Dino Rađa ispričao nevjerojatnu priču: Igrao sam za 1000 maraka…

U toj sezoni kada smo postali prvaci Europe moja je plaća iznosila 1000 njemačkih maraka, a naša premija bila je 3000 DEM, koliko sam platio svoj prvi videouređaj. 
Ove subote navršava se točno 30 godina od povijesnog uspjeha Košarkaškog kluba Split, tadašnje Jugoplastike. Naime, 6. travnja 1989. u Olimpijskoj dvorani u Münchenu odigran je finale tadašnjeg Kupa prvaka u kojem su splitski žuti pobijedili Makabi sa 75:69.

Bio je to prvi od triju naslova u nizu koji je osvojio klub koji će, kasnije, u košarkaškoj Europi biti proglašen i za najbolji klub 20. stoljeća. U tom finalu briljirali su 21-godišnji Toni Kukoč (18 koševa) i 22-godišnji Dino Rađa (22 koša) koji je bio i najbolji strijelac Splićana. I baš s Dinom evocirali smo uspomene na taj veliki trenutak:

Mi smo na taj Final Four došli sretni što smo uopće u tom društvu jer uoči početka sezone nitko nas nije ni zamišljao na završnom turniru. Došli smo u München sa željom da se ne osramotimo, da ne izgubimo previše u polufinalu protiv Barcelone, da nam ne kažu da smo zalutali. No, baš to što smo došli kao autsajderi, rasterećeni, nama je jako pomoglo, bilo nam je lakše igrati protiv momčadi koje su sve imale po nekoliko Amerikanaca.

A Makabi, finalni suparnik Splićana, imao je četiri Amerikanca – Simsa (9 koševa), Mercera (10), Mageeja (10) i Barlowa (10).

Premda mladi, bili smo prilično uigrani i znali smo što hoćemo. Bilo je bitno da u početku držimo priključak jer smo vjerovali da će, kako se utakmica bliži kraju, oni biti sve nervozniji i da će im se pod imperativom pobjede stiskati ruke. Ključ naše pobjede bila je naša obrana jer je nama veliki Makabi zabio samo 69 koševa. Trener Maljković složio je jako dobru taktiku pa je Sobina stavio na Mageeja, a mene na Mercera. Bilo je tu svega, pomaganja i miksanja, no upalilo je.

Udarnu snagu Splićana tada su predstavljali igrači visoke linije Kukoč i Rađa, ali i šuter Duško Ivanović.

Duško je za našu momčad bio jako bitan čovjek. Svojim nevjerojatnim radnim navikama davao nam je svima primjer, baš kao i svojim ponašanjem izvan terena. On je bio oženjen, već i otac, i kod njega nije bilo izlazaka, a tako je utjecao i na nas ostale.

Zar Toni i Dino nisu već imali izgrađene radne navike stečene u radu sa Slavkom Trninićem i Pinom Grdovićem?

Uvijek je dobro imati nekog starijeg i ozbiljnijeg suigrača koji ti ne dopušta da poletiš. Jer, jako je opasno kada mladi igrač dođe do rezultata pa poludi. Danas na mlade igrače vreba još veća opasnost, a to je da prerano zarade mnogo novca pa “polude”.

No, to se Toniju i Dini nije moglo dogoditi.

U toj sezoni, kada smo postali prvaci Europe, moja je plaća iznosila 1000 njemačkih maraka, a naša premija bila je 3000 DEM, koliko sam platio svoj prvi videouređaj. Tek u sezoni u kojoj smo osvojili drugi naslov prvaka Europe imao sam plaću 3000 DEM pa sam od godišnje plaće mogao kupiti tek neki polovni auto.

Slično je bilo i s Kukočem za kojeg Dino kaže:

Toni je genij koji je obogatio živote svih nas koji smo s njim igrali. Za takve se kaže da se rađaju jednom u 100 godina.

I dok se Kuki isticao svestranošću, Rađa je prednost nad čuvarima stjecao na drugi način:

Trčanjem i radom nogu. Prva stvar koju mi je Božo rekao bila je: “Ako hoćeš biti bolji od Divca, moraš više trčati od njega.” Osim toga, ja sam jako puno radio na tehnici pivotiranja, na rolinzima. Tu sam doktorirao rad nogu. Puno toga sam naučio kod Trninića, no neke pivote počeo sam učiti i kod Zorana Graše, oca poznatog pjevača Petra Graše.

