Pete Maravich

Njegov zaštitni znak bila je duga i neuredna kosa te sive, otrcane čarape koje je uvijek nosio. One su se s vremenom toliko potrošile da su visile preko tenisica. Izgledale su prljavo i neuredno, ali bez njih Pete nije izlazio na teren.

‘Pistol’ Pete Maravich je bio pravi šoumen, za njega ništa nije bilo jednostavno. Činio je stvari koje su gledatelje ostavljale u čudu: dodavao je iza leđa, kroz noge, pogađao iz nemogućih pozicija, stvari koje se drugi nisu niti usudili pomišljati. Teško da ćemo opet vidjeti takvu osobnost kao što je bio Pete Maravich. Zabijao je koševe kao od šale, bio je majstor driblinga, dijelio je nevjerojatne asistencije. Kada je stupio na košarkaški teren, bio je u svom vlastitom svijetu. Po radnim navikama i upornosti jedino se još jedan igrač mogao mjeriti s njim, naš Dražen Petrović.

Pete Maravich rođen je 22. lipnja 1947. u Aliquippi, malenom gradiću u blizini Pittsburgha. Njegov otac Press je bio košarkaški trener za mnoge srednjoškolske i sveučilišne momčadi, a prije trenerskog posla je igrao profesionalnu košarku. U sezoni 1945-46 igrao je za Youngstown Bearse u NBL-u (National Basketball League), a sezonu kasnije za Pittsburgh Ironmen u BAA ligi (Basketball Association of America), preteči NBA.

Obitelj Maravich se zbog Pressovog trenerskog posla često selila tako da je Pete bio prisiljen često stjecati nove prijatelje. U vrijeme Peteova rođenja Press je trenirao srednjoškolsku momčad u Pennsylvaniji. Otac je upoznao sina sa košarkom dok je još bio mali dječačić. Pete je jedva hodao, a otac mu je već dodavao košarkašku loptu u obiteljskoj kući. Sa sedam godina je počeo igrati košarku, nakon što je gledao oca kako šutira na koš. Dok je Pete bio u osnovnoj školi, njegov otac je bio trener na sveučilištu Clemson. Otac je gotovo uvijek dovodio sina na treninge i utakmice. Njih dvojica su se uvijek dobro slagali i uglavnom su razgovarali o košarci. Press je ponekad bio strog otac, ali Pete ga je uvijek slušao.

“Tata je imao najveći utjecaj na mene. Oduvijek je bio moj junak. Zaista je utjecao na mene, podupirao me da vježbam i usavršavam svoju igru” rekao je Pete Maravich.

Press Maravich: Govorili smo o konceptualizaciji u košarci. Pete me pitao što mislim pod tim pojmom, i odgovorio sam mu da uvijek mora misliti dva, tri poteza unaprijed. Ja sam Peteu pokazao osnove košarke. Ali dodavanja kroz noge, iza leđa, sve to je Pete sam odabrao. Ja to nisam nikad radio, čak nisam ni pomišljao na to.

Legenda o Peteovim košarkaškim sposobnostima brzo se širila. Njegov život bio je košarka, košarka i samo košarka. Išao bi na spavanje s košarkaškom loptom. Za vrijeme vožnje biciklom driblao bi loptu, kao i za vrijeme šetnje, na putu do košarkaškog igrališta. Zvuči nevjerojatno, ali driblao je i dok se vozio u autu. Njegov otac je vozio auto, Pete je sjedio na suvozačevom mjestu i driblao. Košarkašku loptu je nosio čak i u kino, sjeo bi na kraj reda i čitavo vrijeme projekcije lupao loptom o pod. Stvarno je bio fanatik košarke.

Sa 12 godina vježbao je 8 sati u ljetnim mjesecima, a u zimskim 4 sata na dan. Bezbrojni sati samostalnih treninga poboljšali su njegove vještine gotovo do perfekcije. Kad su njegovi prijatelji ljeti išli na plivanje, on je sam ostajao u dvorani i vježbao, iako je tamo bila velika vrućina, ponekad i četrdeset stupnjeva.

