Među nedostižne rekorde njih neki ubrajaju i dostignuće Michaela Jordana i njegovih Bullsa prije 16 godina kada su u regularnoj sezoni uknjižili nevjerojatne 72 pobjede.

Osobno sam donekle skeptičan o posljednjem dostignuću, odnosno o  njegovoj nedostižnosti. Neki će me prozvati luđakom, ali nevjerojatnih 87,8% pobjeda koje su u sezoni 95/96 postigli Bullsi su podosta ugroženi od strane ovogodišnjih Heata.

Moramo se dotaknuti dvije činjenice koje idu u prilog floridskoj momčadi. Prvo je skraćena sezona, a druga smanjen broj ozbiljnih konkurenata. Naime, podosta ekipa, počevši od aktualnih prvaka, pa do prvih pratitelja Lakersa i Celticsa su očito u padu. Kao glavni konkurenti se nameću tek mladi Thundersi i nešto stariji Bullsi.

Jordan je u tadašnjoj rekordnoj sezoni krenuo nevjerojatnim nizom od 41 pobjede u 44 utakmice, a godinu su kao prvaci završili sa 87 pobjeda u 100 utakmica. Da li mogu James, Wade i ekipa sve to ugroziti?

Naravno da neće moći uknjiži toliki broj pobjeda, ne bih se volio niti spuštati u prognoze mogu li do naslova, međutim zasigurno bi mogli dobiti novog rekordera po minimalnom broju izgubljenih susreta u regularnoj sezoni (čitaj: zahvaljujući skraćenoj sezoni), a čak bih se usudio reći i novog rekordera po postotku pobjeda.

Miami je u otvaranju sezone pomeo Dallas, bez većih poteškoća svladao Celticse hendikepirane neigranjem Piercea. Zamalo su se opekli protiv Bobcatsa i nakon toga protiv Timberwolvesa. Na njihovu sreću u oba susreta je odlično reagirao Wade, uknjižili su dvije pobjede i smirili potencijalne negativne vibracije kao što su se pojavljivale u protekloj sezoni. Poraženi su tek protiv Hawksa i to pred domaćom publikom.

Krenuli su u sezonu iznimno motivirani te ukoliko ih zaobiđu ozljede rekord je i objektivno moguće dostići. Međutim, upravo u vrijeme pisanja ove kolumne mogao bi mogući izostanak Wadea i Jamesa u ‘uzvratu‘ protiv Hawksa, jedine ekipe koja ih je o porazila ove godine, brzo poslati moju kolumnu u zaborav.

Uravnoteženost momčadi, aktivniji Bosh, odlučni Wade, nesebičan i efikasan LeBron, precizan Jones, brzi razigravači, zdravi Haslem, a uz to još puno rezervi u nogama Battiera, kao i u dvojcu ozlijeđenih, Milleru i Curryu koji mogu donijeti još veću širinu, su stvari koje mi ulijevaju optimizam da na kraju opravdam svoju ludost.

Da se vratim moj tematici, Miamiju je potrebno 58 pobjeda u 66 odigranih susreta da se izjednače sa Bullsima i njihovih 87,8% pobjeda. Usprkos tome da je riječ o doista teškom dostignuću nije nedostižno pogotovo ako k tome dodamo isključivo 5 teških gostovanja (Lakers, Thunder, dva puta Celticsi i Bullsi) koja ih čekaju do kraja regularne sezone. Ali, Miami za razliku od prošle godine odlično igra protiv ‘boljih‘ momčadi, što je dodatan uteg na njihovoj strani.

Bilo bi previše tu momčad nazvati najboljom svih vremena, jer bi proizvela isključivo val nepotrebnih komentara i svađa, međutim uvjeren sam da je riječ o najtalentiranijoj (napadačkoj) momčadi svih vremena.

Hoće li košarkaši Miamija uspjeti zadržati motivaciju do kraja regularne sezone i hoće li (pod)svjesno hvatati taj domet puno će ovisiti i i o mladom treneru Eriku Spoelstri.

Za kraj možemo zaključiti, kako god okrenemo, jedan u nizu rekorda koji se nekada smatrao nedostižnim je ozbiljno ugrožen, a da li će se uspjeti i srušiti vidjet ćemo za četiri mjeseca.

