Intervju: Mike D`Antoni

Inovator. Avangarda. Luđak. Ovo su samo neki od „nadimaka“ koji krase novog trenera Houston Rocketsa Mikea D’Antonija. D’Antonijev trenerski rukopis vidljiv je u cijeloj NBA, a možda najekstremniji interpretatori njegove trenerske maksime o brzim napadima, poznate pod nazivom Seven Seconds Or Less, upravo su Golden State Warriorsi. D’Antoni je svojedobno osvojio neutralne pratitelje lige ovom dinamičnom i brzom igrom koju je primjenjivao u Phoenix Sunsima, vodeći jednu od ponajboljih momčadi u NBA povijesti koja nikad nije osvojila naslov. Tu momčad iz sredine 2000-tih predvodio je Steve Nash, a njene glavne poluge činili su Amar’e Stoudamire, Shawn Marion i Joe Johnson. Igra se oslanjala na brzu tranziciju koju je fantastično vukao Nash, da bi se što prije ušlo u završnicu iz kontre, polukontre ili iz brzog visokog picka sa Stoudamireom, koji je zahvaljujući sjajnom razumijevanju s čupavim Kanađaninom bio praktički nezaustavljiv. Mnogi su govorili kako takav sustav dobija utakmice, ali gubi prvenstva, tako da je prošlosezonski naslov Golden Statea D’Antoni doživio kao svoju malu privatnu satisfakciju. Nakon manje uspješnih epizoda u New Yorku i pogotovo u Los Angeles Lakersima, 65-godišnji trener talijanskog porijekla povjerio se novinaru Houston Croniclea Jonathanu Feigenu u zanimljivom predsezonskom intervjuu u kojem je dotaknuo svoje trenerske početke, utjecaj obitelji, najslavnije trenerske dane i novi početak u Rocketsima. Donosimo vam kratak presjek.

O svojim trenerskim idejama, kao i ideji za povratkom na klupu rekao je: „Puno toga utječe na način na koji gledate košarku. Ja sam proizvod sredine u kojoj sam odrastao i trenera koje sam imao. Morate imati svoje ideje, ali prošlost ima veliki utjecaj na mene. To me čini ovakvim. Posljednje tri godine (dok je bio bez angažmana, op. pr.) osjećao sam se prazno. Teško je prilagoditi se tome. Jako sam sretan što sam se vratio i što ponovo osjećam napetost natjecanja. Dobar je osjećaj, prirodan.“

D’Antoni je veliki natjecatelj, a to je nešto što je pokupio kod kuće. Od igranja nogometa i košarke s bratom Danom do igranja bridža s danas 102-godišnjim ocem, uvijek daje sve od sebe. O tome kaže: „Ne želiš izgubiti od nikoga. Želiš biti najbolji. Zahvaljujem svojoj sretnoj zvijezdi što sam odrastao u sredini gdje su se takve osobine njegovale. Naša majka je veći natjecatelj od sviju nas. Još uvijek nas želi potući u kartama svaki dan. Bila je dobar sportaš i jako je kompetitivna. Kad kažem da smo svi takvi, govorim o cijeloj zajednici. Mullens (gradić u Zapadnoj Virdžiniji gdje je D’Antoni odrastao, op. pr.) je mali rudarski grad od 2,000 stanovnika. Imali smo stotinjak košarkaša iz Divizije 1, puno tenera.“

U rodnom gradu D’Antoni je pokupio i osnovna načela svoje trenerske filozofije, ponajviše od oca, ponajboljeg košarkaškog trenera u državi. Kasnije je to nadogradio boravkom u ABA i Italiji, koja je bila puna mobilnih visokih igrača koji nisu često igrali leđima prema košu. O tome kaže: „Dok sam odrastao i igrao košarku u sedamdesetima, pod trenerom Dougom Moeom, većinom se tako igralo. George Karl i Don Nelson, koji imaju vrlo slična načela i slične karijere, su isto godište kao i ja. Ja sam proizvod sredine u kojoj sam odrastao i trenera koje sam imao. Veliki utjecaj na to su imali europski igrači, pogotovo visoki koji su mogli izaći iz reketa i igrati na perimetru. To je otvorilo igru. Tamo sam bio trener sedam godina i vidio sam prednosti igre s tzv. stretch četvorkom, kao i centrom koji može izaći iz reketa i šutnuti. Nisam izmislio ništa novo. Moje ideje su proizvod mojih iskustava.“

Kao igrač, D’Antoni je u Italiji osvojio pet naslova s milanskom Olympijom (današnji Emporio Armani), nametnuvši se žestokim stilom igre. O tim danima potpredsjednik Rocketsa, Talijan Gianluca Pascucci je rekao: „Bio je rođeni pobjednik, to mu je bila najveća vrlina. Bio je pametan, sjajan vođa, brzih ruku. Bio je igrač koji bi promašio pet ili šest lopti – nije šutirao puno – ali ako je utakmica na nož, on bi uzeo i zabio zadnji šut. Kažem vam, pobjednik.“

