Najava sezone: Indiana Pacers

Momčad iz grada u svijetu sporta najpoznatijeg po utrkama automobila u posljednjih nekoliko godina uspjela je kontinuirano napredovati. Međutim, čini se da će se ovaj trend zaustaviti i da Pacersi idu prema jednoj stvarno mučnoj sezoni. Mogu li to ikako spriječiti?

Trenutni roster za sezonu 2014/2015:

Lavoy Allen, Chris Copeland, C.J. Fair, Paul George, Roy Hibbert, George Hill, Solomon Hill, Ian Mahinmi, C.J. Miles, Arinze Onuaku, Damjan Rudež, Luis Scola, Chris Singleton, Donald Sloan, Rodney Stuckey, Adonis Thomas, C.J. Watson, David West, Shayne Whittington

Došli:  C.J. Miles, Damjan Rudež, Chris Singleton, Rodney Stuckey, Adonis Thomas, Shayne Whittington

Otišli: Rasual Butler, Andrew Bynum, Evan Turner, Lance Stephenson,

Misterij Pacersa

Prošla sezona momčadi iz Indianapolisa bila je jedno, u najmanju ruku, neobično iskustvo, a kad bismo bili skloni pretjerivanju, što jesmo, mogli bismo reći da se radi o misteriju jednakom nestanku leta 370. Tijek sezone donekle je nalikovao na inverznu radnju tipičnog hollywoodskog filma. Znate, upoznamo glavne likove i njihove probleme pa ih onda gledamo kako rješavaju te probleme na putu do kolektivne katarze. Umjesto toga, dobili smo momčad koja se već odlično uigrala u sezoni 12/13, ustanovila se tijekom te sezone kao najbolja obrana lige s prosječno dobrim napadom i koja je genijalno kliknula na kraju gospodnje godine 2013. (otvorili sezonu s nestvarnim 33-7 omjerom) samo da bi se u završetku sezone raspali poput futurističkih taktičkih zamisli Nike Kovača. O ovom raspadu napisani su beskrajni članci i analize u presjeku kojih se vjerojatno nalaze stvarni razlozi. No, radilo se tu o tome da je katastrofalni dio sezone bio samo usrednjavanje za stvarno fantastičan dio sezone (u kojem su se možda neki igrači nepotrebno energetski iscrpili), o tome da nikad nisu bili toliko dobri koliko smo mislili, o tome da su trejdovi za Andrewa Bynuma i Evana Turnera poremetili kemiju momčadi ili o tome da je došlo do sukoba na osobnoj razini između igrača zbog zaručnice Roya Hibberta, brzo je postalo irelevantno.

Najbolja momčad lige pretvorila se u sjenu sebe, u zombija koji se polako i besciljno uspio nekako dogegati do playoffa, igrajući puna tri mjeseca najmučniju i statistički najlošiju napadačku košarku lige i najmučniju napadačku košarku koja je uopće dozvoljena nekim teorijskim granicama mučnine. Tako su po početku doigravanja 2013. svi izgubili interes za Pacerse, a time i za istočnu konferenciju općenito jer se potpuno točno pretpostavilo da će se Miami Heat prošetati do finala. To nipošto ne znači da su muke po Pacersima tada završile. Uslijedila je serija s Atlanta Hawksima, koji su praktično slučajno zalutali u playoff i u kojoj je ova priča  dosegnula dno – Paul Millsap protiv smetene obrane Pacersa izgledao je kao kombinacija Charlesa Barkleyja i Dirka Nowitkog, Jeff Teague kao reinkarnacija Allena Iversona, a Pero Antić kao nešto nalik na korisnog NBA igrača (istovremeno i kao nešto nalik na stereotipnog filmskog ruskog mafijaša). Apsolutni vrhunac serije, ili dno, ovisi kako gledate, dogodio se u petoj utakmici kad su Hawksi, igrajući svoj avangardni napad s petoricom igrača na trici u potpunosti izbezumili nominalno najbolju obranu lige i učinili njihovu napadačku impotenciju s druge strane parketa još izraženijom i komičnijom. Uz to, trener Frank Vogel odbijao se prilagoditi i zaigrati s nižim postavama do samog kraja serije, bez obzira na očite nedostatke klasičnih petorki koje je slao na teren.

