Istina, imaju još par mjeseci za izdržati, ali Lakersi, Spursi, Celticsi i Mavsi u trenutku pisanja ovih redaka drže kombinirani učinak od 55:38, što je po postotku na razini solidnog pobjedničkog scorea u klasičnoj sezoni i izgleda kao mila majka prema onom kako je za njih ova sezona počela. Ono što je još bitnije, svaki od tih klubova se nalazi u uzlaznoj putanji lagano pozitivnog nagiba (istina, Mavsi imaju dva poraza u nizu, dok vi ovo budete čitali možda i tri – ali bez panike). Ako iz te priče izbacimo izraubane i ozljedama poharane Celticse, koji se svim silama bore da si u onako lošem Atlanticu osiguraju playoff, omjer preostale trojke je još uvjerljiviji.

Preostala tri veteranska kluba su odlučila pokazati zube mladim i nabrijanim ekipama (u prvom redu Oklahoma, a onda Denver, Portland i Memphis) koje je sva sila analitičara proglasila novim gospodarima Zapada. Zašto ovi veterani uporno odbijaju izumrijeti? U dva od tri slučaja radi se o prilično uravnoteženim rosterima i vrhunskim trenerima (Dallas i San Antonio), a Lakersi nude nešto kompleksniju situaciju. Ono što je najvažnije, dojma smo da i Mavericksi i Lakersi imaju dodatnog prostora za napredak. Istini za volju, potentna mladost Thundera, momčadska igra Nuggetsa i Paulovi Clippersi trenutačno drže one-two-three pozicije Zapada, ali stare iskusnjare lagano dižu formu. Čak i da ih ne dostignu do kraja regularne sezone, još lani smo se uvjerili kako seedovi u doigravanju i ne znače previše. Slijedi detaljnija analiza.

Lakersi ko Lakersi. Ne možeš s njima, ne možeš bez njih. Dok su bili na vrhu živcirali su nas iz sto razloga, a sada kada su lošiji nego prije odjednom su nam postali puno bliži. A oni su klub koji je u zadnjih godinu dana štošta izgubio. Možda i najviše od svih. Osim onih fizički mjerljivih stvari (Odomov i Jacksonov odlazak, svi su godinu dana stariji), izgubili su u onoj metli od Mavsa nešto što se ne može tako lako izmjeriti – samopouzdanje. Ne samo da se Lakersi više ne mogu šepiriti kao najbolja ekipa lige, oni po mnogima više ne drže primat ni u vlastitom gradu.

Mada je ova zadnja definicija poprilično nategnuta. Nitko me neće uvjeriti da su Clippersi bolji od dva kluba iz Grada Anđela dok god im je važnije koliko će puta novinari u jednoj večeri izgovoriti jednu od dvije podjednako glupe sintagme („lob angeles“ vs. „lob city“), nego zainteresiranost da dovedu solidnog igrača pod košem koji može braniti reket bolje od Griffina i Jordana zajedno – jer to i nije neki problem. Dok god Bynum i Gasol napadaju ovu dvojicu pod košem Clipsa, za mene su Lakersi jača momčad bez obzira na sve čarolije Chrisa Paula i madafakin’ lobove, dunkove, alleye i oopove.

Lakersima jedna stvar fali više nego ikad – dubina. I to im nedostaje toliko puno, da moraju pod svaku cijenu dovesti  jedno pravo pojačanje pred završnicu sezone i doigravanje. Koliko god su Clippersi mršavi pod koševima, toliko su njihovi sugrađani tanki na vanjskim pozicijama. I zato će GM – ovi u oba kluba imati pune ruke posla da nekako sklepaju respektabilnu rotaciju za playoff koji će zbog skraćene sezone doći brže nego ikad.

Veći dio tekuće sezone se činilo da Lakerse opet možemo početi nazivati Kobeovom prćijom. Slučajno ili ne, dolaskom Mikea Browna na trenersko mjesto, utjecaj Bryanta u ovom slavnom klubu je ojačao možda i više nego ikada prije. Kobe je znatno podigao brojke u odnosu na prošlu sezonu, ali to može biti i jest dvosjekli mač za njegov tim. S jedne strane je vrijedno divljenja da čovjek s 33 godine na leđima može ubacivati gotovo isto toliko poena po utakmici, ali si trebamo postaviti pitanje: Koliko je to dobro za Lakerse? Pogled unatrag govori da su Jezerčani u posljednjem desetljeću najgore sezone imali upravo onda kada je Bryant nabijao luđake statse. A Mike Brown sigurno nije trener koji može govoriti Kobeu što da radi i koje šuteve da uzima. Ne govorim da je ovaj Phila Jacksona slušao kao vjeran pas, ali je činjenica da su se Lakersi u šampionskim godinama oslanjali na slavni triangle offense Texa Wintera, od kojeg je Brown odustao u startu.

Je li Bryantova želja za podizanjem brojki proizašla iz njegovog poljuljanog ega ili prijeke potrebe jer u ekipi nema tko zabiti? Kobeovi hejteri su skloni vjerovanju da je friško razvedeni Bryant ove sezone odlučio dokazati da mu na parketu ide bolje nego u braku i da želi podsjetiti navijače da je on, Kobe Bryant, još uvijek najbolji košarkaš na svijetu i jedini legitimni nasljednik Michaela Jordana. Tko ga ne voli sigurno misli da Bryant tako žarko želi opet zabijati preko trideset, želi da se njegov dres prodaje bolje od Durantovog i LeBronovog, i da će to učiniti i po cijenu uspjeha vlastite ekipe.

Druga strana priče također može držati vodu. Da li Kobe zabija oko 40 svaku treću večer zato što ipak mora? Pogledajmo malo vanjske pozicije Lakersa. Prvi sindikalist lige Derek Fisher je još uvijek živ, može ubosti poneki dagger u samoj završnici koji će odlučiti utakmicu, ali netko mora zabiti i hrpu koševa prije toga. Metta World Peace (koji ima efficiency ranking astronomskih 5,09) je zadnjih godina znao ubaciti neki šut izvana, ali se njegova igra očito zagubila zajedno sa starim rodnim listom. Matt Barnes? Ok, tip igra solidno na trojci, ali je jedan od onih loose cannona za koje nikad ne znaš kad će puknuti. I tu prestaje vanjska linija Lakersa. Nema je više. Novaci Andrew Goudelock i Darius Morris, čak i da jesu ekstra talenti, su premladi. Jason Kapono je izgubio i onu jednodimenzionalnu igru koju je nekad imao jer više ne pogađa trice u serijama, a jedini čovjek koji je znao dati kakvu-takvu iskru s klupe (Steve Blake) je ozlijeđen već neko vrijeme.  Kobeovih 38 minuta po utakmici sada više ne izgleda toliko pretjerano, zar ne?

Prava istina o Bryantovu povećanom angažmanu se vjerojatno krije negdje između prethodna dva pasusa. A lijeka ima – dovesti nekoga tko može odigrati solidnu rolu na perimetru. Ništa specijalno, 20-25 minuta i 10-12 poena, ali dovoljno da ubaci malo kisika u backcourt Lakersa koji je priključen na respirator od prvog dana aktualne sezone. Šteta što Billups i Mo Williams navlače svoje dresove u Staples Centru u pogrešne dane, bilo koji od njih bi se savršeno uklopio u Brownovu (ili Bryantovu?) momčad.

Da stvar bude apsurdnija, Lakersi su ove godine konačno dočekali nešto čemu se nadaju još od dvije i pete. Andrew Bynum napokon izgleda kao dominantni centar. Čovjek na kojeg se možeš osloniti u bitnim utakmicama. Postavlja se pitanje što bi se dogodilo s ovakvim Lakersima da Bynum nije napravio fazni pomak u zadnjih mjesec dana, ili da se, nedajbože, ozljedio? I što će biti kada se Andrew napokon opet ozljedi, jer svi znamo da će se to dogoditi prije ili kasnije?

Unatoč svim nedaćama, Lakersi su i dalje momčad koja može otići daleko ako se karte poslože kako bi trebale. Govorimo o ekipi s najboljim centarskim parom (Gasol-Bynum) u ligi koji se ove sezone izvrsno nadopunjuje i samo zbog toga ih ne treba otpisivati. Jedan odličan potez u prijelaznom roku su udaljeni od borbe za naslov, ali isto tako ih i jedna nesretna ozljeda nekog od trojice najboljih dijeli od grčevite borbe za postsezonu.  Kobe će valjda shvatiti da je jedini način da se još malo  više približi Jordanu taj daleki šesti prsten, do kojega može doći samo ako interese kluba stavi ispred svojih vlastitih. A Brown ga mora na to prisiliti. Ne znam je li već uspio, ali upravo sada imaju solidan momentum, aktualna gostujuća pobjeda protiv Denvera je jako bitna, a usuđujem se reći da već neko vrijeme izgledaju kao momčad, a ne kao Kobe i ostala četiri.

Spursi ko Spursi. Racionalni, organizirani, uporni, čvrsti i opet vraški, vraški dobri. Nekidan sam, prkoseći nesanici, na očajnom streamu (a ima li kvalitetnih uopće?) uhvatio drugo poluvrijeme fantastične utakmice Spursa i Mavsa.  Utakmice u kojoj je Gregg Popovich potvrdio da je (uz Georga Karla, čiji Denver pokazuje iste pozitivne simptome timske košarke) najbolji aktivni trener na svijetu. Čovjek je ostavio kompletnu drugu petorku na parketu cijelu zadnju četvrtinu i produžetak, i samo je malo sreće nedostajalo da ugrabi pobjedu. Pop je znao cijeniti preokret koji mu je donijela rezervna postava, i odužio se Greenu, Nealu, Bonneru, Andersonu i Splitteru tako da ih je ostavio do kraja protiv aktualnih prvaka i dao im neprocjenjivo iskustvo od kojega će kasnije imati koristi apsolutno svi u ovom klubu.

Ono što Lakersima kronično nedostaje, kod Spursa ima na bacanje.  Desetak gotovo ravnopravnih igrača u rotaciji u stanju je nadoknaditi sve godine i ozljede koje su nakupili velika trojica – Parker, Duncan i Manu. Pop je transformirao ovu škvadru iz obrambene u napadačku ekipu u samo nekoliko sezona (jer se morao prilagoditi situaciji) i sada su Spursi jedna od momčadi koja igra najljepšu košarku. Lopta se dijeli šakom i kapom, a riječ „ja“ (učite od njih, Kingsi i Carmelo) u Popovichevom vokabularu ne postoji, jer uvijek mora šutnuti onaj tko se nalazi u najboljoj poziciji. To je sustav kojem se stvarno trebamo diviti. Isto kao što trebamo plakati kada ispadnu u prvoj, eventualno drugoj rundi.

Ali, čekaj malo. To već govorimo po defaultu. Postoji li ipak šansa da Duncan dosegne peti prsten? Jefferson ove godine igra kako nije od najboljih dana u Netsima, Duncanu i Parkeru Pop štedi minutažu pametno kao i uvijek, Blair je unatoč manjku centimetara evoluirao u solidnu NBA četvorku, a onaj žilavi Argentinac čak ni ne igra još, nego samo sjedi na klupi dok ne izliječi slomljenu ruku. Dodajte tome spomenutu petoricu koji su finiširali protiv Mavsa i imate možda i najbolje izbalansiran roster u ligi. Nakon što ga je lani pametno dozirao, Pop ove sezone Splitteru poklanja više minuta, a ovaj uzvraća boljom igrom. Gary Neal možda jest tek sophomore, ali imponira zrelošću na terenu (okej, tip jest 84. godište), a i Danny Green ima svojevrsnu breaktrough sezonu.

Lijepo ovo gore zvuči, ali morat ću se ipak vratiti teoriji o časnom i hrabrom ispadanju San Antonija prije nego pomisle na finale Zapada. Mislio sam da ovo nikad neću reći, ali jesu li Spursi novi Sunsi – igraju lijepo za oko i milo za dušu, učinkovito i napadački, al onda dođe playoff – pa i oni šaptom pad(n)u u jednom od prva dva kruga? U svakom slučaju, treba cijeniti ovo što Pop radi već cijelo desetljeće. Ove sezone zaslužuje rispekt možda i više nego ikada prije.

Mavsi ko Mavsi. Volimo ih svi, a volit ćemo ih još i više ako do lipnja ponove nešto slično kao i lani. Usprkos lošem startu, Dirkova družina je pronašla pravi kurs, pa ga u zadnje vrijeme opet malo pogubila. Unatoč dva aktualna poraza zaredom, za mene i dalje izgledaju kao zicer za ulazak u doigravanje. Čudite se što govorim tako nešto o momčadi koja je na dnu playoff zone svoje konferencije? Ne znam kako netko uopće može sumnjati u Mavse, jer ekipu s ovako dubokom klupom (s njima se mogu uspoređivati jedino Spursi iz gore navedenih razloga i eventualno Pacersi i Nuggetsi) jednostavno ne možemo otpisati u nijednoj kombinaciji.

Šesto mjesto Zapada koje trenutno drže zapravo i nije toliko loše, ali svi se slažu da u Dallasu još nisu dosegli puni potencijal koji ova momčad ima. A i ne treba im, sve do travnja. Zvuči problematično kada znaš da Dirk igra kriminalno, a radi se o momčadi u kojoj sve počinje i završava s Dirkom. Barem smo tako mislili dosad.  Ali Mavsi su pokazali da mogu i bez fenomenalnog Nijemca, zahvaljujući činjenici da im gotovo svaku večer netko drugi iskoči iznad ostalih i odvede ih u (eventualnu) pobjedu.

Strahovali smo prije sezone za obranu Mavsa (spike oko odlaska Chandlera, jel), ali je na kraju veći problem ispao napad, koji se još nije ni blizu uštimao. Štoviše, Mavericksi su bez Chandlera peta obrambeno najefikasnija momčad lige, ali tek sedamnaesta u napadačkom smislu. Nekako mi se čini da će ta ofenzivna učinkovitost rasti zajedno s Dirkovom igrom, a sasvim lijep nagovještaj toga je Nowitzki dao s laganih trideset poena Pacersima neku večer. Poanta je vrlo jasna – ova momčad po svim pravilima igre – može igrati samo bolje.

Marionov šut je i dalje ružan ko ponoć, ali Matrix je koristan na oba kraja terena unatoč pritisku godina. Haywood odlučno odbija da bude samo drvo pod obručem a la Shawn Bradley i barem se trudi da ne bude tako. Jedan od dva Francuza u timu, Ian Mahinmi, već je odavno potvrdio da nije samo grdosija za garbage time. Odom se još nije do kraja uklopio u Carlisleov sustav, ali ima još dovoljno vremena. Kidd je ozlijeđen, star i umoran kao pas, ali će biti tu da potegne kada je najpotrebnije. Zato je Rodrigue Beaubois  iskočio na playu u posljednjim utakmicama i pokazao što zna (zakucati, na primjer, i to jako lijepo). Delonte West je još jedan iz loose cannon kategorije, ali treba biti strpljiv s takvima, osobno tipujem da će ovaj tip biti Dallasov x-factor u playoffu.

Tko je ostao? Da je netko rekao Half-man,half-amazing (e, ovo je nadimak!) prije nego što se dogodilo ovo, pa onda i ovo, iznad većine navijačkih glava svijetlio bi lijepi fluorescentni upitnik. Srećom, pa nas je Vinsanity Vince podsjetio na stare dane.  A to su bili dani u kojima je Vince (što god netko mislio o njegovoj obrani, motivaciji ili karakteru) radio stvari za koje u Lob Angelesu trebaju još puno pure kusat da bi ih dostigli…

Oduvijek se znalo tko je drugi čovjek Mavsa. To je uvijek bio i bit će The Jet. Najbolji prvi časnik kojeg Kapetan Dirk može poželjeti. Jason Terry je trenutno zaista jedan od najboljih clutch šutera u ligi. Možda i svih vremena. I oslonit će se na njega u Dallasu i ove sezone, svaki put kada stvari ne budu krenule kako treba. A u zadnjoj dionici utakmice to često bude tako. I onda Jet pogodi dvije-tri u seriji i vrati se u obranu raširenih krila.

O Dirku neću ni slova, jer nema potrebe. Svi znamo da će se podići za najveća iskušenja. Još da Carlisle malo smiri doživljaje i pokuša više ne napucavati gledatelje u glavu i posveti se podizanju efikasnosti u napadu, Mavsima (uz, kao i obično, veliko možda) neće biti kraja. Budimo realni, ova ekipa zasad možda igra za razinu ili dvije slabije nego lanjska, ali sama momčad nije ništa lošija, dapače. Dajmo im vremena, i oni će nam se znati odužiti. A sjetimo se što je bilo lani… I kladim se da Tyson Chandler sada duboko uzdahne za danima u Dallasu prije no što svake večeri navuče na sebe dres one njujorške lakrdije od kluba.

Boston Celticsi dolaze kao kratki bonus uz ovaj sjajni veteranski tercet klubova. Prema njima trenutno osjećam samo žaljenje. Ne zato što su loši, nego zato što stvarno nemaju sreće. Jedine tužnije priče od tahikardije Jeffa Greena su valjda one o koljenima Brandona Roya i Grega Odena. I kao što Tyson žali za Mavsima, tako valjda Danny Ainge ovih dana sjetno gleda kroz prozor svog bostonskog ureda i pita se kako je preko ljeta postao čovjek s najtanjom rotacijom u ligi, predsjednik košarkaških operacija s četiri i pol respektabilna košarkaša u momčadi, gdje ova polovica pripada vrlo dobrom Brandonu Bassu.

Coachu Docu Riversu zapravo treba odati masivni rispekt. Izmislio je Averya Bradleya na playu, krpa se s Pietrusom i nekako kompenzira odmor trojice startera (i staraca) s očajnom klupom koristeći sve blagodati koje pruža ekstra slabi Atlantic u iščekivanju Rondova povratka. Kad se uzme u obzir s kakvim kadrom raspolažu i Rajonovu ozljedu, Kelti se još dobro i drže…

Imam dojam da su veteranske ekipe odlučile krenuti u posljednji juriš. Imaju li snage za još jedan naslov ostaje nam vidjeti, ali štafetnu palicu mlađim kolegama neće tako lako predati. Barem ne bez poštene borbe. Osobno im želim da cijelu sezonu ostanu zdravi, iskusni i pametni. Nisam još psihički spreman za desetljeće Jamesa, Duranta i Rosea, ako ću uopće ikada biti. Ajmo veterani, izdržite još jednu godinu! Osim toga, jedan od komentara na Carterove clipove lijepo sažima cijeli ovaj tekst: Age is just a number…

Ponos i diku lokalnog stanovništava, košarkaše Timberwolvesa pratio sam zaista rijetko. Prvo su mi za oko zapeli igrači poput Toma Gugliotte i Terella Brandona kad sam kao dijete skupljao one samoljepljive sličice, ali je zla sreća htjela da obojici karijere budu uništene ozljedama. Onda mi je za oko zapeo The Kid, Big Ticket ili kako vam drago. Garnett je zaista bio igrač kojeg ste morali voljeti. Ako mislite da su efficiency brojke koje danas baca LeBron znanstvena fantastika, pogledajte recimo Kevinove statse tamo negdje s početka milenija. KG je nosio ovu franšizu, i učinio likove poput Szczerbiaka i Hudsona poznatim i priznatim igračima. Sjećam se i smrti Malika Sealya. I onog sklepanog instant rostera  sa Sprewellom i Cassellom i borbe s vjetrenjačama u playoffu. Svi smo htjeli da odu do kraja. Ali okrutna realnost nije to dopustila, kao ni Sunsima nešto kasnije. Uglavnom, poanta je sljedeća i izgovaram je teška srca: T-Wolvesi su generalno jedna bezuspješna i nesretna organizacija, imali su jednog jedinog ekstra igrača u svojoj kratkoj povijesti i samo su jednom prošli prvi krug doigravanja. Odlaskom KG-a upali su rupetinu dublju od džepa Marka Cubana i na našim prostorima postali najpoznatiji kao momčad kojoj su HSP-ovci ukrali grb.

Anyway, raja u Twin Cities (nije da mislim da ne znate, al red je napomenuti: radi se o zajedničkom nadimku za Minneapolis i obližnji St.Paul) ove zime konačno ima razloga da im bude toplo, barem oko srca. Po svoju (polu)tjednu dozu ogrijeva ljudi odlaze u Target Centar, gdje im do prije par godina ne bi palo napamet otići ni u snu, jer ih je kao i u ostatku grada čekao – led ledeni. Mladić po imenu Kevin Love lani je nagovijestio dizanje temperature u vučjem čoporu povremenim vatrenim iskrama koje su se u samo manjoj mjeri odrazile na uspjeh cijele momčadi. A onda je u grad stigao Rick Adelman. I onaj mali, njegov imenjak.

Ponosan sam što sam izdržao tri cijela pasusa bez da spomenem njegovo ime, ali trajalo je i predugo. Ricky Rubio. Neću se sad praviti da me hype oko ovog klinje nije užasno živcirao. Ako me sjećanje ne vara, još otkad je s Joventutom igrao protiv Cibone i s nekoliko ekstra poteza izludio duplo starije kolege u Draženovu domu, domaći mediji ga se povremeno sjete. A španjolski valjda nisu prestali pričati o njemu otkad je imao 14 godina. Nakon Olimpijade u Pekingu i drafta 2009. u priču se uključuju američke sportske novine i portali, za koje se više puta pokazalo da s lijepim riječima mogu i od govna napraviti pitu. Ali Rubio je definitivno ovo drugo.

No to do prije mjesec dana nitko nije znao. Kladim se da je većina analitičara bila uvjerena da će mali puknuti pod pritiskom, a članci o iznevjerenim očekivanjima od strane brzonogog žgoljavog Španjolca već su bili dopola napisani. A budimo iskreni, sve je i mirisalo na to. Rubio u Barci blago rečeno nije briljirao i učinio očekivani korak naprijed, a jedina nada je ostala u pretpostavci da će brža igra i nešto veći teren osloboditi potencijal koji posjeduje. Srećom, to se i dogodilo.

Inače, kaotičnoj noći spomenutog drafta 2009. uvelike je pridonio GM Timberwolvesa David Kahn. Tip je u prvoj rundi izabrao četiri beka, od čega tri (3) playmakera, da bi se onda odrekao posljednjeg od njih – Tya Lawsona. Kao što znamo, ovaj postaje gotovo pa ključni igrač u jednako hladnom Coloradu, a Kahn ostaje s Jonnyjem Flynnom u ruci i Rubiom na grani. Flynn se nakon odlične rookie sezone ozlijedio i sve je zamirisalo na veliku katastrofu. Pridodajte tomu da je u klub doveo Darka Miličića, čiju je karijeru Kahn kao njegov veliki i valjda jedini fan u jednom trenutku usporedio s onom Chrisa Webbera. Osim uvrede za dobrog starog C-Webba ovo je značilo da su Wolvesi izgubili kompas kao nikada prije.

Samo godinu ili dvije kasnije usuđujemo se reći da su postali ozbiljna momčad. OK, nisu još, ali su na jako dobrom putu. Rick Adelman je vjerojatno najbolji trener kojeg možete dobiti s igračima koje Wolvesi trenutno imaju na rosteru. I onima koje bi tek trebali dovesti. Čovjek je u svakom klubu kojeg je vodio izgradio prepoznatljivi sustav igre, a nema sumnje da će tako biti i s ovim. Ako izuzmemo Lovea i Rubija, priznat ćete da je roster Vukova krajnje limitiran, ali Adelmanov uspjeh će biti ako svakom od uvjetno rečeno drugorazrednih igrača koje posjeduje pronađe korisnu rolu na terenu. A to je već dobrim dijelom i uspio.

Iskusni Luke Ridnour i zdravi Jose Juan Barea su vrlo solidni bekovi, pravi klupski igrači, koji podjednako mogu pomoći i Rickyju da se dodatno razvije i momčadi da ugrabi koju pobjedu više. Wayne Ellington je pokazao da može precizno gađati izvana, a rookie Derrick Williams je ogroman potencijal pod košem koji se može razviti u jako korisnog krilnog igrača. Mnogi propitkuju koliko trenutno ozlijeđeni Michael Beasley može biti dobar igrač za ovaj ili bilo koji drugi klub. Pretpostavljam da je Adelman dovoljno pametan coach da mu nađe mjesto u igri kada se oporavi, a ako ništa drugo, Beasley može poslužiti u nekom budućem tradeu. A Darko i Nikola Peković? Bojim se da je samo nebo granica za ovaj dvojac bez kormilara, pogotovo za Darka. Šalu na stranu, ali i oni su korisni, ili će ih barem Adelman natjerati da budu. Ako ništa drugo, netko se mora i hrvati pod koševima i zaštopati protivničke četvorke i petice. Ima u T-Wolvesima još ljudskih resursa: Randolph, Tolliver, Johnson, Webster, dobri stari Brad Miller,… Ako vam je do ozbiljnijeg praćenja ovog kluba preporučam ovaj blog gdje pametniji, učeniji i veći pratitelji ovog kluba od mene jako lijepo obrazlažu tekuću problematiku čopora na svakodnevnoj bazi.

Naravno, i najvećim optimistima je jasno da sva gore spomenuta ekipa spada u kategorije: bivši igrači, budući igrači, polu-igrači i Darko. Twin Cities trenutno nudi samo dvojicu pravih, pa ajde da ih malo detaljnije prokomentiramo.

Kevin je ove godine nastavio zvjersku igru od lani. Double-double streak je dovoljno rano prekinut  da možemo konstatirati da je samo čovjek, ali igru je podigao za još jednu crticu na igračkoj skali. Njegov sažeti opis je i dalje tiha voda koja brege dere (a la Duncan), ali ne možete zažmiriti na učinak čovjeka koji toliko puno pridonosi ekipi, bilo da se gura pod košem i skuplja otpatke i second chance pointse, bilo da završava pick and pop akcije i stavlja dalekometne ubačaje preko ruke.

Ricky je s druge strane prava poezija u pokretu. Ok, gubi lopte, promašuje šuteve i donedavno je bio jako upitan u clutchu. Ali ovo zadnje je riješio s nekoliko posljednjih utakmica (čitaj: trica protiv Clippersa u samoj završnici nakon promašenih prvih deset šuteva). Ovakve asiste ja nisam vidio još otkad je ludi Jason Williams tamo devedeset i osme došao u Sacramento.  Problem je što je i Rickyjevim suigračima trebalo da se naviknu na no look asistencije. Ali ekipa je brzo usvojila gradivo: kad Rubio vodi loptu budi je spreman primiti, makar sjedio na klupi. Njegov pregled terena je fenomenalan, čovjek igra košarku na jednoj višoj razini i čini suigrače boljima. Zvuči poznato? Novi Steve Nash? John Stockton? Jason Kidd? Tko zna, jer još je rano… O svemu tome ste mogli čitati gdje god ste pogledali posljednjih mjesec dana.

