Di su pare(nte)?

Sjećate li se trenutka kada ste napokon raskrstili sa svojim dječačkim košarkaškim snovima?  Dan kada ste napokon odlučili ne pitati mamu za nove Jordanke? Ili je pak realnije reći Najkice, mislim da su Jordanke ipak bile anomalije u prosječnom kućanstvu.  „Ma jesi siguran? Pa pilaš me za novi par svaku zimu…“ – graknula je zasigurno, obazrivo ne pokazujući olakšanje.

Hehe, gotovo je mama. NBA me neće vidjeti.

Mislim da snovi zaslužuju nešto veće igralište od onog košarkaškog, tako da pričajući o svome, pričam o dječjim snovima općenito; nije svatko provodio dane na loše asfaltiranom terenu, brojeći unatrag sekunde i maštajući da će taj fiktivni koš u posljednjoj sekundi jednog dana uvaliti  iznerviranom Ginobiliju, za stvarno. Nije se svaki drugi nadao da će baš njega, poput Isaiaha Thomasa, nezadrživa odlučnost propelirati do uspjeha, manjku visine unatoč!

Nije svatko sanjao isto, ali bogami nema tko nije neki kura* sanjao. Mislim da se malo tko sjeća egzaktnog trenutka kada je napravio svoj prvi odrasli korak i probudio se iz sna, no svi se sjećaju perioda. Postane to period rođenja novih interesa, a kroz vrijeme, ako ste prave sreće, period neke nove, ostvarivije strasti. Ok, možda neću biti NBA slasher poput Wejdare, ali je*eš mi mater ako neću postati vrhunski keramičar.

Iako, malo što sanjaš strašću prvog sna, mislim da to vrijedi za sve. Tranzicija u svijet odraslih nije najlakša stvar na svijetu, a kada toliko dugo sport ili neki drugi poligon koristiš kako bi upravo od stvarnosti pobjegao, onda više nije ni najprirodnija. Kako li je onda tek, nakon trnja i zvijezda, biti onaj koji i dalje vjeruje u svoju košarkašku relevantnost, u o(p)stanak, odnosno povratak? Kako reći onome koji je svoje dječačke snove ostvario, e bilo bi dosta? Može li mu itko to reći, a da stvarno povjeruje, izuzev samoga sebe?

Teško vrijeme za parente

Hahaha, ne mogu se ne nasmijati pomislivši na posvemašnji apsurd toga da onaj koji svojim košarkaškim snovima nije ni prismrdio sada ljude kojima je to pošlo za rukom naziva parentama. Doduše, naslovio sam tako samo odlomak posvećen Monti Ellisu, Deronu Williamsu te Royu Hibbertu, al’ isto, gotovo kao da im to govorim u lice. Smiješna je dinamika odnosa novinarstva i sporta, no o tome nekom drugom prilikom. Promatrajući stvari iz najšire perspektive, da, Monta, D-Will i Hibbie su daleko od parenti. To su upravo oni ljudi čijim sam životnim situacijama dovršio svoj melodramatični uvodić; samoostvareni, uspješni pojedinci koji se nalaze na raskrižju svojih snova-profesionalnih karijera, no živjeli ih jesu!

Međutim, u areni NBA lige, dimenzije shvaćanja i postignuća koja ima vlastita pravila, vlastite bogove, polubogove, smrtnike, statiste i bezimene… Ovaj trojac polako ali sigurno, grabi prema spremniku za parente. Svaki iz svojih razloga.

Zakleti slasher u ligi tricaša

No, nije tako oduvijek bilo. Krenimo s Montom. Dakle Monta Ellis je ne tako davno bio jedan od „lišca“ NBA lige, slasher prvoga reda, igrač od kojeg u svakom trenutku očekujemo nešto potpuno nerezonski i suludo, a opet uspješno. Draftiran 40. odabirom 2005. godine od strane Golden State Warriorsa, danas najbolje momčadi (a lagano i organizacije, a Spursi?) lige, u 13 sezona lik ima prosjeke od 17,8 poena, 4,6 asistencija, uz 1,7 ukradenu loptu po utakmici. Niska dvojka, prototip combo guarda, dio je posljednje srednjoškolske generacije igrača, a čast odlaska s blok sata Etike ravno na training camp podijelio je s još devetoricom „naprednijih“. Izdvojit ću prominentnije: C.J. Miles, Lou Williams (e on još uvijek kolje, a Ellis i on dijele nezahvalnu titulu jednih od najžešćih All Star snubova u povijesti lige) te Amir Johnson.