frank-vogel

Ipak, usprkos svemu, Pacersi su se nekako uspjeli izvući „živi“ iz ove serije i suočiti se s Wizardsima u idućem krugu. Ta serija izgledala je nešto bolje, ali je i dalje donosila frustrirajuće oscilacije u igri momčadi koje su često bile vezane uz individualne oscilacije Roya Hibberta. U jednoj utakmici pojavio bi se u svom najboljem mogućem izdanju, dominirao bi u obrani, vrhunski zatvarao reket i činio bi život Johna Walla gotovo nemogućim, ali već u drugoj pretvorio bi se ponovno u onu verziju sebe koja je izazvala valove šala na njegov račun na svim društvenim mrežama. Pacersi su preživjeli i ovu seriju, ali samo da bi poprilično neslavno i nezanimljivo drugu godinu zaredom ispali u finalu konferencije protiv Heata. Serija je bila vrlo jednostrana i monotona, a Pacersi, koliko god se trudili odvući igru više u smjeru naguravanja pod košem, nikako nisu mogli izaći na kraj s vrlo raspoloženim LeBronom Jamesom i pratnjom. Ekipa je tako u ljeto ušla u nekom obliku silazne putanje zbog shvaćanja vlastitih limita, ali to ih nije moglo pripremiti za katastrofu koja ih je zadesila na ljeto.

Depresija Pacersa

Sve je započelo pomalo čudnim i nespretnim izjavama suigrača o Lanceu Stephensonu kojem je na ljeto istekao ugovor. Umjesto bezrezervne podrške i želje da se vrati, izjave na tu temu su bile osjetno prizemljene što je na ekipu u kojoj su međuljudski odnosi tijekom sezone ionako došli pod povećalo bacilo dodatnu sumnju. Po početku free agencyja, Lance je odbio ponudu Pacersa od 32 milijuna dolara na 4 sezone. Nastavak pregovora nije se dogodio. Uprava Pacersa brzo se prebacila na traženje zamjene za Lancea samo kako bi našli CJ Milesa. Tim potezom iskoristili su prostor koji su imali za produžetak Stephensonova ugovora, a svakako su iskoristili i djelić strpljenja svojih navijača jer odreći se igrača kojeg su iskopali u drugoj rundi i samostalno razvili (i uz to jedinog igrača koji je unosio nepredvidivost u njihov napad svojim napadanjem sredine) na ovako bezvezan način bez „borbe“ stvarno je teško objašnjiv čin. Još kada uzmemo u obzir da je Lance potpisao ugovor godišnje teži samo jedan milijun dolara od onoga koji su nudili iz Indiane, možemo zaključiti samo da je negdje na putu vjerojatno više zapelo u komunikaciji nego na financijskom planu. No Stephensonov odlazak poslužio je samo kao uvertira u stvarnu tragediju; Paul George na pripremnoj je utakmici američke reprezentacije početkom kolovoza pretrpio brutalan lom desne noge. Radi se o poprilično grafičkoj ozljedi koju je stvarno teško pogledati ponovno ako ste imalo osjetljivi na potkoljenicu pod krivim kutovima. Osim tog vizualnog aspekta, ova ozljeda je užasna jer baca pod upitnik čitav ostatak Georgeove karijere. Iako je imao sreće što pri tome nije stradalo koljeno, propustit će cijelu sezonu u trenucima kada je stigao do statusa jednog od desetak najboljih igrača lige još uvijek grabeći naprijed i neizvjesno je hoće li se moći vratiti u onu vrhunsku tjelesnu formu koja mu je omogućila da bude ponajbolji obrambeni igrač lige na svojoj poziciji.

roy-hibbert-paul-george-pacers

George će tako izgubiti jednu od godina svog igračkog vrhunca, a Pacersi će to itekako osjetiti na svim aspektima igre. PG24 na nerijetkim je utakmicama lani bio vodeći u svim ili gotovo svim statističkim kategorijama i istinski temelj igre u oba smjera. Oporavak po svemu sudeći ide jako dobro tako da s te strane postoji mali razlog za optimizam, ali preostaje vidjeti hoće li se oporavljena PG13 varijanta vratiti na stari nivo. Kao zamjenu za svog najboljeg igrača Pacersi su ekspresno potpisali Rodneyja Stuckeyja. Doduše, usporedbom stilova igre, Stuckey bi više trebao (neuspješno) mijenjati Stephensona, odnosno njegovu slash & kick igru te većinu ovlasti za rukovanje loptom dok bi Miles trebao zamijeniti barem Georgeov šuterski segment igre (isključivo spot up) i odigrati donekle prihvatljivu obranu, ali kreaciju, skok i sve ostale segmente igre koje je donosio PG trenutno ne mogu nadomjestiti. George Hill nedavno je govorio o tome kako se sprema preuzeti veću ulogu u napadu što je stvarno teško zamisliti bez automatske pomisli na to da bi s povećanom potrošnjom došao i pad učinkovitosti. Osim toga, Hill nije kreator ni asistent, radi se o tipičnom spot up igraču u napadu koji spušta loptu na pod i ulazi u reket samo u slučaju nužde, jednako kao i Miles. Ako imate magarca i trebate prenijeti puno tereta između točke A i točke B, dobro je na tog magarca staviti čim više tako da treba putovati čim manje puta između tih dviju točaka. Ipak, potrebna je doza opreza jer se može završiti s magarcem s ozlijeđenom kralježnicom i hrpom tereta u točki C, a veterinara nema nigdje u blizini. U redu, malo mi je pobjegla ova metafora, ali poanta je da Hill može igrati samo kao u prijašnjim godinama, a sve više doći će sa štetom po učinkovitost. Tako jedina nada za iniciranje napada ostaje dobri stari Stuckey za kojeg možda mislite da je užasan, ali istina je da je prošle sezone u Pistonsima bio tek debelo ispodprosječan.

