Prvi krug doigravanja: Houston Rockets-Oklahoma City Thunder

NBA doigravanja su uvijek krcata zanimljivim narativima i pričama unutar priča koje pod mikroskopima čitavog sijaseta navijača i samoprozvanih analitičara nerijetko budu prenapuhane. Ove godine, međutim, postoji jedan narativ kojem ne treba dodatno puhanje, a to je naravno sraz između dvojice nuklearnih razigravača, MVP kandidata, Russella Westbrooka i Jamesa Hardena. Bez obzira koji od njih dvojice vam je draži ili čiju ste igru nehotično omalovažavali kako biste eristički „dokazali“ da je onaj drugi bolji i da zaslužuje trofej Mauricea Podoloffa, u ovoj seriji ćete sigurno uživati od prve do posljednje minute.

Razjasnimo odmah jednu stvar: iako je ovaj dvoboj primamljivo reklamirati kao „Harden vs. Westbrook“, dalje će proći bolja ekipa, a ne pojedinac. Njih dvojica jesu centar gravitacije svojih momčadi, ali košarka se još uvijek igra pet na pet.

A što se ekipa tiče, tu prednost ide na stranu Houstona, barem ako je suditi prema poretku. Nakon turbulentne sezone 2015/16, Rocketsi su napravili ozbiljan zaokret u svojoj organizaciji time što su se konačno riješili kancera zvanog Dwight Howard, te na klupu doveli trenersko božanstvo – makar bez brkova – Mikea D’Antonija koji je instalirao kontrolirani kaos i pustio s lanca Hardena, point guarda. Rezultat je odličnih 55 pobjeda, među kojima i po jedna protiv Warriorsa, Spursa, Celticsa i Cavaliersa. Netko će ukazati na lošu formu pred kraj sezone (5 poraza u zadnjih 10 utakmica)  kao potencijalni problem, ali treba imati na umu da su Rocketsi već odavno skoro pa zaključali treće mjesto na Zapadu i nisu imali imperativ pobjeđivanja u većini tih utakmica.

Oklahoma je također u pauzi između sezona doživjela značajne promjene. Ne znam da li se sjećate, ali ih je napustio bivši MVP i sedmerostruki All-Star Kevin Durant. Nije se puno očekivalo od ove momčadi, ali je Westbrook riješio da uključi super saiyan mod i izvrne ligu naopačke kako bi Thunder odvukao do 47 pobjeda. Iako nisu toliko efikasni i šuterski moćni kao Rocketsi, i Gromovi vole igrati brzim tempom i što više eksploatirati prednosti otvorenog parketa. To je odlično za nas, jer ćemo gledati utakmice koje liče na partije stolnog tenisa – lijevo-desno, lijevo-desno…

Tri ključna faktora

1. Harden vs. Westbrook

Sjećate se kako sam prije par ulomaka rekao kako se košarka igra pet na pet? Zanemarite to, samo sam lupetao. Svi ćemo gledati ovu seriju da vidimo sudar dvaju superstara koji će svojim predstavama uvelike odlučiti njen ishod. Da, naravno, njihovi suigrači i treneri će biti veliki faktori, ali jedan od ovih transcendentnih pojedinaca ima moć da svojeručno odluči utakmicu, što se ne može reći za Taja Gibsona ili Montrezla Harrella.

Ovako glamurozan jedan-na-jedan duel nismo vidjeli pa valjda otkad su Robert De Niro i Al Pacino ukrstili koplja u kultnoj Vrućini, ali ne treba očekivati da će biti puno okršaja prsa o prsa na parketu između njih dvojice. Razlog je očigledan, ni Harden ni Westbrook nisu dobri defanzivci pa njihovi treneri sigurno neće riskirati s tim match-upom.

Hardena će pokušati zaustaviti Andre Roberson, Oklahomin dežurni bočni stoper, koji je dosad bio prilično uspješan protiv Brade.