Pričamo o jednom od najjačih europskih prvenstava u povijesti, ali pričamo i o europskom prvenstvu na kojem bi naši momci morali izboriti u najmanju ruku drugi dio natjecanja kojeg ćemo sutra čekati do kasnih sati jer teoretski nam ni pobjeda protiv Grčke to više ne osigurava.

Nakon ždrijeba preskakale su se stepenice, pobjede protiv bivših država Jugoslavije upisale su se unaprijed, kvalifikanta da ni ne spominjem. Istina, naša skupina se križa s još jednom podosta lakom grupom pa je bilo nekako logičko najaviti četvrtfinale, ali i tu se išlo korak predaleko.

Naša košarka već godinama radi greške u koracima, ali usprkos tome promjena nema. Ne, nemojte reći da je sramota izgubiti od ekipe koju vode Domercant i Teletović, ali moramo javno reći kako je sramota od momčadi koja još prije deset dana djelovala kao ”raspadnuta banda” primiti 92 poena.

Pogodili su mnogo trica, nije ni važno koliko, ali nakon svake naše utakmice se izdvaja kako protivnici pogađaju. Kako su nas Finci zamalo dobili, kako su se Crnogorci uspjeli vratiti, i kako su nas na kraju dobili Makedonci.

Tko je sljedeći – Mađarska, Austrija (oni su nas već počeli u mlađim kategorijama), pa uskoro Albanija, San Marino, Malta?

Nekada europska velesila sa mnogo velemajstora na košarkaškim parketima, danas europski prosjek ispod dva obruča. Realnost ili sramota? Što god izaberete mislim da niste pogriješili, jer imam osjećaj da je to naša realnost, pa ujedno i sramota, ali do kada?

Mislim da više nema osobe koja je barem malo upućena u ovaj ‘napaćeni narod’ da ne zna tko je za to glavni krivac. Jednostavno ne mogu izbjeći Danka Radića koji iz dana u dan uništava hrvatsku košarku. Ne samo da već godinama nismo uspjeli postići nekakav ozbiljan rezultat, već nam se i prvenstvo stavlja pod upitnik regularnosti, a da ne govorim o marketingu, PR i drugim veoma važnim stvarima.

Nikako ne mogu izbjeći ovdje Slovence koji su po radu saveza toliko daleko od nas kao i nogometni klub Zadar od europskog natjecanja. Slovenci ne samo da su dobili kandidaturu za europsko prvenstvo, ne samo da imaju najviše navijača u Litvi, ne samo da imaju jednog vrlo dobrog trenera, njima i prvenstvo i mlađe kategorije rade kao švicarski sat. Sve utakmice od A do Ž, i od 9 do 50 godina koji su pod njihovim okriljem su organizirani na više nego solidnom nivou. A o našim ligama, o našim smiješnim kandidaturama, o našim mnogobrojnim navijačima neću ni gubiti riječi. Ali hoću o našem vrlo dobrom talentiranom treneru.

Sa neiskusnim izbornikom koji kao najveću referencu ističe zlato na mediteranskim igrama ili osvojeno prvenstvo Bosne i Hercegovine ne možemo više niti očekivati. Žao mi je jednog poštenog čovjeka, dobrog igrača, ali u prvom redu neozbiljnog, neautoritativnog trenera koji se prerano vratio u reprezentaciju. Najtužnije je čitati i slušati sve te njegove izjave, gdje iz dana u dan izlazi velika doza optimizma – bolja, tečnija, kombinatorična igra, i što je najgore čak je tvrdio da imamo i bolju obranu. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Ali nije to njegov najveći feler.

Izostanak s popisa Marka Banića najveća je sramota naše reprezentacije, ali i izbornika koji je time dokazao kako ne vodi u Litvu 12 njegovih izabranika, nego 12 ‘njegovih’!!! Nakon fenomenalne sezone u ACB ligi, nakon što je uspio preskočiti Real u polufinalu španjolskog prvenstva, ispred njega dobivaju prednost Luka Žorić, Damir Markota, Lukša Andrić. Zbrojite 1+1+1 pa ćete vidjeti zašto i kako je došlo do tog izbora, ako niste uspjeli onda nemojte ni čitati ovo više.

