Maurice Stokes

Većina ljubitelja košarke vjerojatno nikad nije čula za Mauricea Stokesa, centra Cincinnati Royalsa, kao ni za njegovog najboljeg prijatelja Jacka Twymana. To nije ništa neobično, budući da su ta dva briljantna igrača igrala sredinom 50-tih godina i početkom 60-tih godina i bili su veoma cijenjeni igrači u NBA ligi. Svi oni koji su imali sreću upoznati Mauricea Stokesa reći će vam da je bio nezaboravna, i jednostavnim rječnikom rečeno, izvanredna osoba. Bio je tako hrabar, tako ljubazan, tako odlučan u želji da pobijedi u nepobjedivoj bitci da nikad nije popustio u svojoj predanosti prema cilju.

Priča koja nosi poruku prijateljstva, odanosti i hrabrosti
Maurice Stokes i Jack Twyman odrasli su u Pittsburghu, gradu koji je poznat po mnogobrojnim čeličanama. Jack Twyman bio je sin poslovođe u čeličani, a Maurice Stokes sin radnika koji je lijevao kalupe u čeličani. Stokes i Twyman su igrali jedan protiv drugog u srednjoj školi, Twyman za Centralnu katoličku školu, a Stokes za Westinghouse, s kojom je i osvojio državni naslov 1951. Također su zajedno igrali u ljetnim košarkaškim ligama u Mellon parku u Pittsburghu, ali u to vrijeme nisu bili baš osobito dobri prijatelji. Bili su različite rase (Stokes crnac, a Twyman bijelac) i išli su u različite srednje škole. Nakon srednje škole svaki je krenuo na svoju stranu, Stokes na sveučilište St. Francis, a Twyman na sveučilište u Cincinnatiju. Na malenom sveučilištu St. Francis Stokes je 1955. godine imenovan najkorisnijim igračem NIT turnira u New Yorku, iako je njegova momčad stigla tek do polufinala (u utakmici koju su izgubili u produžetku od sveučilišta Dayton, Stokes je imao nevjerojatna 43 koša i 19 skokova). Iako je bio visok tek 201 cm, igrao je centra i krilnog centra. Na sveučilištu je imao prosjek od 22 koša i 24 skoka po utakmici. “Prvi veliki, atletski krilni centar“, rekao je Bob Cousy mnogo godina kasnije. “Bio je kao Karl Malone, samo s više finese“.

Nakon završenog sveučilišta bio je jako tražen. Tražili su ga u NBA ligi te Harlem Globetrottersi i neke industrijske momčadi. Rochester Royalsi (današnji Sacramento Kingsi) izabrali su ga u prvoj rundi drafta 1955. kao drugi izbor. Te iste godine Rochester Royalsi na draftu biraju i njegovog poznanika Jacka Twymana, sjajnog strijelca na sveučilištu u Cincinnatiju. Sjeli su u auto i zajedno se odvezli u rookie kamp u New Yorku, ali tada još nisu bili bliski prijatelji. Dva rookieja odmah su unijela dašak osvježenja u posrnulu franšizu, koja se prije sezone 1957-58 preselila iz Rochestera (mjesto na sjeveru savezne države New York) u Cincinnati.

Iako je Twyman bio vrhunski strijelac, ipak je Stokes bio predodređen za uspjeh u NBA ligi. Ne sjećamo se kad je neki rookie imao takav fenomenalan debi: 32 koša, 20 skokova i 8 asistencija. To mogu samo najveći igrači. Kako li je samo odigrao u rookie sezoni: prosječno je zabijao 16.8 koševa, uz 16.3 skokova (drugi najbolji skakač lige, ispred njega je bio jedino Bob Pettit), što je bilo i više nego dovoljno da osvoji titulu rookieja godine. Iako je igrao centra i krilnog centra, u prosjeku je bilježio 4.9 asistencija po utakmici. Također je izabran u drugu momčad All-NBA, a odličnim igrama izborio je i nastup na All-Star utakmici, na kojoj je za 20 minuta dao 10 koševa uz odličnih 16 skokova. Druga sezona bila mu je najbolja u karijeri. Bio je najbolji skakač lige sa 17.4 skokova, te treći asistent lige sa 4.6 asistencija po utakmici. Podatak da je u istoj sezoni bio najbolji skakač i treći asistent lige zaista je vrijedan poštovanja. Samo su on i Wilt Chamberlain jedini u povijesti NBA lige bili najbolji skakači i među prva tri asistenta lige (Wiltu je to još uspjelo u sezoni 1966-67). Wilt je sezonu poslije bio najbolji skakač i asistent lige i možemo sa stopostotnom sigurnošću reći da više nikad nećemo vidjeti igrača koji će u istoj sezoni biti najbolji skakač i asistent lige. U sezoni 1957-58 Stokes je bio treći u skokovima (18.1) i opet treći u asistencijama (6.4), a u prosjeku je zabijao 16.9 koševa. Bio je nevjerojatno elegantan i dosljedan igrač. U tri sezone koliko ih je odigrao u NBA ligi, imao je prosjek od 16.4 koševa, 17.3 skokova i 5.3 asistencija po utakmici. I sve to u samo 202 utakmice. Također je tri puta izabran na All-Star utakmicu te je tri puta biran u All-NBA drugu momčad.