Igrao je na instinkt, uvaljujući se u reket poput jegulje, oponirajući na desetke višim centrima poput Davida Golijatu.

VIDEO DOKAZ:

Imao je očaravajuću igru, no ne i transcedentalnu, poput recimo Wadeove. Ellis svoj prvi oblak prašine diže kao legitimni član „We Believe “ Warriorsa koji su 2006/07 izbacili iz prve runde doigravanja prvoplasirane Mavse predvođene nezadrživim Nowitzkim. Monta je ujedao sa 16.6 poena u 34.3 minute, bio drugi po minutaži, uz užasnih 27% šuta za tri poena. No, onda trica nije bila od prijeke važnosti kao danas, tako da se na Ellisa gledalo s izrazitom blagonaklonošću. Dogodine je osvojio nagradu za Igrača koji je najviše napredovao, a blagonaklonost organizacije se materijalizirala potpisom 66 milijuna dolara vrijednim šestogodišnjim ugovorom (onda masni novci).

Međutim, to se Ellisu nije pokazalo dovoljno velikim razlogom za oprez. Skršio se mopedom (haha, moped) i ozljedio to isto ljeto, a potom i lagao o načinu ozljede. Popio je 30 utakmica dugu suspenziju od strane Warriorsa radi kršenja klauzule u ugovoru (NBA igračima s tako velikim primanjima redovito brane rizične aktivnosti, iako, ponavljam, MOPED), odigrao samo 25 utakmica, a za kaznu mu je sam Stvoritelj poslao onog igrača čiji će stil igre smijeniti Ellisov, kao i istjerati samog Ellisa… Stepha Curryja.

Ne možemo. Jednostavno, ne možemo pobijediti na taj način. Kažu da možemo, no to nije moguće“ – odgovorio je Ellis na pitanje novinara može li njegova igra koegzistirati s Ubojicom dječjeg lica, eskivirajući tako propisanu politički korektnu šablonu.

I bio je u pravu, makar se za taj izlet iskrenosti na kraju ispričao, nakon što mu je i supruga javno izjavila da je pretjerao. Nakon tri sezone Stephovih staklenih gležnjeva i neulaska u doigravanje, Ellis je trejdan u Buckse za Boguta, Curry promoviran u lice franšize, potez koji se unatoč protivljenju navijača pokazao maestralnim. Čak štoviše, protivljenje je bilo toliko da je na noć umirovljenja dresa Chrisa Mullina, vlasnik Lacob zavrijedio odu zvižduka. Nitko ne zviždi Lacobu danas. A bogami ni Ellisu, budući da je s 32 godine još uvijek nepotpisan u tekućoj regularno sezoni. Ali zašto?

Pišem o liku koji je imao 25,5 poena i 5,3 asistencije po utakmici 2009/10 godine, a da ne mislite da sam rob prošlosti, 2014/15 Ellis je odradio rundu doigravanja protiv Hardena s 26 poena u prosjeku, odmaknut samo godinu dana od sedme utakmice u prvoj rundi protiv Spursa, runde u kojoj je bio ponajbolji igrač Mavsa.

Neefikasnost se nameće kao najjasniji razlog Ellisove, čini se, prisilne mirovine, kao i tranzicija lige na šut za tri poena u čemu je opet, bio banana. Ponavljam kako uspon Curryja na tron NBA lige nije samo protjerao Ellisa iz momčadi, gotovo da je protjerao i njegov cjelokupni stil igre! Ellis je čitavu karijeru ostao slasher, dosegnuo je granicu od 45 % šuta iz igre ili više u samo pet od četrnaest sezona, a samo jednu sezonu je ostvario NBA prosjek po pitanju šuta za tri poena (sezonski NBA prosjek je uvijek za decimalu dvije iznad/ispod 36 %) ; 2010/11, objektivno najboljoj sezoni karijere. U ovo doba analitike i postotaka, rijedak je slasher poput DeRozana kojemu je dozvoljeno da igra svoju igru, no i on puca sve više trica, a uspješnosti ulaza mu sigurno prijeti neminovni pad atleticizma.

No implicitni razlog možemo tražiti u odbijanju prijelaska u ulogu veterana iskusnjare, mijenjanje svjetla pozornice za njegovanje mlađih NBA talenata iza kulisa. Ellis je u posljednjoj sezoni za Pacerse dobio suspenziju od pet utakmica radi kršenja NBA pravila o nedozvoljenim opojnim sredstvima. Bila mu je to druga od četiri ugovorene sezone za Pacerse, a nakon toga organizacija koristi stretch proviziju kako bi mu rastegla isplatu 11.2 milijuna dolara na sljedećih pet umjesto dvije godine te uručuje otkaz. NBA liga traži Iguodalu u svojim veteranima, a ne Ellisa. Možda se netko i okuša s Ellisom nakon All Star pauze, no nekako sumnjam, kao što sumnjam i u povratak ovih parenti.

