“Dodaj mu loptu u post” – limiti i mogućnosti

Vrijeme kada su centri od 210 cm ili više trpali 20+ poena iz post-upa već neko vrijeme izražava se aoristom. Dobrodošli u prezent. Zach Randolph je „otputovao“ na klupu, Blake Griffin se „preselio“ na poludistancu, DeMarcus Cousins šutira trice, Brook Lopez, Pau Gasol i Nikola Vučević preferiraju šut s duže ili kraće distance, Al Jefferson i Dwight Howard su izvan forme i pod teretom ozljeda. Na draftu je prvim pickom izabran Karl Anthony Towns, napadački svestran centar, ispred Jahlila Okafora koji je na Dukeu protiv fizički nedoraslih centara dominirao kao strijelac iz low posta. Warriorsi su svoj napadački identitet izgradili s modernim Draymondom Greenom u petorci umjesto old-school post majstora Davida Leeja.

„Igra više nije u balansu kao nekada. Ali dok ne shvatimo način kako post-up igru učiniti efikasnijom nema povratka na staro. Jednostavno ne možeš pobjeđivati tako što ćeš 60 puta loptu baciti u post“, kaže George Karl, trener low post zvijeri Cousinsa.

Današnji centri se fokusiraju na obranu, postavljanje dobrih blokova i šutiranje trica (rjeđe) ili šut s distance (češće). Razlozi tome su promjena pravila – dopuštene su zonske obrane koje olakšavaju udvajanje i slanje pomoći na centra na niskom bloku, ukinut je hand checking što je olakšalo igru bekovima i krilima i njihovoj slash and kick igri. Više nego ikada cijeni se šut koji otvara prostor za ulaze prema obruču (opet zbog hibridnih zonskih obrana).

Prihvaćanje i uvođenje analitičkih modela razumijevanja košarkaških trendova učinilo je da treneri lako mogu uz pomoć brojki iščitati da finiširanje kroz post jednostavno više nije efikasno. Brojke od prošle sezone kažu nam da low post strijelci donose samo 0,85 poena po posjedu te s izolacijama i šutom igrača koji kontrolira loptu nakon pick and rolla donose najmanje poena po posjedu, odnosno na dnu su po efikasnosti. Ispred njih su trice, slobodna bacanja, poeni oko obruča nakon ulaza, poeni rollera nakon pick and rolla a to su sve temelji modernog shvaćanja košarkaških napada.

Iako ga se sve manje koristi kao primarno napadačko oružje, post-up kao takav nikada neće izumrijeti iz košarkaške igre. Postoje varijacije kako ga učiniti svrsishodnim oružjem, ali postoje i limiti, pogledajmo koji.

Limiti

Nekoliko stvari ili situacija koje otežavaju igru kroz niski post.

A) Koledž

„U ligi ima možda tek šačica igrača koji mogu biti korisni strijelci iz post-upa. Igrači koji ne nauče zabijati iz igre leđima protiv slabije konkurencije i na nižoj razini neće dobiti previše vremena i prostora da to usavrše na višoj, NBA razini.“Jason Kidd

„Svoju post igru trebaš brusiti protiv Vanderbilta, a ne protiv Spursa. Ako dođeš u ligu, pokušaš zabiti iz posta, a neki desetogodišnji veteran tvoj pokušaj nagradi blokadom i loptom u petom redu tribina… E, pa, mladom igraču nije se lako nositi s tim.“Steve Kerr

Razlog zašto je liga okrenula glavu od napadanja kroz post je između ostalog i manjak mladih talentiranih igrača koji kao rookieji dolaze u ligu s tom vještinom. Puno je lakše kroz draft pronaći a onda i razvijati dobre strijelce s perimetra nego centre, low post strijelce. Koliko je u ligi franšiznih centara koji mogu nositi napad tako što će dobiti 20 lopti u post? Odnosno koliko centara može biti prva napadačka opcija s kojom možeš jurišati na naslov? Meni na pamet pada samo Cousins, a on kao lice franšize i prva opcija ne da nije krenuo po naslov nego još u karijeri nije okusio ni playoffa (naravno da nije sva krivnja niti njen najveći dio na njemu).