Kao što se kasnije ispostavilo, sve što je Stokesu falilo, bila je sreća. U posljednjoj utakmici regularnog dijela sezone koju su njegovi Cincinnati Royalsi igrali u Minneapolisu protiv Lakersa dogodio se jedan od najtragičnijih događaja u povijesti NBA lige. Dogodilo se to 12. ožujka 1958. i taj tragični događaj je zauvijek promijenio živote Mauricea Stokesa i Jacka Twymana. Dok je pokušavao uhvatiti jednu loptu ispod obruča, nezgodno je pao i snažno glavom udario u pod. Tako snažno da je najmanje tri minute ležao u nesvijesti. Došao je k svijesti uz pomoć mirišljavih soli i vratio se natrag u utakmicu. Dva dana kasnije bio je sa suigračima u vlaku koji ih je vozio u Detroit na prvu playoff utakmicu protiv Pistonsa. 15. ožujka 1958. Royalsi su igrali prvu playoff utakmicu i Stokes, koji nije pokazivao nikakve posljedice od prethodnog pada na glavu tri dana ranije, je u toj utakmici zabilježio 12 koševa i 15 skokova. Royalsi su izgubili od Pistonsa sa 7 koševa razlike, 100-93. Odmah nakon te utakmice momčad je čekala avion za Cincinnati, gdje se sljedeće večeri trebala igrati druga utakmica protiv Pistonsa. Dok su čekali avion, Maurice je počeo povraćati. Ali razbolio se još jedan igrač, i tada su svi posumnjali da su se otrovali hranom. Dvadesetak minuta nakon što je avion krenuo Maurice je opet počeo povraćati i to nije nikako moglo prestati.

“Sjedio sam u prednjem dijelu aviona, a Stokes je bio negdje u srednjem dijelu aviona” prisjetio se Twyman. “Nosio je kaput od tvida, i počeo se znojiti i povraćati. Cijelo je vrijeme bio u nesvijesti. Njegov kaput i odjeća su bili tako mokri, kao da ih je netko upravo izvadio iz bazena.” Kada je avion sletio u Cincinnatiju, kola hitne pomoći već su čekala na aerodromu. Stokesa, koji je još uvijek bio u nesvijesti, odvezli su u bolnicu gdje je primio posljednje pomasti po kršćanskom obredu.  Njegovi suigrači bili su zabrinuti; gledati snažnog čovjeka od 24 godine koji na neobjašnjiv način leži u bolničkom krevetu bilo je zbunjujuće. Ali ne pretjerano zbunjujuće, mislili su. Maurice je bio premlad i prejak. Vratit će se on. Ali njegovi suigrači nisu mogli znati da će pasti u komu.

Sljedeće noći momčad je izgubila drugu utakmicu od Detroita i sezona je za Royalse bila završena budući da se u prvom krugu playoffa igralo na dvije pobjede. Samo pet mjeseci prije toga momčad se iz Rochestera preselila u Cincinnati tako da su neki igrači još uvijek živjeli izvan grada. Svi su živjeli izvan Cincinnatija. Svi, osim Jacka Twymana. On je živio u Cincinnatiju.