I za kraj ću još jednu usporedbu sa susjedima. Nama su premladi Katić i Šarić. Naravno, budućnost naše reprezentacije su Rudež i Stipčević. I dok mi i dalje radimo pod privatnim zapovijedima, u susjednoj Sloveniji Božidar Maljković na prvenstvo vodi jednog 18-godišnjeg Luku Rupnika koji je danas dobio lijepu rolu protiv Belgije. Minute koje će jednog dana možda presuditi u duelu protiv Šarića, Katića, Hezonje i drugih. A možda nas nakon ovog prvenstva čekaju bolji dani za našu reprezentaciju. Ali ipak samo možda?

“Danko Radić je zakopa, pokopa i uništia hrvatsku košarku!“

Da, pisao sam prije velikog finala članak zašto će pobijediti Dallas, i drago mi je vidjeti ovaj rasplet, međutim ovog puta ću u nekoliko sljedećih redova zapisati svoje razmišljanje zašto će noćas po mome mišljenju slaviti Miami Heat.

Prije nego odemo na razloge moram naglasiti kako i dalje vjerujem u slavlje Dallasa, ali u sedmoj utakmici.

Statistika veli sljedeće: 9 pobjeda i 1 jedan poraz na domaćem terenu Heata u doigravanju. Isto tako treba naglasiti kako klupa Miamija puno bolje igra na domaćem terenu. I kada smo već kod klupe, Mario Chalmers je u odličnoj formi i ne bi bilo začuđujuće da upravo on krene kao starter u šestoj utakmici.

Sljedeća stvar koju treba spomenuti je definitivno neprihvatljiva obrana Heata u petoj utakmici. Miami u svim utakmicama pokazuje silnu želju i htijenje, međutim njihova obrana se kroz cijelo finale svodi na nekoliko bljeskova. Jedino što trenutno odlično rade je zaustavljanje laganih koševa Dallasa kroz protunapade i dosta dobro zatvaraju reket, no prema trenutnom rezultatu to je očito premalo. Traži se, odnosno noćas se očekuje, eksplozija LeBrona Jamesa i Dwyanea Wadea u fazi obrane koja će još više pritisnuti bekove Dallasa.

I naravno kada smo već analizirali obranu moramo isto tako reći kako je i Dallas imao bolesnu šutersku noć prije nekoliko dana. Šutirali su iznad 50% iz igre, ubacili 13 trica iz 19 pokušaja, i isto tako pitanje je bi li Dallas slavio da Terry nije pogodio onaj veoma težak šut preko LeBrona Jamesa.

Je, Dallas je u stanju ponoviti takvu večer, međutim Miami će morati odigrati kudikamo agresivnije, pogotovo na tu prvu liniju Dallasa. I nemojmo zaboraviti na zadnje kada su se igrači Mavericksa tako raspucali da su slavili protiv Lakersa s 40 poena razlike, dok su protiv Miamija minutu prije kraja imali samo četiri poena.

Dwyane Wade

Zadnji puta kada sam radio prognozu takvog tipa, članak sam bazirao samo na jednom čovjeku – Paulu Pierceu. I pogriješio sam. No, pogriješio ili ne, ovaj put moram naglasiti da je meni glavni razlog zašto će Miami noćas slaviti ponovno pojedinac. I ne, nije to LeBron James, već Dwyane Wade.

Izgubili su dvije utakmice iz razloga jer su u posljednjim minutama izbjegavali Wadea, odnosno moram napisati izbjegavao (čitaj: LeBron James). Izgubio je LeBron i drugu utakmicu i petu utakmicu. A u obje utakmice je Wade bio maestralan, a nije dobivao lopte. U toj petoj je sam napravio seriju 5-0, odveo Miami do vodstva 99:95, a nakon toga je samo jednom uputio loptu prema košu. Sve ostalo je bilo u rukama LeBrona. No, ne pišem članak da kritiziram LeBrona koji je do velikog finala većinu susreta u tim segmentima rješavao u korist svoje momčadi. Možda se i on probudi.

Wade noćas jednostavno morati biti taj lider momčadi. Po meni nije sporno tko je najbolji igrač Miamija – LeBron James, ali isto tako nije sporno tko je lider te momčadi – Dwyane Wade. I ukoliko bude tako, ukoliko se Wade tako postavi i zaigra Miami će slaviti.