Dva su ključna pitanja u Minnesoti: Koliko će se brzo Rubio razvijati i koga će još Kahn dovesti u klub? Valjda je jasno da ova dvojica ne mogu igrati sami ako si za cilj uzmete nešto više od poštene borbe za osmo mjesto Zapada. Srećom pa u ligi ima hrpa nezadovoljnika koji bi rado promijenili sredinu. Samo da nemaju ništa protiv hladne klime. Celticsi bi mogli na ljeto imati rasprodaju ljudskih potencijala, Netsi su u raspadu, Orlando također (iako su dobre igre malo utišale priču o tradeu Howarda i totalnom rebuildingu). Valjda će Kahn naći nešto na tržištu da upotpuni ovu slagalicu koju je započeo. All around trojka s dobrom igrom na oba kraja terena bi ovoj franšizi uletjela kao naručena. A mislim da ne bi imali ništa protiv solidnog beka šutera. Volio bih vidjeti Raya Allena u ovom klubu, makar imao 36 godina. Znam da se to neće dogoditi, ali samo pokušajte zamisliti akciju u kojoj najljepši šut u NBA slijedi najljepši asist. No, dosta subjektivnosti.

Činjenično stanje je sljedeće. Na Zapadu postoje barem tri ekipe lošije od Wolvesa u ovom trenutku. I to je već veliki napredak u odnosu na prošlu sezonu. No, u Minneapolisu se ne bi trebali zadovoljiti time što su bolji od Kingsa koji se ne žele dodavati, Warriorsa koji igraju potpuno jednako neučinkovito kao i svih sezona dosad i Hornetsa koji nemaju  sreće s Ericom Gordonom i hrpom drugih problema. Stvari mogu biti još puno bolje, ako u upravi Wolvesa odigraju sve karte kako treba. Prvi korak je da daju Kevinu Loveu ugovor kakav želi. Zaslužio je to.

Hoće li ova momčad fazni pomak prema playoff zoni napraviti već ove sezone manje je bitno, a i malo je vjerojatno. Ono što je važno je da su nakon dugo vremena vukovi gladni pobjeda. I već sada često znaju kako ih ostvariti.

15. Washington Wizards (11 – 55)

Pohlepa, arogancija, neiskustvo, lijenost i idiotizam pokopat će bilo kakav biznis, od male privatne firme do glomaznog državnog giganta. Pohlepa, arogancija, neiskustvo, lijenost i idiotizam su riječi koje pristaju Washington Wizardsima kao što skupi broševi pristaju skupim kaputima jeftine Jadranke Kosor. Wizardsi imaju hrpetinu mladih igrača koji imaju potencijal biti igrači zadatka, starteri i superzvijezde, ali pitanje je hoće li ikada realizirati mogućnosti koje im se otvaraju. Novi predsjednik Wizardsa Ted Leonsis je iznimno pametan čovo koji je krenuo s velikom čistkom u momčadi*, odlučan da promijeni luzersko-huligansku kulturu koja je vladala u franšizi, otjerao je problematične igrače i riješio se likova koji se nisu realizirali do kraja, ali ni on nije uspio do kraja razriješiti kaos kojeg je naslijedio.

*Leonsis je napisao program koji se sastojao od riješavanja 101 problema u franšizi, problema koje su fanovi istaknuli u svojim mejlovima. Leonsisov populizam služi prije svega da se zamažu oči navijačima, no kad uzmete u obzir kakvu ekipu Wizardsi očito je da ni mazanje ne pomaže – Leonsis bi fanovima trebao iskopati oči kako bi sakrio sve nedostatke svoje momčadi.

Možda ćete reći da pretjerujem, da su se Wizardsi očistili i da imaju perspektivnu ekipu, no tamo gdje ljudi vide perspektivu ja vidim ogromne falinge. Sve kreće od nositelja ekipe Johna Walla. Mladi play Wizardsa trebao je biti Derrick Rose v. 2.0, brz, ogroman, neuhvatljiv u tranziciji, nešto bolji u kreiranju prilika za svoje suigrače. Wall bi se trebao razviti u veliku zvijezdu čisto na račun svojih predispozicija, no dok ga gledam jednostavno ne vidim glad za košarkom kakvu njegov kolega iz Chicaga, s kojim je dijelio koledž trenera, posjeduje. Rose je već nakon dva mjeseca u ligi razvio solidan floater iz reketa, nakon četiri je razvio pristojan šut s poludistance,  a svoju igru je oplemenio boljim kretanjem u obrani, drastično poboljšanim šutom za tri (kojeg bi trebao manje koristiti, ali o tome više kada dođemo do Chicaga) i pametnijim izvlačenjem faulova. Jedina stvar u kojoj se Wall popravio kroz prvih 12 mjeseci NBA karijere su plesovi koje izvodi na klupi.

Ta nebriga prema vlastitom napretku očita je i u ostatku momčadi. Andray „Triple Double Whore“ Blatche i Javale McGee mogli bi biti pouzdani NBA starteri – Blatche ima pristojnu centarsku tehniku, McGee je rođeni skakač i bloker – no njih jednostavno nije volja. Andray u zadnje dvije godine nije pokazao napredak u niti jednom segmentu igre dok McGee odbija naučiti kako se grade protivnički igrači prilikom skoka. Prvi strijelac ekipe u ovom trenutku je nekonzistentni i nepouzdani Nick Young, čovjek koji se previše oslanja na skok-šut, koji nema ulaz i koji je previše sklon glupim potezima u tijesnim završnicama da bi odradio nekakvu važniju ulogu u ozbiljnoj ekipi. Ostatak ekipe sastoji se od mulaca koji se tek trebaju iskazati – od Jordana Crawforda, Chrisa Singletona, Shelvina Macka, Kevina Seraphina i ozlijeđenog Jana Veselya, no jasno je da nitko od njih neće podići ovu ekipu s dna NBA lige. Izgubljeni u kovitlacu mladosti, bahatosti i neiskustva tavore dva veterana – namireni i razočarani Rashard Lewis koji je postao simbol rasipnosti NBA lige te zbunjeni Ronny Turiaf čija je energija i profesionalizam izgubljena u momčadi koju jednostavno nije briga.

14. New Jersey Nets (13 – 53)
Možete li zamisliti scenu u kojoj Mihajlo Prokhorov i Jay-Z upadaju na trening New Jersey Netsa sa crnim cvikama na očima, kako vade kalaš i uzi ispod dugačkih, skupih crnih kaputa i kako redom rešetaju Krisa Humphriesa*, Anthonya Morrowa, Memu Okura, Johana Petra, Jordana Farmara, DeShawna Stevensona, Sundiatu Gainesa, Dennisa Hornera i trojicu od četvorice Williamsa? Jer ja mogu, a vjerujem da mogu i svi navijači Netsa koji bi bakljama i vilama najurili ovu ekipu iz grada da sljedeće godine sama ne odlazi u Brooklyn.

*Humphries je čista prevara od igrača, čovjek koji gomila brojke samo zato jer igra u slaboj ekipi. Priznajem mu samo izbor šuteva – lik jako rijetko puca prema košu iz neizrađenih situacija. Sve drugo je njeh.

Deron Williams i ozlijeđeni Brook Lopez jedina su dva ozbiljna igrača u ovoj momčadi, s tim da bi od MarShona Brooksa moglo nešto biti ukoliko ne krene stopama svojih suigrača. Ova momčad je toliko loša da je u Lopezu potpuno uništila želju za igranjem što se negativno odrazilo na njegove brojke, a sada se nešto slično događa i Deronu Williamsu. Šanse da igrač njegovog kalibra ostane u Netsima nakon ove sezone ravne su šansama da igrač njegovog kalibra ostane u klubu poput Bešiktaša, pa će ga Prokhorov zadržati u momčadi nakon ove sezone samo takozvanom Ivica Olić taktikom koja uključuje ubacivanje ljudi u portapak i pištolje u ustima. Okej, postoji i nada da će svjetla New Yorka na godinu privući i Dwighta Howarda u ovaj klup, no mislite li stvarno da će drugi najproduktivniji igrač lige otići u klub koji bez njega ne može upisati 15 pobjeda? Čisto sumnjam. Netsi pate od drastičnog manjka kvalitete koji im garantira visoki pick na sljedećem draftu. Možda konačno ubodu igrača koji će dovući guzice u sjedala nove Barclays Arene u Bruklinu.

13. Cleveland Cavaliers (15 – 51)

Cleveland Cavaliersi možda imaju najslabiju ekipu lige, ali neće završiti na posljednjem mjestu jer su dobra klapa i… Okej, koga ja tu zajebavam. Nisam ih stavio na posljednje mjesto samo zato jer mi ih je žao. Stvarno mi ih je žao. Za Boga miloga, pa njima likovi poput Alonza Geeja, Boobieja Gibsona i Ramona Sessionsa igraju 20+ minuta po susretu. A miceki moji mali…

Cavsi su, unatoč najsiromašnijem rosteru lige, ekipa koja bi mogla iskoristiti katastrofalnu konkurenciju na Istoku i naporan raspored te ukrasti nekoliko pobjeda. No puno važnije od pobjeda je stvaranje minuta za Kyriea Irvinga i Tristana Thompsona koji bi za dvije godine mogli postati pristojni NBA igrači, nešto što trenutno definitivno nisu. Jednom kada trejdaju Andersona Varejaa ekipi koja se bori, ili misli da se bori za naslov*, kada ostanu bez Antawna Jamisona i njegovih 15 milijuna dolara i kada ubodu još jednog mladog igrača na draftu Cavsi će se naći u naizgled sjajnoj poziciji, s hrpetinom talentirane mlađarije i ogromnim cap spaceom. No postoje dva mala problema – nitko od ozbiljnih igrača ne želi živjeti u Clevelandu i svi igrači preziru vlasnika Dana Gilberta zbog njegovog ponašanja u slučaju LeBron i tvrdolinijaških stavova za vrijeme lockouta. Budući da po novom kolektivnom ugovoru ne možete čuvati prostor ispod granice za plaće nego morate potrošiti 85 posto salary capa Cavsima se u svakom slučaju crno piše. Sljedećeg će ljeta ostati praznih ruku, preplatiti nekoliko veterana i pred sve praznije tribine Quicken Loans Arene izvesti perspektivnu momčad, i dalje tri godine udaljenu od nekog ozbiljnijeg rezultata. Hoće li se ta ekipa razviti u Oklahoma City Thunder ili u Milwaukee Buckse ostaje da vidimo.

* Ukoliko Portland nastavi gaziti mogli bi posegnuti za Varejaom za vrijeme prijelaznog roka. Camby i Batum za Andersona i Sessionsa se čini kao realna opcija budući da Blazersima puno više treba stabilan centar nego polivalentna trojka s klupe. Ukoliko ne žele trejdati Batuma uvijek mogu ponuditi Cambya, Odena, Babbita i pick za visokog Brazilca koji bi im se savršeno uklopio u momčad. Čak bi ih mogli zvati Plodovi mora budući da Gerald izgleda kao lignja, Varejao kao meduza, Felton nalikuje ježincu iz Super Maria, a Odenovo lice užasno podsjeća na zapjenjene valove. Zakon.

12. Detroit Pistons (17 – 49)

Joe Dumars je Detroitu donio tri velike parade. Dva put se kitio naslovom prvaka kao igrač, jednom kao GM. Sve tri momčadi Pistonsa bile su građene na isti način – suma je bila jača od pojedinačnih djelova; momčadska igra je bila važnija od same količine talenta na rosteru*. Dumars je zadržao isti princip pri slaganju novih ekipa Pistonsa, no taj je princip zakazao.

* S tim da su Pistonsi s kraja osamdesetih bili jebeno jaka ekipa i individualno, nakrcana igračinama poput Dumarsa, Laimbeera, Rodmana i Isiaha. Nitko iz 2004. godine se ne može staviti u istu rečenicu s ovom ekipom. No princip igre je bio isti – svi igramo, svi smo važni, svi smo u ovom zajedno.

Teško je reći u kojem je trenutku sve otišlo kvragu. Joe je napravio niz pogrešaka – birao je Darka ispred Wadea i Mela, trejdao je Afflala i Billupsa za Iversona i njegov ističući ugovor, prepustio je budućnost momčadi kancerogenom Charlieju Villanuevi i nemotiviranom Benu Gordonu poklonivši im ogromne ugovore, na draftu je generalno bio grozan*, a nije znao ni kako se obračunati s trenerom Johnom Kuesterom koji je lani izgubio kontrolu nad svlačionicom u manje od mjesec dana i protiv kojeg su igrači organizirali štrajk. Joe je omiljen u Detroitu kako i spada, donio im je tri naslova, ali njegovo vrijeme polako prolazi.

* Birao je Mateena Cleavesa, Briana Cardinala, Rodneya Whitea, Memu Okura,  Tayshauna Princea, Darka, Carlosa Delfina, Andreasa Glyniadakisa, Rickeya Pauldinga, Jasona Maxiela, Amira Johnsona, Willa Blalocka, Cheicka Samba, Rodneya Stuckeya, Arrona Afflala, Sammya Mejiu, Waltera Sharpea, Derona Washingtona, Austina Dayea, DaJuana Summersa, Jonasa Jerebka, Grega Monroea i Daringtona Hobsona. Sudite sami.

Vrijeme većine igrača Pistonsa odavno je prošlo. Tayshaun Prince i Ben Wallace više nisu oni sjajni, ultra-korisni starteri s početka nultih, Willy Bynum i Jason Maxiell su ušli u zenit svoje karijere bez ispaljenog metka, a veterani poput Gordona i Villanueve su uzeli lovu i zavalili se u košarkašku hladovinu. Pistonsi na rosteru imaju svega četiri igrača koja će im pomoći u budućnosti, jer budućnost je jedino što im preostaje. Jonas Jerebko i Austin Daye mogu biti iznimno korisni igrači s klupe, Brandon Knight bi se kroz dvije godine mogao razviti u korisnog startera, a Greg Monroe ima dovoljno talenta da se jednog dana razvije u igrača poput LaMarcusa Aldridgea, visokog i umiješnog strijelca kroz kojeg možete vrtjeti organiziran i efikasan napad. Ostali igrači Dumarsu ne bi smjeli biti ništa više od robe za prodaju, makar je s nekima od njih osvojio naslov. NBA je nemilosrdna liga, Pistonsi su u rebuildingu i moraju napraviti sve kako bi se dočepali mladosti i pickova. Inače će propasti. Neka se ugledaju na Lionse koji su nakon sramotnih godina i 0 – 16 sezone konačno ušli u playoff. Prije toga nisu okrenuli jedan nego pet listova.

11. Toronto Raptors (20 – 46)

“Kako oni imaju obraza zvati se World Champions? Pa nisu igrali protiv ekipa iz Europe. Ti Ameri su bahati kreteni!”, često sam govorio dok sam imao osam ili devet godina, pjeneći se poput sapuna dok su brbljavi američki komentatori Bullse nazivali prvacima svijeta. Milijun sam puta slušao teze o tome kako bi euroligaške ekipe igrale u NBA-u, a prognoze su se kretale od ulaska u playoff do potpunog kraha. Prošle smo godine dobili jasan odgovor na to pitanje. Toronto Raptorsi su lani bili euroligaška ekipa.

Igrali su timski, vođa ekipe bio je mekani Talijan s prekrasnim vanjskim šutom, igru je organizirao neorganizirani Španjolac, na klupi su imali Litavca i Srbina kojeg su kasnije trejdali, crni igrači su bili na razini igrača koji igraju u Europi, čak je i trener bio neamerikanac talijanskog porijekla. Raptorsi su upisali 22 pobjede. Njihova euroligaška igra donijela im je peti pick u užasno siromašnom draftu na kojem su izabrali europskog igrača koji je ostao igrati u Europi. Eh.

No nije sve tako crno. Raptorsi su konačno škartali Triana i doveli defanzivnog trenera Dwaynea Caseya koji bi trebao popraviti obranu koja je lani primila više poena nego su hrvatski nogometni suci primili mita. Pitanje je što Casey može napraviti s genijalnim defanzivcima kao što su Andrea Bargnani, Demar DeRozan i Jose Calderon kojima je tlaka dignuti ruku u obrani, no gore od lani ne može biti. Ed Davis i ozlijeđeni Amir Johnson trebali bi odraditi svoj posao pod košem, no sumnjam da će to biti dovoljno protiv ozbiljnijih ekipa s pravim centrima. Ono što Andrea, Demar i Jozo nemaju u obrani svakako imaju u napadu. Andreu moramo pohvaliti jer je ove godine konačno naučila napadati koš i ubijati sporije protivnike iz driblinga zbog čega sve više i više nalikuje okljaštrenoj verziji one euro-plavuše iz Dallasa. Calderon je i dalje nesebičan i poslužuje nesposobnije suigrače kao na pladnju, a DeRozan se pretvorio u jednog od boljih šutera s poludistance, no već sada ga možemo otpisati čak i kao drugu opciju u dobroj momčadi jer mu je ulaz u reket nikakav. Kao što vidite, Raptorsi imaju mane čak i tamo gdje su jaki, a najveća mana njihovih igrača je što bježe od odgovornosti brže i jače od Vlatka Markovića. Njihov mršavi roster, nekvalitetna obrana, nepouzdani napad i trener koji nema igrače koji mu odgovaraju Kanađanima će prirediti još jednu euroligašku sezonu. Bar su bolji od Zagreba.

10. Charlotte Bobcats (21 – 45)

Obožavam gledati Borisa Diawa. Dok gledam to masivno tijelo kako se leluja dok se gega po terenu, dok gledam njegove manboobs svaki puta kada ga kamera pokaže s bočne strane, dok gledam njegovu masivnu guzičetinu kako izguruje indiferentnog Amarea Stoudemirea iz pozicije za hvatanje skoka, maštam o tome kako ćemo se jednog dana ljuljati na klackalici. Ne, nemam romantične snove o NBA igračima, samo kažem da je Boris Diaw trenutno jedini igrač u NBA-u s kojim bi mogao ići 1-na-1 na klackalici. Rasheed i Shaq su napustili ligu, Eddy Curry je smršavio, a Kendrick Perkins ima tako mrgodno lice da ga jednostavno ne bi pustili na dječje igralište. Boris mi je stoga jedina šansa. Čovjek se toliko uprasio da moj prika Mario tvrdi kako ga Corey Maggette šopa kao gusku – ščepa ga za grlo, gurne mu plastičnu cijev u grkljan i sipa kukuruz dok se Diawljev želudac ne napuni. Pošto je lik iz Francuske predlažem da ga odsad zovemo Boris „Foie Gras“ Diaw. Može? Ko bog!

Bobcatsi su u tek nešto boljoj formi od svog niskog-krila-koje-zbog-mase-mora-igrati-centra. Roster je krcat visokim pickovima koji nisu opravdali svoj potencijal poput Tyrusa Thomasa i Geralda Hendersona, veteranima koji su više štetili nego koristili poput Coreya Maggettea i DeSagane Diopa te neiskusnim igračima koji će ekipi pomoći tek kroz dvije godine poput Bismacka Biyomba i Kembe Walkera koji se ne može nametnuti kao prvi plej pokraj D.J. Augustina, iako majstor trenutno šutira ispod 40 posto iz igre.

Michael Jordan ipak može biti zadovoljan. Nakon što je ljeto proveo pokazujući ogromna muda svojim igračima za vrijeme suludih i bahatih govora tijekom lockouta, zimu i proljeće može provesti šlajfajući ga nemilice. Milijun igrača iz North Caroline izlazi na draft, Bobcatsi bi trebali imati pick, a Jordan se može nadati kako će mu jedan od njih, momak koji se zove Harrison Barnes, pasti ravno u ruke i spasiti franšizu.

09. Milwaukee Bucks (28 -38)

Ajde da i njih riješimo, prije nego padnem u žestoku depru zbog očajnog donjeg doma na Istoku i šilom si iskopam oči kako ne bi morao gledati ovako očajne ekipe. Milwaukee Bucksi su slaba momčad koja je već godinama u žestokom rebuildingu. Umjesto da sagrade monumentalnu palaču Bucksi su izgradili betonski kućerak s vanjskim zahodom, odvratnim pločicama u boravku koje se podižu svaki put kad dođe zima, i loše provedenom strujom zbog koje svaka dva dana iskoči osigurač. Ništa čudno, njihov GM John Hammond je građevinar čija bi se nesposobnost lako mogla mjeriti s legendarnim dvojcem iz A je to.

Roster Milwaukee Bucksa trenutno izgleda poput straćare u kojoj je duo iz čehoslovačkog crtića provodio svoje vikende – on je nezgrapan, klimav i pokrpan te svake sekunde prijeti da će se urušiti. Njihov najbolji igrač je Andrew Bogut, rubni All – star centar kada je zdrav, čovjek sposoban zatvoriti reket, poentirati leđima, blokirati ulaze, hvatati ofenzivne skokove, pogađati s poludistance… Problem je što je Andrija doktorima u proteklih nekoliko godina odnio kilograme i kilograme Domaćice i hektolitre Ballantinesa, kao pravi Hrvat poštujući vjekovnu tradiciju zdravoseljačkog podmićivanja medicinskog osoblja. Ukoliko se Bogut ove sezone konačno vrati na svoju gornju granicu Bucksi bi mogli ići preko 50 posto. Što vam dovoljno govori koliko su loši.

Na prošlom su draftu ostali bez prvog izbora kojeg su se riješili kada su mijenjali Coreya Maggetea za Stephena Jacksona. Captain Jack je do sada izgledao jako loše u zelenom dresu, demonstrirajući po tko zna koji put svoju nebrigu prema timskoj igri, kvalitetnom odabiru šuteva i zdravom razumu. Jackson je tako postao savršen učitelj mladome Brandonu Jenningsu koji je do ove godine demonstrirao slične osobine, no ove bi sezone trebao dodatno podići granicu svoju košarkaške gluposti. Jennings bi pod vodstvom suptilnog trenera mogao postati pristojan NBA starter, možda čak i poluzvijezda, no narednički stil Scotta Skilesa samo će probuditi urođeni inat u rođenom kontrašu poput Jenningsa.

Ostatak rostera sastoji se od krasnih role playera poput defanzivca Luc Richarda Mbah a Moutea, visokog tricaša Ersana Ilyasove, šutera Mikea Dunleavya, all-around igrača Carlosa Delfina, atlete Larrya Sandersa i solidnog zamjenskog playa Bene Udriha, ali što vam to vrijedi kada nema igrača koji može nositi ovaj roster do nekih ozbiljnijih rezultata. Kada bi umiješali sve ove ljude u jednog čovjeka u nekom paklenom stroju iz Zone sumraka možda bi i imali nešto. Ovako će Bucksi ostati osuđeni na košarkašku Zonu sumraka, područje između visokih izbora na draftu i doigravanja.

08. Philadelphia 76ers (36-30)

Philadelphia će se i ove godine provući do playoffa. Puzat će kroz 500 jardi govana i na kraju će izaći čisti, poput Andya Dufresnea u Shawshanku. Da, dečki moji dragi, ovaj smo film već gledali. Lani. Nije bio ni blizu dobar kao Shawshank Redemption, ali bio je gledljiv, bar na momente. 76ersi su ušli u doigravanje, upotrijebili sva oružja kako bi ucmekali Miami i napravili tek jednu vidljivu ogrebotinu u masivnom oklopu Heata. Ista nas stvar čeka i ove sezone.

Philly nije napravila apsolutno ništa kako bi podebljala svoj roster u postsezoni. 76ersi grade optimizam na prirodnom napretku Spencera Hawesa i Evana Turnera, iako je već sad jasno kako ni jedan ni drugi ne mogu puno pomoći ovoj ekipi. Hawes se drastično poboljšao u odnosu na lanjsku sezonu te je počeo nalikovati na startnog centra, no Turner je ostao isti. All around igrač bez šuta i napadačke imaginacije, za glavu manja preslika Andrea Iguadale. Turner je šio Johna Walla na koledžu i svejedno je bio izabran na draftu nakon playa Washingtona zato jer je iz aviona bilo očito da Turner nema ni brzinu ni snagu ni finesu da bude uspješan u NBA ligi kao što je bio na faksu.

Bez njegovog napretka Sixersi će poene morati tražiti na osovini Holliday – Williams – Iggy – Brand. Playoff momčadi trebale bi imati performanse u najmanju ruku kao Audi A4, no ova bi osovina više pristajala kakvom košarkaškom Opel Kadetu. Jrue i Lou su solidni igrači, ali niti jedan ne spada u elitu, jako su nepouzdani i loše se nadopunjuju. Iggy je sjajan igrač za ekipu koja ima low post centra i rasnog strijelca, ali nije čovjek koji će solo nositi momčad, što se jasno vidi u završnicama gustih utakmica kada obično preuzme teret zadnjeg šuta na sebe i brutalno zabrlja. Eltona je Branda gospon Pero Preradović očito imao na umu kada je poručio da je na svijetu samo mijena stalna, očito aludirajući na Brandovo zalaganje pod košem, hvatanje skokova i igru leđima koje čas ima, čas nema, poput mora za vrijeme smjene plime i oseke.

Sixersi su jako duboka momčad koja ima toliko role playera da si je mogla dopustiti riješavanje solidnog igrača poput Mareesa Speightsa i svejedno ostati korijenski nepromjenjena. Dubina i mladost ostaju njihov forte u ovoj sezoni u kojoj će još jednom dokazati da su prvi među mediokritetima.

07. New York Knicks (40- 26)

Prije nego krenete s vađenjem noževa, brušenjem sablji, bijesnim podizanjem vila i paljenjem baklji stanite da vam kažem dvije – tri riječi. Iskreno, nemam pojma kako će se razviti situacija od sedmog do trećeg mjesta na Istoku. Sve momčadi u ovom kružoku su dobre, ali imaju velike mane. Sve imaju talenta, bilo u vidu izbalansiranog sustava, bilo u vidu super-talentiranih pojedinaca. Sve momčadi imaju legitimno pravo gađati treće mjesto Istoka, i Magic i Hawksi i Pacersi i Celticsi i Knicksi. Jedini razlog zbog čega se Knickerbockersi trenutno nalaze na sedmom mjestu je taj što igraju brutalno gadnu košarku.

U kolumni o NBAžiću napisao sam kako Knicksi mogu uspjeti samo ako Melo prihvati ulogu razigravača i nauči hraniti kvalitetnim loptama ne samo Amarea nego i ostatak užasno limitirane ekipe. Nije se dogodilo i čini se da se nikad neće dogoditi. Anthony to jednostavno nema u sebi. Što znači kako Knicksi pod hitno trebaju naći playmakera. Njihov nadobudni rookie Iman Shumpert u nekoliko je navrata pokazao da bi mogao biti motor ove ekipe u dalekoj budućnosti*, no trenutno ga previše svrbe prsti te prelako okida iz teških situacija. Uostalom, bila bi prava šteta riješiti se rasnog šestog čovjeka i do kraja osiromašiti ionako siromašnu klupu.

*Znam, znam, imaju Knicksi i Barona Davisa koji čami na klupi zbog ozljede, ali zar zaista očekujete da čovjek koji je lani bio tako loš da su Clippersi morali dati prvi pick drafta samo kako bi ga se riješili razigra ovu ekipu? Ne kažem da ne postoji šansa da se to dogodi, ali u ovom trenutku Baron previše nalikuje Eddyu Curryu da bi na njega stavili svoje novce.

Bojim se da će Knicksi do svog playa morati doći putem trejda. Ne treba njima ni Steve Nash, ne treba im ni Deron Williams kojeg bi možda mogli dobiti u trejdu za Amarea, njima treba netko tko će prenijeti loptu preko centra, izraditi nekoliko lakših šuteva za nesposobnije igrače u momčadi i netko tko će zakotrljati nacrtane akcije sporog D’Antonijevog sustava u kojem više nema tranzicije, run ‘n’ guna i rokanja trica. Knicksima ne treba bolji igrač od jednog Josea Calderona, samo je pitanje hoće li oni to uvidjeti ili će nastaviti s ganjanjem još jedne superzvijezde.