Mladi igrači prate košarku i njene trendove, vide u kojem smjeru ide napadačka igra centara pa u tom smjeru i oni razvijaju svoju igru i pitaju se zašto bi oni imali Nokiu 3310 a ne iPhone. Što nije najmudrije razmišljanje jer igrači bi trebali težiti ka svestranosti. Ali košarkaši su ljudi, a svi mi volimo novac, pa je mladom igraču jasno da će više novca danas u NBA ligi dobiti ako ispolira šut kao glavno oružje nego što će dobiti ako radi na testiranju izdržljivosti leđa i kralježnice.

„Otiđite na bilo koju AAU (Amateur Athletic Union) utakmicu i vidjet ćete da više nitko ne želi igrati u postu. Svi žele driblati i uzimati skok-šuteve.“Kiki Vanderweghe, potpredsjednik košarkaških operacija NBA lige.

jahlil-okafor

B) Tehnika

Ne samo da mladi igrači sve više zaziru od učenja kako napadati iz posta nego je i leđna tehnika jedna od najkompleksnijih vještina za savladati u košarci. Pogledajte samo na koliko stvari trebate paziti da bi izveli neki post potez u maniri Big Ala ili Cousinsa (da ne bogohulim i spominjem Hakeema): fizička snaga, rad rukama, rad nogama, čitanje suparnika koji te čuva, kontrola lopte, osjećaj za vrijeme i prostor. Vjerojatno sam ponešto i zaboravio, nemojte zamjeriti, konstitucijom sam bliže Isaiahu Thomasu nego Big Alu pa nemam čak ni basket iskustva.

Zbog ovih stvari koje zahtijevaju gomilu individualnog rada igrači idu linijom manjeg otpora pa biraju neku drugu košarkašku nišu gdje imaju više prostora za napredovanje, gdje će brže napredovati, i ono što sam gore rekao, biraju vještinu koja je u skladu s današnjim trendovima. Rijetki će tek prolijevati znoj da bi radili na up and downu, fakeovima, horozima i footworku. Poneki (bogati sretnici) će The Dreamu iskeširati par desetaka tisuća dolara za nekoliko dana individualnog rada s njim. Ipak, najveći dio će se okrenuti onome što je čini se lakše savladati i trenutno cjenjenije oružje u ligi – njegovo veličanstvo šut.

Povrh svega, rad u postu i napadanje iz istog zahtijeva veliku količinu snage i energije. Momčina koja te brani otprilike je jednaka tvojim fizičkim gabaritima i kada se upuštaš u avanturu na niskom bloku, budi svjestan da ćeš dobiti batine. Možda ćeš biti uspješan kao strijelac ali hematomi su neizbježni. Uz to, kada se susretnu dva teškaša u niskom postu suci vole pustiti malo žešću igru. Junak na junaka. Zbog čega će i zažmiriti na poneki faul obrambenog igrača na štetu napadača.

„Vjerojatno je najteži dio napadačke igre za naučiti.“Steve Clifford, trener Hornetsa o vještinama na niskom bloku.

C) Frontanje i entry pass

Pogledajte za početak ovu situaciju s utakmice Pelicansa i Trail Blazersa.

post D

Ovo što radi C.J. McCollum (bijeli dres) protiv Ryana Andersona (plavi dres, broj 33 u krugu) zove se frontanje. Niži igrači često se koriste tom metodom kada su inferiorni u matchupu i pokušavaju otežati dodavanje prema visokom igraču. Plavi igrač podcrtan crvenom bojom (Eric Gordon) s loptom u rukama prema Andersonu sada mora uputiti takozvani entry pass da bi missmatch bio iskorišten. Što i sami vidite nije nimalo jednostavno, prvo zato jer igrač ispred Gordona (Allen Crabbe) jasno zna (valjda) što je Gordonova ideja i spreman je na skok i presijecanje te lopte, a onda i Gordon treba u maniri vrhunskih playmakera (Rajon Rondo je doktor primarijus entry passa) baciti loptu prema Andersonu dovoljno visoko da je McCollum ne presječe, ali i dovoljno nisko da je Anderson dobije na pravi način.

Ali jako zanimljive stvari se događaju u obrani Blazersa što je rezultat novih pravila,  sofisticiranijih obrana i hibridnih zona koji omogućuju slanje pomoći i udvajanje. U ovoj situaciji bijeli broj 17, Ed Davis je već spreman pomoći svom beku protiv Andersona. Zato napušta i ne pokriva striktno svog igrača, plavog 42, Alexisa Ajincu. Sljedeći na potezu je Maurice Harkless (bijeli 4) koji kao weakside obrambeni igrač mora zatvoriti Ajincu a ostaviti Alonza Geeja (plavi 15, iznad grafike rezultata) a rotaciju mora odraditi i Noah Vonleh (bijeli 21, desna noga mu je u reketu) i stati nekako između Geeja i igrača na vrhu trice, Isha Smitha spreman za izlazak prema perimetru ako udvojeni Anderson uputi pas prema jednom od njih dvojice.