Pete je prvo pohađao srednju školu Daniels u Clemsonu, South Carolina, i očajnički je želio igrati za srednjoškolsku momčad. Početna petorka se sastojala od igrača završne godine. Kada bi Pete ulazio u igru stariji momci izbjegavali su mu dodavati loptu. Publika se također smijala kada bi vidjela malenog, mršavog 14-godišnjaka na terenu. Pete je zbog toga bio jako tužan. Ali jedne večeri jedan jedini šut sve je promijenio. Peteova momčad je u posljednjim sekundama utakmice zaostajala za jedan poen razlike. Igrači završne godine su tražili način na koji da riješe utakmicu. Odlučili su dodati loptu Peteu. On je imao otvoreni šut, po običaju ga nitko nije čuvao jer su ostale momčadi smatrale da ga je nepotrebno čuvati jer je rijetko dobivao loptu. Ali tada ju je dobio i odlučio je pobjednika. Pete je zabio ukupno dva koša, a njegova momčad je pobijedila jedan razlike. Tada je i dobio nadimak Pistol Pete. Dao mu ga je jedan novinar koji je primijetio da kada Pete šutira prema košu, to izgleda kao da poteže iz pištolja. Nadimak je ostao, a legenda o Pistol Peteu je rođena.

Maravich je nastavio igrati košarku u srednjoj školi Daniels sve do 1963, a tada se cijela obitelj Maravich preselila u Raleigh, savezna država North Carolina. Košarkaška momčad u srednjoj školi Needham Broughton High School sjajno je prihvatila novog igrača, koji je kreativnim potezima oduševljavao publiku.

Nakon što je završio srednju školu Pete i otac Press su zajedno donijeli odluku o tome da Pete krene još godinu dana na usavršavanje u preparatory school (škola koja priprema studente za sveučilište). Pete je tada bio visok 191 cm i imao je nešto više od 60 kilograma. Oboje su znali da Pete zbog fizičke konstitucije ne bi mogao izdržati jake dvoboje na sveučilišnoj razini protiv čvrstih igrača.

I tako je Pete proveo godinu dana na Edwards Military Academy, a to mu je itekako pomoglo u nastavku karijere. Narastao je do 196 cm, imao je nekih 70-ak kila, i unaprijedio je igru. Kako se godina na Edwards Military Academy bližila kraju, tako je i Press dobio posao košarkaškog trenera na sveučilištu Louisiana State (LSU). Sportski direktor sveučilišta Jim Corbett i Press su smatrali da bi dovođenje Petea na LSU bio pametan potez. Kada je Press Peteu prvi put iznio tu ideju, Pete je mislio da se njegov otac šali. Razlog je bio jednostavan: LSU je bilo poznato po tradiciji u američkom nogometu, a košarka je tamo bila zadnja rupa na svirali. Pete je želio igrati košarku na sveučilištu West Virginia, a ne na nogometnom LSU-u. Ali Press je rekao Peteu da je smrtno ozbiljan što se tiče te teme. Isprva je Pete to odlučno odbio. Ali onda mu je Press zaprijetio: ili će igrati za LSU, ili neka se više nikad ne pojavi na njegovom kućnom pragu.

Pete je odlučio zaigrati na LSU i navukao je dres s brojem 23. Pod očevim mentorstvom postao je košarkaška zvijezda. Postavio je rekorde koji stoje još i dan danas i teško da će ikada biti oboreni.

Na prvoj godini sveučilišta (freshman year) imao je prosjek od 43.6 koševa po susretu. Međutim, tada nije bilo uobičajeno da mladi, novopridošli igrači igraju sa starijima. Imali su posebne freshman sastave. Pete je tu sezonu momčad odveo do omjera 17-1, dok je prva momčad koju je vodio Press imala omjer 3-23.

Na drugoj godini sveučilišta Pete je mogao igrati za glavnu sveučilišnu momčad i odmah se nametnuo kao glavna opcija u napadu (43.8 koševa u prosjeku). Te sezone je bio najbolji strijelac NCAA, a to je ponovio i u trećoj (44.2 koša) te četvrtoj (44.5 koša) sezoni. Na posljednjoj godini sveučilišta triput je zabio više od 60 koševa, a proglašen je i za igrača godine.

U tri godine koliko je proveo u glavnoj košarkaškoj momčadi zabio je 3667 koševa u 83 utakmice, što je prosjek od nevjerojatna 44.2 koša po susretu. Osim toga, postavio je mnoštvo NCAA rekorda kao i gotovo svaki rekord na matičnom sveučilištu, uključujući broj koševa, prosjek koševa, broj upućenih i pogođenih šutova, kao i broj upućenih i pogođenih slobodnih bacanja.