Ukoliko Knicksi nabave kvalitetnog playa i riješe se D’Antonija koji ne uspijeva izvući ama baš ništa iz ove ekipe svi njihovi problemi bi se trebali rasplinuti. Tyson će začepiti sve rupe koje ostavljaju Melo i Amare zato što je začepio rupe koje su ostavljali triput gori Nowitzki i Kidd, starteri će odraditi bolesno puno minuta i na taj način ublažiti nedostatak duboke klupe, limitirani igrači poput Bibbya i Douglasa će se zavlačiti u kutove i gađati trice… Ukratko, sve će sjesti na svoje mjesto. Ne kažem da bi MSG u tom slučaju postao utopija, ali Knicksi bi svakako postali ekipa koja bi mogla namučiti i Bullse i Heat. Što trenutno nisu. Ni u kom slučaju.

06. Atlanta Hawks (40 – 26)

Nađite mi bljutaviju ekipu od Atlanta Hawksa. Samo jednu. Čekam vas.

Ništa, ha? I mislio sam. Hawksi su odvratni kao blitva koja nije posoljena i začinjena maslinovim uljem. Hawksi su bezokusni i bili bi totalno nevrijedni spomena da svog trećeg najboljeg igrača ne plaćaju više od Howarda, Lebrona, Wadea i Duranta.

Joe Johnson nikad nije bio vrijedan 21 milijun dolara po sezoni, naročito ne sada. Izgubio je prvi korak, dribling je ispario, finte glavom su postale neučinkovite i sve što je ostalo je igra leđima s poludistance i fin šut iz daljine. Johnson je tako postao siromašna verzija ostarjelog Kobea Bryanta, samo što Kobe na leđima nosi petsto sedamdeset i osam ozljeda i razvod u kojem će izgubiti polovicu imovine, na kojeg sigurno nije lijepo misliti prije spavanja. JJ bi bio koristan igrač ekipi poput Chicaga ili Oklahome, no Atlanti njegova igra ne može donijeti ništa više od ulaska u playoff i ispadanja u drugom krugu.

Hawksi su momčad zasnovana na drugim i trećim igračima. Horford je sjajna druga violina, ali njegova svirka ne bi mogla iznijeti solo u „Nije lako bubamarcu“, a kamoli u kompleksnoj simfoniji kao što je NBA sezona. Josh Smith je odličan igrač, ali je ćudljiv poput žene za vrijeme menstruacije te s dva brzinska poteza u posljednje dvije minute može uništiti sve što ste strpljivo gradili kroz prvih 46. Hawksi su jednostavno bezveznjaci, čudaci, mekani igrači koji loše reagiraju u tijesnim završnicama i jedini razlog zašto su lani svladali Orlando je odlična taktika trenera Larrya Drewa koji je odlučio dati slobodu Dwightu Howardu i zaštopati tricu Magica.

Popratna ekipa sastavljena od ižmikanog kapetana Kirka, ludonje Marvina Williamsa, Pačulije i Radmanovića koji više podsjećaju na albanske švercere cigaretama nego na košarkaše, uništenog Tracya McGradya i Ivana Johnsona koji mi je postao omiljeni NBA igrač zbog svoje borbenosti, all around sposobnosti* i dijamantnog zubala nije loša, ali ne predstavlja dubinu koja će nadoknaditi nedostatke nositelja ekipa. Atlanta je momčad za regularnu sezonu. U playoffu mogu eventualno do polufinala konferencije. Baš kao i lani.

*Uzorak je jedna jedina utakmica tako da ovo uzmite sa silosom soli.

05. Indiana Pacers (40 – 26)

Očekivao sam više od Djece kukuruza ove sezone. Pacersi imaju lijepih šest pobjeda, no njihova igra nije bila na razini ekipe od koje smo očekivali najveći napredak u odnosu na lanjsku sezonu. Priznajem, Indiana ima jednu od najboljih obrana u ligi, trenutno su treći po broju primljenih poena i imaju masu dugajlija koji dugačkim rukama i frontanjem posta sprječavaju spuštanje lopti na niski blok, a njihova visina onemogućuje lagana polaganja nakon ulaza koji su ionako rijetki jer bekovi Pacersa redom posjeduju impresivnu lateralnu brzinu i precizne ruke, kao stvorene za izbijanje lopti. Problem je što njihov napad nije igrao na istoj razini.

Ništa čudno, Indiana je ekipa koja se prije svega oslanja na šut. Šuteri su ove sezone iznimno neprecizni jer su propustili pripremne utakmice koje služe za namještanje ruke, a i noge im se jako brzo umaraju zbog čega nemaju odskok pri ispaljivanju lopti pa masu puta balun završi na prednjem obruču umjesto u mrežici. Kako sezona bude odmicala šuteri će postajati sve bolji, što znači da će i napad Indiane, pogonjen Grangerom i Westom, postajati sve bolji. No to ne znači da će biti dobar, a kamoli odličan. Njihov glavni problem je Danny Granger.

Danči je bez ikakve sumnje krasan all-around igrač koji može pomoći svakoj ekipi lige i koji se uklapa u apsolutno svaki sustav, ali očekivati od njega da nosi napadački dio ozbiljne playoff ekipe je apsolutno suludo. Slabašan pregled igre i mediokritetski ulaz ozbiljno štete Pacersima u tijesnim završnicama, a Granger ionako nije potreban Pacersima budući da na rosteru imaju njegovog klona. Paul George neobično nalikuje na prvu ćunku Pacersa – ista građa tijela, ista igra, isti problemi… Jedino što nema Grangerovu jebačku bradicu. Kada bi Pacersi utopili Dannya za igrača poput Monte kojeg se Warriorsi žarko žele riješiti iako je Ellis njihov najbolji igrač, e onda bi Pacersi bili na konju.

Mora se priznati kako je Basketball Jesus složio uistinu impresivnu ekipu kada uzmemo u obzir s čime je morao raditi. Ekipa Larrya Birda je dobila jednog od najboljih pick ‘n’ roll igrača lige u Davidu Westu koji će sigurno proigrati do kraja sezone, imaju solidnog centra u Royu Hibbertu, imaju užasno potcijenjenog Tylera Hansbrougha koji bi odlaskom Dannya Grangera uskočio na zasluženo mjesto u prvoj petorci, imaju Darrena Collisona koji ima hrpetinu mana, ali zna kako treba davati ritam ekipi, i na kraju imaju Georgea Hilla koji je stvoren da bude šesti igrač u NBA-u. Rotaciju zaokružuju borbeni dvojac Jeff Foster/Louis Admundson, a jedini manjak ekipe je nedostatak kvalitetnog tricaša s klupe. I rasnog strijelca. Dovedite Montu! Odmah! Inače ćete opet izletjeti u prvom krugu doigravanja.

04. Boston Celtics (41 – 25)

Rajon Rondo sigurno se osjeća kao medicinska sestra u staračkom domu. Po čitave dane trči naokolo, pomaže starcima da se osjećaju korisno na samrtnoj postelji, ispravlja njihove pogreške i samo što im ne mijenja pelene, a za uzvrat svi samo urlaju na njega. Drugu godinu za redom Celticsi su postavili Ronda u izlog i oko vrata mu stavili natpis „For Sale“, no kupca nisu našli. Rajon je ostao u Bostonu, zanemaren, neželjen, usamljen bez svog najboljeg prijatelja kojeg su lani poslali u Oklahomu; ekipu u koji bi se Rondo savršeno uklopio.

Neshvatljivo je da Celticsi ne uviđaju kako njihova ekipa bez Ronda ne može igrati. KG je u potpunosti izgubio igru leđima i svake godine se sve više i više udaljuje od koša, Paul Pierce više nije triple threat opasnost i sve se teže nosi s mlađim krilima na obe strane terena, a Ray Allen već godinama ovisi o pravovremenim asistencijama nakon izlaska iz bloka. Rondo je, usprkos svojim OGROMNIM manama, čovjek koji im omogućuje da i dalje budu uspješni.

Koliko – toliko. Jasno je da Celticsi više nisu konkurenti za naslov s ovom ekipom i da je Big Three era podbacila. Nakon prvog naslova očekivali smo makar još jedan ili dva, no ozljede, jačanje konkurencije i pad kvalitete zbog godina uzeli su svoj danak. Celticsi stoga neobično podsjećaju na Ramonese koji su izdali transcedentalni prvi album, ploču koja je promijenila tijek povijesti pop muzike, i kojeg kasnije nikad nisu uspjeli nadmašiti solidnim, lijepim no ne i sjajnim izdanjima.

Ova bi sezona mogla biti njihov End of the century, čudan, popljuvan i drastično podcijenjen album kojeg su čak i članovi benda mrzili. Celticsi još uvijek imaju dovoljno goriva u tanku da unakaze neku od ozbiljnijih ekipa u doigravanju. Klupa im je bolno tanka nakon što je Jeff Green, čovjek koji je često optuživan da nije borben i da nema srca, izbačen iz stroja zbog problema sa srcem, no čak i uz takvu tanku klupu starteri su dovoljno iskusni da nekome zapapre, a pomoći će im i Brandon Bass kojeg su dobili na poklon od Orlanda. Ova bi sezona mogla biti labuđi pjev Celticsa, posljednje rokijanje ekipe koja će kroz dvije – tri godine „snimiti“ Mondo Bizzaro, a nakon toga i neizbježni Adios Amigos.

03. Orlando Magic (43 – 23)

Orlando je loša momčad. Jednodimenzionalni šuteri, ostarjeli veterani, lešine u obrani, to su igrači koji čine ekipu koja se, posve neprikladno, naziva Magic. Jedina čarolija koja postoji u Orlandu, jedino ime koje je uistinu vrijedno spomena, jedini igrač koji im garantira ulazak u doigravanje je Dwight Howard.

Pisao sam bilijun puta o limitima najboljeg centra lige, o njegovom neuklapanju u sistem Stana Van Gundya, o grezoj, nekoordiniranoj i krutoj igri leđima, o užasnom postotku slobodnih bacanja, o prečestoj frustraciji zbog sudačkih odluka. Bez obzira na mane, Howard je drugi najbolji igrač lige. Zato jer je efikasan. Zato jer je koristan.

Howard je centar koji igra 40 minuta po susretu i ne propušta utakmice jer nikad nije ozlijeđen. Nitko ne zatvara reket bolje od njega, nitko ne gradi defanzivni skok bolje od njega, samo je Kevin Love bolji ofenzivni skakač. Howard je rođeni bloker koji spriječava ulaske u reket samom svojom pojavom, izvrstan je u pomaganju u obrani, zatvara pick ‘n’roll bolje od ikoga u ligi, iznuđuje faulove u napadu, pogađa ogroman postotak šuta. Howard donosi svojoj ekipi 6 do 7 napada više po utakmici, napada koje sam realizira. Ukoliko želite znati koju momčadsku statistiku trebate gledati kako bi otkrili tko je pobijedio u nekoj utakmici evo vam odgovora. Broj šuteva iz igre. Postotak šuta iz igre. Broj slobodnjaka. Pokažite

mi igrača koji brže puni ove stupce od Howarda. Nije čudno što navijači Orlanda strahuju od njegovog izglednog odlaska. Nije čudno što novinari koji prate Magic za sve sadašnje i
No Dwight nije kriv za probleme koje je Orlando imao prošle godine, nije kriv za probleme koje je imao na otvaranju sezone i definitivno neće biti kriv za probleme koji će iskrsnuti u budućnosti. Orlando je loša ekipa. To je sve.buduće probleme Orlanda krive narušenu kemiju zbog njegovog izglednog odlaska.

Mislim, bez Howarda bi se borili za posljednje mjesto Istoka s Washingtonom i Netsima. Anderson, Turkoglu, Redick, Richardson i Hughes nisu ništa više od dalekometnih šutera; sve njihove ostale sposobnosti ne nadilaze NBA prosjek. Glen Davis je koristan igrač koji voli raditi za momčad, ali u Orlandu nema za koga raditi te se nikako ne uklapa u Van Gundyevu igru. Jameer Nelson je više šuter nego play i svake godine sve više i više tone, a istim je smjerom krenuo i Jason Richardson otkako je došao u ovu ekipu.

Magic je poput pečene kokoši i krumpira. Howard je fino i ukusno meso, ostatak ekipe su stari i malkice presušeni krumpiri. Nema sumnje da se radi o ukusnom i zasitnom obroku, ali i o obroku koji vas neće ostaviti bez daha, kojeg ste jeli milijardu puta i koji je poprilično jednoličan. Stalno u rotaciji na obiteljskom stolu, ali nikad serviran za blagdane.

02. Chicago Bulls (49 – 17)

Svi znamo kako su Bullsi prokleto dobra momčad. Derrick Rose je mini verzija LeBrona Jamesa, Joakim Noah je jedan od najboljih skakača i obrambenih igrača lige, Luol Deng je all-around klasa, Carlos Boozer je pretalentiran da bi ponovio lanjsku sezonu, Rip Hamilton je preiskusan da bi ponovio lanjsku sezonu. Klupa je duboka, imaju 11 igrača koji zaslužuju minute, imaju najboljeg defanzivnog trenera u ligi, nitko ne brani reket tako dobro kao Bullsi, mogu se nositi i s brzim i sa visokim ekipama i bili bi najkompletnija momčad lige da imaju rasnog drugog strijelca.

Rasni drugi strijelac je upravo ono što je Bullsima nedostajalo da svladaju Miami Heat u lanjskom playoff obračunu koji je bio puno neizvjesniji nego to konačan rezultat govori. Miami se pošteno namučio s Bullsima, no užasna predstava Boozera i lagano štopanje Roseovih ulaza uništile su sve šanse Chicaga da se dokopa velikog finala po prvi put nakon 1998. godine. Bullsi su svoje probleme pokušali riješiti dovođenjem Ripa Hamiltona koji se savršeno uklapa u njihov sustav i koji će im pomoći tijekom regularne sezone, prije svega svojim kretanjem koje otvara užasno puno prostora za igrače poput Denga i Boozera. Čovjek s plastičnom maskom je bio jedini igrač kojeg su Bullsi mogli dovući u svoj grad s obzirom na stanje salary capa, no svima je jasno da 33-godišnji Rip nije igrač koji donosi prevagu u mogućim susretima protiv moćnog Miamija. Nakon što su prošlog ljeta zaokružili ekipu Bullsi su zadržali status quo ove sezone, nadajući se da će napredak Rosea i Denga te bolje Boozerove partije biti dovoljne za osvajanje trofeja. Varaju se. I svima je jasno da se varaju osim njima.

No imaju li Bullsi uopće opcija? Howard ne želi doći u Chicago, niti jedan drugi igrač se ne nudi na tržištu, Boozera se nakon lanjske sezone ne može utopiti pogotovo kada uzmete u obzir njegov ugovor, za igrače s klupe se može dobiti malo i ništa jer se redom radi o izgrađenim igračima s jako malo prostora za napredak… Bullsi su tu gdje jesu i tu će ostati sve dok ne odluče riskirati i riješiti se trenutne postave, no sumnjam da će do toga doći kroz sljedeće tri godine. Time su se osudili na izvrsnost, ali i na gorke poraze u finalima konferencije. Bullsi su brutalno jaki, ali četiri uzastopne pobjede protiv Heata mogu upisati samo ako se Wade i/ili LeBron ozlijede. Kvragu. Idem se ubiti sad.

01. Miami Heat (51 – 15)

Najbolja momčad lige na početku je sezone izgledala dosta klimavo. Izvlačili su se protiv inferiornih protivnika poput Charlottea, popuštali su na centarskim pozicijama kao lani, u nekoliko navrata nisu uspjeli nametnuti svoj ritam, igrali su jako lošu obranu, a Wade i LeBron su izgledali užasno svaki put kada bi pokušali roknuti iz daljine. Trebaju li biti zabrinuti? Jok. Unatoč klimavim igrama izgubili su jednu jedinu utakmicu.

Ništa čudno, Miami je puno bolja ekipa nego lani. Zato jer jest ekipa, a ne nakupina zvijezda i role playera kao prošle godine, godine u kojoj je Heat često igrao bez glave i repa pokušavajući pronaći ispravnu dinamiku između Wadea i LeBrona, pokušavajući pronaći pravo mjesto u psihološkoj slici ekipe za Chrisa Bosha, pokušavajući uigrati sve te igrače nenavikle na zajedničku igru. Dječje su bolesti otklonjene te nas ove sezone očekuje prva titula za škvadru sa South Beacha.

Okej, nije lijepo dijeliti prstenje već u siječnju čak ni kada se igra normalna sezona, ali dajte mi recite koja je to ekipa bolja od Miamija? LeBron je najbolji igrač lige koji je konačno malo poradio na svojoj igri leđima, Wade je i dalje zvijer unatoč ozljedama i godinama koje ga polako sustižu, a Bosh je postao užasno potcijenjen otkako je došao u Miami i gotovo nitko ne vidi koliko je napredovao u obrani što je apsolutni kriminal pošto je napredak vidljiv s jebenog Pavonis Monsa. No nije veliki trojac jedini razlog zašto je Miami ove sezone prvi favorit za osvajanje naslova. Mario Chalmers je konačno shvatio da je najkorisniji kada brzo preda loptu i namjesti se u kut na tricu, Norris Cole je ušao sjajno u sezonu iako mu nikada neću oprostiti što se ošišao, Udonis Haslem i Joel Anthony ove će sezone odrađivati prljavi posao bolje nego ikad prije, a Shane Battier im donosi iskustvo i dobru obranu s klupe, unatoč tome što mu zglobovi škripe kao amortizeri na starom jugiću. Jednom kada se Mike Miller vrati u ekipu i uzme minute nepouzdanom Jamesu Jonesu ovo će postati teški razarač od ekipe.

Što očekujem ove sezone od Miamija. Očekujem jednu pravu, žestoku Peter North sezonu u kojoj će jebati svoje protivnike oralno, analno i vaginalno* te završiti godinu eksplozivnim, peternorthovskim završetkom, ako kužite što želim reći. Miami neće doći do velikog klimaksa samo ako ga sami prerano izvuku. Samo ako si sami pucaju u nogu. Samo ako se uruše sami u sebe. Kao… kao lani.

*Okej, malo pilam naopako. Miami bi mogao imat problema s ekipama koje imaju centra koji ih može riješiti jedan na jedan i ekipama koje ih mogu zgaziti brzim ritmom. U čitavoj ligi postoje samo dvije takve momčadi – Denver koji neće proći Zapad i Orlando koji ima hrpetinu mana da bi bio ozbiljnija prepreka za Miami.

Konačno. 20 stranica gluposti je konačno iza mene. Bole me prsti, bole me oči, bole me leđa. Ukoliko imate kakav narodski lijek za skribomaniju javite se na fejs. Do sljedećeg čitanja mi budite dobro i uživajte u novoj sezoni koja još nije pravo počela.

Kolumnist Hrvoje Frančeski pokrenuo je vlastiti blog kojega možete posjetiti ovdje – Čovjek koji je buljio u ekran

Među nedostižne rekorde njih neki ubrajaju i dostignuće Michaela Jordana i njegovih Bullsa prije 16 godina kada su u regularnoj sezoni uknjižili nevjerojatne 72 pobjede.

Osobno sam donekle skeptičan o posljednjem dostignuću, odnosno o  njegovoj nedostižnosti. Neki će me prozvati luđakom, ali nevjerojatnih 87,8% pobjeda koje su u sezoni 95/96 postigli Bullsi su podosta ugroženi od strane ovogodišnjih Heata.

Moramo se dotaknuti dvije činjenice koje idu u prilog floridskoj momčadi. Prvo je skraćena sezona, a druga smanjen broj ozbiljnih konkurenata. Naime, podosta ekipa, počevši od aktualnih prvaka, pa do prvih pratitelja Lakersa i Celticsa su očito u padu. Kao glavni konkurenti se nameću tek mladi Thundersi i nešto stariji Bullsi.

Jordan je u tadašnjoj rekordnoj sezoni krenuo nevjerojatnim nizom od 41 pobjede u 44 utakmice, a godinu su kao prvaci završili sa 87 pobjeda u 100 utakmica. Da li mogu James, Wade i ekipa sve to ugroziti?

Naravno da neće moći uknjiži toliki broj pobjeda, ne bih se volio niti spuštati u prognoze mogu li do naslova, međutim zasigurno bi mogli dobiti novog rekordera po minimalnom broju izgubljenih susreta u regularnoj sezoni (čitaj: zahvaljujući skraćenoj sezoni), a čak bih se usudio reći i novog rekordera po postotku pobjeda.

Miami je u otvaranju sezone pomeo Dallas, bez većih poteškoća svladao Celticse hendikepirane neigranjem Piercea. Zamalo su se opekli protiv Bobcatsa i nakon toga protiv Timberwolvesa. Na njihovu sreću u oba susreta je odlično reagirao Wade, uknjižili su dvije pobjede i smirili potencijalne negativne vibracije kao što su se pojavljivale u protekloj sezoni. Poraženi su tek protiv Hawksa i to pred domaćom publikom.

Krenuli su u sezonu iznimno motivirani te ukoliko ih zaobiđu ozljede rekord je i objektivno moguće dostići. Međutim, upravo u vrijeme pisanja ove kolumne mogao bi mogući izostanak Wadea i Jamesa u ‘uzvratu‘ protiv Hawksa, jedine ekipe koja ih je o porazila ove godine, brzo poslati moju kolumnu u zaborav.

Uravnoteženost momčadi, aktivniji Bosh, odlučni Wade, nesebičan i efikasan LeBron, precizan Jones, brzi razigravači, zdravi Haslem, a uz to još puno rezervi u nogama Battiera, kao i u dvojcu ozlijeđenih, Milleru i Curryu koji mogu donijeti još veću širinu, su stvari koje mi ulijevaju optimizam da na kraju opravdam svoju ludost.

Da se vratim moj tematici, Miamiju je potrebno 58 pobjeda u 66 odigranih susreta da se izjednače sa Bullsima i njihovih 87,8% pobjeda. Usprkos tome da je riječ o doista teškom dostignuću nije nedostižno pogotovo ako k tome dodamo isključivo 5 teških gostovanja (Lakers, Thunder, dva puta Celticsi i Bullsi) koja ih čekaju do kraja regularne sezone. Ali, Miami za razliku od prošle godine odlično igra protiv ‘boljih‘ momčadi, što je dodatan uteg na njihovoj strani.

Bilo bi previše tu momčad nazvati najboljom svih vremena, jer bi proizvela isključivo val nepotrebnih komentara i svađa, međutim uvjeren sam da je riječ o najtalentiranijoj (napadačkoj) momčadi svih vremena.

Hoće li košarkaši Miamija uspjeti zadržati motivaciju do kraja regularne sezone i hoće li (pod)svjesno hvatati taj domet puno će ovisiti i i o mladom treneru Eriku Spoelstri.

Za kraj možemo zaključiti, kako god okrenemo, jedan u nizu rekorda koji se nekada smatrao nedostižnim je ozbiljno ugrožen, a da li će se uspjeti i srušiti vidjet ćemo za četiri mjeseca.

15. Phoenix Suns (18 – 48)

Gospodin Steve Nash ima 37 godina. Gospodin Grant Hill ima 39 godina. Gospoda Nash i Hill slove za dva najbolja igrača Phoenix Sunsa. Nije li to malo tužno?

Ponce de Leon je očito pogriješio kada je tražio Fontanu mladosti na Floridi budući su Sunsi očit dokaz da ona postoji negdje u Arizoni, no čak ni njene mistične moći neće pomoći Hillu i Nashu da se nose s naporima guste lockout sezone. Kada uzmemo u obzir ogroman broj dan-za-dan i dan-za-dan-za-dan utakmica logično je da će Sunsi biti ispuhani kao balon u većini utakmica. Sunsi bi u normalnoj sezoni imali ogromnih problema i teško da bi prešli prag od 30 pobjeda, no u ovakvim uvjetima, bez velike zvijezde koja može nositi tim, bez čovjeka koji može rasturiti u tijesnim završnicama, bez konzistentne igre s klupe Phoenix Sunsi su predodređeni za sisanje, brže jače i atraktivnije od Sashe Grey.

Nije ni čudo s obzirom da njihov roster izgleda grotesknije od Frankensteinovog čudovišta, složen i slijepljen od komada koji si jednostavno ne pristaju, poput slagalice koju je slagalo dvogodišnje dijete. Marcin Gortat lani se pokazao kao sjajno rješenje na centru, a Jared Dudley je toliko napredovao da ga se više ne može smatrati običnim radnikom već fino zaokruženim igračem, no ostatak ekipe je komatozan. Trojac Frye-Warrick-Childress kupljen je novcem dobivenim za Amarea Stoudemirea, a njih trojica zajedno ne mogu odrađivati posao kojeg je Očalinko obavljao u dresu Sunsa. Suludo je očekivati da će bilo koji od te trojice izgrađenih, ukalupljenih i novčano namirenih igrača podići razinu svoje igre pa ćemo i dalje gledati Channinga kako ne zabija iz blizine, Hakeema kako ne koristi svoje atletske predispozicije i Josha kako ne postaje slasher kakav bi mogao biti. Previše nesposobnosti za 15,9 milijuna dolara u sezoni.

Njihova dva najveća pojačanja, Shannon Brown i rookie Markieff Morris, nisu ništa više od igrača s klupe koji mogu zaokružiti dobru ekipu, ali ne mogu napraviti gotovo pa ništa da podignu lošu momčad iz blata. Brown će vam dati dvije transcendentalne i 20 frustrirajućih utakmica godišnje, dok će Morris raditi i raditi i raditi, samo je problem što nema za koga. Sunsi su momčad lišena talenta, stara i oronula, spremna za pogreb. Jednom kada se GM Lon Babby i omraženi vlasnik Robert Sarver urazume i pogledaju istini u oči shvatit će kako njihova momčad nema budućnost, kako je 7 seconds or less era završila prije tri godine i kako je vrijeme za konačan remont. Shvatit će kako trebaju trejdati Nasha u ekipu spremnu na borbu za naslov i iz toga izvući što više robe za daljnje trgovanje i izgradnju ekipe. Dobra vijest je što je sljedeći draft navodno jako, jako dubok. Možda u njemu pronađu novog igrača za izgradnju franšize.

14. Utah Jazz (20 – 46)

Zamislite zimu u Salt Lake Cityju, tom pustom i hladnom gradu mormona; bastionu čednosti, morala i seksualne represije. Zvuči dosadno? Jedina zabavna stvar u gradu su košarkaške utakmice koje će ove sezone biti triput dosadnije pratiti nego lani. Jednim sudbinskim potezom Utah je ostao bez obožavanog trenera Jerryja Sloana i najboljeg igrača Derona Williamsa, a nož u leđima dodatno je zabolio kada je Jimmer završio svoje BYU školovanje i otišao širiti radosnu vijest po poganoj Kaliforniji. Zima u SLC-u bit će dosadnija nego ikad.

Odlasci u EnergySolutions Arenu bit će ispunjeni frustracijom ukoliko navijači očekuju pobjede i borbu za doigravanje, no ukoliko svedu svoja očekivanja na realnu razinu mogli bi gledati zanimljivu sezonu koja će Jazzu poslužiti prije svega za odvajanje žita od kukolja i za nabavku pickova i igrača za budućnost. Jazz je trenutno sastavljen od mladih momaka koji su prezeleni za napornu NBA sezonu i kvalitetnih veterana koji više izgledaju kao kola za ugljen nego prave lokomotive.