Hardenove brojke PTS FG% 3P% TOV AST FTA OFF RTG
Općenito 29,1 44,0 34,7 5,7 11,2 10,9 113,6
Protiv Robersona 16,3 31,1 15,4 6,3 11,8 7,0 110,5

Zaista je prava rijetkost da netko ovoliko remeti Hardenov ritam ovoliko konzistentno, ali Robersonu to  uspjeva zato što je izuzetno pokretljiv lateralno što mu omogućava da se brzo rješava screenera i nadoknadi izgubljeni prostor. Također, mnogo je veći i duži od Hardena pa mu se ne mora unositi tijelom u lice kako bi ga imao pod kontrolom, što bitno umanjuje rizik od kontakta i minimalizira broj prekršaja, a znamo koliko Harden voli šutirati slobodnjake.

Osim Robersona, vrlo bitni će biti i Oklahomini centri koji će se često naći oči u oči s Hardenom prilikom preuzimanja na 1-5 pick-and-rollu kojeg voli vrtjeti s Clintom Capelom. Steven Adams će imati pune ruke posla, a da bi bio koristan morat će biti na razini prošlogodišnjeg konferencijskog finala u kojem je zaista briljirao u obrani perimetra protiv Stepha Curryja. Problem je što je tada iza sebe imao Duranta i Sergea Ibaku koji su u takvim situacijama glatko prelazili u rolu čuvara obruča i davali Adamsu slobodu da bude agresivan. Sada nema takav luksuz pa će morati biti puno precizniji i, što je apsolutno krucijalno, kloniti se prekršaja. Svaka minuta koju na petici dobiju Enes Kanter i Domantas Sabonis će za Rocketse biti švedski stol.

Na drugoj strani, Westbrook će se vjerojatno morati nositi sa svojim starim poznanikom, Patom Beverleyjem. Ako je ikada postojao igrač kojemu savršeno pristaje atribut „pitbula u obrani“, onda je to dobri stari Pat. Evo mi rijetke prilike da ga usporedim s Isaiahom Thomasom: obojica su ispodprosječno visoki (Pat ima 185 cm, a Isaiah 175), obojica su birani duboko u drugoj rundi drafta (Isaiah zadnji, Pat 42.) i obojica su te hendikepe iskoristili kao motivaciju da zaigraju odličnu prkosnu košarku, makar drastično različitih stilova. Beverley neće nositi ničiji napad kao Thomas, ali će zato uvijek volontirati da čuva najopasnijeg protivničkog beka.

Westbrookove brojke PTS FG% 3P% TOV AST FTA OFF RTG
Općenito 31,6 42,5 34,3 5,4 10,4 10,4 107,9
Protiv Beverleyja 23,3 41,5 30,0 4,0 4,0 8,3 96,3

Osim toga, sjeća li se itko ovoga? Ništa ne može začiniti playoff seriju kao malo dobrog starog beefa.

Westbrook će sigurno uživati u širokim Houstonovim formacijama koje po svojoj prirodi ostavljaju mnogo prostora unutra. Capela kao jedini pravi visoki neće moći učiniti puno protiv siloviti Russovih naleta, a naročito kada zaglavi vani u nekom Adamsovom bloku. Capela je dobra defanzivna petica, ali protiv Westbrooka to neće biti dovoljno. Za dokaze samo pogledajte ovogodišnje susrete Houstona i OKC-ja; Westbrook se gostio na obruču u svakom od njih.

Premda ova serija neće izravno utjecati na ishod MVP utrke, svakako treba očekivati vatreno nadigravanje i igranje za inat Russella i Jamesa. I jedan i drugi su u mogućnosti ostvariti triple-double u svakoj utakmici ili vam jednostavno natočiti 50 poena. Takav revolveraški dvoboj nismo gledali u doigravanju već neko vrijeme  i prilično smo se zaželjeli. Nadamo se da nas momci neće razočarati.

2. Houstonova trica

Znate ono kad se djeca igraju pa skaču po kaučima i pretvaraju se da je pod lava? Na to me podsjeća ovaj graf Houstonovih šuteva[1]:

Znali ste i bez moje sličice da su Rocketsi alergični na poludistancu, ali kad
stvar vidite ovako predstavljenu, pomislite kako je taj D’Antonijev sustav banalan. Međutim, banalan je samo idejno, a rezultati su itekako konkretni: Rocketsi šutiraju opscen broj trica (40,3 po utakmici, najviše u povijesti), a čak iako ih ne pogađaju elitnim postotkom (35,7%, 15. u ligi), sama količina je većinom dovoljna da preplavi protivnika.