Udvajanje i frontanje igrača u postu očito zahtijeva i puno obrambenih rotacija koje je moguće promašiti i popiti tricu, ali ništa lakši zadatak nije ni pred Pelicansima. Pretpostavimo da je Gordon uputio dobar entry pass prema Andersonu i da je Anderson spremno dočekao loptu. Anderson ima nekoliko mogućnosti kako dovršiti napad. Prvo mora pročitati obranu, dolazi li pomoć ili ne. Ako ne, šut preko beka je opcija kao i napadanje beka leđima. Ako pomoć Portlanda dolazi Anderson opet mora čitati i zapažati – odakle dolazi i gdje je njegov slobodni suigrač. To može biti Ajinca ako Harkless nije izrotirao kao help helperu (Davisu), to može biti Gee ili Smith, jer Crabbe ostaje uz Gordona. Ajinca kao visoki igrač najbliži košu je najbolje rješenje, ali ako je Harkless odradio dobar posao to je avantura, bolja opcija su Smith ili Gee. Samo što i tu trenutno postoji problem jer ni jedan ni drugi nisu učinkoviti strijelci s perimetra, a osim toga dijagonalno dodavanje prema Geeju je rizično ako se Vonleh postavi na pravi način, između Smitha i Geeja. Ovdje je ključan Gee jer osigurava spacing i lakše dodavanje Andersona ako u momentu kada Ryan primi loptu ode u desni korner (plus je trica iz kornera efikasnija od trica s drugih pozicija). Tu loptu ako je prava Vonleh ne može presjeći, a nije ni na njemu da ide na closeout nego opet na Harklessu koji mora ponovno prepustiti Ajincu Davisu i trčati na zatvaranje šuta Geeja. Ako se to dogodi, Vonleh i McCollum mijenjaju se za igrače koje čuvaju u novoj obrambenoj rotaciji.

„Razlog zašto post-up više ne funkcionira je sposobnost igrača da te frontaju.“ – George Karl

Poanta cijelog ovog lamentiranja o samo jednoj situaciji s random utakmice je pokazati još jedan limit napadanja iz posta, a to je da čak ni dodati loptu u post nije jednostavna misija, a čak kada u tome i uspiješ, bolje za tebe da tvoj visoki igrač kuži protivničku obranu kao i kretnje svojih suigrača na perimetru, da je dobar dodavač, da njegovi suigrači razumiju spacing, i da su igrači na perimetru dobri tricaši koji će kazniti udvajanje. A to su teme za nova poglavlja.

„Ako ne možeš odraditi entry pass prema svom igraču od 210 cm kojeg čuva moj igrač od 198 cm zašto ja ne bih zaigrao small ball?“ – Jason Kidd komentira prošlogodišnje finale Warriorsa i Cavaliersa u kojemu se Timofey Mozgov kao post prijetnja nije mogao nametnuti niskoj postavi Warriorsa s Greenom na petici. Warriorsi su ga frontali nakon preuzimanja u obrani zahvaljujući visini, dužini i atleticizmu svakog igrača u petorci, koji uz to znaju obrambeno rotirati.

D) Pregled terena, spacing i paradoks udvajanja

Iz primjera s Andersonom jasno je kako za uspješno izvođenje low post akcije potrebno osim vještina postizanja poena imati i dobar pregled terena i dobre šutere na perimetru. Dakle čak i ako izbrusiš  leđnu tehniku na razini Olajuwona malo ti to znači ako nemaš osjećaj za igru. Post-up strijelac mora predviđati poteze suparničke obrane, predviđati njene rotacije i praktički uvijek biti korak ispred. Krenuti u akciju iz posta s glavom dolje i samo s mišlju kako zabiti danas nema nikakvog smisla. Osim što mora znati zabijati, centar mora znati i improvizirati i donositi prave odluke, a prava odluka često nije šut na obruč, nego upravo dodavanje – šuteru na trici, igraču koji utrčava u prostor.