Za kraj se mogu samo nadati da će slaviti doista onaj tko je bolji, a ne onaj tko mora. Čitajući određene članke koji daju naslutjeti kako bi prvo ime lige, David Stern mogao postati “američki Karamarko” pomalo me hvata panika. Jer svi ti članci imaju neke temelje, koji tvrde kako ovo doista zanimljivo finale treba sedmu utakmicu, a vjerujem i kako bi takav rasplet barem donekle pomagao Sternu o rješavanju lockouta. Donekle.

Naravno oba pitanja mogu imati pozitivan odgovor, ali to nam sigurno ne bi donijelo ono što bi istinski ljubili NBA košarke voljeli vidjeti. A to je utakmicu koja će opravdavati naziv konferencijskog finala, gledanost, ali i sve ostalo što spada u taj krug.

Jučer se moglo mnogo toga čitati o obrani Bullsa i novom posteru Dwyanea Wadea. No, neke stvari su se pogubile, namjerno ili nenamjerno teško je reći, stvari na koje se moramo osloniti i početi graditi temelj za već drugi dolazeći susret.

Dwyane je jučer sve osim uvodnog zakucavanja prespavao, kao da nije bio u utakmici i bio je veliki teret svojoj momčadi sa forsiranim i neizrađenim akcijama. Još da nije u samom uvodu promašio dva ‘zicera’, možda bi mu se mogla i dati pozitivna ocjena. Međutim teško se nadati od strane Bullsa da Wade može ponoviti još jednom toliku pogubnu igru koja će u velikoj mjeri ponovno ovisiti u Keithu Bogansu, a i o Ronnieju Breweru te Kyleu Korveru. Hoće, u velikoj mjeri, no kod igrača kalibra Wade nikada nije najvažniji dan obrambenog igrača, već njegovog dnevnog raspoloženja. Igrači poput Wadea, Jamesa, Bryanta, Rosea svaku su noć spremni ubaciti više od 30 poena. Pa neka ih pokrivao i Bruce Bowen u najboljim danima. No, ono što bode u oči je užasna igra Wadea u obrani koji je očito dobio obaveze od nadređenih neka se ne troši previše u obrani. Pametno? Sigurno nije, jer vidjelo se u utakmicama protiv Bostona kako on doista može puno trčati u obrani, gdje je potpuno zaustavio Raya Allena, da li bi mogao i Rosea, ne znamo, no dok Erik ne proba i tu mogućnost nikada nećemo ni znati. Činjenica je kako ni Mike Bibby ni Mario Chalmers ne mogu zaustaviti najboljeg igrača današnjice.

Ni LeBron nije imao utakmicu za pamćenje, no njegova igra je bila puno bolja nego što to pokazuje pusta statistika. Većina Boshevih poena je išla kroz njegovu kreaciju i odličan pregled igre. No, ono što ubija svakog njegovog fana u dušu je ta njegova nezainteresiranost u određenim dijelovima susreta kada se očekuje da vođe poput njega traže loptu i ako treba u zadnjem redu tribina. Talent koji posjeduje se rijetko viđa i sigurno može i mora bolje od toga. Daleko od toga da je to bila utakmica od koje se ne može lošije, ali James ako želi opravdati naziv Kralja, i momčadi koja želi ove godine osvojiti naslov, morat će se nešto više trgnuti i vrijeme koje bude proveo na parketu potrošiti da troši svoje tijelu puno više i u obrani. Zatvaranje protivnika i borba za prostor će mu sigurno pomoći kod kojeg obrambenog skoka i možda će pokušati smanjiti razliku u poenima iz drugog pokušaja.