Al Jefferson je takav igrač. Njegova impresivna statistika zavarava; unatoč godinama double-double ili koketiranja s double-double prosjecima jasno je da Big Al nije čovjek koji može nositi franšizu do značajnog rezultata. Izvrsnost u napadu anuliraju blijede predstave u obrani u kojoj je njegova uloga svedena na hvatanje skokova i ništa više. Jefferson je tako predodređen da zamijeni Boozera u dresu Utaha na mjestu visokog igrača koji može procvjetati ukoliko je okružen pravim suigračima, ali koji ne može napraviti ništa ukoliko je okružen slabašnom ekipom.

Utah Jazz je slabašna ekipa. Ne samo da je slabašna nego je ujedno i ekipa bez glave i repa. Previše je tu veterana koji otimaju minutažu mladim igračima, previše je visokih igrača a premalo bekova, previše je tu potencijala a premalo znanja da bi Utah ličila na nešto. Jazz je odlučio minute potrebne za razvoj mladića poput Kantera, Haywarda, Burksa i Favorsa pokloniti veteranima poput Jeffersona, Bella, Millsapa i Josha Howarda kada je jasno da taj četverac neće biti u dresu Jazza kada jednom krenu u novi pohod na titulu. Upravo ti prekaljeni veterani predstavljaju najveće bogatstvo za Utah jer ih se može fino utopiti na tržištu i krenuti u ekspresni rebuilding, no graditi igru momčadi na takvim igračima ravno je samoubojstvu.

Bojim se da ćemo do kraja prijelaznog roka gledati Jazz koji će muku mučiti s podjelom minuta i traženjem idealne petorke, duboko disfunkcionalnu momčad predvođenu neiskusnim trenerom Tyroneom Corbinom i izblijedjelim playmakerom Devinom Harrisom, momčad osuđenu na stihijsku igru i traženje vlastitog identiteta. Zima u Salt Lake Cityju bit će prokleto duga.

13. Sacramento Kings (22 – 44)

Sacramento bi bio sjajna ekipa kada bi se košarka igrala samo talentom. Kingsi imaju ispravnu kombinaciju vanjskih i visokih igrača, pokrili su gotovo sve aspekte košarkaške igre, imaju savršen omjer veterana i mladih igrača i mogu vas dobiti bilo visinom bilo brzinom, stavljajući na parket jednako kvalitetne a opet jako raznovrsne petorke. U čemu je onda problem? Problem je što se košarka igra i glavom.

Kingsi su momčad građena oko Tyrekea Evansa koji je marljiv poput Crnogoraca iz viceva te je u kamp došao s par kila viška, a njegov prvi i glavni pobočnik je DeMarcus Cousins koji je toliko stabilan i siguran u sebe da se mlati sa suigračima po treninzima*. I Evans i Cousins su bogomdani talenti koji bi mogli igrati važnu ulogu u ovoj ligi kroz sljedećih 8 godina, no ovaj dinamični dvojac ne kuži kako je NBA košarka puno kompleksnija nego je to bila na koledžu. Njihova infantilnost i sebičnost mogla bi srušiti ekipu punu crnih rupa i šutera nenaviklih da rade za momčad. I Salmons i Jimmer i Thornton i Garcia i Hickson koji je izgubio dobre navike u disfunkcionalnom Clevelandu i onaj propalitet od Outlawa više vole šutnut loptu prema košu nego Boga vidjet. Da, to uključuje i mormona Fredettea  koji će imati velikih problema u pronalaženju zajedničkog jezika s većinom svojih suigrača budući da je odrastao u mirnom, obiteljskom okruženju BYU koledža u kojem su se lijepile suspenzije igračima koji bi pojurili za suknjom. Ukoliko sredinom godine naletite na članak o pijanom Jimmeru koji se potukao s dvojicom mušterija u nekom striptiz baru u kojeg su ga Evans i Thornton odvukli nemojte se čuditi. Ovo je duboko disfunkcionalna ekipa koja će se čitave godine klati oko minutaže i broja šuteva. Čak im ni pravi profići poput mamojebenog Chucka Hayesa** i simpatičnog Jasona Thompsona neće pomoći, a navijačima koji su ionako navikli slušati o financijskim problemima vlasnika i mogućem preseljenju u neki drugi grad ove bi sezone konačno moglo prisjesti. Ukoliko kurcoboljnog trenera Paula Westphala objese za jaja nasred glavnog trga niti jedan sud u zemlji ih neće moći osuditi. “Pogledajte samo ove likove koje su morali gledati”, reći će njihov odvjetnik i porota će im se smilovati.

* Par dana nakon što sam napisao ovaj dio čovjek je zatražio da ga se trejda. Toliko o tome. Cousins će za 7 godina, nakon što izgubi svu svoju lovu i konačno se opameti, postati jako koristan igrač. Do tada će bit sila koja razjebava svaku svlačionicu.

**Lik igra nakon što su mu našli srčanu manu, daje sve od sebe, trči k’o navijen i žrtvuje svoju statistiku za dobrobit ekipe. Uz to se skoro rasplakao nakon što su mu gledatelji u Sacramentu priredili ovacije pokazujući da mu je stalo. Treba nam više košarkaša poput Chucka Hayesa.

12. New Orleans Hornets (27 – 39)

Možete reći puno ružnih stvari o Davidu Sternu i većina će biti istinita. No jedno ne možete poreći – David Stern je za New Orleans Hornetse napravio bolji deal nego bi to njihov uškopljeni GM Dale Demps, koji nije imao muda dati otkaz nakon što mu se deda Dave pokenjao ravno na glavu, ikada mogao. Hornetsi su možda izgubili najboljeg čistog playa lige, ali u zamjenu za čovjeka koji je dvije godine imao problema s koljenima dobili su tri korisna igrača. Al Farouq Aminu je korisno krilo koje u Clippersima nije dobilo pravu priliku, Chris Kaman je rubni All–Star centar kad nije ozlijeđen, a Eric Gordon je jedan od pet najboljih bek šutera lige, s tim da njegov potencijal još uvijek nije do kraja iskorišten.

Gordon bi ove sezone konačno trebao uletjeti u svoj prvi All–Star unatoč tome što u Hornetsima nema pravog visokog s kojim će odigrati pick ‘n’ roll u kojem je s Blakeom Griffinom bio ubojit poput ebole.  Hornetsi imaju krasne igrače pod košem – Emeka je pravi micek sa svojim dabl-dabl učincima, solidnom obranom i kontrolom skoka, Carl Landry je najbolja imitacija Westa koju je novac mogao kupiti, a Jason Smith je radnik koji će napraviti sve za ekipu, samo što pravog pick ‘n’ roll igrača u ekipi Hornetsa nema. No još veća prepreka za Gordonov uspjeh, a samim tim i za uspjeh Hornetsa, bit će iznimno tanka bekovska rotacija, odnosno rotacija na playu. Jarrett Jack je igrač zbog kojeg se isplati uložiti u kvalitetan tupe pošto ćete zbog njega zguliti svu kosu s glave. Jack je više strijelac kojem treba puno šuteva nego klasni razigravač, a napad Hornetsa naviknut na prekrasne Paulove asistencije mogao bi lako postati stagnantan. Drugi problem je izuzetno tanka klupa s koje će ulaziti Aminu, Smith, Greivis Vasquez, Marco Belinelli i… i to je manje više to. Ukoliko se Trevor Ariza nekim čudom ne pretvori u Trevora Arizu kojeg smo svi očekivali nakon osvajanja titule s Lakersima sasvim je jasno da će Hornetsi biti pretanki za nekakav ozbiljniji posao na Zapadu.

11. Houston Rockets (32 – 34)

Darryl Morey možda nosi titulu najinteligentnijeg GM-a u ligi, ali njegovo oslanjanje na napredne statistike pri sastavljanju ekipe Houston Rocketsa odvelo ih je ravno u mediokritetstvo. Košarka je dinamičan sport pa milijun nestalnih faktora utječe na konačni izgled brojki, ma koliko se one trudile da izbrišu subjektivnost i nasumičnost iz konačnog rezultata. Basket nije baseball u kojem uvijek ideš jedan na jedan, što znači da je puno teže projicirati kako će se output igrača mijenjati jednom kada im promijenite okruženje i suigrače, što je Morey saznao na bolan način. Okej, možda je nepravedno okrivljivati GM-a Rocketsa za to što su se stopala Yao Minga i koljena Tracyja McGradyja raspala, no njegovi potezi čak i nakon tih tragedija nisu izgledali bajno. Morey je uvijek gađao provjerene, solidne, pouzdane igrače, poslujući bez rizika, nadajući se da će suma solidnih dijelova dostojno zamijeniti jedan izvrstan komad. Zajeb.

Rocketsi su osuđeni na sredinu tablice, na koketiranje s playoffom i na konačan neuspjeh. Pokušali su promijeniti svoju sudbinu dovođenjem Paua, no čika Stern je stavio nogu na vrat te transakcije i zgnječio joj je dušnik. Nakon toga su posegnuli za Neneom, no i to je propalo. Ne preostaje im ništa nego odraditi još jednu sezonu s nadom da će se drugima smrknuti a njima svanuti.

Houston svakako ima igrače koji im daju nadu za plasman u doigravanje. Luis Scola je doktor košarke za većinu četvorki u ligi, barem što se napada tiče. Kevin Martin ima najodvratniji šut u ligi ali je iznimno efikasan i izvlači jako puno slobodnjaka. Ovaj dvojac je i lani nosio momčad pa svejedno nisu ušli u doigravanje. Neće ni ove sezone. Njihov izbor prve runde drafta Donatas Motiejunas odabrao je Poljsku ispred Amerike, Terrence Williams i Jordan Hill nisu se razvili u igrače kojima su se Rocketsi nadali, Courtney Lee i Chase Budinger su igrači rotacije i ništa više od toga, dok je Goran Dragić previše nepouzdan i nekonzistentan. Samuel Dalembert je stigao u prijelaznom roku kako bi zakrpao ogromne rupetine pod košem koje nastaju kada je Scola u igri, no teško da Haićanin sam može iznijeti teret obrane na svojim širokim plećima. Rocketse može veseliti igra Kylea Lowryja koji se lani razvio u sposobnog startera i kojeg bi svakako trebali zadržati, no jasno je kao dan da će se trebati riješiti polovice rostera za ozbiljnije stvari. Možda im se posreći pa sve njihovi konkurente pokose ozljede a oni se uguze u playoff, ili im se posreći na drugom kraju pa osvoje dobru poziciju u lutriji drafta. No sreća im je potrebna, a nema gore stvari nego kada se oslanjate na sreću jer to znači samo jednu stvar. Ne ovisite sami o sebi. Houston Rocketsi su gurnuli krojačke škare sudbine u tuđe ruke.

10. Minnesota Timberwolves (33 – 33)

Nisam siguran da li je Kevin Love ljeto proveo u teretani ili u kiparskom ateljeu, ali nema nikakvu sumnje da se Kevinče fino isklesalo. Love je skinuo onaj tanak film masti sa svojih mišica, a njegova metamorfoza odrazila se na njegovu igru. Love je ove sezone nastavio puniti statističke stupce kao i lani, no način na koji trpa je drugačiji. S novim tijelom je došlo i novo samopouzdanje pa je Love dobar dio poena u novoj sezoni zabio iz kontakta kojeg je sam potražio. Njegov skok šut sada dolazi u paketu s respektabilnim odrazom, a smanjenje kilaže mu začudo nije odmoglo u hvatanju ofenzivnih skokova – Love još uvijek koristi Moses Malone taktiku ulijetanja u reket po osnovnoj crti i izguravanja protivnika impresivnom guzičetinom. Ukoliko se njegove igre odraze na pozitivan skor T’wolvesa i ovu disfunkcionalnu ekipu nekim čudesnim čudom odvuče u playoff, Love će i službeno ući među deset najboljih igrača lige.

Šteta što za potporu ima bandu plaćenika, luđaka i nesposobnjakovića. The Pack na rosteru ima čak tri manijaka – Anthonyja Randolpha, Darka i Michaela Beasleya koji bi mogao biti klasa da većinu vremena na terenu ne provodi pričajući sam sa sobom. Miličić neshvatljivo starta u ovoj ekipi unatoč tome što je njegov sunarodnjak Nikola Peković tri puta korisniji igrač i, što je još važnije, igrač koji je svojom građom kao stvoren za igranje u NBA-u. No tražiti logiku u Minnesoti ima smisla kao tražiti djevice na simpoziju kurvi, pa stoga ne treba čuditi što je Luke Ridnour sezonu započeo kao starter kada je svakom slijepcu jasno da ta pozicija pripada zimogroznom Rickyju Rubiu koji je iznenada otkrio kako mu ne smeta igrati u Minneapolisu. Rubio je kao stvoren za dirigiranje NBA napadom u kojem će nešto širi parket i sposobniji suigrači malog Španjolca uzdići do velike zvijezde kakva nikad nije mogao biti u Europi*. Kada bi Minny startala Rubija, Wesa Johnsona, rookieja Derricka Williamsa, Anthonyja Randolpha i Kevina Lovea mogli bi ući u frenetično i ultrazabavno nadigravanje sa svakom ekipom u ligi (s novopridošlim Barreom i korisnim Tolliverom kao zamjenama s klupe), no čisto sumnjam da će njihov novi trener Rick Adelman krenuti u sličnom smjeru.

*Razlozi zašto Europljani slave isključivo all – around igrače dok Amerima odgovaraju jednodimenzionalni specijalisti korijene vuku još od Habsburgovaca, prosvjetiteljstva i ideje o kompletnom pojedincu, no sumnjam da bi vam se dalo čitati tekst od 3 tisuće znakova o različitostima između američke i europske kulture, naročito od nekoga tko nikad nije bio u SAD-u. Tako da ću sada prestati.

No ukoliko je netko sposoban izvući maksimum iz ove ekipe onda je to prekaljeni bivši trener Houston Rocketsa. Adelman bi svojim prisustvom trebao izvući četiri do pet pobjeda iz ekipe koja opako intrigira, no kojoj će se morati puno toga poklopiti da ozbiljno primiriše doigravanju. Svejedno, gledat ću ih češće nego lani. Znam da će biti zabavni.

09. Golden State Warriors (35 – 31)

Mark Jackson je u sjevernu Kaliforniju došao s luđačkom idejom. Odlučio je natjerati Montu Ellisa, Stepha Curryja i David Leeja da odustanu od run ‘n’ guna i zaigraju obranu. Sudeći po prvim utakmicama nove sezone Jackson je uspio; Warriorsi su među najboljim momčadima lige po broju dopuštenih poena i po postotku protivničkih ubačaja iz igre. “Ali Frančeski, tudume jedan, odigrane su samo tri utakmice”, reći ćete vi i bit ćete potpuno u pravu jer kroz tri utakmice timska statistika ne govori ništa. No vidljivo je golim okom kako su defenzivne rotacije, obrana pick ‘n’ rolla i ozbiljnost obavljanja defenzivnih zadataka na višem nivou nego lani.

Posvećenost obrani ubila je run ‘n’ gun Warriorsa, a samim time i tečnost u napadu ove momčadi. Curry, Lee i Ellis navikli su igrati u izrazito brzom, tranzicijskom napadu i prilagodba na halfcourt offense neće doći bez svoje cijene, čak ni ako sva trojica budu zdravi, što se uz uvijek ozlijeđenog Currya čini nemogućom misijom. Nema veze jer Monta, daleko najtalentiraniji pojedinac među ovom trojkom, ima igru skrojenu za pune napade. Samo se Wadeovi ulazi u reket mogu mjeriti s njegovima, samo Rose tako dobro zabija u gužvi. Montin problem je što jako, jako često donosi debilne odluke na terenu i što se zna upustiti u forsanje kad ga ne ide. Monta ima sličan mentalni sklop kao Carmelo Anthony, mentalni sklop koji mu onemogućuje da osjeća krivnju nakon promašenog šuta zbog čega je iznimno opasan u završnicama tijesnih utakmicama u kojima gotovo uvijek podiže razinu svoje igre.

Monta neće morati toliko forsirati ukoliko Lee pokaže da je sposoban zabijati u normalnim okolnostima, a Dorell Wright nastavi rokati trice kao lani. Steph bi trebao preuzeti ulogu drugog strijelca, a GSW bi bili još opasniji kada bi Monta vodio prvu, a Steph drugu navalu.

Klupa Warriorsa je naizgled nepostojeća, no izgled debelo vara. Ish Smith je lani odigrao nekoliko dobrih utakmica za Rocketse i svojom brzinom može raditi nered poput jednog Barree te bi se lako mogao prometnuti u motor druge jedinice Warriorsa. Brandon Rush je iznimno podcijenjen igrač koji može igrati na tri pozicije, Kwame Brown je sposoban braniti low post strijelce jedan na jedan, dok je Ekpe Udoh mladić s potencijalom koji bi se trebao razviti u radnika koji treba svakom halfcourt napadu.

Najveća enigma ekipe GSW-a je Andris Biedrins koji se protekle dvije godine kretao po terenu kao Drvena Marija. Ukoliko su Biedrinsove ozlijede potpuno zaliječene i ukoliko se vrati u formu iz 2008. godine kada je postizao 10 poena i grabio 10 skokova Warriorsi bi mogli postati opasna momčad. Playoff je blizu, no čini mi se da još uvijek nisu spremni.

08. Dallas Mavericks (37 – 29)

Ne želim podcjenjivati srce šampiona, ali sasvim sam siguran da Dallas Mavericksi ove godine neće do naslova. Srce njihove obrane odcijepilo se od tijela i otišlo u New York, dok je ona mala umjetna pumpica koja je davala ritam drugoj jedinici odlepršala u hladni Minneapolis. Tyson Chandler i JJ Barrea bili su ključni igrači u lanjskom jurišu na titulu i bez njih dvojice Dallas će ove sezone imati jako puno problema.

Okej, Rodrigue Beaubois može zamijeniti Barreu budući da se radi praktički o identičnim igračima, no bez Chandlera koji je izvlačio Nowitzkog u obrani, držao reket, čuvao najbolje post-up strijelce jedan na jedan i kontrolirao skok igru Dallas neće daleko. Brendan Haywood nije čovjek ni za klupu, a kamoli za odrađivanje starterskog posla. Mark Cuban je bio svjestan da predaje ovu sezonu jednom kada je odbio iskeširati lovu za Tysonov dugogodišnji ugovor, no taj potez je bio logičan – Cuban će s tom lovom sljedećeg ljeta u juriš na Howarda i Derona.

No, treba prezimiti do sljedećeg ljeta. Dallas je u prvih par utakmica izgledao užasno loše, usporeno i neprecizno. Nedostatak predsezone ostavio je traga na svim šuterima Dallasa, napose na Jasonu Terryu koji se ne može sastaviti s loptom i Shawnu Marionu koji ionako nije šuter, ali koji je inače sjajno pogađao skok-šuteve s osnovne linije par metara od koša. Nedostatak pripremnih utakmica onemogućio je ljutitom i indisponiranom Lamaru Odomu da sraste s momčadi, baš kao što je to onemogućio i novopridošlom Vinceu Carteru. Što je možda dobra stvar budući da dobri stari Vincek zna nagristi tkivo ekipe poput tumora.

Kako sezona bude odmicala Dallas će polako srastati, šuteri će pronaći svoj šut, Jason Kidd, koji svake sezone sve više i više liči lučkom radniku, će ući u kakav – takav ritam, a bolesno duboka klupa će raspršiti neugodan učinak zgusnutog rasporeda. Jednom kad proradi Dirkov šut s podignutim koljenom, šut koji slovi za dva najsigurnija poena još tamo od Kareemovog skyhooka, Dallas će postati ubojita ekipa. Nowitzki je došao u ligu 1998. godine. Pod njegovim vodstvom Dallas nije propustio niti jedno jedino doigravanje. Neće ni ove sezone.

07. Portland Trail Blazers (39- 27)

Blazersi bi ove godine mogli do naslova. Brandon Roy je jedan od tri najbolja beka u ligi, pouzdani superstar koji zna da se košarka igra s glavom i sam garantira ulazak u playoff. Greg Oden, čovjek koji je u potpunosti opravdao prvi pick drafta i dokazao kako može postojati bolja verzija Shaquillea O’Neala, garantira pohod na titulu. Blazersi su sjajna eki… Čekaj malo, ŠTA?!?!?! Roy je u penziji?!?!??! Oden je ozlijeđen po 478. put u karijeri?!?! ALO, ZOVITE MARTYA MCFLYA, MORAMO NATRAG KROZ VRIJEME! TREBA ZAUSTAVITI OVU TRAGEDIJU!!!

Prerana mirovina Brandona Roya i još jedna ozljeda Grega Odena bogme i jesu košarkaške tragedije. Roy je uistinu bio jedan od pouzdanijih superstarova lige, čovjek čiji se potencijal konačno iskristalizirao jednom kad su mu koljena počela odlaziti. Oden s druge strane nikad nije pokazao dominaciju koju su analitičari koledž košarke najavljivali zbog toga jer nikad i nije dobio pravu šansu – njegove su mu noge na startu karijere podmetnule nogu. Pravo je čudo što su Blazersi još uvijek u igri za playoff s obzirom na nedostatak dvojice najboljih igrača.

Srce njihove momčadi predstavlja LaMarcus Aldridge, idealna druga napadačka opcija koja će ove sezone, baš kao i prošle, morati zabijati jako puno koševa. Aldridge je lani počeo igrati fizički i zabijati iz kontakta, no njegova prava vrijednost ne leži u realizaciji poena u reketu koliko u sposobnosti da  užasno spori napad Natea McMillana vodi kroz svoje ruke. Filozofija Blazersa se svodi na traženje izglednih prilika u punim napadima, a Pete Carril je svojim Princeton napadom još kasnih 60-ih pokazao kako takva vrsta ofenzive najbolje pali kada imate visoke igrače koji znaju kada i kako suigračima poslati loptu.

Aldridgeu svakako pomaže što pored sebe ima all-around majstora Geralda Wallacea koji se dugačkim koracima kreće kroz polovicu protivnika poput lignjuna u morskim dubinama, uvijek spreman primiti backdoor pass od Aldridgea i realizirati lagane poene. Wallaceov zaokruženi učinak bio bi još efektniji kada bi Blazersi imali pravog vođu na terenu, no taj je vlak na žalost otplovio zajedno s Royevim koljenima.

To ne znači da se Blazersi neće nazabijati ove sezone. Jamal Crawford donosi im instant napad s klupe, a jedini razlog zašto neće igrati u prvoj petorci je njegova sebičnost i nedisciplina koja bi potpuno uništila McMillanov strukturirani napad. Crawford neće biti jedino oružje s klupe – Nicolas Batum je čovjek koji bi lako mogao igrati startera, Craig Smith je radnik koji obavlja prljavi posao, Kurt Thomas im daje veteransku stabilnost i razvlačenje terena, a Luke Babbit, Nolan Smith i Elliot Williams im daju nadu za blisku budućnost. Raymond Felton će dati novi ritam ovom napadu svojom tranzicijskom igrom, a u čitavoj ekipi najbolje će proći Wes Matthews, limitiran igrač koji je pokazao da ima jednu jedinu elitnu sposobnost – čovjek realizira situacije koje mu ekipa izradi bez ikakve greške.

Upravo njegova igra prikazuje srž Portlanda kao na rentgenu – nisu pretjerano talentirani, nisu ni loši, ali znaju nanjušiti krv i dovršiti protivnika. Blazersi ne rade greške. To su prepustili svojoj liječničkoj ekipi.

06. Los Angeles Lakers (40 – 26)

Ja nisam hejter.

Ponavljam: Ja nisam hejter. Ne mogu vam opisati koliko mi ta riječ ide na živce, baš kao i bilo koji drugi oblik ad hominem napada koji se koriste kada se ne želi argumentirano raspravljati o postavljenoj temi. Rečenice kao što su “Ti si hejter” ubijaju bilo kakvu konstruktivnu raspravu i zatiru kritičko razmišljanje. No kada postavite Los Angeles Lakerse, najobožavaniji i najomraženiji tim u povijesti košarke predvođen jednim od najobožavanijih i najomraženijih košarkaša u povijesti košarke, na šesto mjesto Zapada i predvidite da će pobijediti u svega 40 utakmica dobit ćete jako puno optužbi da ste hejter. Votever.

Postavljanje Los Angeles Lakersa na šesto mjesto Zapada nije čin koji proizlazi iz mržnje već iz jednostavnog, zdravorazumskog promišljanja košarke. Promišljanja koje kaže kako je Kobe prošlog ljeta morao u Njemačku kako bi obavio tretman koljena koji je ilegalan u SAD-u te kako je usput strgao ligamente šuterske ruke. Promišljanja koje kaže kako njihov trenutno najefikasniji igrač Pau Gasol dobiva premalo lopti, naročito u završnicama utakmica. Promišljanja koje kaže kako njihov treći najbolji igrač, stanoviti gospodin Andrew Bynum, ima dugačku povijest bolesti te kako je vjerojatno da će se opet ozlijediti. Promišljanja koje kaže da njihova dva playa kombinirano imaju više godina od moje bake. Promišljanja koje kaže kako je Josh McRoberts, čovjek koji je bio zamjena u Indiani, trenutno njihov četvrti najbolji igrač.

Moguće je da se Bynum ne ozlijedi, da Kobe ostane zdrav i pronađe onog nesebičnog Kobea duboko u sebi*, da Pau postane killer, da Blake i Fisher zduraju napornu sezonu, da McRoberts postane učinkovit šesti igrač, da mladići poput Ebanksa i Goudlockea iznesu svoj dio tereta i da fantastično dizajnirana obrana Mikea Browna otkloni sve nedostatke njegovog stagnantnog napada. Kvragu, moguće je čak i da Ron Artest postane normalan. Sve je moguće, ali je malo vjerojatno. 40 pobjeda na izuzetno zgusnutom Zapadu, uz raspored koji vam ne daje utakmice protiv očajnih Raptorsa, Netsa, Wizardsa, Pistonsa, Bobcatsa i Cavaliersa, je jebeno puno. Lakersima ne treba više. Pametne veteranske momčadi uvijek su znale koje utakmice tijekom regularne sezone treba uzeti a koje pustiti, čuvajući baterije za najvažnije utakmice. One u playoffu.

*Čovjek ipak ostaje bez polovice svoje imovine, što mu je prepustiti još nekoliko šuteva?

05. Memphis Grizzlies (41 – 25)

Memphis Grizzliesi u prošlom su doigravanju šokirali svijet izbacivši prvu momčad Zapada iz doigravanja. No košarkaški znalci su odmah primijetili kako Memphis ima ogromnu mismatch prednost nad Spursima*, prednost koju su Medvjedići sjajno iskoristili, tako da njihova pobjeda i nije bila nekakvo veliko iznenađenje. Grizzliesi ulaze u novu sezonu bez velikih potresa u ekipi zbog čega njihovi navijači imaju i velika očekivanja.

*Mislim da ću se do smrti kurčiti činjenicom da sam predvidio prolaz Memphisa protiv Spursa u prvom kolu, tako da se naviknite na to. Nema veze što sam u istoj kolumni predvidio ispadanje budućih prvaka iz natjecanja.