Iako je D’Antonijev djed Andrea rođeni Talijan koji je emigrirao u SAD početkom 20. stoljeća kako bi radio u rudniku ugljena, Mikeu nije moglo biti nimalo lako otići u zemlju predaka igrati košarku 1977. godine. Na pitanje je li to bila teška odluka, D’Antoni se iskreno nasmijao: „Mogao sam otići igrati košarku, putovati po Europi i biti plaćen za to, ili raditi u rudniku. Mislim da nisam pogriješio“ rekao je, dodavši: „Nekad sam znao biti usamljen. Ipak su to bile sedamdesete, nije bilo satelitske televizije, niste mogli biti u tolikoj vezi s SAD-om. Na to se trebalo priviknuti. Ali nije to bila teška odluka. To je bila najlakša odluka koju sam ikad donio. U Italiji su me prihvatili kao svoga, bio je to sjajan grad i organizacija. Nekoliko godina kasnije sam se potpuno prilagodio. Bili smo uspješni na parketu, tako da je sve bilo lakše. Navijači i suigrači su bili stvarno sjajni.“

U Milanu je našao i ženu svoga života: „Upoznao sam suprugu Laurel sedme godine u Italiji. Vjenčali smo se i nakon par godina dobili smo sina Michaela. Kad je kupila namještaj, pomislio sam kako ćemo tamo ostati zauvijek. Ne bih imao ništa protiv toga. Živjeli smo jako lijepo. Ipak, NBA je posao života. To nisam mogao odbiti.“

Danas, nakon svega, D’Antoni osjeća ponos gledajući najbolje NBA momčadi, ali također priznaje kako su oni najbolji poput Miamija, San Antonija ili Warriorsa bitno nadogradili kostur njegovih starih Sunsa: „Lijep je to osjećaj, ali nije kao da sam izmislio toplu vodu. Slično se igralo u moje vrijeme, samo je danas sve puno brže. Nisam samo trener nego i obožavatelj igre, uživam gledati takav stil košarke. Drago mi je da nisam potpuno fulao. Morate stalno mjenjati, prilagođavati se. Stilovi tih momčadi su ipak dosta različiti od moga, ali drago mi je da nisam potpuno poludio“, reći će sa smiješkom.

D’Antonijeve ideje očigledno nisu nimalo lude, međutim narativ u ligi nije uvijek bio takav. Kad je izabran za trenera Sunsa, D’Antonijeva načela su gledana baš kao izmišljanje tople vode koje neće donijeti ništa posebno dobro. Danas će se prisjetiti: „Kažem vam, svakoga dana, ljudi oko nas bi govorili: ‘Ne može se tako igrati. Ne možeš pobjeđivati. Ubit ćeš igrače. Ne valja to. Nije dobro za košarku. Praviš sprdnju od svega’, ali imali smo sreće u smislu da smo ušli u sezonu s 31-4. Onda su odjednom počeli govoriti kako je to dobro. Da smo otvorili s 10-10, vjerojatno bi me otjerali iz grada.“

Tako je bilo na početku. U pet godina u pustinji Arizone, D’Antoni je prosječno postizao 58 pobjeda u sezoni, ispadao u konferencijskim finalima, ali i oduševljavao svijet košarke. Epizode u New York Knicksima (u manjoj mjeri) i Los Angeles Lakersima (u većoj) nisu bile toliko uspješne. D’Antoni ne žali: „Nevjerojatna je čast baviti se ovim poslom. To je težak posao, to je stalna borba i moraš biti sto posto unutra – kad si trener, to je to. Nema hobija, nema ispušnih ventila. Košarka je vaš život.“

U ljeto 2016. godine D’Antoni je na novom početku. Nikad iskusniji, pokušat će odvesti Rakete iz istočnog Teksasa prema novim uspjesima. Posao neće biti lak – momčad možda nije najbolje izbalansirana, eksperiment s Dwightom Howardom, usprkos pojedinim bljeskovima, pokazao se kao promašaj, a zahvaljujući novom ugovoru James Harden je potvrđen kao vođa momčadi u doglednoj budućnosti. Što motivira čovjeka poput D’Antonija na dolazak u ekipu koja je trenutno u nekom međuprostoru, nedovoljno dobra za naslov, ali nedovoljno loša za visoki izbor na draftu? Odlučnost nije upitna, ali ni zdrava perspektiva:

„Znam da u životu ima puno bitnih stvari. Uspjeh u poslu je bitan i uložit ću cijeloga sebe u to, ali to vas ne smije određivati kao osobu. Kao osobu, određuje vas srce i odnos prema ljudima. Obožavam trenirati. Volim raditi s dečkima. Znam da će biti dana kad ću se sklupčati na krevetu i neću htjeti ustati cijeli dan. Ali ne možete uživati u uspjesima ako ne iskusite neuspjeh. Neće biti lako i ne može biti lako. Može biti zabavno, ali u konačnici ključ je u vezama koje stvarate. Ključ je u igračima kojima pomažete dostići svoj puni potencijal, u pomaganju zajednici. Želimo osvajati naslove, ali to nas ne smije određivati.“

U zaključku je rekao: „Pobjede ili porazi u životu se svode na to koliko prijatelja imate i do koliko ljudi vam je istinski stalo. To je ono što mi je najvažnije. Jako nam je važno ne izgubiti to iz vida. Moramo ovdje izgraditi dublja prijateljstva, jače veze, to će definirati naš uspjeh. Onda ćemo to proširiti na parket.“

Houston, vežite se, polijećemo. D’Antoniju i Rocketsima želimo svu sreću i budno ćemo pratiti njihov napredak.