Okrugljak: Tko će prvi, a tko posljednji iz rebuildinga

Rebuilding je uvijek zahvalna tema za obrađivanje. Pročitajte što naša dvojica kolumnista kažu na pitanje iz naslova.

Filip Bekavac

PRVI ZAVRŠAVA: PORTLAND TRAIL BLAZERS

Početkom sezone bilo je lako otpisati Portland. Izgubili su četiri igrača iz petorke, dvojica od kojih su superzvijezda (Aldridge) i bočni stoper (Batum) koji su nužni za opstanak na ubitačnom zapadu. Nisu imali normalnog centra, drugi bek CJ McCollum je upitne kvalitete, nemaju kvalitete, sigurno će se raspasti… Zar ne?

Ne samo da se nisu raspali, nego igraju vrlo dobru, timski orijentiranu košarku i možda su ponajveće iznenađenje u ligi. Portland je trenutno u igri za doigravanje; na devetom su mjestu, osmi Utah im bježi samo jednu utakmicu, a pokazali su priličnu žilavost (15-15 kod kuće, 7-3 protiv svoje divizije) za momčad koja bi trebala mesti pod svoje konferencije. Zašto vjerujem u Blazerse više nego u ostale momčadi u rebuildingu? Tri su glavna razloga za to.

Prvi razlog je Damian Lillard. Portland je možda izgubio jednu superzvijezdu, ali druga je ostala. Bek sa sveučilišta Weber State već je dokazana sila u ligi, a radi se o ponajboljem igraču lige u trenucima kad se utakmica lomi. Klub je pokazao svoju vjeru u Lillarda bacivši pred njega ugovorčinu od 120 milijuna na pet godina, koju je on spremno potpisao i time pristao biti vođa novih Blazersa. Koliko je Lillard opasan i dobar, vidjeli smo u protekle dvije sezone kad je imao s kime igrati, odnosno kad je u momčadi bilo dovoljno drugih igrača koji su odvlačili pažnju protivničkih obrana. Sada tih igrača više nema i sva pozornost bit će usmjerena na Lillarda, ali Blazersi računaju da će taj pritisak od njega napraviti boljeg igrača, a ta situacija će onda uvjeriti poneko veliko ime kako se u Oregonu gradi nešto posebno.

Drugo, Blazersi su izgradnji nove momčadi pristupili izuzetno pametno, odlučivši se za skupljanje čim većeg broja mladih, podcijenjenih i/ili nedokazanih igrača koji će gristi u borbi za svoje mjesto pod NBA suncem. Možda su izgubili Aldridgea, Batuma, Lopeza i Matthewsa, ali doveli su super korisnog Eda Davisa, fizičku zvijer Noaha Vonleha, solidnog šutera Geralda Hendersona, te vrijedne Moa Harklessa iz Orlanda i Al-Farouqa Aminua, koji su obrambeno i napadački nespektakularni, ali vrlo korisni u rotaciji. Povrh svega, iskočio je „stari Blazer“ CJ McCollum, koji je svojim igrama vjerojatno iznenadio i samoga sebe, prometnuvši se u glavnog kandidata za igrača koji je najviše napredovao.

Treći razlog je trener. Blazersi su bili poznati kao momčad koja se puno (možda i previše) oslanja na svoje startere, a klupa je slabiji dio momčadi. Sada tih startera više nema, a igrači s klupe igraju važne minute i pridonose uspjehu momčadi više nego ikad igrajući košarku s puno dodavanja, ulaza i pametne igre bez lopte. Sve to potvrđuje dosad slabo izgovaranu činjenicu da je Terry Stotts sjajan u svome poslu. Poznat kao tih trener, „štreber“ koji stalno gleda snimke i voli pustiti igrače da improviziraju na terenu, što bi moglo natjerati poneku zvijezdu s tržišta slobodnih igrača na pogled prema kišnom Portlandu pod paskom trenera koji je očito našao okruženje koje mu odgovara, nakon neuspješnih epizoda u Atlanti i Milwaukeeju. Lillard je o njemu rekao: „Volim ga kao trenera (…) Dok sam god ovdje, volio bih da je i on sa mnom.“ Stotts je u posljednjoj sezoni ugovora, ali s obzirom na sve spomenuto ovdje, očekujem da će ga Blazersi produžiti i pustiti ga da nastavi graditi jaku momčad oko svog playmakera. Blazersi imaju zdravu ideju izgradnje momčadi koja će ponovo biti opasna i ne treba im puno. Oni znaju što i kako rade i osjećaju se dobro u svojoj koži. Još je samo potrebno da to jedna od zvijezda konačno prepozna.

