Ben Simmons – čudo iz Australije

Ben Simmons se rodio 20. lipnja 1996. godine u mjestu Fitzray nedaleko od Melbournea, i to kao šesto dijete ocu Daveu i majci Julie. Njegov otac je bivši košarkaš koji je igrao na koledžu Oklahoma City u NAIA konferenciji poslije čega se preselio u Australiju gdje je nastavio karijeru kao igrač i trener. Zanimljivo, najviše uspjeha je imao s ekipom Melbourne Tigers, a njegov sin Ben trenutno nastupa za Louisiana State Tigerse.

Benova prva ljubav je bio australski nogomet, ali se kasnije, prilikom upisa u srednju školu, opredijelio za košarku. Prvi razred je završio u Australiji, u školi pod nazivom Box Hill, gdje se iskazao dovoljno za poziv u nacionalnu U-17 reprezentaciju za nastup na Svjetskom prvenstvu koje se 2012. održalo u Kaunasu. Tu je Simmons, sa samo 15 godina, predvodio svoj tim do srebrne medalje. U finalu su izgubili od (pogodili ste) Sjedinjenih Američkih Država rezultatom 95-62. Za Amerikance su, između ostalih, nastupali Jabari Parker, Jahlil Okafor, Justise Winslow i Stanley Johnson; a za Australiju je, pored Simmonsa, igrao i sadašnji razigravač Utah Jazza Dante Exum. Sljedeće godine, Simmons se preselio na Floridu gdje je počeo pohađati srednju školu Montverde Academy. Inače, tu školu su pohađala i dva sadašnja NBA igrača, Luc Mbah a Moute iz Los Angeles Clippersa i D’Angelo Russell iz Los Angeles Lakersa. U sve tri godine na Floridi, Simmons je svoju školu vodio do naslova nacionalnih prvaka što je rezultiralo proglašenjem za najboljeg srednjoškolskog košarkaša u državi za 2015. godinu.

Iako su se oko njega otimali svi najbolji sveučilišni programi, on se ipak odlučio za bolno prosječni Louisiana State University (LSU). Ta odluka je donesena puno prije njegovog maturiranja i nikada nije dolazila u pitanje, a razlog tome je taj što je čovjek imena David Patrick pomoćni trener na tom sveučilištu. Naime, Patrick je Simmonsov rođeni kum i dugogodišnji štićenik njegovog oca. Tako je, u studenom prošle godine Ben debitirao za Tigerse i trenutno igra svoju prvu (i jedinu) NCAA sezonu.

Ono što se na prvi pogled vidi jesu njegove fizičke predispozicije. Momak je visok 208 cm i težak 102 kg, a po parketu se kreće lakoćom 20 centimetara nižeg beka. Kad tome dodate raspon ruku od 213 cm i veliku brzinu u punom sprintu, onda vam je jasno da se ovdje radi o skoro savršenom primjerku košarkaškog tijela koje bi jednog dana trebalo dominirati na NBA razini, naročito u obrani. Trenutno bilježi defanzivni rating od 93,9 što je rame uz rame s jednim Kawhi Leonardom (94,3) koji, jasno, to radi protiv puno jače konkurencije. Jedino u čemu mrvicu zaostaje za vrhunskim NBA atletama je taj vertikalni odraz, koji je kod njega iznadprosječan ali ne i elitan.

Osim bogomdanih fizičkih talenata, Simmons posjeduje i rafinirane košarkaše sposobnosti te inteligenciju i zrelost koja priliči znatno iskusnijem igraču, a ne golobradom mladiću od 19 i kusur godina. To najviše dolazi do izražaja u napadačkom dijelu igre gdje on zbog sjajnog pregleda igre (praktički je playmaker od 208 centimetara što mu omogućava da vidi preko braniča) vrlo lako pronalazi svoje suigrače lucidnim pasovima. To pokazuje i brojka od 5 asistencija po susretu, što ga svrstava u najboljih pet asistenata u SEC konferenciji. Stavimo to u NBA kontekst: samo su četiri forwarda u ligi koji bilježe 5 ili više asistencija po utakmici, a to su redom – Draymond Green, LeBron James, Nicolas Batum i Blake Griffin. Primjećujete da se radi o rasnim razigravačima koji su u svojim ekipama ili primarni ili sekundarni kreatori. Naravno, opet treba naglasiti da Simmonsove brojke treba uzeti sa zrnom rezerve jer ih većinu večeri postiže protiv inferiorne konkurencije, ali one svejedno predstavljaju dobro mjerilo o njemu kao igraču i potencijalu.