Najvažniji NCAA rekordi – najviše koševa u sezoni: 1381 (1970), u karijeri: 3667 (1967-70), najviši prosjek u sezoni: 44.5 (1970), najviši prosjek u karijeri: 44.2 (1967-70), najviše pogođenih slobodnih bacanja na utakmici: 30 (od 31 pokušaja – 22.12.1969), najviše pogođenih slobodnih bacanja u karijeri: 893 (iz 1152 pokušaja). Drži rekorde za najviše utakmica u kojima je ubacio 50 ili više koševa (10 puta), kao i utakmice sa 40 ili više koševa (56 puta). U back-to-back utakmicama nikada nije zabio manje od 30, a manje od 20 koševa zabio je samo jednom (17 Tennesseeju na drugoj godini). Najviše koševa zabio je protiv Alabame (69), što je rekord sveučilišta i konferencije Southeast. U tri godine zabijao je nevjerojatnih 48.2 posto svih koševa LSU. Teško je uopće zamisliti koliki bi prosjek koševa imao da je tada bilo trice (u sveučilišnoj košarci uvedena tek u sezoni 1986-87).

Detroit Pistonsi su 1970. birali prvi na draftu i odlučili se za odličnog centra Boba Laniera. San Diego Rocketsi (današnji Houston Rocketsi) su birali drugi i uzeli su Rudyja Tomjanovicha. Maravicha kao trećeg na draftu biraju Atlanta Hawksi. Od igrača koji su napravili velike NBA karijere, na tom draftu još su izabrani Dave Cowens, Calvin Murphy, Nate Archibald, Dan Issel.

U rookie sezoni Maravich je bio pod ogromnim pritiskom nakon što je potpisao ugovor vrijedan gotovo 2 milijuna dolara za pet sezona, u to vrijeme najveći ugovor u povijesti. A prozvali su ga i “bijelom nadom”. “Na meni je bio ogromni pritisak” tada je govorio Maravich. “Dolazio je sa svih strana, od novinara, navijača, pa čak i od igrača, jer kad netko potpiše takav tip ugovora automatski se na njega gleda s ogorčenjem i ljubomorom. Pretpostavljam da je to dio ljudske prirode. To je jednostavno nešto na što se morate prilagoditi.”

U rookie sezoni ostvario je prosjek od 23.2 koša (osmi strijelac lige), 4.4 asistencije i 3.7 skoka, a zajedno sa klupskim suigračem Lou Hudsonom (26.8 koševa u prosjeku, peti strijelac lige) činio je jedan od najboljih bekovskih tandema lige. Maravich je imenovan u NBA All-Rookie momčad. Dave Cowens iz Bostona i Geoff Petrie iz Portlanda podijelili su naslov rookieja godine.

Atlanta je te sezone ostvarila omjer 36-46, što je bilo za 12 pobjeda manje nego sezonu prije. Momčad je sezonu prije imala omjer 48-34 i bili su prvoplasirani u Zapadnoj diviziji (u to vrijeme su u NBA ligi bile dvije divizije). U play-offu su dogurali do finala Zapadne divizije gdje su ih pomeli Los Angeles Lakersi (4-0). Sezonu kasnije, Hawksi predvođeni rookiejem Maravichem ispadaju u prvoj rundi od New York Knicksa u pet utakmica (4-1). Druga sezona trebala je potvrditi Maravichev status zvijezde u usponu, ali je obolio od mononukleoze zbog koje je izgubio 9 kilograma. Propustio je 16 utakmica, a bolest ga je donekle usporila. U prosjeku je zabijao 19.3 koševa po utakmici, četiri manje nego u rookie sezoni.

U toj sezoni Hawksi ostvaruju identičan omjer kao i sezonu prije: 36-46. Opet ispadaju iz play-offa u prvoj rundi, ovaj put od Boston Celticsa u šest utakmica (4-2).

U sezonu 1972-73 Hawksi ulaze s novim trenerom. Lowell “Cotton” Fitzsimmons je zamijenio Richieja Guerina koji je nakon sedam i pol sezona odstupio s mjesta glavnog trenera. Pod vodstvom novog trenera Hawksi ostvaruju omjer 46-36, i tek se kasnije pokazalo da je to bio najbolji omjer koji su imale Maravicheve momčadi. Lou Hudson (27.1 koševa u prosjeku) i Pete Maravich (26.1 koš u prosjeku) opet trpaju protivničke koševe, a Pete je šesti asistent lige (6.9 asistencija po utakmici, što mu je najviši prosjek u karijeri). Tu sezonu izabran je prvi put na All-Star utakmicu, i to kao starter. Također je na kraju sezone izabran u drugu petorku NBA lige. U play-offu Hawksi opet gube u prvom krugu od Bostona u šest utakmica (4-2).

U sljedećoj sezoni, njegovoj posljednjoj s Atlantom, bio je drugi strijelac lige (27.7 koševa po utakmici). Samo je Bob McAdoo iz Buffalo Bravesa (današnji LA Clippersi) bio bolji od njega (30.6 koševa po utakmici). Hawksi imaju najslabiji omjer otkad igra za njih (35-47) i propuštaju play-off.