Lillard

POSLJEDNJI ZAVRŠAVA: PHILADELPHIA 76ERS

Za razliku od Portlanda kojeg je sila natjerala na rasturanje momčadi, Sixersi su to napravili sami i to puno temeljitije nego itko ikad u povijesti lige. O razlozima i detaljima tog rasturanja neću govoriti, sve je već rečeno u ranijem članku. Međutim, treba primijetiti da se i Sixersima odjednom malo požurilo. Bilo to zbog pritiska ostatka momčadi u ligi, komesara Silvera ili vlasnika Josha Harrisa, činjenica je da iako glavni menadžer i glavni arhitekt ovog rasturanja Sam Hinkie još uvijek stanuje u Philadelphiji, njegov pristup izgradnji momčadi je efektivno napušten, a to sugerira dovođenje legendarnog Jerryja Colangela za predsjednika košarkaških operacija, kao i angažman Mikea D’Antonija za pomoćnika glavnog trenera. Bez obzira na titule koje nose ove dvije pozicije, jasno je kako D’Antoni, a pogotovo Colangelo, nisu došli u Sixerse da bi slušali upute od Sama Hinkieja.

Ipak, Sixersi samo ubrzavaju tempo, ali ne mijenjaju smjer. Ne mogu ga ni promijeniti jer su toliko zakopani u rebuilding da će vjerojatno proći barem nekoliko godina prije nego uđu u doigravanje, a kamoli dok ne postanu favorit za naslov. Za iskočiti s dna potrebno je jako puno toga što Sixersima nedostaje. Koja je točna vizija igre? Nema je. Koja je kultura na temelju koje planiraju odgajati mlade igrače? To nitko ne zna. Tko je igrač oko kojega će se graditi šampionska momčad? Ne znamo. Je li takav igrač uopće u momčadi? Koliko nam je poznato, nije. Jedino čega Sixersi imaju u izobilju su izbori na draftu. Točan popis i detalje možete vidjeti ovdje, samo ću reći kako ih Philadelphia ima na raspolaganju ukupno devetnaest (brojkom: 19) u idućih pet godina. Neka posebna očekivanja od svih tih izbora realna su poput dobitka na lutriji ako kupite sto tisuća srećki – šanse su vam veće, ali garancije nema. Sixersi će sigurno jednog dana biti relevantna NBA momčad jer je prevažno tržište, ima prebogatog vlasnika i previše nestrpljive navijače koji znaju što je prava košarka da bi bilo drukčije. Samo je taj dan u prilično dalekoj budućnosti.

mike-dantoni

Nihad Žunić

Da se odmah razumijemo – tankiranje ne podržavam. To je jedan vrlo loš način da se dođe do uspjeha uz to da neke svoje igrače učiš gubitničkom mentalitetu. Trenutno je par ekipa u aktivnom rebuildu a neki su bliži kraju tog mračnog tunela neuspjeha i praznih dvorana nego drugi. Ako izbacimo ekipe koje su već na kraju svog rebuildinga te su itekako blizu playoffa (to eliminira Pistonse i Utah), kao logični izbori ostaju Blazersi, Lakersi, Nuggetsi, Knicksi, Wolvesi i Sixersi.  Postoji još loših ekipa u ligi, ali oni nisu u ponovnoj izgradnji, nego su vrlo loši. Tko je to na kraju, a tko još uvijek na početku tunela? Tko playoff košarku gleda u travnju 2016., a tko u travnju 20-ko zna kada?