Najveći problem Grizzliesa je što su izgubili dva rezervna igrača koja su zaokruživala njihovu ekipu i činili je boljom. Shane Battier je otišao u Miami za kojeg će iznuđivati prekršaje u napadu, braniti i vanjske i unutarnje pozicije i zabijati kad zatreba, no njegov odlazak Memphis bi mogao pregrmiti zato što bi Battierova uloga u ovoj momčadi ionako bila smanjena zbog povratka Rudyja Gaya. Darrell Arthur je čovjek koji će znatno više nedostajati ovoj ekipi, naročito nakon što je odigrao dvije odlične playoff serije u kojima je pokazao da može zamijeniti i Marca Gasola i Z-Bo-a. Arthur si je strgao Ahilovu tetivu i moguće je da ga ne vidimo do početka sljedeće sezone.

Unatoč izostanku dvaju rezervista Memphis i dalje ima jebenu momčad. Rudy Gay je čas podcijenjen, čas precijenjen, ali momak zna igrati košarku i s pravom se nameće kao prva opcija momčadi iz Tennesseeja, iako ga na početku ove sezone ne ide, baš kao što ne ide niti jednog igrača koji koristi skok-šut s poludistance kao primarno oružje. Ništa zato, nakon uvodnog perioda Gay bi opet trebao procvjetati.

Baš kao što je Zack Randolph procvjetao prošle godine. Čovjek čija faca podsjeća na plišanog medvjedića lani je bio pravi grizli u low postu, mučio je igrače za pola glave više od njega i pokazao kako se lakoćom može zabijati sa zemlje ukoliko znate pronaći prave kuteve prema tabli. Jasno, njegovo košarkaško umijeće nikad nije dolazilo u pitanje za razliku od njegovog zalaganja i ponašanja na parketu i izvan njega. Z-Bo je lani pokazao i da može funkcionirati kao relativno normalna ljudska jedinka, što znači da jako dobri trener Lionel Hollins ne mora strahovati od Randolpovih bijesnih epizoda koje su uništavale ekipe Portlanda, New Yorka i Clippersa. Dapače, Randolph je postao pravi timski igrač koji savršeno surađuje s Gasolom Džuniorom, novopečenim NBA bogatašem. Marc je dobio masnu paru da ostane u Memphisu, klubu koji je ionako najbolji fit za njega. U Grizzliesima se njegova igra licem prema košu savršeno nadopunjuje s Randolphovom igrom leđima, Z-Bo-ova sposobnost skupljanja skokova omogućuje mu da se više koncentrira na pomaganje suigračima u obrani, a dugačke ruke i pregled igre učinile su ga igračem kroz kojeg Memphis može vrtjeti i nekoliko high post akcija, što momčadima čiji se prvi strijelac oslanja na šut s poludistance uvijek dobro dođe.

Kada kombinirate ove tri zvijezde sa sjajnim obrambenim bekom Tonyem Allenom koji je lani prestao s nekonzistentnim igrama te pouzdanim all–around playem poput Mikea Conleya, kada im pridodate solidnu glupu koja se sastoji od začuđujuće dobrog rookieja Jeremya Parga, čas-očajnog-čas-užasnog O.J. Mayoa, energetičnog Sama Younga i pick ‘n’ pop specijalca Dantea Cunninghama, onda možete reći kako vaša ekipa ima blistavu budućnost. Ne kažem da su Memphis ozbiljni izazivači, daleko od toga, ali da mogu napraviti nered na Zapadu – mogu. Čak i veći nego lani.

04. Denver Nuggets (42 – 24)

 Denver je momčad stvorena za regularnu sezonu. Premda su im Kinezi oteli pola rostera i sad ih drže zaključane pod oružjem u svojoj smiješnoj ligi, Nuggetsi i dalje mogu poslati na teren dvije podjednako jake petorke, a na rosteru imaju samo jednog grijača klupe u centru Kosti Koufosu koji vam ionako može dati par grubih faulova kada vam oni zatrebaju.

Trener George Karl oslobođen je drame koja je lani okruživala planinske vrhunce Colorada budući da na rosteru nema više ni jednog superstara koji tako žarko želi nastupati pod blještavim reflektorima New Yorka. Kvragu, Karl na rosteru više nema ni jednog superstara, ma zapravo nema ni jednu jedinu pravu zvijezdu. Najbliži nekakvom zvjezdanom statusu je Nene Hilario koji je dobio novi ugovor masniji od novogodišnje sarme samo zato što puno stvari radi dobro, ali niti jednu odlično. Njegova najveća kvaliteta je što ništa ne forsira i što zabija samo lopte iz blizine zbog čega mu postotak šuta zna prelaziti 60 posto. Aaron Afflalo je također dobio novi ugovor težak 43 milijuna kroz pet godina unatoč tome što je Afflalo stvoren tek da zaokruži petorku šampionske momčadi kao defenzivni specijalac i potencijalna opasnost s trice. Zajedno sa Danilom Gallinarijem koji bi mogao biti jako dobar NBA igrač da nauči koristiti svoje mismatch prednosti, Timofeyom Mozgovom koji vam daje visinu pod košem i brzinu u tranziciji i Tyom Lawsonom koji je brz i snažan ali i limitiran bek, oni će činiti prvu petorku Denvera koji će se opet oslanjati na run ‘n’ gun specifičan za Karlove ekipe.

Drugu petorku činit će Al Harrington, Andre Miller, Rudy Fernandez, Corey Brewer, Birdman te eventualno DeMarre Carroll i Kenneth Faried ukoliko tempo bude tako brutalan da neki od starijih igrača izdahnu na parketu. Njihova druga petorka nije puno lošija od prve, sastoji se redom od igrača koji znaju gdje im je mjesto na parketu i što trebaju raditi, a kroz set akcije vodit će ih jedan od najiskusnijih playeva u NBA-u.

Najveći problem Denvera je što nemaju Mela. Nemaju igrača na kojeg se mogu osloniti u tijesnim završnicama. Ne znaju tko će zabiti pobjednički koš, na koga će igrati, tko se ne boji preuzeti utakmicu kada stvari pucaju po šavu. To je okej u regularnoj sezoni u kojoj će njihov način igre i razrijeđeni zrak Colorada ubiti sporije i starije ekipe i dozvoliti im da sakupe dovoljan broj pobjeda za visok plasman na Zapadu, no jednom kada uđu u doigravanje Nuggetsi će izletjeti odmah u prvoj rundi. Stil igre i talent u ekipi jednostavno ne odgovaraju zahtjevima  playoff košarke.

03. LA Clippers (45 – 21)

Izraz Lob City kod većine ljubitelja NBA lige izaziva uzbuđenje jer iza njega stoje sva sjajna alley oop dodavanja koja će Chris Paul baciti divljačkim zakucavačima Griffinu i Jordanu. No za mene taj izraz ima dublje značenje. On predstavlja realizaciju nade koja već godinama tinja među onih 28 navijača Clippersa koji postoje u svijetu. Prokleta franšiza došla je na svoje i konačno sastavila ekipu koja ima pravo gajiti ozbiljne ambicije.

Razlog je, naravno, Chris Paul, odnosno način na koji se Chris Paul uklapa u familiju Clippersa. Najbolji razigravač lige u uvodnim je utakmicama pokazao kako će se bez problema podrediti Blakeu Griffinu i napraviti sve što može da Blakea učini jednim od top 10 igrača lige. Paul mu je već servirao nekoliko alley oopova, dodao mu za par laganih zakucavanja s osnovne crte, kreirao mu pregršt otvorenih šuteva s krila i odigrao par lijepih pick ‘n’ roll akcija. Jedina stvar koju Paul nije donio u Clipperse je žilet kojim bi obrijao Griffinove dlake na vratu, guste poput međunožja porno glumica iz 70-ih.

CP3 je svjestan kako je ovo Blakeova momčad, kako je Blake zvijezda na usponu, kako Blake može postati čovjek koji će sljedećih 10 godina dominirati ligom i ne pada mu na pamet uplesti se u borbu ega koja se odvija u nekim drugim franšizama. Jedina stvar koju si je Paul zakapario odmah u startu, stvar koja mu s pravom pripada, je rješavanje tijesnih završnica. Njegov dribling, veteranska prisutnost, šut i sposobnost da pronađe otvorenog suigrača kojem vjeruje čine ga gotovo pa idealnim closerom u ovoj ligi budući da njegova dodavanja donekle nadoknađuju nedostatak elitnog ulaza u reket.

Clipperse ipak ne bih svrstavao među ozbiljne contendere za naslov, iako nije nemoguće da se nađu u finalu. Griffin još uvijek nije ostvario svoj puni potencijal, a dok se to ne dogodi Druga momčad nema pravo nadati se tituli. Njegov šut s krila i vrha reketa, nešto što je sjajno služilo Garnetta i Duncana, dvije najbolje četvorke prošlog desetljeća, i dalje je jako klimav, iako se napredak vidi. Nedostatak ubojitog poteza leđima sakati njegovu momčad u utakmicama protiv ekipa koje imaju četvorku koja brzinom može parirati Griffinu, a Blekić je i malkice pretvrd kada postavlja blokove na lopti te još uvijek nije skužio kada se treba ukopati i raznijeti protivničkog beka, a kada treba kliznuti prema osnovnoj crti i otvoriti se za lagani šut s dva metra udaljenosti. No momak napreduje, a s njim će napredovati i Clippersi.

DeAndre Jordan, Caron Butler i Chauncey Billups daju ovoj ekipi stabilnu startnu rotaciju u kojoj se mladost savršeno nadopunjuje s iskustvom. Butler nije mogao pronaći bolju ekipu za svoj stil igre, Jordanov jedini problem su slobodna bacanja i veliki centri koji ga mogu izgurati s mjesta, a Billups će pomoći ovoj ekipi ukoliko smanji doživljaj i prestane rokati nerezonske trice. Klupa bi mogla biti bolja i izbalansiranija pošto Clippersi trenutno imaju jednog beka previše i jako bi me začudilo kada ne bi tradeali Erica Bledsoa za visokog igrača koji će zacementirati njihovu centarsku rotaciju. Mo Williams se ipak pokazao kao čovjek koji im može pomoći kao šesti igrač s klupe i bilo bi šteta riješiti ga se kada je jasno da ova momčad već sljedeće godine postaje jedan od favorita za titulu. Naravno, ukoliko Griffin nastavi napredovati, ukoliko Paulova koljena izdrže i ukoliko CP3 svojim pristupom anulira destruktivni utjecaj Vinnyja del Negra, najgoreg trenera u državi.

02. San Antonio Spurs (45 – 21)

Postoje dva mita koja kruže oko San Antonio Spursa kao što morski cucki kruže oko surfera na plažama Australije. Prvi kaže kako su Spursi spora ekipa. Drugi kaže kako su Spursi stara ekipa. Niti jedan nije točan.

San Antonio, momčad koja je lani čudnim čudom ostvarila najbolji skor na Zapadu, već dvije sezone ne igra obrambenu halfcourt košarku. Zato jer ne može. Tim Duncan, čovjek koji je omogućavao Spursima da grajndanjem uništavaju protivnike u nultima, više nije Tim Duncan. On je samo blijeda sjena najboljeg krilnog centra u povijesti lige.

Greg Popovich je to jako brzo skužio i u tili čas promijenio filozofiju igre svoje ekipe. Spursi su postali relativno brza ekipa koja zabija dosta poena iz tranzicije, ekipa koja ne ide svom snagom u obrani i ekipa koja se više ne oslanja isključivo na osovinu Parker – Ginobili – Duncan već raspoređuje minute po demokratskom načelu i koristi rotaciju od 10 igrača. Spursi mogu igrati tranzicijsku košarku zato jer su pomladili svoju momčad pa igrači kluba iz Texasa u prosjeku imaju 27 godina.

Malo je bed što je prvi igrač njihove ekipe Manu Ginobili, čovjek trenutka, tip koji ovisi o trenutnoj inspiraciji a ne o nekakvim konzistentnim rješenjima, no Spursi imaju dovoljno oružja da zamjene Manua za vrijeme slabijih predstava ili za vrijeme utakmica u kojima ne može igrati zbog ozljeda (nešto što nas sigurno čeka ove sezone). Tony Parker se preporodio otkako ga je Eva napucala i trenutno igra lijepu i korisnu košarku, a puno se očekuje  i od osovine Blair – Splitter koja bi ove godine trebala začepiti usta svim kritičarima.

Uspjeh San Antonia ovisit će i o igri Richarda Jeffersona čiji šut na početku sezone izgleda glatko poput glazure za mađarsku pitu, ali od njega smo se navikli da sredinom sezone postane nejestiviji od kamenja. Nema veze, James Anderson, Matt Bonner, Daniel Green, Kawhi Leonard i veliki TJ Ford, čiji dres u Zagrebu iz meni neshvatljivih razloga još uvijek nije umirovljen, daju vam dovoljno specijaliziranih tijela s klupe koja mogu začepiti rupe u startnoj rotaciji. Nemojte se čuditi ukoliko Spursi ponove lanjsku sezonu i još jednom odgode rebuilding koji im je potreban. Regularna sezona je kul, ali u playoffu im se crno piše.

01. Oklahoma City Thunder (48 – 18)

Ne postoji ekipa u NBA-u koja igra ružniju i uzbudljiviju košarku. Thunder su jebena ekipa, savršeno posložena, ekipa koja naizgled nema nikakvih rupa. Imaju brzog i snažnog pleja, imaju obrambene specijaliste i za reket i za čuvanje trice, imaju blokera koji je koristan i u napadu jer ima krasan šut s osnovne crte, na klupi imaju tricaša, razigravača, skakača, radnika i all – around beka, a momčad ima i transcendentalnog strijelca koji briljira u tijesnim završnicama i razmišlja pola sekunde brže od svih igrača lige. Unatoč tome što mogu trčati, što mogu zabiti iznutra i izvana, što mogu braniti i reket i tricu, što iznuđuju faulove, što igraju efikasno, što imaju talenta i što imaju momčad bez rupa Thunder igraju ubi bože ružnu košarku.

Razlog? Njihova dva najbolja igrača. Kevin Durant i Russell Westbrook igraju ružno.

Napade Oklahome u kojima lopta više od dva puta promijeni ruke možete nabrojiti na prste. Ma čak vam ne trebaju ni obje ruke. Ukoliko se Wes sjeti dodati nekome loptu, a nekad se ne sjeti ni to što je zorno pokazao u lanjskom playoffu kada je njegova bolesna sebičnost koja graniči s kretenizmom pokopala Thunder u seriji protiv Dallasa, doda je Durantu koji je ili pukne prema košu ili kimne glavom koja se nekim čudnim čudom drži na njegovom mršavom vratiću, krene na ulaz i zabije dva poena. Igra Duranta i Westbrooka je efikasna zbog ogromnog broja slobodnjaka koje iznuđuju, no dva takva igrača trebala bi igrati puno, puno ljepše.

Iskreno, mislim da bi OKC bio puno bolji klub kada bi zamijenili Westbrooka Rondom koji ima puno sličnih kvaliteta kao Wes, ali se od njega razlikuje svojom nenadmašnom organizacijom napada, osjećajem za asist i sposobnošću da se podredi drugima. Russell previše kenja, kolje se za šuteve s Durantom i umišlja si da je nešto što nije, a takvo bi ponašanje moglo pokopati Thunder u doigravanju. Istina, s Rondom dobivate lika koji vam ne može pomoći u posljednje dvije minute tijesnih utakmica zbog patološkog straha od pucanja slobodnjaka, ali s Rondom ionako igrate puno manje tijesnih utakmica nego s Westbrookom.

Ukoliko OKC svede svog talentiranog playa na pravu mjeru Thunder će postati prvi favorit za osvajanje Zapada, i u regularnoj sezoni i u playoffu. Thabo Sefolosha je kao stvoren za čuvanje Wadea, Bryanta i sličnih, Kendrick Perkins može zaustaviti Bynuma i Howarda jedan na jedan, a Ibaka je dovoljno mobilan da zatvori vižljaste četvorke poput Aldridga ili eksplozivne trojke poput LeBrona, a daje vam i zaštitu reketa od ulaza tipova poput Ellisa i Rosea. Klupa je snažna sa snajperistom Cookom, radnikom Collisonom, driblerom Maynorom, skakačem Mohammedom i all-around šestim igračem Jamesom Hardenom koji bi trebao biti drugi strijelac ove ekipe i čovjek koji imati 19-5-5 prosjek na kraju sezone. Ukoliko se podrede Kevinu Durantu dogurat će daleko i namučiti Miami u finalu lige. Ukoliko nastave igrati ružno… E pa, dogodit će im se isto što i lani. Zapad ne oprašta.

Dragi moji, sretna vam Nova godina! Kao što sam napisao na fejsu, želim vam sve najbolje, da ne budete sami ako to baš ne želite, da fino jedete, da dobro jebete, da ne idete doktoru osim na sistematski pregled na kojem će se potvrdit vaše izvrsno zdravlje i da vaša nba ekipa osvoji naslov ukoliko se ta ekipa zove Chicago Bulls.

Kolumnist Hrvoje Frančeski pokrenuo je vlastiti blog kojega možete posjetiti ovdje – Čovjek koji je buljio u ekran

Unatoč sarkastičnim komentarima najpoznatijeg floridskog brka David Stern je odlučio i Božić 2011. pretvoriti u praznik posvećen NBA-u. Inače bi preskočio NBA Božić, pogledao možda jednu utakmicu, ali pošto se radilo o prvom danu sezone nije bilo šanse da propustim ovaj spektakl pogrešaka, neuigranosti i loše košarke. Oboružan mlincima, purećim batkom i kremšnitama sjeo sam na kauč i upustio se u 13-satnu NBA odiseju.

18:00 New York Knicks – Boston Celtics 104:102

NBA Božić započeo je odmatanjem poklona u kojem se skrilo jedno poveće govno. Dobri ljudi s NBA TV-a ove su sezone odlučili pokloniti 15 dana NBA passa ljudima diljem svijeta, a navala na HD paket je srušila servere ove usluge i onemogućila ljudima da u miru prate košarku. E sad, ne bi se bunio ni trenutka da sam uslugu preuzeo kao korisnik koji ništa ne plaća, ali ja sam ligi već poslao svojih 160 dolara jer sam NBA džanki i nisam imao strpljenja. Uvod u utakmicu je stoga bio prožet ljutnjom, frustracijom i prevođenjem najsočnijih hrvatskih psovki na engleski u svrhu pisanja protestnog mejla.

No čim je akcija krenula sve se zaboravilo. MSG se tresao, gledatelji su zvučali napaljeno nakon lockouta, a u goste je došla ekipa koja je lani 8 puta porazila njihove Knickse, uključujući metlu u playoffu.

U čudnoj,  izbrejkanoj utakmici mane i jedne i druge momčadi su postale očite. Celticsi su stara i plitka momčad koja će se srušiti poput hrvatskih MiG-ova ukoliko Rajon Rondo pretrpi neku ozbiljniju ozljedu ili odluči da mu se više ne da igrati za ekipu koja ga je pokušala trejdati dvije godine za redom. Rondo je limitiran igrač koji vam ne može pomoći u tijesnim završnicama zbog usađenog straha od pucanja slobodnjaka, ali je ujedno i motor ove jako stare momčadi kojoj je protiv Knicksa trebalo 20 minuta da se zagrije i 38 minuta da se pregrije, poput starog auta koji već dugo nije vožen. Knicksi su pak momčad puna crnih rupa koje usisaju loptu i onda je carine i carine i carine, u potpunosti ubijajući bilo kakvu tečnost na ofenzivnoj strani terena. Melo mora pothitno zaboraviti na borbu s Amareom oko statusa igrača broj jedan u ekipi i postati playmaker, odnosno čovjek koji će svojim nevjerojatnim sposobnostima otvarati izgledne prilike za druge suigrače, inače će Knicksi provesti doigravanje na sličan način na koji purice provode Božić.

New York trenutno ne nalikuje na momčad, no ukoliko Melo napravi korak naprijed sve se mijenja. Amare je toliko poboljšao svoj vanjski šut u protekle tri godine da može čekati loptu na bilo kojem dijelu terena, a njegovim postavljanjem na high post otvara se mogućnost Chandleru da vreba ofenzivni skok jedan na jedan umjesto u gužvi. Šutera u Knicksima ima k’o u priči, a ukoliko Iman Shumpert shvati da nije zvijezda i da ne smije biti chucker poput Georgea Costanze Knicksi bi mogli imati i polupristojnu drugu jedinicu. Svidjelo mi se kako su napadali reket u ovoj utakmici, a još više mi se svidjelo što se nisu raspali jednom kada su izgubili ogromnu prednost. Nisam baš sretan što na klupi imaju Mikea Woodsona i Mikea D’Antonija koji izgledaju kao da su upravo došli sa snimanja nove epizode A-Teama*, no što je tu je. Zahvaljujući solidno odigranoj četvrtoj četvrtini i sjajnoj predstavi Tysona Chandlera koji je možda zabio samo 7 poena i uhvatio 3 skoka ali je zato skinuo bar osam poena s konta Celticsa uključujući i blokadu 30 sekundi prije kraja koja je omogućila Melu da postigne pobjedničke koševe sa slobodnjaka Knicksi su stigli do pobjede. Problem je što se obrana reketa bez Chandlera svodi na žestoko kockanje visokih igrača Knicksa, no jednom kad je Tyson u igri sve izgleda puno, puno bolje.

*D’Antoni bi bez brka bio pljunuti John Hannibal Smith, a Woodson bi s irokezicom i hrpetinom zlata bio pljunuta slika B.A. Baracusa. Čak su im specijalnosti slične –  Woodson je, baš poput Mr. T-ja, stručnjak za izazivanje kaosa, dok D’Antoni s Hannibalom dijeli stručnost u maskiranju. Pogledajte samo kako je uvjerio upravu Knicksa da je sposoban trener.

Celticsi su pak ispušili nakon velikog povratka, ali mogu biti zadovoljni spoznajom da su odigrali tijesnu utakmicu protiv brže i mlađe ekipe koja ih je trebala razbiti. Zabrinjava što KG svake godine igra pola metra dalje od koša i što je u ovoj utakmici u potpunosti izbjegavao guranje u reketu i post up igru, zabrinjava i što je Marquis Daniels morao igrati 30 minuta zato jer im je klupa bolesno tanka, ali nije sve bilo grozno. Spoznaja da su oderali Magic u nebuloznom trejdu u kojem su dobili sinoć odličnog Brandona Bassa i da će biti biti puno jači jednom kad se Paul Pierce vrati u ekipu trebala bi im dati nadu za budućnost.

20:18 Dallas Mavericks – Miami Heat 94:105

Uletjeli smo u reprizu lanjskog finala sredinom prve četvrtine i time propustili dodjelu šampionskih prstenova i podizanja zastave, a propustili smo i veselje razdraganog Marka Cubana koji je još jednom imao priliku proslaviti osvajanje NBA naslova s Davidom Sternom u gledalištu. Ne znam je li komesionarovo lice tijekom prijenosa izgledalo kao komad bakalara zato što je svojim izgledom želio naznačiti važnost blagdanske sezone za NBA ili je lockout ostavio tako dubok trag na njemu da se sav osušio, ali znam da je Stern izgledao uvelo i sparušeno sjedeći u svojoj stolici na sredini tribina, izgledajući kao tvrdoglavi starac koji nikako da shvati da je došlo vrijeme za odlazak.

Miami je počeo klati Dallas sredinom prve četvrtine i posao je bio gotov prije kraja poluvremena. Mavsi su izgubili puno odlaskom Chandlera i Barree i to se osjetilo odmah u startu. Lamar Odom, njihovo najjače pojačanje, izgledao je loše u bijelom dresu Dallasa, a njegov patentirani dvokorak kroz reket i nezaustavljiv šut preko glave nije funkcionirao tijekom čitave utakmice. Zapravo, niti jedno riješenje Dallasa nije funkcionirao – Beaubois nije probijao reket protiv Chalmersa i Colea, Marion nije pogađao šuteve s osnovne linije kao u finalu, a Dirkov poznati fadeway iz high posta s visoko podignutim koljenom je bio začuđujuće neprecizan. Miami se nije pretjerano trudio zatvoriti reket budući da ga Dallas nije ni napadao, a njihova ubitačno brza vanjska linija radila je kaos u putanjama dodavanja. Presječenim loptama i izvrsnim dodavanjima nakon defanzivnog Heat je stvarao prilike u tranziciji kao na tekućoj vrpci. Miami je jednostavno pretrčao Dallas koji se predao prije poluvremena, svjestan da u dugačkoj sezoni ne smije podleći pritisku i upustiti se u utrku s bržim i mlađim ekipama. Jasno je da je plafon ove momčadi Dallasa snižen – em su ostali bez važnih igrača, em su tanji nego lani, em nisu napaljeni kao prošle godine, em na centru imaju Brendana Haywooda koji je sinoć igrao kriminalno, ali još uvijek mogu zapapriti halfcourt ekipama jednom kada uđu u doigravanje.

Miami je pak još jednom istaknuo kandidaturu za osvajanje naslova, još snažnije nego proščle godine. Navijače Miamija sigurno je oduševilo što je Norris Cole pokosio igrače Dallasa poput COLEre i napravio im košarkašku COLEnoskopiju što znači da bi trebao začepiti rupu koja je lani postojala na mjestu zamjenskog playa. No još više bi ih trebao razveseliti halfcourt napad Heata u kojem je LeBron konstantno primao loptu u low postu umjesto na krilu kao lani. Jest da je LeBron većinu poena iz posta zabio nakon okretanja licem prema košu, ali i to je napredak za čovjeka koji je izbjegavao low post igru kao što James Harden izbjegava britvicu. James je posebice briljirao kada bi na sebi osjetio nižeg igrača poput Delontea Westa protiv kojeg je igrao kao što tinejdžerski sinovi igraju poput očeva jednom kada osjete da ih mogu pobij… ups. Oprosti LeBron, zaboravio sam, moj bed.

Dallas je na kraju popravio rezultat protiv još uvijek tanke druge jedinice Heata, no činjenica je da su u jednom trenutku gubili 35 razlike dok je službeni navijač nakaradno vikao „Defense, defense“ (što je u njegovoj izvedbi zvučalo kao „Jesus, Jesus“) ravno u lice razočaranoj publici. Gledajući ove dvije momčadi došao sam do jednog jedinog stopostotnog zaključka – Dallas i Heat ove godine neće igrati u velikom finalu.

23:27 LA Lakers – Chicago Bulls 87 : 88

Lakersi i Bullsi priredili su nam pravu malu košarkašku poslasticu, ukoliko se sladite nepreciznim dodavanjima, promašenim otvorenim šutevima, užasnim rotacijama u obrani, posrtanjima, glupim prekršajima i nedostatkom energije i zalaganja. Lakersi i Bullsi većinu su utakmice odradili kao bezglave kokoške koje trče po terenu bez ikakvog plana i programa, a festival grešaka okrunjen je napetom završnicom u kojoj su Lakersi prosuli ogromnu prednost.

