Priča o uspjehu Briana Kortovicha

Život zaista ponekad piše fantastične priče. Mali ljudi koji svojim teškim radom i zalaganjem dolaze do zacrtanih ciljeva, ili pak ostvarenja snova nisu samo likovi u Hollywoodskim filmovima, takvi su svuda oko nas. Jedan od njih je Brian Kortovich. Vjerojatno za ovog mladog gospodina većina nikad nije ni čula, ali zaslužio je da napišemo njegovu priču. Priču o mladom košarkašu čiji korijeni vuku iz naše domovine, o nevjerojatnoj upornosti i vjeri u sebe, priču o uspjehu.

Tko je Brian Kortovich?

Iako zasigurno postoji nekolicina koja je upoznata s likom i djelom ovog košarkaša, dopustite da vam ga ukratko predstavimo. Ukratko smo razgovarali s njime, te je ostavio dojam pristojne i normalne osobe, bez kompleksa, na koju medijska strka nije ostavila negativne posljedice. Ovo je osoba koja se tijekom života susretala s mnogim nedaćama, pa čak i smrću članova obitelji, kada je u ranim godinama svoga djetinjstva izgubio oca. Baš taj gubitak, kako kaže kasnije, bio mu je inspiracija svakoga dana da bude što bolji u svemu što radi. “Kada sam ostao bez oca u meni se probudila još veća želja za košarkom. Svakoga dana sam satima vježbao skok-šut u dvorištu, sve dok ne bi pao mrak, pa više ne bih mogao vidjeti koš.” Isprva je košarka bila njegova terapija od šoka koji neminovno donosi gubitak voljene osobe, bijeg od stvarnosti. No s vremenom je uvidio i druge aspekte svoje “terapije”. Naporan rad ga je činio sve boljim igračem i već kao dijete shvatio je što želi raditi u životu.

To vrijeme nije bilo teško samo za Briana, budući da je teret brige za obitelj pao na leđa njegove majke. “Nakon smrti oca majka se nije predala, te je ostala duboko fokusirana na budućnost. Pohađala je fakultet, te radila puno radno vrijeme kako bi sestri i meni osigurala dostojan život.” Nevjerojatna snaga volje i ljubav na Briana su ostavile utjecaj, a te kvalitete su vidljive i kod njega. “Nakon što sam vidio majku koja prolazi kroz sve to nisam želio ništa drugo nego uspjeti, bilo to na košarkaškom terenu ili izvan njega, posebice što se obrazovanja tiče.”

S deset godina Brian je na list papira napisao 25 ciljeva koje mora ispuniti kroz život. “U petom razredu sam napisao listu od 25 ciljeva. Ostvario sam sve osim jednog… zaigrati u NBA ligi. Vidite, ljudi bez vizije i snova ne mogu uspjeti. Oduvijek sam znao što želim sa životom, a to je biti profesionalni košarkaš.” Taj san upravlja njegovim životom već 15 godina. Odabrao je vrlo težak i trnovit put popločen boli, znojem i teškim radom. Ali sve dok je san na prvom na prvom mjestu nastavlja rasti i kao čovjek i kao košarkaš.

S godinama je napredovao u košarkaškim vještinama, te postao jednim od najboljih igrača u Clevelandu. “Tijekom zadnje godine u osnovnoj školi mnoge privatne katoličke gimnazije su me željele dovesti u svoje redove. Odabrao sam Holy Name High School (doslovan prijevod bi bio Srednja škola Svetog imena op.a.).” Ta škola se pokazala kao velika prilika za Briana, ali teškoće su ga pratile i tamo: “Prvoga dana u školi saznao sam da je trener koji je inzistirao na mom dovođenju podnio ostavku.  Nije bio problem u promijeni trenerskog imena, problem je ležao u tome što je novi trener donio i novi stil igre, nova pravila u momčadi koja su bila labavija, te škola više privlačila scoute s velikih sveučilišta iz prve divizije.”