Bosh je odigrao svoje, zabio je koliko je mogao, ali Thibodeau se nije previše živcirao oko toga. Plan je bio jasan, agresivno okomito iskakanje na pick-and-rollu, otvoriti prostor Boshu koji je dobio kvalitetne lopte u reket te braniti tu vanjsku liniju Miamija. Pametno i mudro. No, sad se čeka i pametna te mudra odluka Erika Spoelstre. To pokušavanje igre sa četiri mala bio je dobar pokušaj, ali samo u teoriji. U praksi je stvar izgledala veoma loše. Potrebno će biti aktivirati po kojeg igrača s klupe, teško je suditi koliko može pridonijeti Udonis Haslem u ovom trenutku, ali osim napadački beskorisnog Joela Anthonyja Spoelstra nema nekakvog kvalitetnog rješenja. Činjenica je kako Litavac Zydrunas Ilgauskas tu sa svojim nepokretnim nogama i 60 godina ne može puno pomoći, Juwan Howard je u sličnom rangu, dok Jamaal Magloire osim manjka inteligencije za sada nije pokazao ništa s čime bi opravdali njegovih 10 minuta na parketu. Da li je taktika sa četiri mala onda jedina preostala pametna taktika? Možda da, ali sigurno sa puno aktivnijim LeBronom pod svojim obručom.

No stoji i dalje činjenica kako su se Bullsi uz svu tu famoznu obranu odvajali zahvaljujući odličnom šuterskom danu, odnosno večeri. Pogodili su 10 trica, od toga ih je četiri strpao Luol Deng koji se uz to enormno trošio u obrani na LeBronu. Watsonovu nećemo ni spominjati. Rose je zabio tri, dok je primjerice u prvoj rundi protiv Indiane bio na tek 22%, protiv Atlante nešto ispod 30%. Sada je pucao 3-7. Igrali su fantastičnu, pokretljivu obranu, ali neutralni gledatelj i dalje dobije dojam da je Miami mogao (da nije bezglavo gubio lopte) držati utakmicu u egalu sve dok ta čelična obrana ne popusti.

Bullsi su odigrali u napadu odlično, Rose je odigrao odličnu, makar ako pitate navijače Bullsa, on može još i bolje, ali nitko ne govori da može i puno lošije. A sigurno može lošije ako Erik bude dovoljno pametan i bude spreman riskirati Wadea da se troši trčeći za njim. A drugo je, odlično su odigrali u obrani. Gibson, Deng, Bogans za čistu peticu, fenomenalan je bio i Asik, svoje su u obrani napravili i Boozer, Brewer i Korver isto bez greške. Noah nikada nije bio ni sporan, Rose i Watson se baš i ne trebaju previše trgat za Bibbyjem ili Chalmersom. I lako je zaključiti kako su Bullsi odigrali odličnu pariju na obje strane parketa.

S druge strane, Miami nije odigrao ništa dobro. Puno je to ovisilo i o obrani Bullsa, no činjenica je kako su igrači Heata izgubili nekolicinu nepotrebnih lopti i promašili određene šuteve koje su trebali pogoditi. A vrlo je malo bilo takvih ubačaja, da bi se čovjek uhvatio za glavu. Prostora u napadačkom dijelu ima taman toliko da stavimo cijeli Piranski zaljev. A o obrani smo sve rekli, Wade i James moraju se ubiti i na drugoj polovici parketa, mora se bolje zatvoriti reket i otvoriti veći rizik ubačaja sa daljine. Mogu li Bullsi ponovno pucati skoro 50%, mogu, ali će zato puno manje zabijati iz drugih i trećih pokušaja.

Miami ima talent i kvalitetu prelomiti tu seriju u svoju korist, no bude li Chicago uspio odigrati na toj razini i u sljedećim susretima morat će drastično promijeniti svoju volju i htijenje. I možda se po koji put baciti za koju loptu poput Noaha. Utakmica je izgledala kao neka predsezonska utakmica, a ne finale konferencije, da li su se floridske zvjezdice spremne potući sa čikaškim Bikovima vidjet ćemo prekosutra ujutro, a za nas ljubitelje košarke bi dobro bilo da se potuku – pa tko živ, a tko mrtav.

Jučer kasno navečer mogli smo vidjeti dvije potpuno različite momčadi. Dallas je sasvim zasluženo prošao u konferencijsko finale, pomeli su aktualne prvake, nadigrali ih u četiri utakmice. No ipak u svoj toj nervozi od strane Lakersa, u cijeloj toj grupi jučerašnjih gubitnika bio je i jedan pobjednik.