Dva tjedna nakon tog nesretnog događaja Maurice još uvijek nije došao k svijesti. Gotovo šest mjeseci je ležao u komi, liječnici nisu niti očekivali da se probudi iz kome. Na njihovo iznenađenje jednog je dana počeo micati očne kapke. Liječnici su u početku dijagnosticirali encefalitis (upalu mozga) – virusni poremećaj, ali kasniji testovi su pokazali da je zbog udarca glavom u pod u Minneapolisu njegov mozak počeo oticati, a vožnja avionom još je dodatno pogoršala njegovo stanje. Liječnička dijagnoza na kraju je bila: post-traumatska encefalopatija, rijetka virusna bolest koja zahvaća centar za kontrolu pokreta u mozgu. Nakon što se Maurice probudio iz kome spoznao je strašnu istinu: bio je potpuno paraliziran. Paraliza je bila tako snažna da je utjecala na njegov govor, nije mogao govoriti. Jedini način komunikacije bio je  treptanje očima. Ali najvažnije od svega, imao je bistar um.

Jedan od prvih ljudi koji su posjetili Stokesa u bolnici bio je upravo Jack Twyman. Zanimljivo je kako su Stokes i Twyman u početku komunicirali. Nakon što se probudio iz kome mogao je micati samo očne kapke. Oni su razvili metodu komunikacije u kojoj je Stokes treptanjem pokazivao slova abecede.

Iz Pittsburgha je došla i majka Mauricea Stokesa. Tada je još uvijek bio u komi i nije se znalo kakvo će biti njegovo stanje. Ležao je u bolnici bez zdravstvenog osiguranja, bez mirovinskog osiguranja, trebalo je platiti mnogo računa, a Maurice je imao samo 9000 dolara u banci, a nitko nije imao pristup tim novcima. Stokesova obitelj nije mogla platiti te silne račune i Twyman je obećao njegovoj majci da će se on pobrinuti za sve. Tako je i bilo. Jack Twyman je u potpunosti ispunio svoje obećanje. Twyman je pametno zaključio da Stokes zaslužuje radničku kompenzaciju pa je u tu svrhu unajmio odvjetnika Waltera Bealla. Maurice je, ipak, zadobio ozljedu na radu. Budući da je bio stanovnik savezne državne Ohio, strategija je bila da se uputi molba državi da Maurice dobije radničku kompenzaciju. Bitka da se dobije kompenzacija bila je iscrpljujuća i naporna, ali je na kraju dobivena. I dok su  tim novcem podmireni mnogi troškovi, još su mnogi trebali biti plaćeni. Još je trebalo skupiti mnogo novaca. Budući da Stokesova obitelj nije mogla plaćati račune koji su se gomilali, svi su se složili da Twyman postane zakonski skrbnik Mauricea Stokesa. “Trebale su se donijeti odluke” rekao je Twyman,” i nitko nije bio tu da ih donese osim mene. Mauriceovi roditelji bili su stari, i nisu mogli veoma često putovati iz Pittsburgha u Cincinnati.”

Jack Twyman tada nije znao da će ta odgovornost koju je preuzeo na sebe trajati 12 godina. Svi su mislili da će Mauriceu jednog dana biti bolje. Twyman je imao obavezu prema Mauriceu, i tu dužnost je obavljao na najbolji mogući način. Njihovo prijateljstvo je bilo veoma snažno, zasigurno i zbog same situacije, ali više zbog osoba koje su bile u to uključene. Pojavile su se dvije izrazite osobnosti i rezultat toga je bilo uzajamna i iskrena sklonost te poštovanje. Jack Twyman je bijelac. Maurice Stokes je crnac. U tadašnjim vremenima rasne segregacije i diskriminacije takva prijateljstva nisu bila uobičajena i ljudi su znali biti veoma okrutni. Ali njima to nije bilo važno. Jack Twyman je imao obavezu. Imao ju je i Maurice Stokes.

U tih 12 godina Twyman je gotovo svakodnevno posjećivao bolesnog prijatelja, proveo je bezbrojne sate uz njegovo uzglavlje, iako je i sam imao obitelj. Ako Twyman nije mogao doći, tada bi došla njegova žena Carole. U tih 12 godina Maurice Stokes nikada nije imao loš dan, nikada se nije zapitao: Zašto se baš meni to moralo dogoditi? Ljudi bi došli u bolnicu da ga ohrabre i razvesele, ali tada bi on njih uveseljavao. To je čovjek koji nikada nije propustio glasati na izborima, bez obzira kako oni mali bili. Bio je u sve uključen. Mnogo je čitao, pratio je sve aktualne događaje, pratio je sport. Također je volio glazbu, osobito klasičnu. Slušao je i komične albume Billa Cosbyja. Cosby je saznao za to i od tada je često posjećivao Mauricea.