Istini za volju, začuđen sam što je ekipa iz Los Angelesa ostala ovako dugo u igri. Josh McRoberts, čovjek koji je lani odigrao odličnih 20-ak utakmica za Pacerse prije nego je netragom nestao i Devin Ebanks, čovjek koji je lani pokraj Odoma i Arenasa igrao šest minuta po susretu, započeli su ovaj susret za Lakerse koji će ove sezone biti sretni ukoliko uđu u playoff. Da, rekao sam to, bit će sretni. Zašto? Zato jer im je klupa užasno tanka, zato jer na poziciji startnog centra imaju čovjeka staklenih koljena, zato jer je Kobe napižđen, zato jer suigračima vjeruje manje nego ikad i zato jer ima više ozljeda od Jeremije, zato jer je McRoberts trenutno njihov četvti najbolji igrač, zato jer su njihova dva pleja starija od metuzalema i zato što su pokušali trejdati svog najboljeg igrača tijekom prijelaznog roka.

Možda zvuči poput blasfemije kada kažem da je Pau trenutno bolji, odnosno korisniji igrač od Bryanta, no ne znam kako to možete osporiti. Kobe je drastično regresirao prošle godine pretvorivši se još jednom u ćudljivog suigrača koji se odbija osloniti na kolege, koji previše razmišlja o svom mjestu u povijesti, koji toliko želi zadržati mjesto alfa mužjaka u čoporu, mjesto za kojeg se krvavo izborio u duelu s Shaqom, da će radije forsirati svoju igru nego pomoći momčadi. Vidjelo se to i sinoć kada je konstantno vodio loptu unatoč uništenom zapešću*, kada ju je izgubio osam puta i kada je na kraju prosuo ogromno vodstvo svojim silovanjem. Kobe je odigrao očajno prvo i odlično drugo poluvreme sve do zadnje dvije minute kada je prvo zabio koš za + 8 što je trebalo zatvoriti utakmicu, ali je onda stao nizati gluposti. Promašio je otvoren šut za +6, nakon toga se kockao pri ulasku Denga u reket što je Luolu omogućilo da zabije od table, napravio je prekršaj na Dengu kod + 2, izgubio je loptu nakon što su ga udvojili jer je nije proslijedio dalje i na kraju je promašio pobjednički šut okružen trojicom igrača Bullsa. Deng ga je blokirao i utakmica je bila izgubljena. No mit Kobea Bryanta nastavit će živjeti i dalje.

* Ligament koji drži dvije kosti je potpuno strgan. Ukoliko Kobe nezgodno padne na ruku kosti će se pomaknuti i više se neće moći vratiti na mjesto bez operacije. Mislim, svaka čast Bryantu što igra s takvom ozljedom, ali WTF?!?! Mene boli kad udarim prstom o rub kreveta, zamislite kako je igrati s takvom boli iz noći u noć.

Što je prava šteta jer bi Lakersi s nesebičnijom igrom ove sezone lako mogli do trećeg ili četvrtog mjesta na Zapadu. Gasol je sinoć nestao u završnici jer su Bullsi namjerno udvajali post prije ulaznog dodavanja i zato jer mu je Kobe odbijao dodati loptu kad je bio otvoren, ali Gasol može sam nositi ispodprosječnu ekipu do playoffa. Pau je sjajan u oba skoka, ukoliko ga ne udvojite nazabijat će se iz blizine, a njegov šut s poludistance postaje ubitačno oružje u rukama pravog trenera. Mike Brown se sinoć nije pokazao kao takav čovjek. Njegova obrana je izgledala odlično, ali napad je bio jednako bezidejan kao i u Cavsima pa je Brown prepustio svojoj najvećoj zvijezdi da ga kroji po vlastitom nahođenju što se nije pokazalo kao sjajna odluka. Ono što Lakerse može veseliti je vanjski šut Devina Ebanksa koji izgleda besprijekorno čisto, sposobnost Andrewa Goudlockea da stavlja trice iz velike udaljenosti i borbenost Josha McRobertsa, ali ova momčad unatoč njihovim sposobnostima bi trebala imati jako puno problema ove sezone.

Jedini razlog zašto su uopće ostali u ovom susretu je bezidejna, neenergetična, ispuhana predstava Bullsa koji su iskoristili Bryantove pogreške i zahvaljujući clutch pogotku Rosea, sveobuhvatnoj igri Luola Denga i defanzivnim potezima Joakima Noaha uspjeli iščeprkati pobjedu u Los Angelesu. Upravo je Noah bio najgori pojedinac u redovima Chicaga, čovjek koji je igrao drastično lošije nego lani kada se nametnuo kao drugi najbolji igrač Bullsa. Noah je očito previše partijao preko ljeta i to se osjetilo na njegovoj igri – one energije i zalaganja po kojoj je poznat nije bilo ni u tragovima. Kada svemu pribrojimo činjenicu da ga je Pau ubio u skoku i da je Noah sam skinuo 6 poena sa semafora upropastivši jednu kontru i promašivši dva lagana koša nakon ofenzivnog skoka prava je sreća što su Bullsi došli do pobjede.

No teško je iz sinoćnje utakmice iščitavati nešto više o Bullsima koji i dalje djeluju kao da igraju predsezonske utakmice. Ono što može veseliti je konstantno kretanje Ripa Hamiltona koje otvara užasno puno prostora za druge igrače, top forma Carlosa Boozera koji izgleda puno bolje nego lani te vanjski šut Derricka Rosea kojem obično treba 15 dana da uđe u formu što se sinoć itekako vidjelo – umjesto da ubija zombi-tijela Dereka Fishera i Stevea Blakea iz driblinga, prošlogodišnji MVP se zadovoljio rokanjem trica. No ne bojim se za Bullse – njihova dubina, sposobnost šutiranja s poludistance, izuzetna duljina i pokretljivost u reketu i vrhunska obrana garantiraju im polufinale Istoka. Nakon toga sve je lutrija.

02:04 Oklahoma City Thunder – Orlando Magic 97 – 89

Oko dva sata ujutro purica, mlinci i kremšnite su napravili svoje. Počelo mi se spavati. Jedino što me trgnulo iz stanja blažene pospane prežderanosti bila je užasno ružna i bolesno efikasna igra Oklahoma City Thundera. Russell Westbrook i Kevin Durant nastavili su igrati kao i lani, oslanjajući se isključivo na vlastite individualne sposobnosti u napadu, a ne na bilo kakvu smislenu igru. KD je i dalje jedan od pet najboljih igrača lige, uvijek za korak ispred svog protivnika, neobično precizan sa svih udaljenosti dok je Wes bolesno brz i nezaustavljiv jednom kad se sruči prema otvorenom reketu, ali bože dragi kako je njihova igra ružna! U 80 posto napada kada su njih dvojica na terenu lopta ne promijeni ruke više od dvaput. Wes je poprilčno bizaran igrač koji bi mogao biti najbolji plej na planeti da ne voli forsirati i driblati bez ikakvog smisla, čime ne stvara višak, ne otvara šut za druge, ne krči put prema košu. I taman kada pomislite da je njegovo zujanje besmisleno čovjek se zaleti, iznudi glupi faul i zabije slobodna ili proslijedi loptu Durantu koji je primi, napravi fintu glavom i pospremi je kroz obruč. Unatoč pričama o konstantnoj svađi ove dvojice oko uloge alfa mužjaka u ekipi, pričama koje su i KD i Wes potvrdili, među njima nema netrpeljivosti. Bar se nešto slično ne da naslutiti na terenu. Nakon svakog koša slijedi hajfavanje, osmijesi, zagrljaji, busanje prsima i sve ostale forme muške ljubavi sem analne penetracije.

Naravno, OKC nije svladao nemušti Orlando samo zbog ove dvojice. Dapače. Zdravi i puno mršaviji Kendrick Perkins čuvao je Dwighta jedan na jedan te ga je pospremio u džep, još jednom dokazujući kako se samo masivni centri mogu nositi s Howardom koji je sinoć izgledao poprilično nezainteresirano za sudbinu svoje ekipe. Perkinsu se pridružio i James Harden, čovjek koji bi ove sezone lako mogao osvojiti titulu najboljeg šestog igrača lige. Harden je zaokružen igrač, čovjek koji jako rijetko radi pogreške i koji se u hipu može transformirati iz radnika koji obavlja prljav posao u profinjenog strijelca koji nosi drugu jedinicu Oklahome koja je sinoć donijela prevagu nad crnim Orlandom.

Stan Van Gundy se jučer pojavio na klupi sa zatamnjenim dioptrijskim naočalama zbog kojih je sličio Ronu Jeremyu više nego ikad, no čak i da je umjesto tamnih imao najšarenija stakla u povijesti svemira ne bi mogao biti zadovoljan igrom svoje ekipe. Činjenica je da Orlandu treba još jedan jednodimenzionalni vanjski šuter jer JJ Reddick, Hedo Turkoglu, Jameer Nelson, Ryan Anderson i Quentin Richardson očito nisu dovoljni. Problem jednodimenzionalnih šuterskih ekipa je što ih je poprilično lako zaustaviti, a čak i kada ih ne uspijevate zaustaviti postoji mogućnost da se zaustave same. Bez napaljenog Dwighta Howarda koji ih izvlači pospremanjem promašenih šuteva Magic nema nikakve šanse. Što su pokazali i sinoć. Kad ih je išlo izvana držali su se u utakmici, kada su prestali zabijati Oklahoma je preuzela utakmicu*. Slične bi se igre mogle nastaviti tijekom čitave sezone, odnosno dok se ne riješi budućnost Dwighta Howarda. Šteta, jer Orlando može nekome gadno zapapriti u playoffu.

* Koja je stvarno bila dosadnjikava. Najbolji momenti? rMtgT.jpg i dodavanje suca.

04:36 Golden State Warriors – LA Clippers 86:105

Ništa od Lob Citya, ništa od run ‘n’ guna, ništa od 124:125 rezultata kojeg smo priželjkivali. Mark Jackson, novi trener Warriorsa, odlučio je inzistirati na obrambenoj igri što se činilo suludim potezom s obzirom da u startnoj ekipi ima Biedrinsa, Leeja, Montu i Stepha, no obrana je jučer izgledala solidno kroz 40 minuta. Problem je što su zakazali u zadnjih osam. I što je trošenje u obrani uništilo njihov brzi, ubojit napad.

Monta je uz Wadea najbolji igrač u ligi što se tiče ulazaka u reket i trebao bi bez problema igrati u sporijem napadu, no korisnost Leeja i Stepha bi se u njemu trebala drastično izgubiti, što se sinoć itekako vidjelo. Clippersi su ih zaustavili bez većih problema i to 1 na 1. Lee je igrao jako dobro do trenutka kada se utakmica počela lomiti kada je netragom nestao, dok su Paul i Billups održali defanzivnu lekciju mladom Curryu. Warriorse može veseliti što je Andris Biedrins odigrao solidnu utakmicu – ukoliko se on vrati u formu iz sezone 08/09 kada je u prosjeku upisivao double-double Warriorsi će ući u playoff. Želite li ovisiti o stoput ozlijeđenom Latvijcu koji izgleda kao da ga mama svako jutro češlja? Ne. No Warriorsi nemaju izbora. Sinoć nisu izgubili zbog njega.

Izgubili su zato jer su Clippersi bolja momčad. Istina, Griffin je izgledao tvrdo, poput opruge koja još uvijek nije nauljena, ali je i dalje bolji od svih igrača na rosteru GSW-a. DeAndre Jordan je i dalje izuzetno nesiguran prilikom pucanja slobodnjaka*, ali je čovjek koji ubija penetracijske ekipe svojim blokadama. Mo Williams možda nije starter ali je zato odličan sedmi čovjek rotacije što je jučer zorno pokazao. Caron Butler nije mogao pronaći bolju ekipu za svoj stil igre, a što tek reći o Chrisu Paulu? Sinoć je očajno ušao u utakmicu, gađao 1 – 7 iz igre, ali čim je skužio da mu ne ide posvetio se razigravanju suigrača. U trenutku kada se utakmica lomila, dakle krajem treće i početkom četvrte četvrtine, uzeo je stvar u svoje ruke. Gađao je 6 od 6, ukjučujući četiri uzastopna pogođena šuta u četvrtoj koja je nadogradio asistencijom Griffinu. Možda nismo vidjeli vrhunsku Lob City predstavu, ali smo definitivno vidjeli pametno posloženu košarkašku ekipu, kompletnu ekipu kojoj je najveća rupa trener Vinny Del Negro kojeg je Paul hladno odjebao za vrijeme dogovora u posljednjim trenucima utakmice. Još kada bi nabavili pristojnog backup centra i objasnili Chaunceyu da prestane imitirati crnu rupu jer više ne igra više u Knicksima  mogli bi daleko.

* Ne mogu opisati koliko mi se gadi Hack-a-Jordan taktika. Nisam to očekivao od Jacksona. Stvarno nisam.

U svakom slučaju ubilježili su jako lijepu pobjedu u gostima na Božić, i nema apsolutno nikakve veze što nam nisu priredili predstavu sa milijun alley oopova i atraktivnih poteza. Važno je da su stavili mašnicu na NBA-ov božićni poklon koji nas možda nije oduševio na prvi pogled, ali sasvim je jasno da ćemo se s njim još jako, jako dugo igrati.

Dragi moji, sretan vam Božić! Nadam ste da ste našli mir ako ste ga tražili, nadam ste da ste našli zabavu ako ste je tražili, nadam se da ste pod borom dobili sve ono što vam je srce tražilo i nadam se da ćete zajedno sa mnom uživati u novoj NBA sezoni, čak i ako se ni u čemu ne slažemo. Javite se na fejs kako bi proslavili, počelo je! Konačno!

Kolumnist Hrvoje Frančeski pokrenuo je vlastiti blog kojega možete posjetiti ovdje – Čovjek koji je buljio u ekran

ZAPAD

Dallas Mavericks

Mark Cuban se još uvijek nije otrijeznio od prošlogodišnjeg osvajanja naslova prvaka. Čak i u takvom stanju Cuban je bio praktički jedini vlasnik koji je za vrijeme pregovora s igračima nudio nove i inovativne ideje. Jedna od njih je ukidanje salary capa, koja bi riješila sve probleme, ali bi istodobno učinila 22 – 23 ekipe lige nekonkurentnima.

Nije Cuban lud, i sam zna kako su njegovi Mavsi lani postali neočekivani prvaci i kako ni ove godine neće biti među favoritima za naslov. Mavsima korištenje amnestije neće pomoći. Mogli bi ubiti ugovor Brendana Haywooda koji će kroz 4 godine primati oko 9 milijuna po sezoni, no čemu? Haywood je solidan rezervni centar, a neće otići ispod capa ukoliko ga se riješe. Mavsima po trenutnom sistemu ne preostaje ništa drugo nego jurišati na titulu s postavom kojom imaju bar sljedeće tri godine, dok Dirku ne istekne ugovor. Sreća njihova pa se nalaze u dobrim rukama.

San Antonio Spurs

RC Buford nema niti jednu titulu GM-a godine. Umjesto toga njegove vitrine krase 3 prstena NBA prvaka. Buford je jako rano shvatio kako se grade šampionske ekipe – pronađi vrhunskog igrača koji će nositi ekipu*, okruži ga s dva tipa koji sami po sebi ne mogu nositi ekipe ali savršeno sviraju na poziciji druge violine, daj tom trojcu masne ugovore i ostatak lovušine rasporedi na role playere, igrače s klupe koji nisu bogznakavi ali imaju bar jednu elitnu sposobnost koja se ne mora ocrtavati u statistici – postavljanje blokova, obrana reketa, zastrašivanje protivnika i nevjerojatna sigurnost u clutch situacijama nose svoju vrijednost iako ih se ne može precizno izmjeriti brojkama. Buford je radio pogreške, nemoguće ih je u potpunosti izbjeći u NBA ligi, ali je shvaćao koncept.

*Buford nije pronašao Duncana nego ga je naslijedio. Nije mogao dobiti boljeg čovjeka za svoju momčad. Najbolji igrač nultih pokazao se kao kompletan košarkaš, čovjek koji je Spursima omogućio da protivnike melju u defanzivi oslobađajući ulaze u reket gdje je Duncan strpljivo čekao bekove da ih pošalje nazad. Omogućio im je dugačke napade i low post igru. Omogućio im je da igraju nesebično i tvrdo. Omogućio im je da osvoje naslove.

Onda ga je zaboravio. Trejdanje za Richarda Jeffersona pokazalo se pogreškom. Okej. Nije bed. Dogodi se. Ono što vam se ne smije dogoditi je produljavanje te pogreške.

GM-ovi se često vežu za igrače za koje su trejdali, čak i kad igraju slabo ostavljaju ih u ekipi. Kao da ne žele priznati da su pogriješili. Buford do produljenja Jeffersonovog ugovora nije pratio tu šprancu ponašanja. Sreća njegova da će mu amnestija omogućiti brisanje Jeffersonovog ugovora iz knjiga Spursa. San Antoniju će to omogućiti da za dvije godine kada ističe Manuov ugovor krenu u ozbiljan rebuilding.

Samo da ne zabrljaju sa Duncanovim ugovorom koji ističe sljedećeg ljeta. Buford je svojim radom zaslužio izgradnju nove dinastije San Antonija.

Memphis Grizzlies

Memphis je dočekao lockout u nezgodnom trenutku. Nakon sjajnog prošlogodišnjeg playoffa u kojem su Medeki dobili Spurse i svijetu poklonili jako lijepu, nesebičnu košarku njihovi navijači su se digli na noge. Jest da ih u Tenesseeju ima točno 17 ako ne računamo rodbinu igrača, ali i to je nešto. Grizzliesima treba skinuti kapu na lanjskom podvigu.

Prije offseasona zakaparili su čovjeka koji ih je nosio do playoff pobjede. Osobno nikad ne bi ponudio četverogodišnji ugovor težak 16,5 milja po sezoni čovjeku koji je sklon debljanju i protuzakonitom ponašanju, no činjenica je kako je Zach Randolph lani imao spektakularnu godinu i nametnuo se kao nezaustavljiva low post zvijer koja može nositi momčad.

Grizzliese svrbe prsti zato jer žele potpisati i Marca Gasola i na taj način osigurati dugogodišnju stabilnost svoje franšize. Ukoliko bace 10 milja godišnje na Gasola blago će ga preplatiti, ali će si u rosteru ostaviti igrača koji još uvijek nije dosegao svoj puni potencijal. S obzirom da je ostatak rostera još uvijek brutalno jeftin i da za OJ Mayoa uvijek mogu dobiti pick ili dva Grizzliesi se nalaze u jako dobroj situaciji.

Amnesty bi trebali sačuvati kroz sljedeće dvije godine i onda ga spičkati na solidnog Mikea Conleya koji je lani imao nekoliko lijepih utakmica, ali koji ne vrijedi ni polovicu od 8 milijuna dolara godišnje koliko će dobijati kroz slijedećih 5 godina.

New Orleans Hornets

Hornetse bi trebalo amnestirati i ugasiti. Momčad koja je zadnjih pet godina na rosteru imala jednog od pet najboljih igrača lige, koja je imala nekoliko impresivnih playoff juriša i koja je gotovo u svakoj sezoni igrala jako dobru košarku došla je do ruba bankrota, a problemi su postali toliko veliki da ju je liga na kraju preuzela. Kad vam ne ide, kad ste u govnima i kad ne učite iz svojih grešaka ne preostaje vam ništa drugo nego dići ruke i pronaći posao koji vam odgovara. New Orleans ima dugačku povijest, osebujnu hranu, originalnu muziku i jebeno dobru NFL ekipu – treba li im stvarno košarkaška momčad za koju je samo rijetke briga? Ugasite ih ili ih pošaljite u Seattle i završite tu priču jednom za svagda.

Chris Paul ju je odlučio završiti. Maestralni play Hornetsa još uvijek nije otvoreno rekao da će nagodinu bježati iz Luzijane, ali sve glasine govore kako je najboljem pleju lige dopizdio Mardi Grass, Bourbon Street i poluprazna dvorana. Hornetsi će teško dobiti premiju za Paula zato jer gospodin drži sve karte u svojim rukama, a njegov odlazak prisilit će ih u težak i mučan rebuilding u gradu u kojem čak ni pobjede ne donose guzice u sjedala.

Hornetsi Paulu duguju 16 milijuna dolara godišnje što je još i malo s obzirom koliko dobro Paul igra, no svejedno imaju nekoliko gadnih ugovora na lageru. Emeka Okafor je puno bolji centar nego što ljudi govore, ali ne zaslužuje 13 milja godišnje kroz tri sezone. Svejedno, Hornetsima bi bilo puno bolje da se riješe bilo Trevora Arize koji je preplaćen za bar 2 milijuna dolara i koji izgleda nikad neće ispuniti svoj potencijal, ili  Jarreta Jacka koji je solidan rezervni play, ali ne vrijedi 5,3 milijuna da ga ubiješ. Svejedno, Hornetsima se crno piše u oba slučaja.

Houston Rockets

Daryl Morey slovi za jednog od najpametnijih i najinteligentnijih GM-ova u NBA-u. Čovjek je reputaciju zaslužio racionalnim razmišljanjem i korištenjem iznimno naprednih statistika koje u detalje seciraju igru svakog pojedinog igrača, od postotka šuta iz određenih zona na terenu do kvalitete čuvanja točno određenih protivnika u obrani. Unatoč svojoj reputaciji Morey se pokazao kao GM koji ne voli previše riskirati – jedini potez kojeg je iracionalno povukao bilo je dovođenje Kevina Martina koje mu nije previše ni pomoglo ni odmoglo.

Moreyeva ekipa već dvije uzastopne godine nije bila u playoffu, no teško je GM-a Rocketsa optužiti za tragične i tužne ozljede koje su Yao Minga izbacile iz lige. Morey trenutno ima solidnu momčad kojoj treba ili jedan pravi igrač da krene u playoff juriš ili rješavanje jednog igrača da krene u ozbiljan rebuilding.

Morey na rosteru ima Kevina Martina i Luisa Scolu kao nositelje igre te hrpetinu mladih igrača koji tek dolaze u godine kada trebaju pokazati što znaju i umiju.. Oni su relativno adekvatno plaćeni.* Morey bi mogao potrošiti amnestiju na Hasheema Thabeeta koji ne vrijedi petinu od svojih 5 milja koje je dobio po rookie skali, ali čemu? Thabeet se još uvijek može prometnuti u solidnog blokera, a nakon ove sezone mu ionako ističe ugovor.

*Martin je malo preskup sa svojih 12 milja, ali oprostit ćemo mu milijun zato jer je Scola upravo za taj iznos potplaćen.

Morey će vjerojatno zadržati amnestiju za crne dane. Što je sasvim logičan i razuman potez. Savršeno mu se uklapa u portfelj.

Denver Nuggets

Nakon što su se riješili teške melodrame koja ih je tištila prošle sezone Nuggetsi su ostali u zanimljivom položaju. Salary cap je čist (imaju gotovo polovicu za nova potpisivanja), roster je krcat jako dobrim role playerima i sve što im treba je kvalitetan superstar. Koje je teško dobiti u NBA ligi, naročito ako igrate u Denveru koji baš i nije omiljena destinacija velikih zvijezda.

Denver teško možemo nazvati rebuilding ekipom, ali nije ni ekipa za naslov. Kada bi sljedeće dvije godine zadržali status quo možda bi imali šansu nabasati na kakvog podcijenjenog igrača u free agencyu ili na draftu. Njihov cilj bi trenutno trebao biti zadržavanje salary cap fleksibilnosti.

To znači kako ne smiju preplatiti Nenea koji će tražiti masnu paru. To znači kako se trebaju kloniti JR Smitha jer nije normalan. To znači da je bolje dati 7 milja Arronu Afflalu koji je drastično podcijenjen igrač, jedan od pet najboljih obrambenih igrača izvan reketa koji je drastično popravio svoj šut, nego Wilsonu Chandleru koji je enigmatičan, koji nije konzistentan, koji ima visok plafon, ali ima i dosta nizak pod.

Nuggetsi bi trebali zadržati svoj amnesty clause iako je sasvim jasno da Al Harington ne zaslužuje 6,5 milja kroz 4 godine, i da Birdman ne zaslužuje 4,5 milijuna kroz tri. No u NBA-u je lako napraviti pogreške. Manje još možete istrpjeti. Velike baš i ne.

Portland Trail Blazers

Tuga me hvata kada razmišljam o Brandonu Royu, tom talentiranom, inteligentnom, profinjenom igraču kojeg kao da je Tim Duncan dojio na svom krilu. Roy me oduševljavao zato jer je bio beskrajno hrabar na terenu, zato jer se znao izdići iznad svojih fizičkih limita, zato jer je znao igrati timski i zato jer mu je produktivnost uvijek bila na prvom mjestu.

Roya je bilo teško čuvati zbog niza sitnih pokreta, trzaja tijelom, glavom, kukovima koji bi obrambene igrače uvijek izbacivali iz ravnoteže. Prošle smo sezone svjedočili pogrebu Royevih koljena. Brandon više nije takav igrač.

Portland mu duguje 17 milja godišnje kroz 4 sezone. Jasno je da će ga amnestirati. Ništa drugo im ne preostaje.

Minnesota Timberwolves

Raspodjela budžeta u Minnesoti jasno govori kakvu je ekipu složio David Kahn. Unatoč tome što nemaju igrača skupljeg od 6,2 milijuna godišnje Wolvesi su uspjeli napuniti salary cap do vrha. Njihov roster je takav – bez prave zvijezde*, s brdom drugih, trećih i četvrtih opcija, ali i bez jednog pravo lošeg igrača. Da, čak je i Darko okej, iako ne vrijedi 5 milja.

* Sori Kevine, obožavam te, ali jasno je da nisi tip igrača koji sam može nositi momčad do playoffa. Jebiga, nisi. Druga opcija – nema sumnje. Prva? Jok. Nemoj me tući sad, šou mi sam lav.

Sve će se promijeniti dogodine kada ističu Loveov, Randolphov i Beaslyev ugovor. Wolvesi bi mogli iskoristiti amnestiju na Darku (5 milja godišnje kroz 3 godine) ili Bradu Milleru (5 milja kroz 2 godine), no najpametnije bi bilo da iskoriste svoju opciju za tri godine kada policija otkrije kako je Michael Beasley, čovjek kojem je David Kahn u ljeto 2012. godine dao ugovor težak 55 milja na 4 godine, uzgojio plantažu marihuane na granici nacionalnog parka Chippewa.

Oklahoma City Thunder

Sam Presti je pokazao svojim kolegama kako se slaže prava ekipa i da nije kulturan i uglađen čovjek, da više nalikuje recimo meni, nabijao bi im to na nos svake godine plešući i pjevajući dok posramljeni Bryan Colangelo s mržnjom bulji u njega.

GM Thundera trenutno nema ni jednog jedinog preplaćenog igrača na rosteru. Nate Robinson i Nazr Mohammed sigurno ne zaslužuju 4,5 i 3,7 milijuna po sezoni, ali obojici ugovor ističe nakon ove godine. Collisonova ogromna plaća srozala se na svega 3,2 milijuna ove sezone zbog Prestijevih genijalnih postavki u Nickovom ugovoru, a igrače poput Shefoloshe, Westbrooka i Hardena još uvijek dobija za bagatelu.

Kendrick Perkins predstavlja jedini potencijalni problem za ovu momčad. Nježni div zaslužuje svojih 8 milja godišnje čisto zbog toga jer u NBA-u nema puno igrača koji vam sami mogu držati reket u defanzivi, ali Perkins uvijek može postati bolna točka ukoliko mu zdravlje ode kvragu. Prestiju ne preostaje ništa drugo nego čuvati amnestiju za slučaj nesreće.