Kada je u sezoni 1974-75 ekspanzijska momčad New Orleans Jazz kao osamnaesti klub ušla u NBA ligu trebao im je karizmatični igrač koji bi svojim potezima oduševljavao publiku u New Orleansu, u saveznoj državi Louisiani. 3. svibnja 1974. Atlanta ga mijenja u New Orleans za Deana Memingera, Boba Kauffmana, plus draft izbore u prvoj rundi 1974 i 1975 te drugoj rundi 1975 i 1976.

Navijači u Louisiani posebno su se obradovali dolasku Maravicha, koji je bio lokalna legenda: naime, New Orleans je udaljen samo stotinjak kilometara od Baton Rougea, grada u kojem se nalazi sveučilište LSU gdje je Pete igrao. Iako su Maravicha smatrali spasiteljem, to se nije dogodilo. Prva sezona u New Orleansu nije bila sjajna ni za klub ni Maravicha: momčad je ostvarila omjer 23-59, a Pete je zabijao samo 21.5 koš po utakmici, uz šut 41.9 % (najgore u karijeri).

U sezoni 1975-76 Maravich je poboljšao svoju igru, prosječno je zabijao 25.9 koševa (treći strijelac lige), uz šut iz igre 45.9 % – najbolje u karijeri. Na kraju sezone prvi put je izabran u prvu petorku lige.

U sezoni 1976-77 bio je najbolji strijelac lige, u 73 utakmice imao je prosjek od 31.1 koša po utakmici. U 13 utakmica zabio je više od 40 koševa. 25. veljače 1977, u utakmici protiv New York Knicksa postigao je 68 koševa, najviše u karijeri i u tom trenutku najviše ikad za beka. Učinak je još veći uzme li se u obzir da ga je čuvao Walt Frazier, jedan od najboljih obrambenih igrača lige. Te je sezone treći put izabran na All-Star utakmicu, a drugu sezonu zaredom u prvoj je petorci lige.

U sezoni 1977-78 bio je na putu prema još jednom naslovu najboljeg strijelca lige, ali je u utakmici protiv Buffalo Bravesa ozlijedio desno koljeno i bio izgubljen za ostatak sezone. Odigrao je svega 50 utakmica. Koljeno je ozlijedio u tipičnom stilu Petea Maravicha: skočio je i kroz noge dodao precizan pas preko dvije trećine terena suigraču koji je istrčavao kontru. Na žalost, nezgodno je doskočio i ozlijedio koljeno.

U sezoni 1978-79 opet ima probleme s koljenom, ali svejedno zabija 22.6 koševa u 49 utakmica. Problemi s desnim koljenom se pogoršavaju, i uprava New Orleans Jazza odlučuje da će Maravich propustiti posljednju 21 utakmicu regularnog dijela kako bi zaliječio ozljedu koljena.

1979. suvlasnici kluba Sam Battistone i Larry Hatfield odlučuju klub preseliti u Salt Lake City, savezna država Utah. Maravich nije bio igrač po ukusu novog trenera Toma Nissalkea i nakon 17 odigranih utakmica (17.1 koševa u prosjeku) Jazzeri ga otpuštaju. Pet dana kasnije potpisuje za slavne Boston Celticse i postaje suigrač Larryja Birda, kojemu je to bila rookie sezona. Mnogi su se čudili što je odabrao baš Celticse, klub čija je najveća snaga bila u momčadskoj igri. Ali on se prilagodio stilu igre Celticsa i odigrao je nekoliko dobrih utakmica. U 26 utakmica regularnog dijela ostvario je prosjek od 11.5 koševa. Te sezone je uvedena trica, i Pete je pogodio 10 trica iz 15 pokušaja. Nakon sedam godina opet je osjetio okus play-offa. U devet utakmica, ulazeći s klupe prosječno zabija 6 koševa. Umirovio se u jesen 1980. Iako nikad nije osvojio NBA naslov, ostat će upamćen kao jedan od najvećih. Nije niti prvi niti zadnji veliki igrač koji je ostao bez NBA naslova.

Igrao je samo deset sezona u NBA, nikad u pobjedničkoj ekipi. U 9 od 10 NBA sezona igrao je za dva osrednja kluba, a na sveučilištu je također igrao u prosječnoj momčadi.

“Da sam barem igrao uz dobre igrače čitavu karijeru” jednom je rekao.“Možete li zamisliti što bi se dogodilo da sam igrao u Washingtonu, ili Bostonu, ili LA Lakersima? Imao bih dva naslova prvaka i o meni bi govorili u superlativima.”