Maurice je silno želio poboljšati svoje zdravstveno stanje, pa je tako svako jutro imao napornu i bolnu fizikalnu terapiju, a svako poslijepodne govorne i radne terapije. Iako je Stokes svakodnevno išao na terapije, njegov oporavak bio je veoma spor. Isprva se mogao samo smijati, nakon toga je naučio kimati glavom. S vremenom je ponovno stekao sposobnost da proizvede neke zvukove, i počeo je micati mišiće ruku u dovoljnoj mjeri da se može sam hraniti ili pak pisati na specijalnom pisaćem stroju koji mu je darovao IBM.

Dvanaestogodišnji dječak je doveden u bolnicu u kojoj je bio i Maurice. Dječak je slomio vrat nakon skoka u bazen. Bio je paraliziran, odustao je od svega, nije želio dalje živjeti. Bolničko osoblje upoznalo ga je Mauriceom i njih dvoje su se sprijateljili. Dječak se promijenio. Pet godina kasnije Jack Twyman je držao govor u lokalnoj srednjoj školi i taj dečko (sada više nije bio dječak) je došao do njega. Pokušavao je hodati sa uređajem koji mu je pričvršćivao noge, ali ipak je hodao. Rekao je Jacku da je on taj dečko koji je stradao nakon skoka u bazen. “Danas ne bih bio živ da nisam susreo Mauricea” rekao je.

Mauriceova bolnička soba uvijek je bila puna ljudi koji su ga posjećivali, bilo da su to bili njegovi suigrači, bolničko osoblje ili prijatelji. Oscar Robertson, njegov nesuđeni suigrač koji nikad nije zaigrao s Mauriceom, i koji je u ligu došao dvije godine nakon njegove nesreće, također je postao njegov dobar prijatelj. Na kraju, Oscar je pratio Jacka Twymana u čarteru koji je išao u Pennsylvaniju i koji je prevozio lijes Mauricea Stokesa. Kad je Stokesa došao posjetiti Dolph Schayes, njegov rival iz igračkih dana, Maurice je stavio svoju ruku na njegov lakat i počeo se smijati. Smijao se i Schayes, koji je bio poznat po jednom od najtvrđih laktova u NBA ligi.

Kako su godine prolazile, Maurice je naučio rezbariti i slikati s alatima pričvršćenima na njegovu ruku. Vodili su ga na izlete u invalidskim kolicima, a kada ga je Jack Twyman doveo na košarkašku utakmicu u kojoj se prikupljao novac za njegovo liječenje, dobio je ovacije cijele dvorane. Milt Kutscher, koji je vodio odmaralište na sjeveru savezne države New York, ponudio je svoje mjesto za odigravanje godišnje dobrotvorne utakmice. Također je nahranio i udomio sve igrače koji su sudjelovali. Utakmica je prerasla u godišnju all-star ekshibiciju koja je pomogla sakupiti stotine tisuća dolara. Najbolji igrači lige svake su godine pronašli vremena da sudjeluju u toj utakmici. Kao zahvalu, Maurice je mjesece prije utakmica provodio u radnoj terapiji, brižljivo radeći keramička djela za svakog igrača. Postoji toliko mnogo priča o tim utakmicama. Na primjer, kako je Wilt Chamberlain, u vrijeme dok je igrao za Harlem Globetrotterse nakon što je diplomirao na sveučilištu Kansas, na vlastiti trošak doletio iz Pariza, zatim helikopterom do dvorane u kojoj se igrala dobrotvorna utakmica, zatim natrag u New York da bi se potom vratio u Pariz. I prošao je sve to samo da bi pomogao Mauriceu Stokesu. A nakon toga Wilt nije nikad propustio tu dobrotvornu utakmicu. Zaista veličanstvena gesta velikog Wilta.

Mauriceova zaručnica Dorothy bila mu je odana, ali se na kraju udala za drugog. Maurice ju je molio da započne normalan život i bio je tako nepopustljiv da je na kraju udovoljila njegovoj želji. Nijedna žrtva nije bila velika za Mauricea, ali on ne bi tražio istu takvu žrtvu od drugih.

Nakon više od desetljeća terapije, liječnici su rekli da je Stokes vratio oko 40 posto svoje pokretnosti. Ali zbog bolesti je bio posebno osjetljiv na infekcije, a borba s pneumonijom (upalom pluća) je oslabila njegovo srce. 6. travnja 1970. u dobi od 36 godina umro je od srčanog udara – 12 godina i mjesec dana nakon što je odigrao svoju posljednju utakmicu. Sedam dana kasnije, Mauriceova sestra blizanka Clarice također je iznenada umrla od srčanog udara.

