Intervju: Larry Bird

Prije tri dana je ikona Boston Celticsa i sadašnji predsjednik Indiana Pacersa, Larry Bird, proslavio 60.rođendan. O karijeri Larry the Legenda se već sve zna, ali možemo ponoviti kako se radi o trostrukom dobitniku nagrade za najkorisnijeg igrača lige, kao i trostrukom osvajaču naslova prvaka. Od manje poznatih podataka, napomenimo da je Bird jedina u povijesti NBA lige koja se može pohvaliti nagradama za najkorisnijeg igrača, najboljeg trenera te najboljeg generalnog menadžera lige. Povodom proslave rođendana donosimo razgovor Baxtera Holmesa s Birdom za stranicu espn.com u kojem Larry govori o tajni svog šuta i vježbama koje su mu pomogle, priznaje nedostaje li mu igra i objašnjava zašto ga je tijelo izdalo na kraju karijere.

Baxter Holmes: I dalje redovito čujem priče da te je vrlo teško pobijediti u šuterskim natjecanjima? Čak da te ovo ljeto ni Paul George nije uspio poraziti?

Larry Bird: Više ne, nisam sudjelovao u nikakvim natjecanjima valjda već jedno pet, šest godina. Zadnji put sam šutirao kada smo gostovali kod Clippersa, na Zapadnoj obali. Samo su mi dali loptu u ruke i počeo sam zabijati. Možda je to bilo kada je George bio novak, u njegovoj prvoj sezoni, ne sjećam se točno. No u svakom slučaju, nisam šutirao jedno pet godina.

BH: Nedostaje li ti igra?

LB: Malo je smiješno, kada sam se umirovio, mislio sam da će mi zbilja nedostajati. No zapravo sam osjećao kao da mi je podignut teret s ramena. Nisam mogao vjerovati. Nakon što sam završio s konferencijom za novinare, odšetao sam i pomislio: „Izgleda da sam sada običan građanin. Moja karijera je gotova i osjećaj je odličan.“ Nakon što sam postao trener, znao bih odigrati tri na tri ili četiri na četiri s mladim igračima. No nikada nisam imao izrazitu želju da izađem na teren i treniram ili šutiram sat vremena. Ne znam zašto. Smatram da je zbog toga što sam proveo puno vremena trenirajući kada sam bio aktivan igrač te sam naporno radio tijekom svakog ljeta. Zato sam, kada sam završio karijeru, jednostavno nastavio dalje jer je bilo vrijeme za nastaviti dalje i ne osvrtati se. Ipak moram reći da ponekad osjetim uzbuđenje i nervozu pred važnu utakmicu u doigravanju.

BH: Stvarno?

LB: Da, znam pomisliti: „Čovječe, volio bih da mogu biti na terenu.“

BH: Znači još uvijek ponekad osjetiš taj natjecateljski duh?

LB: Sjećam se da smo jedne godine igrali sedmu utakmicu protiv Miamija i nismo baš dobro krenuli u susret. Uhvatio sam se kako razmišljam: „Joj, kako bih volio izaći na teren i pomoći Paulu Georgeu i Davidu Westu.“

BH: Zanimljivo je da, iako si odustao od natjecanja u šutiranju, i dalje kruže legende kako pobjeđuješ mnogo mlađe igrače. Jedno je vrijeme kružila jedna o tome kako si izašao na teren i počeo šutirati te su svi igrači prestali s treningom i zurili u tebe dok si zabijao šut za šutom prije nego što si napustio teren. Da li je to istina?

LB: Jest, samo je problem bio u tome što se nisam puno pomicao. Malo bih prohodao naprijed – nazad i s jedne strane na drugu, dakle nisam bio u potpunosti stacionaran. To su uglavnom bili šutevi s udaljenosti od negdje 5 metara.

BH: Da li si primijetio da te gledaju?