Deron boli me  **rac Williams i Roy ovo nije moje vrijeme Hibbert

Ovaj dvojac ne zaslužuje više od toga da podijeli odlomak. Premda su obojica dosegli All star nastupe kroz karijere, nešto što je izmaklo Ellisu, odbijam im posvetiti svakome svoj dio teksta iz jednostavnih razloga; Williamsu poradi toga zašto više nije u ligi, a Hibbertu zato što ne postoji čovjek na planeti koji bi ga okarakterizirao najdražim igračem ili pak košarkaškim uzorom. Najdalje što je Hibbert stigao kao najdraže išta ikome, je titula najdraže stablusine u jeb*noj ekipi Pacersa koja je opasno konkurirala LeBronovom Heatu u više playoff sučeljavanja. Mislim da ga je samo zato i rođena majka na nedjeljni ručak pozivala. Tko je navijao protiv LeBrona, nije mu bilo teško lagati i uzdizati potencijal beskarakternog Roya.

Deron Williams? Bizarna priča. Tepali su mu da je playmaker generacije, a neko vrijeme je u za Jazzere i starog Sloana zbilja bio nezaustavljiva sila prirode. Draftiran 3. izborom drafta 2005., karijera mu je bila isprepletena onom Chrisa Paula, koji je odabran četvrti te koji mu je uzeo i nagradu za Rookieja godine. Zdušne su se polemike vodile oko toga tko je najbolji razigravač lige, a Williams je nadolijevao ulja raspravi povezujući čak četiri sezone s preko 10 asistencija u prosjeku, s time da je 2009/10 bila brutala, prvi All Star nastup, 18,7 poena 10,5 asistencija uz 4,0 skokova te 1,3 ukradene lopte, a postao je i prvi igrač u povijesti s ubilježenih 20 poena i 10 ili više asistencija u pet uzastopnih utakmica doigravanja. Zbilo se to protiv Nuggetsa, 26/11, 33/14, 24/10, 24/13, and 34/10. Međutim, u šestoj sezoni, već načetih gležnjeva, trejdaju ga u Netse, a tamo se polako počela raskrinkavati glavna mana Williamsovog paketa. Smrtni grijeh, manjak strasti. Uz Brooka Lopeza i Joea Johnsona, ubrzo su tvorili najflegmatičniji „super“ trojac lige.

Prije nego što sam došao ovdje, gledao sam na Derona kao na MVP kandidata. No osjetio sam nakon što smo došli (on i KG), da to nije ono što on želi biti. Prvi put na nacionalnoj pozornici, mediji u New Yorku su drugačiji od onih u Utahu te mislim da to optereti neke ljude – „poEllisao“ ga je Pierce po odlasku iz Netsa, nakon jednog od najskupljih i najneuspješnijih projekata u povijesti lige.

Inače, Williams je potpisao petogodišnji ugovor vrijedan 98,7 milijuna američkih talira u ljeto 2012, a Netsi ga još uvijek plaćaju, kao što če Indiana Ellisa! Stretchali su taj promašaj sve do 2019/20, a plaćat će ga 5,5 milijuna po godini. Pokazalo se da Williams ipak nije cornerstone tip igračine, no neka, za takvog veterana uvijek ima mjesta u ligi… Ima vraga.

Preskačemo epizodu u Dallasu i idemo ravno do epiloga, playoffa za Cavse i sramčinu u finalu protiv Warriorsa. Čovjek završio seriju s pet postignutih poena, šutom 2 od  16, uz pet izgubljenih lopti. Teška blamaža, ali tome unatoč, trostruki All Star poput Derona bi i takav zavrijedio ugovorčić kojekakvih Hawksa čisto radi svoje veteranske aure. No, u neko drugo vrijeme. Williams sa samo 33 godine ne može dobiti posljednji labuđi NBA pjev jer on tu želju ne može ni artikulirati. Odradio je intervju na početku ove sezone, u kojemu je između ostaloga, rekao sljedeće:

„Odsječen sam od košarkaškog života trenutno. Definitivno nisam otišao na način na koji sam želio, ako je ovo kako ću završiti. Još sam mlad, još volim košarku. Još sam u formi. Osjećam se kao da se mogu prilagoditi bilo čemu. Želio bih igrati više od 10 minuta po utakmici. Nikada nisam htio biti igrač koji igra osam minuta po utakmici i čami na klupi, zaradio sam dovoljno novaca, ima drugih stvari koje mogu raditi.“ 

