Intervju: Brandon Roy

Već je prošlo 6 godina otkako se Brandon Roy bio prisiljen umiroviti. Nakon dvije operacije 2010. i saznanja da su mu koljena toliko degenerirana da u njima gotovo više i nema hrskavice, odlučio je da je vrijeme. Naravno, ljubav je bila prejaka te se u sezoni 2012./13. pokušao vratiti u dresu Timberwolvesa, no već je nakon pet utakmica bio podvrgnut novoj operaciji desnog koljena. Nakon toga se oprostio za stvarno sa svega 326 odigranih utakmica i prosjecima od 19 poena, 4.7 asistencija i 4,3 skoka po utakmici. U prve četiri sezone svoje karijere je tri puta izabran u All-Star momčad.

Nakon umirovljenja se za Roya dugo nije čulo sve do proljeća 2016. kada je postao trenerom srednjoškolske momčadi Nathan Hale u svome rodnom Seattleu koja je sezone prije završila na omjeru od 3 pobjede i 18 poraza. Međutim, Roy se nije bojao izazova i ekipa je započela sezonu s pet pobjeda u prvih pet utakmica.

Roy se u razgovoru za magazin SLAM osvrnuo na svoj novi početak u trenerskom poslu, na to što je naučio tijekom svoje NBA karijere i kako to primjenjuje kao trener i što ga je uopće nagnalo da se odluči baš za srednju školu.

SLAM: Kako si se osjećao prvih par mjeseci nakon što si shvatio da je tvoja igračka karijera gotova? Nisi se pojavljivao u medijima neko vrijeme.

Brandon Roy: Mnogi su mi veterani rekli da je kraj karijere toliko drugačiji, a opet isti za svakoga. Moja je posljednja prava utakmica bila kada sam imao 27 ili 28 godina. Par starijih igrača, neću reći njihova imena, su me kontaktirali i rekli mi: „Brandone, nije važno imaš li 28 ili 38 godina – nije se lako pomiriti s prestankom igre.“ Prva stvar koju morate razumjeti je da je to kako se osjećate sasvim normalno. To mi je puno pomoglo. Čak se i najveći igrač svih vremena vratio iz mirovine, i to dvaput! Od košarke se nije lako oprostiti.

Za mene je prva stvar koju sam morao shvatiti bila da je normalno osjećati tugu oko cijele situacije. I prva stvar koju svi želimo učiniti je sažalijevati samog sebe. I ja sam imao tu fazu. Nisam htio odmah uskočiti u nešto novo samo zato što ljudi govore da je najbolje odmah pronaći neku novu zanimaciju da odvratite misli od košarke.

Više sam razmišljao u smislu: „Znate što? Ovo je prvi put u mome životu da se ne moram ustati i ići trenirati. Ne moram putovati i dva tjedna biti odvojen od obitelji. Ne moram se mentalno pripremati za igru protiv najboljih igrača na svijetu.“

SLAM: Vrlo zanimljivo razmišljanje.

BR: Na mojoj poziciji sam svaku večer imao borbe s igračima kao što su Kobe Bryant, LeBron James, Dwyane Wade i Ray Allen. 2006. godine su to bili neki od najboljih igrača u ligi. Bilo je tu puno stresa i napornog pripremanja i rada. Tako da sam odlučio da ću se malo opustiti. Nakon toga sam počeo razmišljati. Ljudi su mi predlagali razne poslovne prilike, no ja sam samo razmišljao o tome koliko volim košarku. Ljudi često misle da vas samo zato što ste zarađivali novac igrajući košarku odmah zanima i ekonomija i slični poslovi. No ja nikada nisam bio poslovni čovjek. Volim košarku i volim natjecanje te smišljanje strategija protiv suparničkih momčadi. Okušao sam se i na radiju što mi se svidjelo. Par ljudi mi je predložilo i televiziju, no to mi nije davalo osjećaj koji imam sada kada sam prisutan na terenu i u svlačionici. I tako se to sve krenulo sporo razvijati, prvo sam trenirao nadarene srednjoškolce koje bih odveo u dvoranu i odrađivao s njima različite vježbe.