Oklahoma City je generalno solidna momčad kada se radi o branjenju perimetra. Istina, tek su na petnaestom mjestu po dozvoljenom postotku šuta za tri poena (35,6%), ali dopuštaju svega 24,8 pokušaja po utakmici, što je četvrta najbolja stavka u cijeloj ligi. Dakle, Thunder brani vanjski šut po principu „bolje spriječiti, nego liječiti“, što je vjerojatno i pametniji način protiv Rocketsa, ali pitanje je koliko će moći zadržati plimni val predvođen bradatim mesijom. U četiri ovogodišnja meča između ovih dvaju ekipa, Houston je potezao prosječno 40 trica uz uspješnost od 37,5%. To ne sluti na dobro za momčad Billyja Donovana.

Rocketsi jednostavno imaju previše prijetnji iza linije za tri poena da bi Thunder stigao sve na vrijeme pozatvarati. Sva četiri beka koje će D’Antoni rotirati (Harden 34,7%, Beverley 38,3%, Eric Gordon 37,2%, Lou Williams 36,5%) uvijek imaju upaljeno zeleno svjetlo, a na krilnim pozicijama su ćoškaroš Ryan Anderson (40,4%) i novootkriveni dragulj Troy Williams (38,1).

Oklahoma uglavnom igra s tradicionalnim postavama i ovakav protivnik će njihove visoke igrače rastegnuti do krajnjih granica. Adams je previše vrijedan kao pomagač i temelj obrane picka da bi ga Donovan trošio na ganjanje stretch četvorki, pa bi možda mogli vidjeti Gibsona u značajnijim minutama. Iako mu trener nije davao puno prostora otkad je došao iz Chicaga, ovdje bi možda trebao probati s njim jer je hustle igrač koji igra energičnu obranu. On bi možda mogao biti neka vrsta osigurača Adamsu kada ovaj izađe prema Hardenu.

Ali nije samo problem u visokim šuterima Houstona. Budući da će se Oklahomin najbolji bočni stoper baviti Hardenom, Donovanu ne ostaje puno kadra za pokriti ostale snajpere u D’Antonijevoj vanjskoj liniji. Standardni problem je sakrivanje Westbrooka; njega se mora staviti na najlošijeg Houstonovog napadača jer je loš defanzivac, a treba ga i čuvati za napad. Gdje s njim? Beverley više nije ciglar nego se razvio u respektabilnog šutera i tu propada fina prilika da se Westbrook sakrije na njemu, a da usput i ne mora cross-matchati. Možda je odgovor Trevor Ariza koji je ove godine na „samo“ 34,3% šuta za tri, a i nema više onu eksplozivnost u nogama kojom bi mogao kazniti često uspavanog Russa.

Victor Oladipo i Jerami Grant će morati zasukati rukave i igrati obranu kakvu njihove prvorazredne fizikalije pretpostavljaju umjesto ovog švercanja koje su dosad uglavnom prakticirali. Donovan je lani u playoffu uspio izvući apsolutni maksimum od svojih srednje-rotacijskih igrača, možda će nešto slično napraviti ove godine s ovom dvojicom.

3. Obrana reketa i skok

Ovo je segment igre u kojem Thunder mora izdominirati ako žele proći dalje. Njihova igra na perimetru nije dorasla Houstonovoj i najbolje čemu se tu mogu nadati je da koliko-toliko drže korak, ali u borbi pod obručima Gromovi imaju kakvu-takvu prednost koju moraju maksimalno iscijediti.

Ta prednost se najviše očituje u skok igri. Thunder je najbolja skakačka momčad lige ne samo zato što igra s visokim postavama, nego zato što i ima super-atletične krilne igrače koji kupe iznadprosječan broj skokova, a tu je naravno i Westbrook. Pored toga, vrlo su disciplinirani u box-outu[2], i srčano napadaju vlastite promašaje pa tako predvode ligu i u napadačkim skokovima s 12,1 u prosjeku.

