centar koji je šest sezona proveo meðu profesionalcima. I baš je Ed imao nezahvalnu zadaæu èuvati Georgea kad su njihove momèadi meðusobno igrale. Nakon utakmice zajedno su otišli u tavernu koju su vodili njihovi roditelji. Ed je bio sav u modricama, imao je posjekotinu iznad oka i ogrebotine po licu. Majka, koja je Georgea zvala Georgie (Jurica), upitala ga je: Georgie, zašto si tako prebio brata?

On joj je odgovorio: Mama, da si i ti bila tamo, i tebe bih takoðer prebio.

1950. godine, u anketi Associated Pressa proglašen je za najboljeg košarkaša prve polovice dvadesetog stoljeæa.

U Hall of Fame primljen je 1959., kao èlan originalne klase.

Može se reæi da je jedan od najzaslužnijih što Lakersi nisu mijenjali nadimak nakon preseljenja u Los Angeles 1960.

Bill Sharman
, koji je igrao protiv Mikana u NBA ligi i kasnije bio trener Los Angeles Lakersa smatra da je Mikan uvelike zaslužan što su Lakersi zadržali taj nadimak kad su se preselili u Los Angeles 1960. (unatoè èinjenici da u Kaliforniji gotovo da i nema jezera).

“Uglavnom zbog Mikana i njegove reputacije, a i prvenstava koje je osvojio, èelnici Lakersa smatrali su da trebaju zadržati taj nadimak i reputaciju” rekao je Sharman.

Mikan je otišao u mirovinu 1956., a sadašnji vlasnik Lakersa Jerry Buss nazvao ga je èovjekom koji je otvorio put buduæim superzvijezdama Lakersa – Elginu Bayloru, Jerryju Westu, Wiltu Chamberlainu, Kareemu Abdul-Jabbaru, Magicu Johnsonu, Shaquiellu O’Nealu i Kobeu Bryantu.

“Iskreno reèeno, bez Georgea Mikana Los Angeles Lakersi ne bi bili momèad kakva su danas” rekao je Buss.

Iako je vlasnik Lakersa Jerry Buss ovom izjavom uputio veliki kompliment Mikanu, ipak ostaje pitanje zašto mu nije umirovio dres ako je imao tako visoko mišljenje o njemu. Pod svodom Staples Centra vise dresovi velikana Lakersa: Wilta Chamberlaina (#13), Elgina Baylora (#22), Gaila Goodricha (#25), Magica Johnsona (#32), Kareem Abdul-Jabbara (#33), Jamesa Worthyja (#42) i Jerryja Westa (#44). A Mikanovom dresu ni traga. Vlasnik Lakersa to je objasnio na zanimljiv naèin: Mikan je jedan od velikana ove igre, ali umirovljeni dresovi se odnose samo na igraèe koji su igrali u Los Angeles Lakersima.

A oni zaboravljaju da je George Mikan jedan od najzaslužnijih što Lakersi uopæe postoje. Izgleda da to èelnicima Lakersa uopæe nije važno. Iako mu nisu umirovili dres, ipak su mu se na neki naèin odužili.

Trebalo im je dosta vremena, i 2002. Lakersi su se odužili svom prvom velikanu, ali mu nisu umirovili dres. Pod svodove Staples Centra podigli su dvije zastave u èast starih Minneapolis Lakersa – jedna za pet naslova koje su osvojili u Minneapolisu, a druga zastava iskazuje poèast Mikanu i njegovim suigraèima iz Minneapolis Lakersa.

I grad Minneapolis odao mu je poèast. 2001. na poluvremenu utakmice izmeðu Timberwolvesa i Lakersa održana je sveèanost na kojoj je otkrivena njegova bronèana skulptura. Ta statua danas se nalazi u središtu Minneapolisa, ispred dvorane Target Center i prolaznike svakodnevno podsjeæa na zlatno doba košarke Minneapolisa.

Mikan je umro 2. lipnja 2005. u rehabilitacijskom centru u Scottsdaleu, u Arizoni. Imao je 80 godina, 18. lipnja napunio bi 81 godinu. Njegovo zdravlje posljednjih je godina bilo dosta narušeno, bolovao je od dijabetesa, a prije pet godina zbog iste bolesti morali su mu amputirati desnu nogu ispod koljena. Takoðer je imao problema s bubrezima i proteklih pet godina tri puta tjedno provodio je na hemodijalizi. Iza sebe je ostavio brojnu obitelj, suprugu Patriciu (s kojom je bio u braku 58 godina), sinove Larryja, Terryja, Patricka i Michaela, kæeri Trishu i Maureen, kao i brojne unuke i praunuke.

Kad je èuo za Mikanovu smrt, Shaquille O’Neal odluèio je uèiniti veliku gestu. Ponudio se da plati Mikanov sprovod buduæi da si njegova obitelj to nije mogla priuštiti. Zaista plemenita gesta velikog Shaqa. Posljednjih godina Mikan je dobivao mirovinu od 1700 dolara mjeseèno, a veæinu svojih trofeja morao je prodati zbog neimaštine.

Upravo je Mikan bio jedan od glavnih zagovaratelja veæih mirovina igraèima koji su igrali prije 1965. godine, ali liga se na takve zahtjeve uvijek oglušila. Mikan je jednom rekao da su se igraèi njegove generacije osjeæali «kao da diljem Sjedinjenih Država putuju u zatvorenim vagonima.» U tome je bio potpuno u pravu.

NBA igraèi koji su igrali u ligi prije 1965. sve do 1988. nisu dobivali nikakvu mirovinu. A mnogi od njih su jedva spajali kraj s krajem. Tada je unija igraèa odredila da se igraèima koji su igrali prije 1965. dodijeli 200 dolara mjeseèno. Igraèi koji su igrali nakon 1965. dobivali su dvostruko veæi iznos.

Mikan je utjecao na košarkašku igru više nego bilo koji drugi igraè u povijesti. Zbog njega su se mijenjala pravila, bio je glavna atrakcija lige, ljudi su samo zbog njega dolazili na utakmice. Ali što mu to sad vrijedi kad nije uspio u svom naumu da liga poveæa mirovine bivšim igraèima. I za sve svoje uspjehe u košarci dobivao je bijednih 1700 dolara na mjesec. A liga danas zaraðuje milijune dolara od marketinga i daje ogromni novac neprovjerenim srednjoškolcima i sumnjivim Europljanima, a svih ovih godina nisu mogli poveæati mirovine bivšim igraèima, nešto za što je George Mikan svih ovih godina neuspješno lobirao. I zbog toga se on danas okreæe u grobu. A najtužnije od svega je što ga uopæe nije platio vlastitim novcem.

OSOBNI KARTON:
Ime i prezime: George Mikan
Roðen: 18. srpanj 1924.
Pozicija: Centar
Visina: 208cm
Težina: 111 kg
Sveuèilište: De Paul

[embed:http://www.youtube.com/watch?v=8xEoCsDKXPo]