Onda opet, čak i ako imaš centra visokog IQ-a koji zna asistirati da bi se dodavanja pretvorila u poene potrebni su realizatori, najčešće na trici. Danas low-post strijelci moraju koegzistirati sa šuterima. Charolotte Hornetsi su se zadnjih godina uvjerili u to kako je kada cijeli napad gradiš na dominantnom strijelcu iz posta: „Naši protivnici su jednostavno su rekli: `Neka nas dobije bilo tko osim Ala Jeffersona`.“, prisjeća se Steve Clifford.

Zato što Hornetsi nisu imali dovoljno šutera na parketu protivnički treneri su se odlučivali na niže postave koje ga mogu udvajati pa onda brzo rotirati, ili su ga jednostavno i bez niskih postava udvajali znajući da nema opasnosti i da to uopće nije rizik jer Hornetsi nemaju dobrih šutera. S Big Alom kao prvom napadačkom opcijom i s vrlo malo šutera Hornetsi su „kuburili“ dvije sezone. U prvoj su imali sedmi najgori napad u ligi, u drugoj su imali treći najgori napad u ligi. Ove godine su napokon Big Ala okružili sa šuterima ali on se ozlijedio premda su s njim u postavi napadački bili puno učinkovitiji nego zadnjih sezona. S Jeffersonom Stršljenovi su postizali 105 poena na 100 posjeda, dovoljno za trenutno 13. napad lige na kojem se i trenutno nalaze.

al-jefferson

Problem sa spacingom imaju i još neki low post majstori zbog čega su morali modificirati svoju igru. Recimo Cousins koji često igra s rookiejem Williejem Cauleyem-Steinom ili Kostom Koufosom u tandemu, dodajte tu Ronda, Darrena Collisona, Rudyja Gaya, Quincyja Acyja i ostale streaky šutere i odgovor na pitanje zašto je Cousins manje u postu ove sezone nameće se sam (to je jedan od razloga, ima nešto i u trenerskoj filozofiji, Karl kao pobornik žestokog ritma i napadanja obruča nema vremena čekati Cousinsa da se namjesti u postu i krene u akciju, a istovremeno smeta bekovima i swingmanima na ulazima, korisniji je kao šuter i asistent).

„Dobar sam strijelac u postu ali nisam okružen šuterima pa me lako braniti“ vrijedi za još nekoliko igrača: Brook Lopez, Vučević, Randolph i Marc Gasol, Griffin…

Udvajanje je dobra metoda za obranu protiv zvijeri na niskom bloku posebno ako imaš discipliniranu i uigranu obranu. Međutim, evo nam paradoksa: pogled na brojke otkriva da udvajati nije potrebno i da uglavnom šteti ekipama koje se tako brane.

Post Ups

Ovo su brojke igrača iz prošle sezone koji su napadali iz posta, a nas zanima stupac „PPP“ – Points Per Posession (poeni po posjedu) jer smo rekli da post-upovi ulaze u grupu najneefikasnijih šuteva po posjedu.

Evo druge tablice u kojoj opet promatramo „PPP“ ali u njoj imamo igrače koji iz post-upa nisu išli u realizaciju na obruč nego su navlačili obrane na sebe i onda kick dodavanjima tražili šutere ili cutere tako da njihovi „PPP“ zapravo predstavljaju asistencije.

PPP Pass Out

Dovoljno je samo usporediti stupce „PPP“ u jednoj i drugoj tablici i lako ćemo zaključiti da asistiranje iz posta svih majstora niskog bloka donosi više poena po posjedu nego realizacija. Naravno, i ovu brojku uzimamo sa zrnom soli jer stupac „Plays/Game“ (prosječno, po utakmici) nije pretjerano velik, odnosno, značajno je manji nego „Plays/Game“ iz prve tablice. Bilo bi zanimljivo provjeriti kako bi se brojke ponašale kada bi recimo Cousins više od 2,3 puta po utakmici asistirao iz posta, kako bi njegovi šuteri reagirali na veću potrošnju.