SLAM: Kada ti je postalo jasno da želiš postati trener?

BR: Imao sam želju biti trenerom još prije godinu dana, no nisam se htio u potpunosti posvetiti tome. Kada prestanete imati obveze kao što se dogodilo meni na kraju karijere, teško vam se ponovno prisiliti da radite nešto. Morao sam razriješiti neke stvari sa sobom i uvjeriti se da je vrijeme za povratak u stvarni svijet. Rekao sam si da se moram posvetiti tome i biti tu za djecu i mlade košarkaše. Tako da sam na proljeće konačno bio spreman preuzeti taj posao. Znao sam da će to biti dugačko putovanje, no uživam u njemu.

SLAM: Koje su neke lekcije koje si naučio u NBA ligi, a koje su sada neizostavni dio tvoje trenerske filozofije i koje naglašavaš svojim igračima?

BR: Govorim mladićima da moraju maksimalno iskoristiti svoje šanse. Ne smiju se brinuti o stvarima koje ne mogu kontrolirati. Ne možete kontrolirati ozljede, no možete kontrolirati ono što radite svaki dan kada ste zdravi. Moji igrači su mladi,a jedna od najboljih stvari kada si mlad je ta što možeš sanjariti i što još nisi u doticaju sa stvarnošću. Evo im stvarnosti – moja mi koljena neće dozvoliti da više ikada zaigram u NBA ligi. Govorim im neka nastave sanjariti, no da isto tako pokušaju što više živjeti u trenutku. Naučio sam to iz vlastitog iskustva.

Na kraju svega se želite osvrnuti iza sebe i vidjeti da ste dominirali svakom fazom vaše karijere i vašeg putovanja. Jer je to sve što imate kada završite s ovim. Sada kada sam završio s igračkom karijerom sve što imam su sjećanja. Često mi ljudi priđu i pitaju me: „Brandone, kako se osjećaš? Jesi li zadovoljan svojom karijerom?“ Uvijek im odgovorim da jesam jer sam učinio sve što sam mogao i išao do krajnjih granica svojih mogućnosti. Kada mi je tijelo reklo da više ne mogu, nisam se žalio, nego prihvatio tu stvarnost.

SLAM: Jesi li izričito htio biti trener srednjoškolske ekipe?

BR: Mnogi su mi se ljudi javili, čak i iz NBA lige i s raznih sveučilišta, i pitali me želim li nešto raditi na tim razinama. No ja sam se najbolje osjećao uz srednjoškolsku djecu. Nekako sam osjećao da je to prava stvar. Gledajte, igrao sam u NBA ligi i te je igrače teško navesti na prilagodbu. Iskreno, smatrao sam da nisam spreman pomoći profesionalcima da postanu bolji. No imao sam poprilično dobru viziju kako bih mogao pomoći srednjoškolskim igračima. Zato sam smatrao da je to najbolja početna točka za mene i moju trenersku karijeru. I nazivam je karijerom jer je to nešto u čemu uživam i čime se planiram i dalje baviti. Gotovo se osjećam kao kada sam igrao – prvo sam morao proći kroz srednju školu i sveučilište kako bih došao do NBA lige. Isti sam put izabrao i s trenerskom karijerom – početi na dnu i postepeno razvijati svoje vještine.

SLAM: Srednja škola Nathan Hale je prošle godine imala omjer 3-18. Je li uzbuđenje oko takvog izazova bilo vezano uz tvoju odluku da ćeš upravo tamo početi?