Dobro, što je ovo?? Predvosmisleno, nedefinirano, nedovoljno odrješito! Ili želiš, ili ne želiš. Baron Davis s 38 godina na leđima i par posjeta operacijskom stolu, na pitanje želi li natrag u ligu odgovara navlačenjem dresa. Stvar je sljedeća, ne tako davno sama liga ne bi dozvolila Williamsu vrijeme za premišljanje, netko bi ga ugrabio s par milijuna i doživio njegovu neodlučnost direktno u svlačionici. No to vrijeme postaje stvar prošlosti.

Ista ta liga ne dopušta odlučnom Hibbertu povratak; razmislite, što li je Hibbert ako ne Clint Capela, čisto skill-wise, varljiva je postavka: dakle blokade, skokovi, rollanje. Međutim, liga više ne pita samo što radiš, već KAKO to radiš. Capela je za 31-godišnjeg Hibberta gazela, dvojka zarobljena u tijelu centra, agilniji od Ahileja, spreman pretrčati teren tri puta ne trepnuvši. Hibbert je truplo čije se svrhe liga otarasila taman s Ellisovom; radi tempa i tri poena. Hibbie je 2014. godine po drugi put u karijeri ostvario All Star nastup, a te godine je samo 6 od 30 momčadi imalo preko 100 posjeda lopte po utakmici. Ove godine to ima čak 18 momčadi, s time da ih pet visi o niti da preskoče granicu, lelujajući oko 99 +.

Pokušaji za tri poena, na momčadskoj razini, pitanje su perverzije; dakle 2014. godine, kada je “Hibbsonov bozon” još bio elementarna čestica All Star vikenda, top pet momčadi (nebitno koje su, stvar prošlosti) šajbalo je redom 26,5, 26,4, 25,1, 25,0 i 25,0 trica po utakmici, a posljednje tri su odapele umjerenih 17,9, 15,9 te 14,1 tričku.

Evo nas u tekućoj sezoni, i znam da vam glava puca od analitike i brojaka, no mora se. Top pet momčadi 2017/18 sezonu puca redom: 43,3 (bolesni D’Antoni), 34,1, 32,6, 31,9 i 31,9 po utakmici, dok su posljednje tri( dakle zadnje li ga zadnje, ne kao donji domić) na tragu top 5 otprije samo tri godine, pucajući 22,7, 22,3, 21,7 tričinu po utakmici.  Uz taj tempo, te situaciju u kojoj sad čuvaš Gasola i Lopeza na nekih osam metara udaljenosti od koša, a prije si studiozno proučavao koja finta ide nakon uspješno predviđene treće… Kome koristi Hibbert? Vjerujem da bi i vodstvo Vytautas Prienai–Birštonasa dobro razmislilo, Ball braći i ocu unatoč!!

Okrutna igra sudbine, što nije? Ellis i Hibbert bi htjeli nastaviti sanjati, a ne mogu, jer im stil igre više nije kompatibilan s modernom NBA košarkom, a Williams može, a ne zna hoće li. Parente? Sve se čini. Uz Davida Leea i Carlosa ridikuloznog Boozera, definitivno petorica igrača koje nismo mislili vidjeti van lige tako lako, preko noći. Prigodan video, sadrži obojicu anti-junaka ovog odlomka, doduše Williamsa u nešto zavidnijoj poziciji.

I mlađarija sanja

Od ove, 2017/18 sezone, NBA je dodatno fleksibilizirala svoje tržište rada. Da, još uvijek je riječ o košarkaškoj kolumni, a ne novom ekonomskom blog postu Velimira Šonje. Iako ova tema gotovo da zaslužuje vlastitu kolumnu, vjerujem da vas već bole oči od čitanja pa ću se prihvatiti nezahvalnog posla njenog sažimanja na najvažnije.

Dakle od ove godine, NBA liga je uvela tzv. „Dvosmjerne ugovore“, tehnički pridodajući platnom spisku čak 60 igrača! Ovaj potez je omogućio organizacijama još veću širinu, no za minornu cijenu! Znači svaka momčad ima pravo (sve ga iskoristile) potpisati po dva igrača uz dosadašnji roster od 15 igrača, s time da taj bonus dvojac može provesti maksimalno 45 dana u matičnoj NBA momčadi dok ostatak sezone brusi svoje vještine u G league filijali (Dinamo-Lokomotiva kind of relationship). Pravo na NBA plaću ostvaruju samo za vrijeme tih 45 dana, ili manje, ovisno o potrebama momčadi, dok ostale dane privređuju G league novce. G league je inače sljednica NBDL-a, preimenovana povodom sponzorskog ugovora s Gatoradeom, a ovaj svojevrsna fuzija dviju liga svoju svrhu potražuje u naporima da se mlade igrače zadrži u Americi te da NBA momčadi imaju čim veći oversight nad njihovim igračkim razvojem, samim time i interes.