Ono gdje stvari postaju zanimljive je igra na samom obruču, bilo napadačka i obrambena. Bacite oko na sljedeću tablicu (u zagradama su pozicije na razini cijele lige):

FG% na obruču FGA na obruču Protivnikov FG% na obruču Protivnikov FGA na obruču
Houston 64,6 (3) 31,1 (4) 66,7 (30) 28,8 (23)
Oklahoma City 60,1 (23) 32,9 (1) 60,0 (11) 30,4 (29)

Houston, očekivano, zabija na obruču velikim volumenom i velikom efikasnošću. To je druga polovica D’Antonije napadačke filozofije koja je izbrušena do savršenstva i kadrirana odgovarajućim igračima. Vrlo važan kotačić u toj igri je Capela koji je vrlo agilan roller koji vam može nauditi na tri osnovna načina: tako što će napraviti tzv. screen asistenciju, tj. svojim blokom će stvoriti prostor svom razigravaču da se probije do obruča i poentira; ako, pak primi loptu nakon picka, pokušat će se probiti do samog kraja; a ako ni to ne uspije, rado će proslijediti dodavanje u kut. Clint nije centar iz elitnog razreda, ali je za ovaj sustav perfektan.

Ono što je u ovoj tablici možda iznenađujuće je loš postotak finiširanja Thundera na obruču i, još više, ogromna količina laganih pokušaja koje dozvoljavaju svojim protivnicima. Ovo prvo u dobra doba nadoknađuju napadačkim skokovima, ali ovih 30 pokušaja će biti kobno protiv ekipe koja igra super-široke formacije i ima najboljeg slash kreatora u ligi. Budući da ni sam đavo ne bi natjerao Rocketse da uzimaju šuteve s poludistance pa makar imali metre prostora, Thunderi će morati naći alternativne načine za smanjenje ovog kriminalno visokog broja. Jedan od načina kojima to momčadi rade su kvalitetni bočni stoperi koji ne dozvoljavaju slasherima da se probiju do koša, a OKC nema baš puno takvih. Opet moram apelirati na Granta i Oladipa bez čijeg doprinosa ova serija neće biti kompetitivna na duže staze.

Zaključak

Ove dvije momčadi igraju izuzetno atraktivnu i dopadljivu košarku, što su nam i pokazali u svoja četiri međusobna dvoboja u regularnoj sezoni. Samo je jedna od tih utakmica bila rezultatski nezanimljiva, i to ona zadnja koju je Houston dobio s 12 razlike u Toyota Centeru, a moglo je biti i više, da Oklahoma nije stesala prednost protiv Houstonovih rezervista u četvrtoj četvrtini. Preostale tri utakmice su bile unutar najviše tri poena razlike, a pogotovo je pamtljiv ostao onaj spektakl od petog siječnja kada su presudila Neneova slobodna bacanja nekoliko desetinki prije sirene.

Ne bi imali ništa protiv još sedam takvih predstava, ali osobno ne očekujem tako dugu seriju. Na kraju krajeva, Rocketsi su dobili tri od dosadašnja četiri meča i generalno su kroz sezonu pokazali da su kvalitetnija i kompatibilnija momčad. Obje ekipe opasno ovise o jednom igraču, ali gledano od drugog do petnaestog čovjeka, Rocketsi su nedvojbeno talentiraniji, pogotovo u kreatorskom segmentu. Kada Westbrook sjedne, Gromovi se muče s organiziranjem i najosnovnijih napada jer nitko od njihovih ballhandlera, s izuzetkom možda – možda – Oladipa, nije konzistentan proizvođač u napadu. Houston ima zastrašujuću bekovsku liniju sastavljenu od igrača koji mogu kreirati i za sebe i za druge, te koju je vrlo lako moguće iskombinirati na način da u svakom trenutku na parketu imaju dva razigravača. Sekundarna kreacija u super-fluidnom D’Antonijevom sustavu s četiri spremna šutera je, bojim se, prevelik zalogaj za limitiranu Oklahomu.

Rocketsi u šest.

[1] Ne bi Westbrook imao baš toliko skokova u prosjeku da mu suigrači ne zagrade barem 4-5 komada svaki put.

[1] Slika preuzeta s The Nylon Calculusa.