Utah Jazz

Postoje riječi u ovom našem krasnom jeziku koje mi se jako sviđaju. Jer zvuče blesavo. Šlafrok, žalfija, jetrva, takve riječi. Stubokom je jedna od njih. U Salt Lake Cityu prošle se godine sve stubokom promijenilo. Prvo je otišao Jerry Sloan koji više nije imao snage natezati se s igračima i tako zapečatio 23 godine povijesti kluba. Nakon toga je otišao Deron Williams i gurnuo nadgrobni spomenik na budućnost Jazza.

Ova je ekipa građena za osvajanje naslova ali joj nedostaje središnja figura. Ona je puna preplaćenih igrača koji su dobili takve ugovore kako bi pomogli Jazzu u jurišu na titulu. Okur, Jefferson pa čak i Millsap i Harris imaju ugovore koji ne odgovaraju njihovoj realnoj vrijednosti.

Kevin O’Connor bi mogao ispraviti probleme svoje ekipe čak i bez korištenja amnestije. Al Jefferson je preskup sa 14,5 milijuna na dvije godine, ali veliki Al i dalje ima vrijednost u NBA ligi i sigurno se za njega može dobiti i kapajući ugovor i pick prve runde. Memo Okur je prvi kandidat za amnestiju, ali njegov ugovor težak 10 milja ističe. Ugovor Devina Harrisa se smanjuje nakon ove sezone na prihvatljivih 8,5 milijuna, dok Paul Millsap ima potencijala da se nastavi razvijati i nagodinu zasluži 7,2 milijuna koje mu Utah duguje.

Jazz će sljedeće godine krenuti u neminovni rebuilding. Predvođeni Enesom Kanterom i Derrickom Favorsom morat će izgraditi svoje krilne pozicije i strpljivo čekati na novu priliku. Za koju im amnestija ni ne treba, ukoliko pametno odigraju svoju ruku.

Los Angeles Lakers

Škripa parketa i udaranje lopte o izlizani pod Staples centra Mitchu Kuptchaku su toliko poznat zvuk da ih uopće ne primjećuje. Dok otvara vrata trening dvorane sjedokosi GM Lakersa se preznojava. Iza sebe ima tisuće pregovora, no svaki put kad razgovara s ovim čovjekom hvata ga trema. Kobe Bryant čak i ljudima koji ga poznaju izgleda nedodirljivo.

- Bok Kobe – pozdravlja Kuptchak dok Bryant uzima skok šut s krila – Otkad si ovdje?

Kobe prima loptu od dječaka pod košem, skače sebi u desno, diže se, lopta leti i prolazi kroz mrežicu bez da je dodirnula obruč. Tek tada se Bryant okreće Kuptchaku.

- Od pet ujutro – odgovara mu.

- Kobe, pa to su tri sata. Misliš da je pametno stavljati toliko opterećenja na tvoja nova koljena? – pita Kuptchak  nervozno.

Kobe staje u pokretu, okreće se prema GM-u Lakersa, sa čela mu se znoj cijedi u valovima.

- Mike – kaže sa onim svojim ciničnim smješkom – jesi li ti možda lani izgubio od onog jebenog Švabe? Ha? Jesi li ti dopustio da ti ga tip koji ima frizuru ko curica smjesti u pakšu, ha? Misliš da ću to opet dopustiti? Misliš da mi se sviđa kada me Mark Cuban na Twitteru kara u guzu? Ha? Misliš li, ha?! Slušaj me papčino, ako moram u ovoj smrdljivoj dvorani trenirati pet sati dnevno, ako moram crknuti da osvojim još jedan naslov, e pa trenirat ću, pizda mu strinina! – izgovara bijesni Bryant, okreće se na peti i pogađa skok šut iz okreta.

- Dobro, dobro, nemoj se ljutiti – priča Kuptchak pomirljivo dok se oslobađa iz svilenog stiska kravate – To je zapravo ono o čemu bi želio s tobom pričati.

Kuptchak pričeka, no ne dobije odgovora. Kobe i dalje šutira ne obazirući se na GM-a Lakersa. Zbunjen, Mike Kuptchak nastavi.

- Čuj, Kobe, što ti najviše želiš u životu, ha? Jesu li to novci ili je to naslov? Želiš stići Jordana, ne? Želiš taj šesti prsten! Ali Kobe, naša ekipa je ostarila, znaš. Budžet nam prelazi 91 milijun dolara. Nemamo prostora da osvježimo ekipu i…

- Trejdajte onog jebenog Andrewa. Tip se češće kvari od Yuga – odgovara Kobe šutirajući bez prestanka.

- Da, da, to je opcija, ali znaš i sam da je nemoguće naći pravog centra u ligi – kaže Kuptchak, stane i opet okrene tijek razgovora na svoj mlin – Znaš da ćemo po novim pravilima imati pravo izbrisati jedan ugovor sa rostera?

-Da, i?

Kuptchak proguta knedlu. Sabere se i nastavi, crven u licu.

- Kobe, tvoja koljena su otišla kvragu, želiš naslov ali ne možeš sam, to smo vidjeli i lani. Svi znamo da si star, čak i ti, zato i toliko treniraš. Imaš možda još dvije ili tri sezone da dostigneš Jordana. Nakesao si se para, imaš sponzore, ne treba ti lova, trebaju ti naslovi. Čuj, znam da zvuči ružno, ali mi bi te amnestirali, izbrisali ovih 27 milijuna dolara godišnje i dali ti novi ugovor težak 15 milja, a ostatak spičkali na osnaživanje ekipe. Šta kažeš?

- Mike, da sam lošije volje sad bi te udavio zato jer želiš najboljem igraču lige smanjiti ugovor. Ali ovo što govoriš ima smisla. Ima, majku mu. 15 milja… – kaže Kobe, držeći loptu u rukama. Tada mu na um pada nova pomisao – Ček malo, koliko Španjolac zarađuje?

- Kobe, ne znam zašto je to bitno…

- Oooo, bitno je,  mali, bitno! Koliko Pau zarađuje?! – prodere se Bryant.

- Ovaj, eh, znaš, mislim da nekih 19 milijuna godišnje – odgovara Kuptchak dok mu ljutiti Kobe prilazi.

- PUŠI KURAC MAJK! ODI U PIZDU STRININU! JA SAM 20 PUTA VEĆI IGRAČ OD TOG JEBENOG GASOLA! NIJE DOVOLJNO ŠTO MORAM SLUŠAT KAKO NAM JE ON DONIO NASLOV PRIJE 2 GODINE IAKO SAM JA BIO MVP, NEGO BI SADA TREBAO IMATI MANJI UGOVOR OD NJEGA?! JESTE LI VI NORMALNI! PA UBIĆU VAS SVE!!!

Kuptchak napravi dva koraka nazad, a dječak pod košem zarije lice u dlanove. Niz nogu mu je curio žuti potočić straha.

- Riješite se onog debila Artesta, a mene pustite na miru – odgovora Kobe.

- On se sad zove Metta World Peace – odvraća Kuptchak.

- Ubiću vas obojicu – reče Kobe ispod glasa, okrene se licem prema košu i smjesti još jednu loptu u mrežicu.

Los Angeles Clippers

Čudno je što ovo kažem, ali Clippersi su na putu prema NBA vrhu. Blake Griffin će kroz dvije godine postati jedan od pet najboljih igrača lige, Eric Gordon već sada može igrati u All Star utakmicama, Eric Bledsoe bi mogao postati startni play lige ukoliko se nauči kontrolirati, a DeAndre Jordan, unatoč tome što izgledom podsjeća na osušeni slanac u pekari, svojom pokretljivošću može braniti reket. Jedini čovjek kojeg Clippersi mogu amnestirati je Mo Williams*. Ne zato jer je Mo loš igrač, već zato jer ne vrijedi 8,5 milja godišnje. No nekako vjerujem da će Clippersi zadržati ovu opciju za sebe.

* Moj mokri san je da Clippersi nekako utope bilo Mo Williamsa bilo Chrisa Kamana u Minnesottu za Rickya Rubia. Ricky bi time ostvario svoj san igrajući u toploj klimi, došao bi u momčad u kojoj ne bi osjećao nikakav pritisak i mogao bi po čitave dane bacati alley oopove Griffinu i hraniti Gordona na krilu. To bi bio gušt gledati.

Golden State Warriors

Warriorsi još uvijek nisu odlučili što će napraviti s Montom, mogu li on i Stephen Curry igrati u paru i u kojem bi se smjeru ova ekipa trebala razvijati.

Dobra vijest za njih je što mogu zadržati obojicu jer lova za GSW nije veliki problem. Probili su salary cap, ali korištenjem amnestije vratit će se debelo ispod granice. Pitanje je samo hoće li je iskoristiti na korisnog ali debelo preplaćenog Davida Leeja ili na beskorisnog, uvijek ozljeđenog i debelo preplaćenog Andrisa Biedrinsa.

Da se mene pita šupirao bi Litavca na brzaka, pronašao centra na slobodnom tržištu (kažu da je onaj Nene Hilario dobar), zadržao Montu i Currya i uživao u napadačkoj košarci još par godina. No prije toga bi se raspitao koliko košta Dwight Howard i da li bi se želio sunčati na toplim plažama San Francisco zalijeva.

Sacramento Kings

Blaženi Kingsi su draftali još jednog visokog igrača i bilo bi logično da se riješe kakvog centra ili četvorke, no svi njihovi centri i četvorke su potplaćeni. Kingsi ne trebaju koristit amnestiju zato jer se nalaze debelo ispod salary capa i zapravo moraju potpisati neke igrače kako ne bi plaćali penale, ali to ne znači da nemaju preplaćene ljude na rosteru.

Francisco Garica je solidan igrač s klupe, ali ne vrijedi 6 milja godišnje, a John Salmons je čovjek koji može biti startni bek u ligi ali ne bi mu dao 5, a kamoli 8 milja na godinu. Svejedno, Sacramento bi svoju amnestiju trebao sačuvati za crne dane koji uvijek dolaze u ovaj zabačeni dio Kalifornije.

Phoenix Suns

Prošlog su ljeta Sunsi pametno zaključili da Amar’e i njegova raštimana koljena ne vrijede 20 milijuna dolara godišnje, a ušteđevinu su fino pospremili u banku, čekajući kakvog dobrog free agenta.

Šta? Nisu?! Spičkali su lovu na Childressa, Fryea i Warricka?! Na tri papka koji ni starteri ne mogu biti?! VOT D FAKING FAK?!?!?!??!

Phoenix je ekipa koja jasno ilustrira zašto se nalazimo u govnima u kojima se nalazimo. NBA franšize trebale bi milijarderima služiti kao igračke, kao stvari kojima se mogu kurčiti, ne kao izvor zarade. Da imaju takav stav njihovi bi GM-ovi uvijek povlačili poteze koji im omogućuju da se bore za naslov. Potpisivanje ove trojice likova Sunsima omogućuje samo da se još neko vrijeme bore za playoff, da se bore za tih par milijuna koji će završiti u džepu vlasnika Roberta Sarvera i za ništa više.

Sunsi bi trebali amnestirati Josha Childressa, trejdati Stevea Nasha za pickove i krenuti u rebuilding. Sumnjam da će se to dogoditi. Umjesto toga ćemo gledati posljednju Nashevu sezonu u Sunsima*, taj posljednji čavao u lijesu generacije koja se u jednom trenutku sastojala od Nasha, Mariona, Amarea i Joea Johnsona, igrala najatraktivniju košarku i svejedno nije došla do naslova. Čak ni najbolji potezi GM-ova ne mogu osigurati borbu za naslov.

*Odnosno nećemo jer sezone neće biti. Plače mi se.

Bilo je to sve. Idem krepat. Bez NBA lige ništa drugo mi ne preostaje. Pošaljite sućut na fejs.

Kolumnist Hrvoje Frančeski pokrenuo je vlastiti blog kojega možete posjetiti ovdje – Čovjek koji je buljio u ekran

* Daleko zanimljivije stvari u NCAA-u događaju se ispod površine, iza kaosa kojeg donosi okršaj ove dvije sjajne momčadi. Sve je glasniji lobi koji traži da se igračima krenu isplaćivati plaće, makar u vidu džeparca koji iznosi 2 tisuće dolara godišnje. Time bi se ukinula stoljetna tradicija amaterstva na koledžu, ali bi se istovremeno ispravila nepravda prema klincima koji se trgaju poput profesionalaca u Europi, zarađuju više od milijarde dolara godišnje za NCAA i kojima oduzimaju trofeje i pretvaraju ih u državne neprijatelje ukoliko ispod stola dobiju rabljeni auto.

Luzeri poput mene vikend provode buljeći u Twitter stranicu Adriana Wojnarowskog nadajući se informaciji o prekidu NBA lockouta. Prije par dana trebali smo gledati Rosea kako zakucava pokraj mumija iz Dallasa i Nowitzkog kako ulijeva koševe dok ga bucmasti Boozer indiferentno gleda, trebali smo gledati Westbrooka kako jurca kao muha bez glave i Kobeja kako ponosno pokazuje svoja nova koljena koja je morao liječiti u Europi jer su procedure s matičnim stanicama zabranjene u Americi. Umjesto toga dobili smo 20 tekstova na ESPN-u od komentatora koji čas skaču na stranu vlasnika, čas na stranu igrača i redom kukaju kako žele gledati košarku. Vikend donosi i optimizam i depresiju. Optimizam jer su se predstavnici sindikata i predstavnici vlasnika opet našli za pregovaračkim stolom, depresiju zato jer su igrači najavili raspuštanje sindikata i pojedinačne tužbe protiv lige. Bez obzira na čijoj se strani nalazili, ukoliko uopće ima smisla birati stranu u ratu u kojem su i jedni i drugi krivi, sigurno ste ljuti što NBA košarke još uvijek nema. Ja jesam. Nemam u što buljiti u besanim noćima, osim u strop.

Dobra je vijest što su neke stvari dogovorene. Bird years, mid level exception, luxury tax i slične stvari su riješene. Među njima se nalazi i tzv. amnesty clause koji vlasnicima, odnosno GM-ovima omogućuje da se riješe jednog igrača i na taj način oslobode salary cap. Naravo, vlasnici će igraču morati isplatiti lovu koju mu duguju, no time će barem kupiti slobodu za nove pogreške i novo preplaćivanje netalentiranih igrača. Pošto je velik dio GM-ova potpuno nesposoban, ne razumije pregovore, ne razumije salary cap sistem i sve ostalo tu smo da im pomognemo. Vrijeme je da prođemo kroz rostere svih timova i skalpelom odstranimo masna tkiva.

ISTOK

Boston Celtics

Danny Ainge je prije četiri godine stavio sva jaja u jednu košaru nadajući se kako će nekim čudom dobiti omlet. Agresivnim napadom na tržište slobodnih igrača i na svog ne pretjerano sposobnog prijatelja Kevina McHalea dovukao je Raya Allena i Kevina Garnetta u svoje jato. Nešto ranije oteo je Rajona Ronda Sunsima ispod nosa, otkrio je Kendricka Perkinsa i Big Baby Davisa, za siću je potpisao korisne veterane poput Jamesa Poseya i onda stao mirno gledati kako se njegova jaja krčkaju u NBA tavi.

Danny Ainge je dobio omlet, ali ne onaj koji je želio. Nije ga zasitio. Celticsi su trebali osvojiti dva ili tri naslova, no spletom okolnosti* ostali su na jednom jedinom.

* Prije tri godine pokopala ih je ozljeda Kevina Garnetta koji je potpuno izgubio lateralnu mobilnost, prije dvije ih je uništila ozljeda Kendricka Perkinsa prije sedme utakmice finala koja je Lakersima omogućila da kontroliraju skok igru što ih je spasilo budući da su očajno šutirali.

Ainge se lani našao pred neuobičajenom situacijom. Na rukama je imao naglo ostarjelu momčad za koju je bilo očito da više nema sape da prođe neokrznuta kroz regularnu sezonu. Ainge je morao nešto napraviti. Povukao je pogrešan potez. Trejdao je Perkinsa, jedinog igrača koji mu je mogao držati reket.

Prestrašio se. Ainge je već svjedočio brzom starenju svojih Celticsa u osamdesetima, svjedočio je ostanku u pat poziciji i na kraju je svjedočio raspadu sistema kada su McHaleova stopala i Birdova leđa otišla kvragu. Bio je odlučan da mu se to ne dogodi, počeo je previše petljati po momčadi i time je pokopao svaku šansu Bostona za osvajanje prstena.

Ainge se preračunao. Ostajanje u pat poziciji bio je jedini smisleni potez kojeg je mogao povući, jedini potez koji mu je garantirao borbu za naslov barem još dvije godine. Ovako se našao u situaciji koju je žarko želio izbjeći. U rukama ima ostarjelu momčad čiji mladi dijelovi nisu dovoljno dobri da nose ekipu*.

* Rondo je sjajan play, ali je svejedno play koji mora imati suigrače koji mogu poentirati, Green može biti četvrti najbolji igrač šampionske momčadi, ako i toliko, Avery Bradley još nije dobio pravu priliku. Meh.

Celticsi su probili salary cap kao da je Dinamova obrana i tu ništa ne mogu mijenjati. No ukoliko Ainge shvaća kako je rebuilding bolji od mediokritetstva, ukoliko shvaća kako GM u NBA ligi ne smije imati osjećaje, ukoliko ga nije briga što navijači misle o njemu, onda Ainge ima jasan izlazak iz situacije u kojoj se nalazi. Mora amnestirati Paula Piercea ili Kevina Garnetta.

Pierce je trenutno bolji igrač, barem u mjerljivim i očitim kategorijama. No Pierce ima ugovor koji je ove sezone težak 15,3, slijedeće  16,8 i sezone nakon te 15,3 milijuna dolara. Pierce će u završnoj sezoni imati 36 godina, a već sada je jasno kako je izgubio korak. Navijači zelenih bi teško pretrpjeli takav odnos prema čovjeku koji je dugo godina trpio poraze u dresu Celticsa i kojeg se uostalom može ubrojiti među osam najboljih Celtica svih vremena, no rješavanje Piercea je jedini logičan potez kojeg Ainge može povući. Garnettov ugovor je težak 21,2 milijuna dolara, no on ističe ove sezone.

Naravno, u ligi koja obiluje pretendentima za naslov uvijek je moguće utopiti veterane za pickove na draftu, a ukoliko se iz Garnetta i Piercea mogu izvući pickovi na draftu Ainge to treba bez ikakve milosti napraviti i iskoristiti amnestiju na Jermainu O’Nealu, njegovim koljenima koja su čvrsta poput čokolina i njegovom 6,2 milijuna teškom ugovoru. To nije ono što navijači žele čuti, no to je realnost.

New York Knicks

Moj prijatelj Zvonko mogao bi vas bez problema izluditi. Kad god ide nekamo bez prestanka izgovara jednu rečenicu. “Ovo je skupo”, ne silazi s njegovih usana. No Zvonko nije škrt, nije čak ni štedljiv, Zvonka samo zanima da li cijena određene stvari odgovara njenoj vrijednosti.

Kada GM-ovi potpisuju slobodne igrače trebali bi postavljati isto pitanje. Koliko vrijedi rezervni bek šuter koji ne igra obranu? Koliko vrijedi krilo koje ima problema s konstantnim zabijanjem poena? Što trebam dati za nevjerojatno talentiranu četvorku koja se u igri i dalje oslanja na fizikalije unatoč problematičnim koljenima?

Amar’e Stoudemire je nevjerojatan igrač. Odlaskom iz Phoenixa se preporodio, odigrao prvu polovicu sezone na MVP razini i nosio ekipu New York Knicksa do playoffa. Amar’e danas možda i vrijedi 18,2 milijuna dolara po sezoni, ali za dvije godine kada pređe tridesetu neće vrijediti 21,6 milijuna, a za četiri sigurno neće vrijediti 23,4 milijuna dolara.

U ligi trenutno postoje samo dva igrača koja zaslužuju da vlasnici spičkaju polovicu salary capa na njihove usluge – LeBron James i Dwight Howard. Nitko drugi ne zaslužuje plaću od 20 milijuna dolara. Čak ni odlični igrači poput Amar’ea. Glen Grunwald, novi GM Knicksa, trebao bi pričekati godinu dana i potrošiti amnesty na Stoudemirea ukoliko ga već ne bude mogao trejdati. No Knicksi su izgleda odlučili izvarati ligu, iskemijati nekakav trejd i Amare’u i Melu pridodati Chrisa Paula, a roster popuniti s devetoricom no – name igrača i isluženih veterana. Kao da ništa nisu naučili od lanjske sezone Miami Heata.

Šteta. Zvonko bi svaki put odustao kada bi shvatio da vrijednost koju dobija ne odgovara cijeni koju mora platiti. Čitav salary cap za dvojicu igrača od kojih jedan ima povijest bolesti koja zauzima više papira od sabranih djela Agathe Christie je previsoka cijena. Melo ili Amar’e, jedan mora otići ili će Knicksi opet provesti 10 godina čekajući novu priliku da se uistinu bore za naslov. Ovako do njega mogu doći samo spletom neočekivanih okolnosti.

New Jersey Nets

Netsi su vjerojatno jedna od rijetkih franšiza koja se ne mora previše brinuti oko lockouta. Mikhail Prokhorov kupio je klub zato jer je želio posjedovati NBA franšizu, a ne zato da bi na košarci zarađivao novac. Glavna preokupacija Netsa je skora selidba u Brooklyn koja bi trebala oživjeti zamrlu navijačku bazu te osvježavanje rostera.

Iako Netsi ne razbijaju glavu oko profita upravo su oni momčad koja na rosteru ima igrače sa skupim i debilnim ugovorima. Grijači klupe i slabašni role playari poput Johana Petra, Jordana Farmara i Anthonya Morrowa primaju između 3 i 4 milijuna dolara godišnje iako njihova prava vrijednost leži u polovici te sume. No najveća pogreška Netsa je bila potpisivanje Travisa Outlawa za sedam milijuna godišnje kroz pet godina. Sedam milijuna za lijenčinu koja ne radi u obrani, čiji je najbolji potez u napadu zavlačenje u kut i čekanje trice i koja je lani šutirala svega 37 posto iz polja. Billy King neće imati težak posao kada bude birao u čije će dupe zabiti svoju netom ulaštenu cipelu. Zna i sam da će, ako krivo odabere, završiti u gepeku nečijeg auta vozeći se po pustom Jersey Turnpikeu u tri ujutro.

Philadelphia 76ers

Pred Philadelphiom se nalaze brojne stranputice i jedan jedini put kojim bi trebali kročiti. Taj put ne uključuje korištenje amnesty clausa, iako na rosteru imaju dva igrača koji će ove godine zaraditi 30 milijuna dolara unatoč tome što ni jedan ni drugi nisu sposobni konstantno voditi ovu momčad do playoffa.

76ersi bi ih trebali iskoristiti da se i ove sezone uguze među playoff ekipe, izvuku par miliona dolara za svoju franšizu i onda sljedeće godine raspuste momčad. Elton Brand će dogodine imati vrijednost kapajućeg ugovora teškog 18 milijuna dolara, Iggy će imati vrijednost jer je još uvijek među 5 najboljih izvanreketnih obrambenih igrača lige i postojat će momčadi koji će moći trejdati nešto za njega. Sixersima takav rasplet situacije omogućuje dvije godine playoff košarke, odlazak u rebuilding s makar jednim potencijalno dobrim igračem* i tempiranjem optimalne forme za trenutak u kojem će snaga LeBrona, Wadea, Mela, Bosha, Amarea, Paula pa čak i Howarda polako kopniti. Jest da nas od tog trenutka dijeli šest godina, no svi ostali putevi za Sixerse predstavljaju propast ili mediokritetstvo u kojem su uživali zadnjih pet sezona.

* Turner možda nije blistao u svojoj rookie godini, no još uvijek ga ne želim otpisati. I slabiji su igrači cvjetali u kasnijim godinama.

U tom svjetlu jedini igrač kojeg bi se mogli riješiti je Andres Nocioni. Iako i on ima svoju vrijednost sa 6 milijuna koji se brišu iz knjiga nakon ove sezone.

Toronto Raptors

Ameri Kanađane često percipiraju kao hladne bezveznjake, a ako taj sud donose gledajući košarku Toronto Raptorsa mogao bih se čak i složiti s njima. Toronto je ekipa građena za Euroligu i to ne kažem samo zbog ogromnog broja stranaca.

Čudno je što na rosteru punom bezveznih igrača ne moraju previše birati koga škartati. Amir Johnson je lani, kada smo svi znali da dolazi lockout, dobio novi ugovor težak 34 milijuna na pet godina. Amir Johsnon! Čovjek koji je startao svega 29 utakmica prije lanjske sezone, koji je u karijeri u prosjeku provodio 18 minuta po utakmici na parketu i koji nema niti jednu jedinu elitnu vještinu?! Nije ni čudo što imamo lockout. Nekim vlasnicima i GM-ovima treba zabraniti pristup NBA dvoranama.

Chicago Bulls

Od 11 igrača na rosteru Bullsa petorica su preplaćena. Luol Deng je krasan igrač, ali ne zaslužuje ni 12,3 milijuna dolara, a još manje 14,3 koliko će dobiti za dvije godine. Carlos Boozer je previše sklon ozljedama da bi zarađivao 13,5 milijuna dolara. Kyle Korver vrijedi polovicu manje od 5 milja koliko dobija, baš kao i Ronnie Brewer koji će ove sezone zaraditi 4,7 milijuna zelembaća. John Lucas se ne bi trebao upće nalaziti na rosteru, a kamoli zarađivati 947 tisuća dolara za dvije minute koliko će u prosjeku igrati.

Koga bi Bullsi trebali odrezati? Nikoga.

Chicago je konkurent za naslov kojem treba bek šuter i bolja Boozerova sezona. Amnestiju bi trebali sačuvati za dvije godine kada se Boozeova plaća popenje na 15,3 milijuna, a njegov medicinski račun na 200 milijuna godišnje.* Ili…

* Jedini način da se Boozera zadrži na terenu su kosti od adamantija kao u Wolverinea. Čini mi se da bi takva operacija poprilično koštala. A i adamantij ne postoji. Fak.

Ili bi mogli trejdati Boozera i Noaha u Orlando za nesretnog Dwighta Howarda i bar 2 loša ugovora od kojih jednog mogu odmah amnestirati. Nitko Orlandu ne može ponuditi više. Nitko.

Cleveland Cavaliers

Jasno kao pekm… Uh, skoro sam rekao pekmez dok pišem o Baronu Davisu. Cavsi se moraju riješiti bucmastog pleja prije nego zamijeni glavu Andersona Varejaa za nekakvu vrstu lignje i pojede ga sirovog. Njegovih 14 milijuna dolara bacit će Cavse debelo ispod salary cap granice i omogućiti im da krenu u ozbiljan rebuilding, dok će Baronu omogućiti da za siću ode u Miami i oživi karijeru bacajući alley oopove LeBronu i Wadeu nestrpljivo čekajući kraj utakmica i odlazak na plažu, u klubove i slastičarnice.