Najbliže izlazu – Wolvesi

Timberwolvesi su od svog osnutka poprilično tužna franšiza, i iskreno mi je žao svakog fana Minnesote koji mora već dugo vremena da gleda lošu igru i manjak playoff košarke. Istina, dok je još Kevin Garnett igrao u ovoj ekipi (mislim na njegove prve, dosta uspješnije godine u Minneapolisu), imali su jednu lijepu seriju od osam uzastopnih playoff sezona pod sada preminulim Flipom Saundersom. KG je od svoje sophemore sezone pa do svoje devete sezone imao osam All-star nastupa i vodio ih je kroz te sezone, mada u postsezoni nije imao neku sreću. Osmi put su Wolvesi uspjeli ići dalje od prve runde, ali tada su ih zaustavili Los Angeles Lakersi u finalu konferencije, koji su ipak izgubili od Pistonsa u velikom finalu. Ipak, od 2004. oni nisu u playoffu iako su imali par dobrih sezona tokom kojih su Wolvesi imali mnoge sada dosta uspješnije trenere na svojoj klupi – poslije Saundersa vodili su ih redom Kevin McHale, Dwayne Casey i Randy Wittman. Najbolje sezone poslije devet postsezona zaredom bile su 2004-05, kada su bili deveti sa pobjedom manje nego Memphis koji je bio na zadnjem mjestu za playoff, te sezona 2013-14, odnosno zadnja sezona Kevina Lovea i trenera Ricka Adelmana kada su imali respektabilnih 40-42 te bili deseti na Zapadu.

Kada sam već spomenuo Lovea, njegov trade u Cleveland na ljeto 2014. godine za mene je neki formalni početak rebuildinga ove ekipe, a oni već ove sezone izgledaju sasvim dobro na parketu. Možda nemaju odličan omjer (naprotiv, imaju 12-23 omjer i dijele 11. mjesto Zapada sa Denverom), ali gledate ovu ekipu shvatate vrlo dobro da im fali samo malo iskustva da budu strašna ekipa. Krenuti ćemo od centra ove izgradnje, a to je Andrew Wiggins. Svaka čast Karl-Anthony Townsu, ali najveći plafon na ovom rosteru ima mladi Kanađanin. Radi se o odličnom perimeter defanzivcu a pri tome i vrlo potetnom strijelcu te bi, kada bi malo ojačao i dobio NBA iskustva, trebao biti naredna NBA zvijezda. Towns je svestrani centar koji se može uklopiti u modernu NBA igru, pokretljiv je centar koji ima prostora da napreduje na obje strane parketa, i taj napredak polako počinje da se vidi.

Da ne bi sve ostalo na prvim izborima, Wolvesi su puni talenta i u drugim dijelovima svoje ekipe. Centarsku liniju drže još i Gorgui Dieng, potencijalno elitni rim protector, te veteran Nikola Peković (ako se može uopšte reći veteran) kojem je ipak vrlo upitna budućnost u ovoj ekipi. Iz Europe su ovo ljeto pokupili Nemanju Bjelicu o kojem ne treba dužiti, treba mu samo malo vremena da se navikne na fizičku igru u NBA ligi i biti će odličan igrač. Naravno, tu su i perspektivni Adreian Payne te stari ker Kevin Garnett koji školuje mlade nade iz Minneapolisa. Backcourt im je nevjerojatno pun talenta, od spomenutog Wigginsa preko mladog dvojca na poziciji razigravača, Tyusa Jonesa i Zacha LaVinea, a sve tu opotpunjuju veterani kao Andre Miller i Kevin Martin, te jedan od najboljih dodavača u ligi, Ricky Rubio.

Wolvesi su našli jedan lijep balans mladosti i veteranstva, te imaju nekoga da poduči mladiće kako je to igrati u ligi, a to je nešto što recimo Sixersi nemaju. Ono što je također bitno za Wolvese jeste da oni stvarno mogu da trče, mogu da igraju brzo. Istina, po paceu nisu baš elita lige (tačnije, ispod su prosjeka, 18. u ligi), ali kada igrači na rosteru malo odrastu i kada veterani odu u zasluženu mirovinu, onda će ova ekipa igrati dosljedno svom punom trkačkom potencijalu. Ono što se može zamjeriti je šut za tri poena, i to je ono na čemu njihova uprava mora da radi ovo ljeto. Zadnji su u ligi i po pokušajima za tri i po ubačenim tricama, a to je sastavni dio današnje NBA igre, barem one NBA igre koja donosi prvenstva i slavu.