Iako se zbilja trudio, financijska situacija njegove obitelji je bila loša, te više nisu mogli plaćati skupu privatnu školu, koja je bila na niskom rangu za dobivanje stipendija iz sveučilišta NCAA lige, pa je morao napustiti školu: “Tri godine sam proveo tamo i odlazak mi je teško pao, ponajviše zbog mojih prijatelja. Ali morao sam podignuti svoju cijenu u očima scouta. Otišao sam u privatnu školu koja je bila najbolja prilika za dobivanje D1 (Prva sveučilišna divizija, NCAA, op.a.) stipendije.”

S velikim očekivanjima je ušao u zadnju godinu, no tada je doživio još jedno razočaranje: “Imao sam pristojnu zadnju godinu, ali nisam dobio ponude za stipendiju D1 ranga, već samo D2.” No unatoč tome nije zapao u malodušje, već je odlučio zaobilaznim putem doći do NCAA lige, pa je upisao Cuyahoga Community College, koja je bila najbolja prilika za napredovanje. Njegov odabir je bio sjajan, a prva godina nevjerojatna: “Imao sam strašnu ‘freshman’ godinu u kojoj sam predvodio NJCAA lige u broju pogođenih trica (111).” Tijekom te godine ostvarivao je 19,3 koša, 6 asistencija uz 42% iza linije tri poena, te 92% s linije slobodnih bacanja.

Nakon te godine primio je ponude iz najboljih sveučilišta druge divizije, te nekih iz prve. U nadi da će još boljom igrom sljedeće godine primite ponude iz nekih top sveučilišta prve divizije odlučio je ostati na CCC-u. Te je godine postizao više od 20 koševa uz 5 asistencija, a  ubacio je  97 trica uz 40% uspješnosti. Nakon te sezone otišao je u New York na sastanak s glavni trenerom Manhattan Collegea Bobbyjem Gonzalezom, te dogovorio stipendiju. Napokon je dospio u NCAA! No već u početku akademske godine stigla je odredba kojom Brian ne bi smio igrati službene utakmice u dresu sveučilišta zbog transfera na isto, takva su pravila lige: “Na neki način sam bio prisiljen napustiti fakultet, budući da nisam htio privlačiti negativnu medijsku pozornost, pa sam otišao.”

A otišao je natrag u drugu diviziju, California University of Pennsylvania gdje je ozbiljno ozlijedio koljeno i izgubio cijelu sezonu. Sljedeće godine završava svoje fakultetsko obrazovanje na Ubraba Collegeu gdje u uvodnih pet minuta na otvaranju sezone ponovno ozljeđuje već načeto koljeno, te je sezona za njega gotova. Tu je diplomirao 2006. godine.

Život superheroja

I kada se činilo da je njegova košarkaška karijera zauvijek gotova, da su snovi propali, Brian odlučuje krenuti u grad prilika, u “veliku jabuku”, seli se u New York. “Nakon što sam diplomirao našao sam posao na Wall Streetu. Danju bih radio, a večeri sam provodio na igralištima New Yorka.”  S dvostrukim životom poput kakvog superheroja,  Kortovich je počeo stvarati veze s bitnim igračima ulične scene. “Znao sam da je New York pravo mjesto za upoznavanje pravih ljudi iz košarkaškog svijeta, mjesto gdje će me netko zamijetiti.”

Čak i gradu snova bilo je teško ostaviti onaj njegov. “Nije bilo lako za niskog bijelog klinca iz Clevelanda da dobije priliku igrati na prestižnim ljetnim turnirima kao što su Rucker Park u Harlemu, West Fourth Street, poznat i kao ‘kavez’, te NY’s Nike Pro City. Kretao sam se takozvanim opasnim dijelovima New Yorka, no na kraju se isplatilo.”