Pod košem je situacija nešto bolja jer imaju kontinuitet na tim pozicijama s dvojcem West-Hibbert koji bi trebali nositi ovu momčad u oba smjera.  West je profesionalac koji će svakako odraditi svoj posao ako ga ozljede i/ili godine ne spriječe dok je Hibbert posebna priča. Mnogi NBA igrači skloni su oscilacijama – sezona je duga i iznimno fizički zahtjevna i više se radi o standardu nego o iznimci. Međutim, Hibbertove negativne amplitude najnegativnije su od svih relevantnih igrača u ligi. Čovjek je u stanju pretvoriti se u neupotrebljivog igrača bez ikakve prethodne najave. Samo će doći večer u kojoj neće moći zabiti ništa, koliko god sigurno izgledalo, večer u kojoj se nijedna lopta od obruča neće odbiti njemu u ruke i večer u kojoj će usprkos svemu i dalje tražiti loptu u post samo kako bi gušio napad. Hibbert je uz ovo prošle sezone bio jedan od najlošijih postavljača blokova koje smo imali priliku gledati, a u jednom trenutku postao je loš čak i u zaštiti reketa. I dok će klasici poput „0-0 utakmice“ ostati još dugo urezani u kolektivno pamćenje NBA fanova, Roy svakako nije samostalno donio raspad ove momčadi i nepošteno je svu krivicu svaliti na njegova leđa, ali u nadolazećoj sezoni Pacersi će od svog startnog centra i dvostrukog All-stara svakako tražiti više.

Obrambeno bi pod košem trebali i dalje stajati jako dobro jer Hibbert i West su još uvijek klase na tom dijelu terena, ali napad koji je i prošle sezone na trenutke izgledao užasno ima potencijal za dosegnuti proporcije epske odvratnosti. Trebao bi se još više nego ranijih godina temeljiti na guranju lopte pod koš, a kako je West već u godinama, mogli bismo, češće nego što je itko od nas spreman, gledati komediju (ili tragediju?) „Roy Hibbert – prva napadačka opcija“. To će svakako jedva dočekati zastrašujući atlete poput Kylea Korvera koji vjerojatno već priprema prst za Mutombov fingerwag u situaciji kada Hibbert bude zaglavljen u reketu i prisiljen na šut. Preostale opcije svode se na Stuckeyjeve izolacije, širenje reketa koje bi šutom trebali omogućiti Hill i Miles i Westovu igru s lakta koja se sve više svodi na šut s poludistance. Ukratko, napadačka moć startne petorke iznimno je ograničena.

west-hibbert-george-pacers

Naravno, ovoj ekipi ni obrambeno neće cvjetati ruže. Neće baš ni, kao u napadu, cvjetati ambrozija, ali Stephenson i George bili su možda i najbolji obrambeni bočni tandem lige, a njihove su trenutne  zamjene u kombinaciji obrambeno učinkovite kao genitalije Theona Greyjoya. Drugim riječima, stvarno su neučinkovite. Obrana na ostalim pozicijama još uvijek je odlična, ali obrambeni sustav Pacersa zasniva se na suprotnom principu od trenutno prevladavajućih „thibodeauovskih“ načela obrane – zasniva se na ne-pomaganju i mogućnosti svakog u startnoj petorci da drži svog igrača jedan na jedan. Taj sustav mogao bi pretrpiti nepredviđeni šok jednom kada sezona krene (samo 4 dana!!) jer s bočnih pozicija puštat će na sve strane i ako obrana ne bude rotirala kad se to dogodi, stvari će postati vrlo ružne, vrlo brzo.