Sve u svemu, ako ne bude nekih nesretnih ozljeda, ovu ekipu sasvim realno možemo gledati u playoffu naredne godine, a to bi značilo kraj ovog izuzetno kratkog rebuilda. Kažem kratkog, s obzirom na to koliko ekipe trebaju nekada da čekaju da bi se skroz izdigle sa NBA dna. Izabrao sam Wolvese, ali sam komotno mogao uzeti i Knickse kao primjer ekipe koja se brzo izvlači sa dna, te treba i njih spomenuti kao vrlo dobar primjer brzog rebuilda. Mada, impresivnije mi je kada to uradi ekipa limitiranog medijskog prostora, odnosno small-market ekipa, jer Knicksi uvijek mogu dovesti neko veće ime na svoju reputaciju kao jedne od najvećih franšiza u ligi, u jednom od najboljih gradova na svijetu.

Najdalje od izlaza: Portland Trailblazersi

Nikakvo nepoštovanje ovoj organizaciji, igračima ili upravi, ali vjerujem kako su oni nekako najdalje relevanosti čisto jer su njihovi problemi počeli tek ove godine, sa gubitkom LaMarcusa Aldridgea. Istina, na rosteru imaju Damiana Lillarda ali jedan All-star igrač nije dovoljan da se na jednoj standardnoj bazi izvlači playoff košarka – upravo spomenuti Wolvesi su najveći primjer toga što sam sada rekao. Oni su imali Kevina Lovea, ali Zapad je jednostavno prejak. Problemi za Blazerse počinju u tome da su ovo ljeto ostali bez velikog broja standardnih igrača, počevši od Nicolasa Batuma pa sve do Wesleya Matthewsa, a zamijenili su ih igračima koji nisu ni blizu njihove razine. Mislim, Al-Farouq Aminu nije loš igrač, nije ni Gerald Henderson, dok su Noah Vonleh i Mason Plumlee ipak više igrači za budućnost. Sve su to neki role igrači koji su zajedno trebali pokupiti makar dio onoga što je trojac Batum-Aldridge-Matthews radio, ali ogromno je pitanje koliko i da li uopšte to oni mogu? Mason je odličan zakucavač i solidan atleta, ali njegov plafon razvoja nije ogroman, te u jednoj ozbiljnoj playoff ekipi on nije starter, već drugi ili treći visoki sa klupe. Vonleh na momente pokazuje potencijal, ali sve ukazuje na to da su Hornetsi slanjem njega uradili pravi potez te djelimično ispravili pogrešan potez kada su birali njega kao devetog na draftu. Aminu i Henderson su solidni igrači sa par godina iskustva u ligi – u playoff ekipi maksimalno igrači druge petorke.

Istina, na rosteru ima odličnih igrača poput spomenutog franšiznog igrača Lillarda, a pored njega vrijedi izdvojiti C.J. McColluma koji je eksplodirao otkada je postao druga napadačka opcija ekipe. Allen Crabbe je isto solidan ove sezone, te se počinje činiti kako je tek 31. izbor pomalo i krađa drafta, barem jedna od krađa. Problem Portlanda je upravo ono što je problem svakog tima koji nema ogromnog uspjeha a ne igra u Los Angelesu, Miamiju ili New Yorku. Mal su market te je pitanje koga oni to točno mogu dovesti kao neku veću zvijezdu, tako da im ostaje samo jedno – draft. Imaju sve svoje izbore prve runde i ako budu tankirali par sezona, mogli bi se fino opremiti talentom sa američkih univerziteta. Mogu također preplatiti neku bivšu zvijezdu (recimo, mogli bi Joea Johnsona ili Tya Lawsona) tokom ljeta ali to će samo usporiti proces te se, zbog sreće fanova Blazersa, nadam kako će vlasnik Paul Allen i generalni menadžer Neil Olshey znati uraditi što treba tokom ovog rebuildinga.

Treba reći kako je ova konkurencija, to jeste konkurencija postavljena kao rezon ovog teksta, možda malo nefer prema Blazersima. Knicksi, Wolvesi, Sixersi, Lakersi i Nuggetsi su barem godinu dana prije Portlanda počeli svoj rebuild (neki i dosta više to rade), dok je Portland počeo tek ove sezone, odnosno prošlo ljeto. Nažalost, zbog toga kako je NBA liga napravljena, Portland je vjerojatno osuđen na ozbiljan rebuild kroz draft što je za njih noćna mora. Sjetite se samo Brandona Roya? Grega Odena? Da ne kažem Sama Bowieja, koji je čak bio odličan NBA igrač ali ipak ne kao onaj kojeg su mogli birati, gospodin Michael Jordan.

C.J. McCollum