Prilika na Bliskom istoku

U siječnju 2007. napokon je dobio poziv, i to iz Kuvajta. Iako je to vrijeme na Bliskom istoku bilo vrlo napeto, on se odlučio riskirati. Te sezone je postizao 22 koša uz 6 asistencija po utakmici. Nakon toga put ga je odveo u Italiju. I mada je na trening-kampu za Eldo Napoli pokazao sjajne vještine, vodstvo ekipe je odlučilo potpisati zvučnije pojačanje u obliku Jumainea Jonesa, picka prve runde Atlanta Hawksa. I tako je Kortovich završio u Francuskoj , u dresu Enfant Basketsa gdje je prosječno bilježio 15 poena uz 4 asistencije.

Godine 2009. je nakratko završio u Izraelu, a tog je ljeta izabran na NBDL draftu od strane Albuerquerue Thunderbirdsa, no nikada nije zaigrao. Sljedeća stanica je bila IBL liga gdje je njegov prosjek bio 23 poena i 5 asistencija.

Prilika u NBA dresu

Nakon nekoliko turbulentnih godina ime Briana Kortovicha postalo je poznato u košarkaškim krugovima, posebno u New Yorku. “Knicksi su me pozvali u kamp u srpnju 2009. Ostavio sam dobar dojam pa se poziv odnosio i na kamp u kolovozu i rujnu. Pročulo se pa je poziv došao i od New Jersey Netsa.”

Iako je sve ukazivalo na konačno ostvarenje cilja pod rednim brojem 25, loša sreća je ponovno umiješala prste: “Imao sam osjećaj da sam ostavio odličan dojam u kampovima, no vodstvo je odlučilo ići drugim smjerom. U jesen 2010. iznova sam pozvan u trening-kamp Knicksa, a ovoga puta sam došao s drugim stavom, hladne glave, bez puno očekivanja.”

S novim stavom, a svakako i još bolje pripremljen ostao je korak od cilja: “Iz kluba su poručili mom agentu da su više nego zadovoljni sa mnom, ali da me ne mogu potpisati. Na žalost, na težak sam način shvatio da se igra koju toliko volim vrti samo oko novca. Ipak, upoznao sam mnogo ljudi iz kluba koji su bili puni podrške i koji su mi dali savjet da nikada ne odustanem.”

Da ovo sve nisu floskule i lijepa priča o prosječnom igraču kojega su mediji uzdigli na razinu mučenika dokazuju izjave NBA zvijezda i trenera koji su imali priliku raditi s Brianom.

“Nedavno sam trenirao s Brianom i mogu vam reći da on bez sumnje može igrati u NBA ligi. Ima talent, radne navike i nevjerojatan skok-šut. Da sam ja GM neke momčadi, on bi bio u mom timu”, izjavila je zvijezda Knicksa Carmelo Anthony.

Pomoćni trener iste momčadi, Dan D’Antoni je rekao: “Brian je sjajan šuter koji razumije igru i koji je pokazao da se ravnopravno može nositi s ostalim igračima. Za njega mora biti mjesta na rosterima klubova.“

“Brian ima duh vođe na parket. On može šutirati iz driblinga, pogađati u serijama. Sjajan je“, riječi su Anthonyja Morrowa.

Nastavak sna i u hrvatskom dresu

Kako je već spomenuto na početku teksta, Brian vuče korijene iz naše zemlje, te je nedavno dobio i našu putovnicu. Pred nekoliko godina je izjavio kako bi volio zaigrati za hrvatsku košarkašku reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine. To se nažalost neće dogoditi, no ne treba isključivati opciju da ovakav igrač zaista obuče dres naše selekcije.

Divno je kada kroz život imate ljude koji vas podupiru, koji stoje iza vas, ali jedina osoba koja vas može odvesti ka uspjehu ste vi sami. “Ništa u životu ne dolazi lako. Težak rad se čak uvijek niti ne isplati. Često trebaš dosta sreće, trebaš se naći na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mnogo ljudi mi kaže je s obzirom na sve već ovo do sada ogroman uspjeh. Možda i jest, ali ne planiram se time zadovoljiti, ne dok sam ovako blizu. Znam da će se sve ovo jednom isplatiti, znam da ću uspjeti.“

Brian, sretno!