LB: Nisam. Nisam primijetio sve dok nisam prestao i netko me upitao: „Zašto prestaješ?“ Odgovorio sam: „Čemu nastaviti šutirati ako sve pogađam?“ (smijeh) Na taj sam način i prije trenirao. Ljetima bih prvo odradio cijeli trening, a na kraju bih šutirao. Pogađao bih sve i zapitao se: „Zašto uopće radim ovo?“ Nakon toga bih završio s 500 slobodnih bacanja. No sljedeći dan bih došao i znao primijetiti da mi lopta pri izbačaju odlazi malo ulijevo. Znao bih biti u dvorani satima pokušavajući to ispraviti. To je nevjerojatno. Kada bih promašivao, lopta bi uvijek završavala na desnom dijelu obruča, i to na unutarnjem dijelu. To je zato što bi pri izbačaju prešla preko mog iskrivljenog desnog kažiprsta i poprimila lagani smjer udesno umjesto ravnog. Kada se to počelo događati, cijeli bi mi se dlan nakon šuta iskrivljavao udesno umjesto padao ravno ispred mene. Trebala mi cijela vječnost da to ispravim, često i po sat vremena. Tako da kada sam prolazio kroz šuterske krize i promašivao, uvijek bi to bi isti promašaj – lopta bi udarila u taj unutarnji desni dio obruča i izvrtjela se van. Nikada ne bih uputio predugačak šut pa da lopta udari stražnji dio obruča. Ne, uvijek je to bio taj isti promašaj.

BH: Sa svim tajnama koje znaš, pomažeš li još uvijek mlađim igračima s njihovim izbačajem prilikom šuta?

LB: Da, baš sam rekao Paulu Georgeu kako mu šut puno bolje izgleda u usporedbi s onim kada je tek došao u ligu. Ruka mu je išla ukoso tijekom izbačaja i završila bi previše desno. Mogli ste to vidjeti bez problema. A sada mu je u skoro savršenoj poziciji. Pričali smo i rekao sam mu: „Konačno držiš loptu gdje si trebao još prije tri godine.“ Kada uđe u krizu događa mu se ista stvar, ruka mu opet počne ići udesno umjesto da pada ravno ispred njega.

BH: Pretpostavljam da im savjete dijeliš u razgovorima, a ne tako da treniraš s njima na parketu?

LB: Tako je. Rekao sam Paulu: „Vidim da konačno držiš loptu u pravom prostoru.“ Upitao me kako to mislim. Odgovorio sam: „Pa počeo si zabijati šuteve jer ti je ruka u dobrom položaju tijekom izbačaja. Ne ide udesno.“ Često znam reći momcima da nemam sve odgovore, no imam jako puno iskustva. Povezan sam s ovom ligom već 36 godina. To se dogodi kada ostarite, promatrate treninge i gledate utakmice te uočite njihove greške.  Međutim, uvijek ih upozorim: „Ne znam jesam li u pravu. Ali prema mom iskustvu će se ta situacija odigrati tako i tako.“

BH: Negdje sam pročitao da je Kevin Durant radio vježbe snage za ručne zglobove te se to na kraju nekako povezalo s tobom?

LB: To je zanimljiva priča. Kada sam bio šesti razred, prije škole bi morali doći u dvoranu i vježbati slobodna bacanja i odraditi par vježbi snage, no ne kao danas. Imali smo valjak za zglobove.

BH: Koliko sam razumio, na valjak je bila pričvršćena uzica s teretom ili utegom i vi biste morali smotati uzicu oko valjka?

LB: [Klima glavom u znak odobravanja.] Trener mi je rekao da ću tako ojačati svoje ručne zglobove i zato sam to stalno radio. I danas smatram da je to bio jedan od glavnih razloga zašto sam šutirao kako sam šutirao. Bio sam u šestom razredu i imao svega 11, 12 godina i ta je vježba za mene promijenila sve.

BH: Tvoj izbačaj je bio baziran prvenstveno na zglobovima, zar ne?

LB: Da, izgledao je poput praćke. Ne znam zašto, no najviše sam radio upravo na zglobovima. Trener bi mi uporno govorio kako ih moram ojačati. Zbog toga bih i ja djeci od 8, 9 godina govorio da rade takve vježbe jer će moći šutirati iznad ramena, umjesto s prsa. Zanimljivo je čuti da je Durant to radio, jer je za mene to bila ključna vježba kada sam bio mlad.

BH: Rekao je da su mu zglobovi sad strašno ojačali.