Premda su post-up napadi nedovoljno efikasni treneri su svejedno skloni udvajati elitne strijelce iz takvih akcija, posebno u playoffu, čak i ako se pokaže da protivnik više zabija iz kick passova prema tricašima. Razlozi su društveno-psihološke prirode. Ako izgubiš utakmicu lakše je poraz objasniti riječima „protivnik je imao bolju šutersku večer“ ili „učinili smo sve da lopta ne dođe do XY-a u post“. Lakše je objasniti medijima, navijačima i javnosti da vas je dobilo „pomoćno osoblje“ Hornetsa nego Al Jefferson. Jer kako ćeš javnosti (bez namjere da ikoga uvrijedim) objasniti stupac „PPP“ ili se pozivati na analitičke priče o neefikasnosti post-upa kao napadačkog oružja? Sve što javnost želi vidjeti je da Al Jefferson tu večer ne zabije 40. Zato ćeš slati udvajanje na njega dok će ti šuteri kojima je on okružen zabiti više i s boljim postotcima nego što bi on sam iz posta da ga ne udvajaš.*

*(Dva fantastična teksta, udvajati ili ne post strijelce i kada ih udvajati ima kolumnist web stranice RealGM Brett Koremenos. Tople preporuke da ih pročitate ako vas zanima ova tema)

Mogućnosti

A) Inside-out igra

Trener Bostona Brad Stevens ima zanimljivu teoriju o toj inside-out igri koju sam gore spomenuo i kako je danas moguće iskoristiti post-up scorere. Dio intervjua Zacha Lowea s njim:

Lowe: Analitičari kažu da su post-upovi ili post-up šutevi neefikasni. Ali ima šanse da se to promijeni zar ne?

Stevens: Postoje dva načina za odigrati inside-out igru – igra kroz post ili ulazi.

Lowe: Drugim riječima post-up je postalo oružje za dodavanje i druge šuteve, radije nego da ga se samog kao takvog koristimo kao oružje u napadu?

Stevens: Postalo je oružje za inside-out igru. Tako je.

Za neupućene inside-out igra je igra iz reketa prema perimetru, a kako i sam Stevens kaže ne mora se igrati samo kroz bekove na način da oni ulazima nakon pick and rolla napadaju reket a zatim šalju povratne lopte na perimetar. I kroz post igrače se može odigrati takav set. Naravno, za to je potrebno imati kvalitetnog visokog dodavača koji je i post prijetnja, a ako ga imate, on može nadoknaditi možda manjak driblera bekova ili swingmana na rosteru, ili još bolje, ako i imate takvih bekova ili krila, odličan visoki asistent s posta daje dimenziju više vašem napadu. Dobra je to strategija zato što centar ili post-up strijelac uključuje ostale suigrače u napad, jer često se zna dogoditi da zbog previše post-upova za jednog ili dva igrača ostatak momčadi izgubi ofanzivni ritam.

danny-ainge-brad-stevens-boston-celtics-press-conference

B) Preuzimanja

Jako puno je danas u ligi obrana koje jednostavno preuzimaju igrače pa visoki čuvaju niske, niski visoke, niska krila playmakere, playmakeri niska krila itd. Posljedica je to opet trendova koji su pokrenuli Warriorsi i opet to svi pokušavaju bezuspješno kopirati. Osim toga, posljedica je to nečeg što polako ali sigurno dolazi kao nova košarkaška paradigma a zove se position-less basketball ili košarka bez striktnih pozicija.

Switch se najčešće događa nakon pick and rolla, a ipak, usprkos trendu, nemaju sve momčadi Harrisona Barnesa, Andrea Iguodalu ili Klaya Thompsona koji mogu odgovoriti na obrambene izazove switch obrane. Zato switch obranu uvijek treba nastojati iskoristiti traženjem missmatcha u kojem je visoki napadač, kvalitetan low post strijelac, ostao protiv nižeg obrambenog igrača.

„Momčadi sve više preuzimaju. To znači da je post-up još uvijek relevantan.“, kaže GM Celticsa Danny Ainge. I ne samo da je relevantan za centre, već i za niže igrače, visoka i niska krila ili krupnije bekove. LeBron James nije osvojio naslov dok nije postao kompletan napadač i strijelac iz posta. Sezonu prije nego što je uzeo svoju prvu titulu u postu su ga bez problema pazili bekovi Mavsa, Jason Kidd i kompanija. Kevin Durant je prije dvije sezone izgubio utakmicu u seriji protiv Clippersa zato jer nije znao odgovoriti na činjenicu da ga je pazio Chris Paul. Povremeni post-upovi krila i bekova mogu dakle biti korisni, a uz to, te pozicije su ujedno i bolji asistenti od centara, što je, zaključili smo, jako bitno u post-up igri.