Jack Twyman je rekao da Maurice Stokes nije doživio tu nesreću, da bi povijest košarke bila znatno drukčija. “Da je Maurice ostao zdrav, ljudi ne bi pričali o dinastiji Celticsa kao što sada pričaju” rekao je Twyman. “Maurice je mogao postati jedan od velikana NBA lige, koji bi se spominjali u istom kontekstu kao Wilt, Russell ili Bird. S Oscarom Robertsonom, Jerryjem Lucasom, Wayneom Embryjem i s mojom malenkošću, te zajedno s Mauriceom Cincinnati Royalsi bi igrali puno veću ulogu u NBA ligi.”

Kad su ga mnogo godina kasnije upitali zašto je toliko mnogo godina posvetio brizi za Stokesa, Jack Twyman jednostavno je odgovorio: Zašto ne?

Twyman je do Mauriceove smrti uvijek bio blizu njega, a imao je i blistavu karijeru u NBA ligi, svih 11 sezona proveo je u Royalsima. Bio je šesterostruki All-Star igrač, a u Hall of Fame je izabran 1983. Ali Twyman je uvijek znao da je Maurice bio bolji igrač od njega, a ipak je on ušao prvi u Hall of Fame. Svake godine glasači bi preskočili ime Mauricea Stokesa. Kako su godine prolazile, sve manje ljudi se sjećalo kako je maleno sveučilište St. Francis postalo poznato zbog njega, kako je imao takve brojke u NBA ligi koje su ga svrstavale u društvo Billa Russella, Boba Pettita i Boba Cousyja – najboljih igrača toga vremena. Ali Twyman je i dalje nastavljao nominirati svog bivšeg suigrača, pokušavajući održati spomen na njega. Oni koji su ga gledali znali su da je Maurice Stokes bio predodređen da uđe u Hall of Fame. Samo je bilo pitanje vremena. I konačno, 10. rujna 2004., 34 godine nakon njegove smrti, 46 godina nakon što je odigrao posljednju utakmicu, Maurice Stokes uvršten je dvoranu besmrtnih. Klasa 2004 ponudila je nekoliko zanimljivih imena: Clyde Drexler, Jerry Colangelo, Bill Sharman, Lynette Woodard, Dražen Dalipagić, i nikada prežaljeni Maurice Stokes. Mauricea je, pogađate, u Hall of Fame uveo nitko drugi nego Jack Twyman. Njegov ulazak u Hall of Fame je ponovno oživio uspomene jedne od najtragičnijih i najtužnijih sportskih priča 50-tih godina, priče koja također nosi poruke prijateljstva, odanosti, hrabrosti i bratske ljubavi. Ta dirljiva priča kasnije je pretočena u film simboličnog naziva Maurice. Iako je Stokes igrao samo tri sezone u NBA ligi, ipak je njegov utjecaj dok je bio igrač, a kasnije i njegova ljudska priča snažno utjecala na ligu. Sacramento Kingsi umirovili su njegov dres s brojem 12.

Iako je za ulazak Mauricea u Hall of Fame zaslužan Odbor veterana (Veterans Committee) koji ga je i nominirao, ipak Hall of Fame prepoznaje i priznaje igrača čiji utjecaj na sport je bio snažan, iako je njegova karijera tragično prekinuta. Imao je vještine koje bi se mogle uspoređivati s tako različitim talentima kao što su Karl Malone i Grant Hill (prije ozljede lijevog gležnja) – pouzdan i siguran unutar reketa, vrsni dribler koji je s lakoćom mogao stvoriti vlastiti šut. Ime Mauricea Stokesa zauvijek će ostati upisano u analima NBA lige. Maurice Stokes je već za života ušao u legendu. Red Auerbach je za njega rekao da je bio Magic Johnson prije Magica Johnsona. Kad to za Stokesa kaže najveći trener svih vremena, onda je svaka daljnja riječ suvišna.

OSOBNI KARTON:
Ime: Maurice
Prezime: Stokes
Rođen: 17. lipnja 1933. u Rankinu, Pennsylvania
Umro: 6. travnja 1970.
Visina: 201 cm
Težina: 109 kg
Sveučilište: St. Francis (Pennsylvania)
NBA draft: 2. izbor u prvoj rundi 1955. (Rochester Royals)