LB: Garantiram vam da je tako, ja sam to prakticirao i napravilo je veliku razliku u mojoj igri. Druga važna stavka moje igre je bila korištenje lijeve ruke. Uvijek su mi govorili da morate znati koristiti obje ruke i driblati s njima.

BH: Da li si radio nešto specifično za treniranje lijeve ruke?

LB: Stalno bih vodio loptu s lijevom rukom. Samo to. I naravno radio vježbe za zglobove. Njih sam radio češće nego što bih dizao utege. Zapravo sam bio poput Kevina. Kvragu i utezi. Smatrao sam da će me samo igranje košarke učiniti dovoljno snažnim. No vježbe za zglobove su bile ključ za sve što sam radio.

BH: S obzirom na napredak znanosti i medicine, igrači bi danas trebali biti u najboljoj kondiciji ikad. No ipak su neke metode iz starih dana bile puno bolje.

LB: Jedina stvar za kojom žalim je ta što sam želio imati jaču osnovu, jezgru tijela (eng. core strength). Sjećam se da Robert Parish tijekom ljeta ne bi ni dotaknuo loptu, samo bi prakticirao jogu. Istezanje i disanje koje učite u jogi imaju izrazito važnu ulogu u snazi tijela. No ja sam s druge strane morao otrčati 5 kilometara kako bih se zagrijao. Morao sam voziti bicikl 20 kilometara. Morao sam raditi sprinteve. Uvijek sam osjećao da moram raditi više, više, više. Zato mi je tijelo na kraju i otkazalo. Da sam imao veću jezgrenu snagu, mislim da do toga ne bi došlo.

BH: Trčao si prije svake utakmice?

LB: Ovisi, ne baš prije svake. Ako smo bili na gostovanju i bilo je lijepo vrijeme, izašao bih i otrčao 5 kilometara da malo zagrijem tijelo, znaš?

BH: Čuo sam da su česte bile situacije da bi suparničke momčadi prije utakmice ulazile u arenu i čule korake. To si bio ti jer si naravno, trčao.

 LB: Da, to se često događalo.

BH: Čuo sam da bi ih to znalo uplašiti.

 LB: [Smijeh] To ne znam. Ali stvarno bih puno trčao. Tijekom utakmice se nikad ne bih umorio. Ali baš nikad.

BH: Misliš li da bi ti karijera trajala dulje da nisi toliko trčao?

LB: Morao sam trčati.

BH: Ali misliš da bi igrao dulje da nisi?

LB: Vjerojatno. Ali nisam mogao bez trčanja. Imao sam neki alarm u tijelu koji bi mi rekao da je vrijeme da ustanem i krenem. Jednostavno sam takav bio. Sjećam se All – Star utakmice u New Jerseyju u mojoj drugoj godini u ligi. Artis Gilmore mi je prišao: „Odličan si igrač Larry. Biti ćeš sjajan. No ako nastaviš igrati na način koji igraš, nećeš dugo potrajati.“ Odgovorio sam mu: „Ne mogu igrati na bilo koji drugi način. Ja ovako igram.“

BH: Da li je mislio na tvoju naviku trčanja ili na to koliko si strastveno i čvrsto igrao?

LB: Mislim da se to odnosilo na moj stil igre. On nikada nije trenirao. No ja sam to znao, znao sam da neću dugo i da mi tijelo otkazuje poslušnost. Tako je kako je. Imao sam želju pobijediti u svakoj utakmici, a smatrao sam da je jedini način za to da budem u najboljoj mogućoj formi i stanju.

BH: Pričao sam s Greggom Popovichem o tome kako pokušava produljiti karijere igrače i rekao mi je da je jedna od najtežih stvari uvjeriti igrača da pogleda širu sliku, a da ne gleda samo na utakmicu koja se odigrava te večeri.

LB: Moje su misli uvijek bile takve da je svaku večer bila najvažnija utakmica na svijetu. Svi su gledali tu jednu utakmicu i ja sam morao biti najbolji igrač na terenu i pobijediti. To je bio moj mentalitet i zadržao sam ga cijelu karijeru. No znao sam da će to doći sa svojom cijenom i posljedicama koje ću snositi. Zato sam vjerojatno i osjetio olakšanje nakon svog umirovljenja.