Profesor Trninić zaslužan je što je Rađa, koju sezonu prije, uopće ostao u Splitu i što je na kraju bio u tom šampionskom sastavu.

Kada sam vidio da su ispred mene četvorica centara, a to su bili Sobin, Poljak, Čeko i Bratić, odlučio sam otići na studij u SAD. Već sam imao sve dogovoreno, kupljenu avionsku kartu i odobrenu stipendiju na University of Utah, a i mama je bila potpisala ugovor jer sam ja bio maloljetan. I što ga je, ipak, zadržalo u Splitu? – Trener Trninić me pitao hoću li ostati ako se on zahvali dvojici starijih centara, što je i učinio pa su otišli Čeko i Bratić. Da sam otišao tada, možda bih i ranije dospio u NBA ligu, možda bih igrao zajedno s Larryjem Birdom, no onda bih bio zakinut za dva naslova prvaka Europe sa Splitom, a vjerojatno ih ni klub bez mene ne bi osvojio. A meni je taj München najdraži trenutak u karijeri.

A tada zacijelo ne bi doživio ni to da ima najveći ugovor u europskom sportu, veći i od Maradone?

Da, sjećam se tog trenutka. Nazvao sam iz neke govornice svog menadžera Marka Fleishera koji mi je kazao da bi bilo dobro da sjednem jer bi mi se, kada čujem svotu koju je dogovorio s Messagerom, moglo zavrtjeti u glavi. No, ja nisam bio osupnut tom svotom koliko drugi, jer meni su od novca uvijek bili važniji sportski izazovi.

Uz već spomenute, još su neki igrači tog sastava Splita zaslužili da ih se istakne poput pomalo suzdržanog i prilično racionalnog razigravača Zorana Sretenovića, o kakvom mi u današnjoj reprezentaciji možemo samo sanjati.

Sreto je bio tihi genij. Premda nije bio blještav igrač, za naš sustav igre on je bio fenomenalan. Baš kao i Perasović koji je bio prva rezerva za Ivanovića. Božo je od Perasa napravio ne samo jednog od naših najboljih defenzivaca nego i vrlo pouzdana napadača.

Kako su Toni, Dino i društvo tijekom samo jedne sezone toliko igrački narasli? Od autsajdera u Kupu prvaka do prvaka Europe.

Zahvaljujući golemom radu. Mi smo radili više od ostalih. To je bila i formula Kostelićevih. Veći broj ponavljanja od svih. – I ti onda stekneš automatizme u kretanju koji su takvi da ne moraš ni razmišljati što raditi u nekoj situaciji. No, da bismo to postigli, naši taktički treninzi znali su trajati i po četiri sata. On bi nas pomicao kao šahovske figure dok bismo uigravali neku akciju i pet-šest izlaza iz nje.

Osim goleme količine rada, što je još Božo Maljković dao toj zlatnoj momčadi?

Kada sam čuo da nam za trenera dolazi čovjek koji je i nama bio nepoznat, bilo je skepse. U startu nismo imali povjerenja u njega, no jako brzo smo se našli na istoj valnoj dužini jer se on jako uspješno postavio autoritetom znanja i rada, i nije se koristio autoritetom sile. Osim toga, njegov ego nije bio prevelik pa je za svog mentora doveo profesora Aleksandra Nikolića, stručnjaka golemog iskustva, i nije ga bilo sram učiti od starog majstora. Svi potpisnici tog povijesnog uspjeha svjesni veličine podviga postali su tek po dolasku u Split. – S obzirom na to da sam bio MVP finala, u svlačionicu sam došao nešto kasnije i nisam primijetio neku veliku euforiju. No, kada smo došli u Split i vidjeli špalir ljudi od zračne luke do grada, tek tada smo shvatili koliko veliku stvar smo napravili.

A bio je to doček koji svjedoci smatraju najvećim u splitskoj sportskoj povijesti, većim i od onoga wimbledonskom pobjedniku Goranu Ivaniševiću i olimpijskoj pobjednici Đurđici Bjedov.