C) Low post strijelci protiv drugih postava

U ovom tekstu pred početak nove sezone pokušao sam predstaviti novitete koji čekaju Bullse s novim trenerom Fredom Hoibergom. Pokušao sam predvidjeti kako će Hoiberg posložiti rotacije pod košem te je moj osobni odabir bio da Pau Gasol utakmice počinje s klupe i dominira protiv drugih postava.

Klupa je s razlogom klupa. Rezerve su s razlogom rezerve a ne starteri premda ima nekoliko izuzetaka (Manu Ginobili mi prvi pada na pamet kao igrač startne kvalitete kroz najveći period karijere, ali zbog kreatorskih kvaliteta bio je godinama najbolji šesti igrač u ligi). Većina ekipa ono najbolje što ima baci odmah u startnu petorku. Imati jednog Ginobilija, Jamala Crawforda ili Pau Gasola u petorci protiv slabijih (drugih) postava je čisti luksuz. Gasol je u stanju raditi prednost i konstantno efikasno zabijati i raditi razliku na parketu. Joakim Noah i Taj Gibson to ne mogu, ali su korisniji uz Nikolu Mirotića kao starteri pod košem. To je valjda svima jasno osim Hoibergu.

Pogledajmo nekoliko igrača protiv kojih bi Gasol vodio „rat“ da je član druge postave: Willie Reed (Nets), Kelly Olynyk (Boston), Enes Kanter (Oklahoma), Jason Smith (Orlando), Jordan Hill (Indiana), JaVale McGee (Dallas), itd. Teško da bi ovdje itko imao šanse protiv Gasola. Još bolja stvar, neke momčadi i ne koriste prave centre, petice kao rezerve s klupe. Do nedavno je Doc Rivers koristio Josha Smitha, a Cleveland Tristana Thompsona, Portland ima Eda Davisa i Meyersa Leonarda. To su sve jako dobre situacije za low-post strijelce da dominiraju dok  predvode klupu.

Post-up strijelci ne moraju biti šesti igrači ili ulaziti s klupe. Treneri mogu posložiti rotacije na način da njihov startni centar počinje drugu četvrtinu, ali to vjerojatno i znači da iz igre mora nakon 5-6 minuta prve četvrtine. Da u svemu tome ima nekakve logike opet nam potvrđuju brojke.

Ovo su brojke i postotci low-post strijelaca protiv startera (eFG vs Starters) i protiv klupe (eFG vs Bench). Postotci nisu izraženi običnim postotkom puta iz igre (field goal-fg) nego efektivnim šutom iz igre (eFG) a on u obzir uzima činjenicu da je šut za 3 poena vrjedniji od šuta za 2.

post klupa vs starteri

Dakle od 17 post majstora iz tablice čak njih 12 ima bolje postotke kada igraju protiv rezervnih igrača protivničke momčadi, odnosno kada su im oni direktni čuvari, što nam daje za pravo zaključiti kako na klupama vrlo često nema obrambene sile, kao među starterima, koja bi se mogla oduprijeti strijelcu iz posta. Za prave strijelce s niskog bloka igrači s klupe su prava poslastica jer nemaju dovoljno ni snage, a često ni centimetara da se guraju s njima u postu. Da imaju, vjerojatno bi bili starteri.

D) Raznovrsnost umjesto predvidljivosti

Chris Bosh počeo je kao post-up strijelac. I danas Bosh može zabiti iz takvih situacija, kao što može razigrati suigrače s visokog posta, pogoditi poludistancu ili tricu, poslužiti kao roller u 2 na 2 igri. On je primjer centra na kojeg se mladi igrači trebaju ugledati zato što je triple threat opasnost a takvih nema puno u ligi. Kada Bosh primi loptu na 5 metara od koša ti ne znaš što će odabrati: asist, šut ili ulaz. Kada Brook Lopez primi loptu ti znaš da će te prvo pokušati napasti leđima a prema tome možeš i obranu slagati.

Liga je od jednoličnog post-upa pobjegla prema raznovrsnosti, prema šutu i asistenciji uz post-up koji nije isključen. Isto vrijedi i za obranu. Od visokih igrača prije se očekivalo da mogu braniti druge post strijelce i čuvati obruč. Od visokih igrača danas se očekuje da brane obruč, čuvaju post igrače, preuzimaju niže igrače i igraju sve više prema perimetru.

Low post akcija nije umrla, tu je i može se koristiti na razne načine i u raznim situacijama samo što budući veliki visoki igrači koji dolaze (Towns) neće biti jednodimenzionalni strijelci nego all-round majstori poput Bosha.