U 658 utakmica regularnog dijela NBA sezone zabio je 15948 koševa (prosjek 24.2 po utakmici) uz 4.2 skoka i 5.4 asistencije. Osam sezona je imao prosjek veći od 20 koševa, a u pet sezona je zabijao više od 25 koševa. Dva je puta izabran u najbolju petorku lige (1976, 1977), a dva puta u drugu petorku (1973, 1978). Pet puta je izabran na All-Star utakmicu (73, 74, 77, 78, 79), 1978. zbog ozljede nije mogao igrati.

U play-offu je odigrao samo 26 utakmica, uz prosjek od 18.7 koševa,3.7 skokova i 3.8 asistencija. S Atlantom je tri puta bio u play-offu, a s New Orleansom nijednom.

14. prosinca 1985. Utah Jazz su umirovili njegov dres s brojem 7. Posebnu počast odali su mu i New Orleans Hornetsi. Oni su umirovili dres s brojem 7, dali su počast igraču koji je bio zvijezda u njihovom gradu, ali koji je igrao za drugi klub (New Orleans-Utah Jazz). A Pete je uvijek imao posebno mjesto u srcu za navijače u New Orleansu. “Navijači u New Orleansu su bili sjajni. Obožavali su košarku i stvarno su nas podupirali iako su znali da momčad gubi i da će trebati proći godine prije nego počnemo bilježiti uspjehe” znao je govoriti Maravich.

5. svibnja 1987. izabran je u Hall of Fame kao najmlađi član. 1996. izabran je među 50 najvećih igrača svih vremena.Pete je jednom izjavio da mu je košarka podarila sreću, ali mu nije podarila unutarnju snagu. Zato je i tražio utjehu u alkoholu i raskalašenom životu. Tek je nakon košarkaške  mirovine pronašao pravu sreću u religiji. Od izgubljenog čovjeka, čovjeka bez svrhe, bez smisla u životu, postao je osoba koja je bila ispunjena ljubavlju prema Bogu. Postao je evangelist i otada je održavao mnoge govore diljem SAD-a. Religija je ušla u njegov život, baš kao nekada košarka.

U jednom intervjuu 1974. je rekao: Ne želim igrati deset godina u NBA ligi i onda s 40 umrijeti od srčanog udara. Na žalost, to se i dogodilo 5. siječnja 1988.

James Dobson bio je jedan od igrača koji su igrali u posljednjoj Peteovoj utakmici, u Pasadeni, savezna država Kalifornija. Njih dvojica su razgovarali za vrijeme kratkog predaha između utakmice i tada mu je Dobson rekao: Pete, ne možeš se odreći košarke. Ta igra ti previše znači. Maravich mu je objasnio da je u posljednjih godinu dana imao nekih problema s ramenom, ali da je sada sve u redu. “Osjećam se odlično” rekao je Pete, i zatim se srušio na pod. Bile su to njegove posljednje riječi. Dobson se prisjeća tog tragičnog događaja: “Požurio sam do mjesta gdje je Pete ležao i očekivao sam da će svakog trena ustati sa smiješkom na licu. Ali tada sam vidio da je počeo dobivati napadaje. Napad je trajao oko dvadeset sekundi, a tada je Pete prestao disati. Pokušali smo s oživljavanjem, ali nismo uspjeli. Umro je na mojim rukama.”

Uvijek je bio u odličnoj kondiciji, niti rutinski zdravstveni pregledi koje je obavljao svake godine nisu mogli otkriti prirođenu srčanu manu koja ga je naposljetku stajala života. Naime, autopsija je otkrila zapanjujuće podatke: rođen je samo s jednom koronarnom arterijom, umjesto normalne dvije. Koronarne arterije opskrbljuju krvlju srčani mišić, a ljudi rođeni samo s jednom u pravilu žive tek dvadeset godina.

Iako je već prošlo 20 godina od njegove tragične smrti, potezi koje je činio na košarkaškom terenu kao i karizma izvan njega uvijek će ostati u sjećanju istinskih košarkaških zanesenjaka. Uvijek ćemo ga se sjećati kao čovjeka koji je istinski volio košarku. Košarka mu je bila sve u životu.

OSOBNI KARTON:
Ime: Peter
Prezime: Maravich
Rođen: 22. lipnja 1947. u Aliquippi, Pennsylvania
Umro: 5. siječnja 1988.
Visina: 196 cm
Težina: 91 kg
Sveučilište: Louisiana State
NBA draft: 3. izbor u prvoj rundi 1970. (Atlanta Hawks)