BR: Većina se ljudi koji su imali dobre karijere ne želi upustiti u ovakve situacije. Djelomice je to zbog toga što se mnogo igrača boji poraza. No ja se poraza ne bojim. Želim pobijediti. Uvijek se sjetim one izreke: „Više se bojim poraza nego što želim pobijediti.“ Ja sam čista suprotnost. Odrastao sam uz starijeg brata te sam uvijek gubio. Zato se nisam bojao poraza. A kada bih pobijedio, to je bio najbolji osjećaj na svijetu. Znam da na srednjoškolskoj razini mnogo trenera razmišlja na način: „Oh, on je bio NBA zvijezda, jedva ga čekam pobijediti.“ Međutim, ja uživam u izazovu i tome što nijedan od 30 trenera s kojima ćemo se suočiti ove godine nije igrao u NBA ligi. Ja sam onaj koji je u manjini. Mislim da im nabijam pritisak da me moraju pobijediti jer mi je ovo tek prva godina bavljenja ovim poslom.

SLAM: U svojoj momčadi imaš jednog od najbolji igrača u srednjoškolskoj košarci – Michaela Portera Jr., koji je rangiran u top 3 igrača u državi. Koje su neke stvari na terenu koje mu posebno naglašavaš?

BR: Najviše mu govorim o nepotrebnim pokretima. Veliki sam košarkaški fanatik te često gledam druge NBA igrače i razmišljam kako bi bili puno bolji da su efikasniji sa svojim pokretima i da troše manje energije. To je teško naučiti All-Star igrača od 25-28 godina jer je on već dobar. No 18-godišnjaka poput Michaela je to puno lakše naučiti jer je poput spužve i uvijek ispituje što je sljedeće. Uvijek mu govorim da u srednjoj školi neće biti puno igrača koji će mu pružiti izazov, no to ne znači da ne može raditi na svojoj igri i dodavati nove aspekte. Na sveučilištu će ih biti malo više, a u NBA-u, posebno doigravanju (iako nikada nisam stigao do finala Zapadne konferencije) utakmice postanu vrlo teške. Upravo ga za to nastojim pripremiti. Često mu kažem: „Gle, ovaj potez ti u doigravanju NBA lige neće nikada proći.“ No raditi s njim je tako lako da bi za svakog trenera postigao da izgleda kao genijalac.

SLAM: Koji ti je dio trenerskog posla za sada bio najvećim izazovom?

BR: Učenje djece i postizanje da naučeno primijene u igri je najveći izazov. Možete nacrtati akciju i izgledat će savršeno. Onda je djeca mogu izvježbati i ponovno će izgledati odlično. Međutim, na utakmici se onda malo zbune i sav taj odličan trening postane uzaludan jer ne mogu ponoviti akciju. Tako da je postići da djeca razumiju sistem i da vjeruju u njega najveći izazov.

SLAM: Budući da si puno oko djece, kako bi usporedio kulturu igre sada u usporedbi s tim kakva je bila ranih 2000-ih?

BR: Najveća su razlika društvene mreže. Kada sam ja bio dijete, naš je svijet bio vrlo malen. Znao sam samo djecu iz svoje srednje škole. Sada su ova djeca najbolji prijatelji s djecom iz drugih dijelova države jer mogu pričati svaki dan i vidjeti se online. U moje je vrijeme bilo puno lakše biti vjeran sebi. Poznavao sam samo par momaka iz drugih škola i nikada ne bih pričao s njima, samo smo se pozdravljali. Zato mi je bilo lako reći da ću biti Brandon Roy. No današnja djeca su povezana putem interneta i postoji taj sindrom popularnosti zbog čega su djeca još nesigurnija i teško se uklapaju jer vide što svi drugi u svijetu rade. To nije bio slučaj kada sam ja odrastao. Jedino sam mogao vidjeti što rade drugi momci iz moje četvrti. Sada je na djeci puno veći pritisak jer je toliko medija i pozornosti usmjereno na njih. Danas je svako kritičar. Kada sam ja bio u srednjoj školi i kada bi izgubili ili bih odigrao loše, ljudi to ne bi znali ako ne bi pročitali u novinama. Zato pokušavam naučiti djecu da ne dopuste da im bilo tko izvan svlačionice stvara nekakav dodatan pritisak.