Osim razigravanja momčadi, Simmons je pokazao da može biti i egzekutor u određenom obimu. Vješto koristi svoje fizičke prednosti kako bi došao do obruča gdje stvari najčešće rezultiraju polaganjem ili iznuđenim prekršajem. Iz igre šutira vrlo dobrih 56,4%, a većina njegovih šuteva dolazi na ili u blizini obruča (nažalost, nisu sve sveučilišne dvorane opremljene SportVU kamerama pa nemamo točne podatke o lokacijama šuteva, ali znamo da je u 22 odigrane utakmice šutirao svega tri trice). Kada ne uspije realizirati, uglavnom bude fauliran – po utakmici izvodi 8,3 slobodna bacanja što ga stavlja na sedmo mjesto u čitavoj NCAA. No, slobodna bacanja pogađa sa 70,5% uspješnosti što je za jednog krilnog igrača i volume napadača debelo ispod razine. Tako nizak postotak se veže uz njegovu najveću manu koja bi mogla postati ozbiljan hendikep za njegovu karijeru ako je ne ispravi – katastrofalan šut. Kada gledate Simmonsa dok dribla loptu ili ide na ulaz to uvijek izgleda elegantno i kontrolirano, ali kada se (a to je vrlo rijetko) odluči da potegne skok-šut onda potpuno izgubi kontrolu nad vlastitim tijelom i najčešće pogodi tablu. Već smo spomenuli u tekstu da je u čitavoj sezoni „ispalio“ svega tri trice, a ne poteže baš često ni za dva poena – oko 12 puta po utakmici što je za igrača koji je kvalitetom kilometrima ispred svakog od svojih suigrača ipak premalo. Usporedbe radi, na krcatom rosteru Kentuckyja Jamal Murray uzima 14,7 šuteva po utakmici, a realizira ih sa 41,8%. Te činjenice nam govore da Simmons vjerovatno nema pouzdanja u svoj skok-šut te se libi uopće pokušati ako nema prilaz obruču.

Postavlja se pitanje koliko daleko može dogurati takav profil igrača u modernoj NBA košarci u kojoj je šut (a pogotovo onaj za tri poena) glavno oružje. Koju to uopće poziciju Simmons može igrati u NBA? Današnje ekipe teže tome da imaju četiri vanjska šutera u svakom trenutku na parketu, što ostavlja jedino centra bez obaveze da šutira trojke. No, Simmons ni pod razno ne može igrati peticu jer jednostavno nema visinu ni masu da se gura sa teškašima. U obrani bi bio rupa koju bi iole sposobni centri znali iskoristiti. Ali kako ga staviti na četvorku ili trojku ako će ga protivnički braniči jednostavno ignorirati na perimetru i posvetiti se zoniranju reketa? Sjetimo se samo kakav je tretman dobio Tony Allen od strane Golden State Warriorsa u prošlogodišnjem polufinalu Zapada. Kad se situacija sagleda sa te strane, stvari ne izgledaju tako ružičasto za Simmonsa i sve one usporedbe sa LeBronom Jamesom koje analitičari prave od početka sezone djelimično padaju u vodu. James zaista ne briljira ove godine iza linije za tri poena, ali svejedno uživa respekt kod protivnika i nikad ga neće ostaviti samog. Jednog rookieja, barem dok se ne dokaže, nitko neće respektirati. Na svu sreću po Simmonsa, šut je nešto što se uvijek može ispraviti i naučiti, za razliku od fizičkih predispozicija ili osjećaja za igru koje on definitivno posjeduje. u zadnje vrijeme u ligi vidimo dosta igrača koji su naknadno dodali šut izvana svom repertoaru – DeMarcus Cousins, Anthony Davis, a nešto prije njih Paul Millsap i Chris Bosh. Nema razloga da to ne uradi i Simmons

Dosta toga će sigurno zavisiti i od toga u kojem klubu će Simmons završiti. Da li će taj klub htjeti oko njega graditi napad i razvijati ga kao centralnu figuru svoje ekipe ili ga uklopiti u već postojeću hijerarhiju. Bilo kako bilo, Simmons je sasvim sigurno vanserijski potencijal koji uz dosta rada i malo sreće može postati košarkaški superstar. Da li će to tako biti i što će se s ovim momkom događati od ovog lipnja, vrijeme će pokazati…