Milwaukee Bucks

Nevjerojatno kako toliko jadan tim poput Milwaukeeja ima toliko preplaćenih igrača. Ekipa koja je lani zabijala poput Zagreba u Euroligi može birati između Stephena Jacksona i njegovih 10 milja na dvije sezone, Bene Udriha i njegovih 7,5 milja na dvije sezone i Drewa Goodena i njegovih 6,5 milja na 4 sezone. Izbor je velik, naizgled je težak, no glavni kandidat za škartavanje je jasan – Drew Gooden nema što tražiti u ovoj ekipi. Ili bilo kojoj drugoj ekipi za 6,5 milja.

Beno je bez ikakve sumnje preskup, ali to je njegova jedina mana. U Kingsima je soldino odradio posao backup playa, od njega možete dobiti 20 solidnih minuta, a najveći njegov problem, uz nevjerojatnu cijenu, je što mu trebaju dobri suigrači da bi njegove plejmejkerske sposobnosti došle do izražaja. U Bucksima ih nema.

Jackson je lud kao struja, no cifra od 10 milja za čovjeka koji može zabijati 20 poena po utakmici i nije previsoka. Kapetan Jack ima problema kada mora igrati u rigidnim, čvrstim i preciznim napadima kakav se uostalom igra pod palicom Scotta Skilesa, ali vjerujem da će se Stevan i pajdaš mu Brandon Jennings izboriti za više slobode, naročito nakon očajne prošle sezone.

Drew Gooden pak ne zaslužuje biti u NBA ligi. Gooden je čovjek nevjerojatnog talenta, ali je istovremeno i tip o kojem suigrači najčešće ne žele govoriti, tip kojeg nije briga ni za pobjeđivanje ni za košarku i tip koji je igrao za 9 klubova u 10 sezona. Raskidom s Goodenom Bucksi bi ionako oslobodili minute za podcijenjene Ilyasovu i Mbah a Moutea, a omogućili bi i mišićavom Larryu Sandersu da pokaže ima li što tražiti u NBA ligi.

Ne znam što je bilo Johnu Hammondu da se u godini kada zna da stiže lockout i smanjeni salary cap obveže da će za 4 godine 34-godišnjem Drewu Goodenu isplaćivati 6,7 milijuna dolara godišnje. Normalan čovjek bi trebao popiti svo pivo u Miller pivovarni da potpiše takav ugovor. I onda su igrači krivi što se nalazimo u ovom paklu. Eh.

Indiana Pacers

Indiana je provela čitavu lanjsku sezonu čisteći se od loših ugovora. Sada su bijeli poput trajne koju je Larry Bird nosio u osamdesetima.Ukoliko baš žele inzistirati na korištenju amnestije mogu je potrošiti na Jamesa Poseya koji neobjašnjivo prima gotovo 7 milja ove sezone, ali čiji ugovor ionako ističe.

Bolje da je sačuvaju za buduće pogreške koje će Najbolji bijeli košarkaš svih vremena sigurno povući. Šteta bi bila da upropaste rebuilding u koji konačno moraju krenuti.

Detroit Pistons

Šampionske momčadi često vam u naslijeđe ostave debele, masne ugovore bivših zvijezda koje jednostavno ne igraju onako kako su nekoć igrale. Pistonsi su se konačno riješili većine ugovora koji su ih morili, a jedini koji ih i dalje grize za guzicu je ugovor Ripa Hamiltona.

No šteta bi bilo potrošiti amnestiju na čovjeka čiji se ugovor može otkupiti i koji još uvijek ima vrijednost na košarkaškom tržištu. Pistonsima bi bilo pametnije kada bi ugasili ugovor Charlieja Villanueve koji nije samo očajan košarkaš nego je i loš suigrač koji piše Tweetove za vrijeme utakmica i generalno se ponaša kao papak na terenu. Na taj će se način bar djelomice ispraviti greška Joea Dumarsa koji je potpisivanjem Bena Gordona i Villanueve za pare masnije od netom pečenog odojka gotovo nadmašio samog sebe. Čovjek je ipak izabrao Darka Miličića ispred Mela, Bosha i Wadea, to nije lako nadmašiti.

Atlanta Hawks

Šećem se između sobe i kuhinje kao što se profesor Baltazar šeće između svojih baroknih zastora i razmišljam kako je moguće da Joe Johnson, jebeni Joe Johnson, potpiše najveći ugovor u NBA-u kao slobodan igrač iste sezone kada su Wade, LeBron i Bosh na tržištu. Razmišljam i ne razumijem. Čovjek koji je stvoren da bude Robin nekom od Batmana plaćen je kao Bruce Wayne. Kroz pet godina Hawksi će ostarjelom Johnsonu plaćati gotovo 25 milijuna dolara godišnje. Je li to cijena koju želite platiti za tri godine ispadanja u drugoj rundi playoffa?

Znam da sam radikalan kada kažem da bi se Celticsi trebali riješiti Garnetta i Piercea i da bi se Hawksi trebali riješiti Johnsona, ali meni je prihvatljivije gledati ekipu kako 4 godine grca na dnu da bi 4 godine imala realnu šansu za naslov, nego gledati 4 godine mediokritetstva i borbe za playoff i 4 godine sigurnog doigravanja u kojima nemate realne šanse da osvojite prsten. NBA franšize su nažalost i poslovni, a ne samo sportski entiteti i ne dijele moje mišljenje.

Nema nikakve šanse da odrežu Johnsona. Amnestiju će potrošiti na Marvina Williamsa kojem su dužni 23,3 milje kroz sljedeće tri godine. Williams ima užasan ugovor koji pritišće franšizu poput kamena, ugovor kojeg se moraju riješiti, no njegovo brisanje iz NBA registra Hawksima u konačnici neće donijeti olakšanje. Brisanje ugovora Joea Johnsona hoće.

Charlotte Bobcats

Nakon lanjskog playoffa Bobcatsi su brzinski prešli u još jedan rebuilding. Riješili su se trojice najboljih igrača*, za dvije će godine imati samo dvojicu igrača pod ugovorom + rookieje i praktički imaju čist put prema NBA vrhuncima.

* Felton je buco, Jackson je lud, a Wallace izgleda poput admirala Ackbara iz Star Warsa, no sva trojica su bolja od bilo kojeg igrača na rosteru Bobcatsa.

Postoje samo dva problema. Prvi se zove Tyrus Thomas, atletski najnadareniji čovjek lige koji jednostavno ne zna igrati košarku. Mislim zna, ali njegova igra ne vrijedi 8 milijuna godišnje koliko će Bobcatsi plaćati Thomasove usluge do 2015. godine. Bilo bi sjajno kada bi Jordan spičkao amnestiju na Borisa Diawa koji je dobio 20 kila otkako je potpisao svoj zadnji ugovor, ali Diaw prestaje biti igrač Šarlote nakon ove sezone. Thomas je jedini pravi izbor.

Drugi problem Bobcatsa je što nemaju publiku, što je ekipa u Virđiniji zaluđena college košarkom i NBA ih ne zanima i što Jordan ne izgleda kao da ima plan kako to promijeniti te je bio jedan od glavnih među vlasnicima koji je tražio od Sterna da oplete po plaćama igrača. Što je poprilično jadno budući da je Jordan u igračkim danima radio svakave pizdarije buneći se zbog malog ugovora.

Bilo bi krasno kada bi liga iskoristila svoje pravo amnestije i ugasila Bobcatse zauvijek. Hornetsi su morali napustiti grad unatoč playoff utakmicama i igračima kao što su Muggsy Bouges, Larry Johnson, Kendall Gill, Kenny Anderson i Glen Rice*. Ne znam zašto bi ovakvi Bobcatsi uspjeli u gradu koji jednostavno nije dobar za profi košarku.

* Kobe Bryant je mogao promijeniti izgled ove franšize da je nakon drafta devesšeste pristao igrati za Hornetse. Propustili smo gledati Kobeove partije u Jordanovom dvorištu, nešto što bi sa sobom donijelo pregršt novih konotacija u usporedbama ova dva igrača.

Miami Heat

Hejteri bi s guštom dočekali razrješenje ugovora Chrisa Bosha koji se unatoč solidnoj sezoni našao na meti stručnjaka i navijača, no ja nisam hejter, unatoč svemu što sam do sad napisao o Miami Heatu.

Jasno je da ova ekipa može i mora do naslova, a taj će zadatak biti stoput lakši sada kada je ekipa provela jednu punu sezonu na okupu. Briljantan juriš Nowitzkog i društva srušio je Miami, no jedan neuspjeh ne bi treba previše boljeti. Wade, Lebron i Bosh su mladi, ulaze u najbolje godine i imat će jako puno prilika da dođu do trofeja.

Amnestija im ne treba. Mogli bi škartati jadnog Mikea Millera, no time bi se odrekli relativno jeftinog swingmana koji će puno bolje igrati sada kada mu je rame potpuno zdravo. Miller nije samo dobar šuter, on je i sjajan igrač u skoku, a to je ono što Heatu treba. Pat Riley bi trebao sačuvati svoju “get out of jail” karticu za buduće pogreške. Znamo da ih je u NBA-u lako napraviti.

Orlando Magic

Posao GM-a u NBA ligi nije najsigurniji posao na svijetu. Možda neće brzinski završiti na cesti poput hrvatskih trenera, ali ukoliko zapnete s rezultatima brzo ćete dobiti otkaz. Sport ne trpi gubitnike. GM-ovi su svjesni kako moraju biti agresivni da bi zadržali svoj posao, kako imaju jako mali period da napadnu vrh lige, kako slavina iz koje lova kapa na račun sutra može presušiti. U takvim situacijama često vuku panične poteze. Otis Smith nije iznimka.

Čovjek koji je naslijedio Dwighta Howarda u ekipi polako je gledao kako se mišićavi mladić razvija u najboljeg centra lige. Znajući kako će dobiti svega par prilika da napravi juriš na titulu Smith je postao agresivan. Potpisao je Rasharda Lewisa za draft pick unatoč ogromnom ugovoru. Riješio se mladog Trevora Arize. Doveo je Stana Van Gundya na klupu. Skrpao je lovu za Brandona Bassa. Riješio se Lewisa u korist Arenasa, poslao Marcina Gortata u Sunse, trejdao pa vratio Hidayeta Turkoglua u godinu dana… Smith je imao sreće. Njegov rad rezultirao je sretno izborenim finalom u kojem je njegov tim isprašen od Lakersa. To je više nego većina GM-ova ostvari u karijeri.

No taj junački juriš na NBA titulu ugrozio je budućnost Orlanda. Golemi ugovori i prijetnja odlaska Dwighta Howarda nadvili su se kao golemi crni oblak nad Orlando, grad u kojem su golemi crni oblaci prava rijetkost. Ukoliko Dwight ne pristane produžiti ugovor jasno je da Magic mora krenuti u ponovnu izgradnju momčadi.

Njihova najbolja opcija, jedina normalna opcija je trejdanje Howarda i bilo Arenasa bilo Turkoglua za ističuće ugovore, draft pickove ili solidne mlade igrače te otpisivanje jednog od ove dvojice uz pomoć amnesty odredbe. Arenas je težak  21 milju dolara godišnje kroz tri sezone, a takve novce nije zaslužio primati ni u sezonama kada je nosio Wizardse do playoffa. Turski Jordan je u potpunosti opravdao svoj nadimak, na isti način na koji ga turski Batman opravdava, te nitko za njim neće puno žaliti. Navijači Orlanda pripremite se na tri godine mediokritetstva i rebuilding koji bi mogao izroditi puno bolju ekipu od ove.

Washington Wizards

Novopečeni vlasnik Wizardsa Ted Leonsis potpuno je promijenio način rada u Washingtonu. Bivši direktor zloglasnog AOL-a usuo je gomilu novca u dvoranu, naredio čistku u rosteru, promijenio boje i dresove kluba i svojem GM-u dao jasne upute kako djelovati na NBA tržištu.

Jedini uteg oko vrata Wizardsa i Teda Leonsisa je 22 milijuna dolara težak ugovor Rasharda Lewisa, ugovor koji jasno pokazuje sve falinge dosadašnjeg sustava. Suludo je da su franšize trošile takve gomile novca na jedva solidne igrače*, no to vam je tako kad ste NBA GM. Rashard će sigurno dobiti svoj novac i ispisnicu iz kluba jednom kad krene nova sezona, a sigurno je i da će odmah dobiti novi ugovor jer se ipak radi o iznadprosječnom i korisnom košarkašu. Koji vrijedi 6, a ne 16 milijuna dolara više.

Bilo je to sve za danas. Sutra slijedi novi dio sa ekipama Zapada. Do tada se javite na fejs ako vas je volja, ako patite od depresije i ako vas treba tješiti.

Kolumnist Hrvoje Frančeski pokrenuo je vlastiti blog kojega možete posjetiti ovdje – Čovjek koji je buljio u ekran

Ti mladići su igrači hrvatske košarkaške reprezentacije. Oni dolaze iz zemlje koja je nekad bila košarkaška velesila, koja je dala svijetu nešto najbolje što je sport mogao dati, koja je u nizu osvajala svjetska i olimpijska srebra i europske bronce, usput stvarajući vrhunske igrače. Njihovi nasljednici su također naučili igrati košarku i u smiraj svakog ljeta u nepogrešivo preciznom ritmu odlaze na europska košarkaška prvenstva.

Prvo se svi okupe usred najvećih vrućina, bespogovorno se odazivajući na izbornikov poziv i pretpostavljajući sve svoje ljetne radosti reprezentativnim dužnostima. Onda mjesec, pa i više dana zajedno treniraju pripremajući se za veliku smotru na kojoj će ponosno predstavljati svoju zemlju. Ti mladići imaju svog kapetana, a imaju i svog trenera. U posljednje dvije godine ovaj potonji se odaziva na ime Josip, a za prijatelje može i Joke. On je iskusan i smiren strateg koji spomenute mladiće želi i može odvesti tamo gdje se sve reprezentacije nadaju doći – na europski tron.

Joke je coach koji njeguje lepršavu igru. Sve momčadi koje je dosad vodio, a nemojte misliti da ih nije bilo, igrale su skladnu napadačku košarku, ali je njihova efikasnost uvijek počivala na stabilnoj obrani. Uvijek je Jokine ekipe karakterizirala neopisiva kemija, pa taku i hrvatsku repku,  jer je kao trener znao izvući maksimum iz svojih igrača.

Mudri Josip je igrače za aktualni Eurobasket selektirao besprijekorno. Prenizak da bi igrao centra, Marko Banić nije vidio Litvu, jer je to bilo jedino pravo i ispravno, a umjesto njega uskočio je na trenutke zaista lucidni Lukša Andrić. Izbornik je u vrlo ranoj fazi selekcije solomonski zaključio kako reprezentacija ne može i ne smije biti poligon za promoviranje naših mladih talenata, već poznatih diljem svijeta, jer bi tako nezreli i neiskusni, svojom naivnošću mogli osramotiti našu zemlju, a to si nikako ne smijemo dopustiti.

Vizionarskih poteza u Joke ima na bacanje, a kako sam ograničen deadlineom i karticama teksta, spomenut ću samo jedan. Jest da mi je prvi pao na pamet, ali je genijalan. Kada su mnogi vrlog Damira Markotu (prije toga Omerhodžića, a još prije toga Šveđu) proglasili bivšim, jer nam je u ključnoj utakmici pretprošlog Eurobasketa podario snajperskih 1/8 za tricu u četvrtfinalu protiv Litve, Joke ga je izvukao iz ropotarnice povijesti, a ovaj mu se odužio s gotovo jednako preciznih 0/7 u ključnom dvoboju s Bosnom i Hercegovinom. Ipak, treba biti pošten pa priznati da je bosanski Jordan, Mirza Teletović, tu utakmicu odigrao za nijansu bolje.

Junaci naše priče imaju i svoje krovno udruženje, instituciju koja se brine ne samo o njima i njihovim potrebama, već i o boljitku cijele hrvatske košarke. Ta gotovo pa sveta alijansa se zove Hrvatski Košarkaški Savez. Na njenom čelu se nalazi Danko, čovjek koji je za hrvatski sport napravio više nego i jedan Franjo Bučar koji ga je osnovao. Pitate se kako je to moguće?

Danko već desetljećima strpljivo gradi kult hrvatske reprezentacije. On ulaže u naše klubove i pomaže mladim igračima. Zalaže se za pošteno suđenje, jer je i sam nakon završenog konobarskog zanata bio košarkaški sudac. Osniva i podupire škole košarke, brine se o juniorima i kadetima i pazi da mladi hrvatski talenti ne odu prerano u inozemne klubove. Ne dopušta da u hrvatskoj ligi dominiraju strani košarkaši, ulaže u košarkašku infrastrukturu i gradi dvorane s novim i mekanim drvenim parketima da naše klince poslije treninga ne bole koljena.

Osim navedenih zasluga, Danko ima još jednu veliku kvalitetu. On je neuništiv. Ili vječan, ako hoćete. Metuzalemovih, ako se ne varam, 969 doživljenih godina samo je polovica jednog Dankovog mandata na čelu gore spomenutog saveza, na sreću svih koji se u toj piramidalnoj hijerarhiji nalaze ispod njega samog.

Iznimno bitna zadaća Saveza i Danka je i potpuna neovisnost košarkaške struke u Hrvata. Jedan od prvih zadataka kojeg se spomenuti dohvatio, tamo kada se sredinom mezozoika ustoličio kao predsjednik HKS-a, bilo je osnivanje povjerenstva za sukob interesa u hrvatskoj košarci. Tako se odmah izbjeglo da tamo nekakve menadžerske agencije diktiraju trenerima sastave. Hrvatska danas zbog dalekovidnog Danka, i samo zbog njega, služi kao primjer mnogim europskim zemljama kada je trenerski integritet u pitanju.

Vjerojatno se pitate kako ovako skladno uštiman orkestar može natjerati prosječnog hrvatskog navijača poput mene na glavobolju koja traje upravo onoliko koliko traje četrdeset minuta čiste igre, jedno košarkaško poluvrijeme i svi oni prekidi koji se nakupe između?

Zaista ne znam, ali sam čuo da nisam jedini. Ni mojim prijateljima zdravstveno stanje ovih dana nije najbolje, a napadaji nam se u minutu poklapaju. I njima je mučno bilo u točno pet od prethodnih šest dana. A lijeka nema na vidiku i čini se da ga neće biti još jako dugo.

Oprostite mi ako ste očekivali neku suvislu analizu. Ali naprosto mislim da takva nema smisla. Možemo jednostavno prekopirati sve ono što smo pisali i govorili prije dvije godine. Ili prije četiri ili šest, osam, deset… I ubaciti imena novih aktera umjesto onih bivših. I svemu skupa dati pesimističniju notu jer ovaj put nismo niti skupinu prošli.

Jer se ovaj put nismo ni na (ne)sreću mogli vaditi. Na famozno hrvatsko košarkaško prokletstvo. Nemojte krivo shvatiti, ja sam uvjeren da hrvatsko košarkaško prokletstvo postoji, štoviše, da je snažnije nego ikad. Samo što nam ga nije poslao onaj odozgo kako se dosad mislilo, nego smo ga stvorili mi sami.

Ostaje samo nada da će idućih godina, dok budemo gubili od Cipra i Mađarske, a sa zvukom sirene iz šuteva preko ruke pobjeđivali San Marino i Andoru, djeca još uvijek igrati košarku na ulici.

Tko može kriviti Hrvate za takav odnos prema bivšem nacionalnom sportu? Nakon smrti Dražena Petrovića životarili smo neko vrijeme kroz osobne uspjehe Kukoča, Rađe i ostale ekipe te ponizno gledali kako nas reprezentacija iz natjecanja u natjecanje udara šakom u trbuh dok klubovi polako kopne kao ovisnici na heroinu. Na kraju su uz košarku ostali samo mazohisti, oni bolesni stvorovi kojima nikad nije dosta batina. Spadam među njih. Ne mogu si pomoći.

Dobio sam svoju porciju kroz prošlih tjedan dana. Nema veze, već sam otupio na bol. Bilo je jasno da će vikend biti težak već nakon hrvanja s Finskom. Užasna reprezentacija sa sjevera Europe koja igra odvratnu, neučinkovitu, predvidljivu i dosadnu košarku je došla na korak do pobjede protiv reprezentacije kojoj su nekoć davno uglednici nosili srebrne medalje na pladnju. „Ne smije nas ponijeti euforija“, primjetio je naš vrli trener, a meni je došlo da zgužvam rukama facu čovjeku kojeg sam kao dječak obožavao dok je igrao za moju Jugoplastiku. Igra protiv Finske, igra bez glave i repa, prenijela se i na ostale susrete i rezultirala je šamaranjem od Bosne i nabijanjem na kolac konačnog poraza od Grka.

Sve ste vidjeli i nema smisla da se ponavljam. Tko god zna nekog vraga o košarci uhvatio se na glavu odmah na početku zbog upitne selekcije igrača, a čupanje vlasi se nastavilo zbog nedostatka centarske igre, problema u obrani kojih je bilo više nego ih čovjek može nabrojati, užasnih rotacija igrača, neznanja kada pozvati tajmaut, neuigranih akcija, neodigranih akcija i neprepoznavanja trenutka u kojem treba forsirati određenog igrača. Razina talenta u reprezentaciji svakako nije na razini one iz 1992. godine, zapravo je debelo ispod nje, ali je svejedno dovoljno visoka da smo se imali pravo nadati ne samo ulasku u drugi krug nego i u četvrtfinale. Na žalost, rijedak je talent koji može zablistati u kaosu. A pod vodstvom trenera Joke Vrankovića svaka se utakmica pretvara u kaos.

Kaos je nazivnik pod koji možemo svesti događanja u hrvatskoj košarci u zadnjih 15 i više godina. Nisam nikakav insajder, ne družim se s ljudima iz košarkaških krugova, nisam upućen u interne razgovore i ratove; ja sam samo Čovjek koji bulji u ekran te tu i tamo čita sajtove i novine. Isti sam i kao ostali hrvatski navijači čiji se broj iz velikog natjecanja u veliko natjecanje smanjuje. No čak i ukoliko niste upućeni u internu spiku neke je stvari lako primjetiti golim okom. Iz aviona.

Lako je primjetiti užasne rezultate reprezentacije koji doduše osciliraju, ali u svojoj najvišoj točki svejedno ne dosežu razinu koja bi nas zadovoljila. Lako je primjetiti da je na čelo reprezentacije došao trener koji ima svega godinu trenerskog iskustva, koji se jako brzo pogubio u čitavoj priči i koji unatoč porazima nije smijenjen. Lako je primjetiti da su domaći klubovi stjerani pod zemlju, a od nekadašnjih šampiona Europe ostala je samo sjena. Najlakše je primjetiti kako su igrališta pusta, kako su koševi potrgani i kako djeca iz usta izbacuju isključivo imena Petrovića i Kukoča. Zato jer nemaju druga vrijedna spomena.

Kaos koji se dogodio hrvatskoj košarci nije slučajan. On je stvoren. Upućeni se slažu – za njega je kriv Danko Radić, predsjednik hrvatskog košarkaškog saveza. Bivši konobar ranih je devedesetih došao u Zagreb, infiltrirao sudačku organizaciju i uspostavio kontrolu nad njom*. Kroz sudačku je organizaciju počeo kontrolirati rezultate klubova, a samim time i klubove same. Uskoro je počelo vezivanje s HDZ-om i sa agencijom za prodaju igrača, uslijedilo je postavljanje poltrona na čelo saveza koje je uključivalo i budućeg ministra financija Ivana Šukera, a zatim i samostalno sjedanje na čelo saveza 2004. godine.

*Izvori: Nacional, forumski napis jednog insajdera koji je ostao anoniman.

Za vrijeme vladavine Danka Radića dogodile su se korjenite promjene u hrvatskoj košarci koje su zrcalno pratile promjene u hrvatskom društvu. Ona najbitnija promjena može se objasniti u tri koraka.

1. Proizvod košarke je igra. Igra je primarni cilj košarkaških pogona. Ona dovodi gledatelje u dvorane, gledatelji donose novac i sponzore, sponzori donose još novca, klubovi koriste novac za proizvodnju igrača i trenera, igrači i treneri proizvode igru. To je temeljni način funkcioniranja stabilnih profesionalnih klubova diljem svijeta i on je, uz nekoliko izmjena urođenih socijalizmu, funkcionirao za vrijeme Jugoslavije, pa čak i u onim prvim poratnim godinama u Hrvatskoj.

2. Proizvod košarke je igrač. Korak tako tipičan za tranzicijske zemlje s bogatom sportskom povijesti. Vidjeli ste ga jasno u nogometu i vidite ga još uvijek jer karakterizira sve hrvatske nogometne klubove koji nisu ništa više od glorificiranih nogometnih akademija u službi stranih klubova. Funkcija klubova u ovom stadiju prestaje biti proizvodnja igre. Ona se fokusira na igrača i živi od njega. Nađi talentiranog momka, skrpaj od njega poluigrača, nabildaj mu brojke u bezveznim utakmicama, učini ga fokusom momčadi u Europi, prodaj ga za novac i nađi drugog talentiranog momka. Postotak uspjeha za djecu u takvim pogonima ne prelazi 5 posto, no koga briga, oni su proizvod.

3. Proizvod košarke je infrastruktura. Zapravo se više ne može govoriti o proizvodu. Radi se o finalnom stadiju u kojem se rasprodaju nekretnine, u kojem se prodaje klupsko ime, u kojem više nema novca nego se prosi i živi od milodara nezainteresiranog društva. To je stadij u kojem se hrvatska košarka nalazi. U samo tri koraka došli smo do ruba propasti. Dobro znate što se dogodi kada u basketu napravite tri koraka a ne spustite loptu na zemlju.

Rezultat ovakvog odnosa HKS-a i Danka Radića prema košarci reflektira se direktno na rezultate reprezentacije. Posljednji stadij je stadij raspadanja, a u sportu ne možete uspjeti bez sustava, ne možete uspjeti ako se sve raspada. Ukoliko nema novca, ukoliko se on nalazi u džepovima, onda nema ni trenera, nema omladinskih pogona, nema skauta, nema razvoja. Bez ljudi koji će razvijati mladiće nema ni igrača ni seniorskih trenera, bez igrača i seniorskih trenera nema igre i uspjeha, bez uspjeha nema novca. Slijedi smrt. Samo zato jer je HKS dopustio da kaos uništi sustav što se jasno vidjelo na prvenstvu s kojeg se naši vraćaju spuštene glave.

Naravno, ovo je samo naizgled priča o košarci. Sport je oduvijek služio kao zrcalo u kojem se ogleda društvo, a ni jedno zrcalo nije tako ravno, glatko i jasno kao košarka. Koraci koji su se dogodili domaćem basketu događaju se svuda oko nas, a mi većinom mirno trpimo i šutimo. Neki zato jer su se snašli, neki zato jer su inertni, neki zato jer su ih porazi pretvorili u cinike, a većina zato jer ne zna što da napravi.

No u košarci znamo. Riba se čisti od glave. Jedan potez nožem i crijeva puna govana će izaći van i sve usmrditi. Nije bed. Treba ih samo baciti. Očistiti. Oprati. Prije nego smrad zakači Hezonju, Šarića i ostale momke rođene usred kaosa.

Problem je što na dršci noža piše Hrvatski olimpijski odbor. Problem je što čovjeku koji drži nož riba više koristi živa. Kao plivač u kaosu kojem se samo rijetki vesele dok drugi primaju batine. Opet i opet i opet.

Tugu možete podijeliti na fejsu i na mejlu. Kao i uvijek. Čekam vas.