Već standardno loša klupa Pacersa bit će, pogađate, loša. Luis Scola vraća se nakon valjda najlošijeg perioda košarke u životu (s izuzetkom Svjetskog prvenstva, ali FIBA košarka je u usporedbi s NBA-om ionako drugorazredno natjecanje) uz ozbiljnu sumnju da još uvijek može pružati onaj napadački impuls koji je davao nekad. Njegovu obrambenu igru bolje je ne spominjati, ali ipak, još uvijek može barem pružiti kakvu-takvu šutersku iskru s poludistance i zabiti iz par posjeda u postu što je više od onoga što nude ostali visoki na klupi. Ian Mahinmi je solidan rezervni centar koji je u stanju skupiti četiri osobne prije nego stignete reći „Avengers assemble!“, ali barem donosi iskru i energiju koja svakako dobro dođe u trenucima kad Hibbert uključi svoj poznati walking dead mod. Na mjesto razigravača s klupe vraća se i drugi CJ Watson, ponovno u ulozi najboljeg šutera momčadi što je ponovno…loše. Doduše, Watson i Hill mogli bi biti donekle napadački učinkovita bekovska kombinacija, posebno s Milesom na boku, ali pitanje je koliko će je Frank Vogel, ponekad sklon robovanju kontinuitetu i održavanju jednog identiteta koristiti. Preostaje još Solomon Hill, rubni igrač čak i u ovoj ekipi, bez obzira na slabo utemeljen optimizam trenera i uprave. Momčad zaokružuju stretch opcije Chris Copeland i naš Damjan Rudež o kojem smo više rekli ovdje.  Sada još samo treba dodati kako je u predsezoni potvrđena sumnja da će Damjan igrati na poziciji krila što za njega, a ni za Pacerse nije nužno pozitivno jer će prečesto završavati ovako.

rudez_damjan

Da, na rosteru Pacersa nema nijednog igrača oko kojeg se možete uzbuditi, trener ne voli eksperimentirati, ustaljeni stil igre im je dosadnjikav i spor i uz to, gledano po individualnom talentu, radi se o jednoj od najlošijih momčadi lige. Nema sumnje da će i dalje biti borbeni i da će zadržati neku crtu simpatičnosti koja uz to dolazi, ali u ovom trenutku radi se o momčad čija se sezona doima kao jedna cjelina predodređena za besmisao. Stvarno tužan ishod događaja za jedne od lanjskih kandidata za naslov.

Prognoza

Loša, usporena i dosadna košarka uz manjak talenta dat će rezultatski očajnu sezonu. Apsolutno su van borbe za playoff i očekujem da će ostvariti tridesetak pobjeda.

Smisao Pacersa?

Kako sezona ne bi otišla u vjetar, ključno je pronaći neki cilj koji bi trebalo ostvariti. Problem je, međutim, što takvog cilja baš i nema na vidiku. Igrači na rosteru svi su redom veterani od kojih je jasno što se može očekivati ili rubni NBA talenti tako da davanje prilika mladima ne izgleda kao pretjerano pametna opcija. Nazire se jedno rješenje – uvijek mogu pokušati biti čim lošiji kako bi ostvarili pravo na viši pick na draftu, ali taj plan također ima nedostataka. Prvo, teško mogu biti lošiji od nekoliko momčadi u vlastitoj konferenciji koje će svakako dobiti u međusobnim utakmicama jer će se, za razliku od Pacersa, one sigurno truditi da izgube čim više i bolje su pripremljene na taj ishod. Drugo, u organizaciji Pacersa postoji nekoliko ponosnih ljudi poput Larryja Birda kojima se vjerojatno gadi i pomisao na tankiranje, a i navijačima bi možda bilo teško prihvatiti ovakav bolan pad u samo godinu dana. Treće, u momčadi Pacersa ima nekoliko prekaljenih i natjecateljski nastrojenih profesionalaca poput Westa ili Hilla koji bi vjerojatno svojom prisutnošću kočili ovaj plan.

Ako bi Pacersi krenuli ovim putem, njih bi svakako trebalo pretvoriti u mlade igrače ili pickove. To se opet može pokazati teškom zadaćom jer tržište za njih dvojicu je, s obzirom na plaće, vjerojatno vrlo ograničeno. Kao neke destinacije za Westa nameću se Houston, New York, Charlotte ili možda Oklahoma City (u svemiru u kojem se uprava kluba ne ponaša kao četverogodišnjak koji štedi za sladoled), ali svaki od tih potencijalnih trejdova zahtijevao bi velike migracije igrača kakve se ovih dana rijetko događaju. Pacersi su tako osuđeni da budu nešto između samog dna lige i blago ispodprosječne momčadi što ne mora nužno ispasti loše za godinu dana od danas. Ovu sezonu treba pretrpiti – s tankiranjem ili bez njega, na kraju će vjerojatno dobiti top 8 pick pomoću kojeg, ako će nastaviti birati pametno, mogu dobiti veliku infuziju talenta (ne treba zaboraviti da je od igrača jezgre momčadi najviše biran George, kao 10. izbor 2010.). Povratak njihovog franšiznog igrača (koji bi se možda mogao dogoditi već i krajem ove sezone) svakako će dogodine stvari okrenuti na bolje, a ako uspiju putem još i pomladiti jezgru i izvesti rebuilding u hodu, ova sezona mogla bi ispasti puno manje mračna nego što u ovom trenutku izgleda.