Bilo kako bilo, potez je veoma isplativ po NBA, budući da igrač samo u tih 45 dana prima NBA plaću, naravno najnižu moguću, rookie minimum (816 tisuća dolara, shodno tome Geebac može zaraditi najviše 204 tisuće dolara u tih 45 dana). Da ne govorimo o luksuzu posjedovanja dvojice igrača koji se ne pribrajaju i dozvoljeni broj od 15 igrača po ekipi. Tek u slučaju da netko zbilja izdominira tih 45 dana (koji se mogu razvući na mjesece, konstantnim premještanjem), tad ukoliko momčad odluči da je čovjek vrijedan ispunjenja sna i potpiše pravi ugovor, nekome od petnaest prvotimaca slijedi grubo buđenje, otkaz. Mike James iz Sunsa je prvi slučaj u povijesti igrača na dvosmjernom ugovoru koji je svojom igrom kumovao otkazu prvotimca, silovitim ulaskom u sezonu.

Ovi novi dvosmjerni ugovori su NBA veteranima nešto poput hrvatskog studentskog radnika prekaljenom četrdesetogodišnjem djelatniku skladišta; prokleta noćna mora. Paralela je right on the money budući da se studentu ne plaćaju doprinosi, radi za minimalnu satnicu te time fleksibilizira tržište rada i utječe na pad cijene rada prosječnog, postarijeg radnika,a sebe obogaćuje radnim iskustvom. No,  No dobro, nisam Velimir. Ono što želim reći je sljedeće; više nije dovoljno biti veteranom košarkaške igre, već je potrebno biti prokušanim NBA veteranom po pitanju ponašanja i utjecaja na mlađe igrače.

Takvo što se danas nagrađuje, dok ovi ostali više ne dobivaju šanse za promjenu na temelju negdašnje statistike, naprotiv, momčadi gravitiraju tome da radije ulože vrijeme i sitan novac u kreaciju igrača i mindseta u nekom tamo Vincentu iz Ohio Statea. Da ne govorim da nije lako uvidjeti u pola sezone da se Geebac razvija izuzetno dobro i može biti od koristi, dok Monta Ellis mota treći joint na treningu te onda raskinuti ugovor potpisan za veteranski minimum!! To košta, ljudi (5 godina iskustva garantira minimum od 1, 709, 538 dolara, dakle skup promašaj) Pri tome omogućuju mom izmišljenom Vinceu da sanja nešto dulje  i mnogo vividnije jer 45 dana prave NBA prilike uz cjelogodišnju superviziju od strane matične momčadi nosi puno više mokrih snova do li desetodnevni ugovor, kakav je dosad bio slučaj. San unutar sna, rekao bih, teški „Inception“.

Konačno, valja reći da ugovori nisu baš player friendly, što mnoge agente u ligi tjera da odvlače svoje poslodavce od potpisivanja. Jasno je i zašto, Geebci su do ovih ugovora imali punu slobodu sudjelovanja na NBA tržištu, igrajući u G leagueu, apsolutno svaka momčad imala je pravo zatražiti njihove usluge. Ovim putem, igrač stavlja sva jaja u jednu košaru, potpisujući dvosmjerni ugovor ekskluzivno s jednom momčadi, koja ga onda možda neće niti aktivirati u NBA ligi. Također, puno se veći novci mogu zaraditi igrajući u Europi, odnosno Kini, opcija koju također uskraćuje potpis ekskluzivnog dvosmjernog ugovora.

Na cijeni su dobri veterani.

Zato jedan Nick Collison još ima mjesto u Oklahomi, a jedan Boozer  u drugom trećem, skupocjenom redu gledališta (isto je zaradio nešto stari Cuger).

Mlade Geebce se definitivno može razumjeti, 45 potencijalnih NBA dana sadrže puno više prilike za pokazati raskoš talenta, pa makar ostavio na stolu priliku za blokirati Jimmera u Kini ili prati čarape Miri Bilanu u Europi.

Mnogi karakteri bi išli all in, a kako i ne bi, ti ljudi još uvijek ganjaju svoj dječački san.