Nakon što smo ove sezone neočekivano ostali bez trenera sa najdužim stažem u povijest natjecanja, jučer smo izgubili i najvećeg trenera svih vremena. No, za razliku od Jerryja Sloana, čiju zadnju utakmicu je malo tko pratio, jučer je posljednju utakmicu Phila Jacksona pratio cijeli svijet. Nije zaslužio takav kraj niti one sramotne reakcije Odoma i Bynuma, ali nažalost ovoga puta tu nije mogao puno pomoći i kontrolirati svoje igrače.

Primio je poraz uzdignute glave, usprkos tome da je srce prije toga već zaplakalo, otišao je kao pobjednik, usprkos porazu od 36 poena razlike.

Bilo je ljudi koji su vjerovali i nadali se da može prije drugog, konačnog odlaska u mirovinu završiti još jednu trilogiju. I uz sve to, da je završi tamo gdje ju je i započeo, u Chicagu. No neke stvari i najveći, najbolji ne mogu promijeniti. Lakersi su pali, a snovi o četvrtoj uspješnoj trilogiji su se tako sasvim razvodnili.

Na NBA klupi sjedio je dugih 20 godina, u dva kluba koji su svaki na svoj način obilježili povijest lige. Jedno je bila era velikog Michaela Jordana, a drugo era Kobea Bryanta. Puno će se ljudi naći koji će uprijeti prstom i reći blago njemu kada je imao dva (po)najveća talenta u povijesti košarke. No, oba ta talenta su imali svoje mane koje je Phil odlično nadzirao. Znao se ujedno podrediti ali i narediti. Znao je složiti timski duh i znao je stati iza svojih igrača. Znao ih je i kritizirati  i to javno, u vlastitoj knjizi, ali sve je to imalo neku svoju vrijednost i namjeru.

Nakon svog prvog odlaska u mirovinu, kada je prvi put izgubio u svom velikom finalu, i to u jubilarnom 10. protiv Detroit Pistonsa, Phil je napisao vlastiti knjigu pod naslovom ‘Posljednja sezona‘. I upravo je u toj kontroverznoj knjizi označio Kobea kao igrača kojeg je navodno nemoguće trenirati. Danas, osam godina kasnije, Kobe je na konferenciji za novinare nakon susreta izjavio:

“Teško je uopće reći što mi Phil znači. Odrastao sam s njime. Usadio mi je način na koji pristupam stvarima i način na koji o njima razmišljam. Nezamislivo mi je da sljedeće godine neću igrati pod njegovim vodstvom.” Sličnim riječima obratio mu se i drugi njegov pratitelj u Lakersima koji je uvijek bio tu u pobjedničkim danima, Derek Fisher: “Proći će 12, 24, 36 sati i bit ćemo u mogućnosti osvrnuti se na činjenicu da smo posljednji put igrali za najboljeg trenera u povijesti košarke. Mislim da mu se nikada i ni na koji način neću moći odužiti za sve ono što je napravio za mene, ovu momčad, ovaj grad i ovu organizaciju. Nikad više nitko neće biti kao on, stvari će biti drugačije bez njega na klupi, ali mi samo želimo da bude sretan.”

Phil je službeno otišao u mirovinu nakon spomenutog debakla protiv Pistonsa u finalu lige 2004. godine, ali ovoga puta je zasigurno to to. Odlazi zauvijek. I jučer gledavši ga koliko kratko je trajao taj njegov izlazak iz dvorane, a toliko je dugo bio tu, i toliko je toga dao, dirne te u lijevoj strani grudi.

Bila je to njegova utakmica ali se jučer oprostio bez glamura. Gentlemanski se podigavši iz svog udobnog naslonjača rukovao se sa onima koji su u svoj toj euforiji imali još toliko razuma da shvate da uz njihovu veliku pobjedu susret nosi i odlazak trenera koji je na neki način obilježio i njihovu karijeru. Kako je izašao iz dvorane, tako je došao i na press-konferenciju. Nasmiješen, pozitivan, otvoren za komunikaciju, ali usprkos tome, svaka riječ koja je izašla  iz usta bila je veoma emotivna, teška.

Znao je Phil bolje od svih kako njegova momčad gubi dah ali je mudro šutio. Znao je da se njegova momčad nije jučer raspala, no usprkos svemu imao je u sebi vjeru da se možda stvar preokrene. No, svu nadu svijeta da vremena za preokret više nema i da je to zbogom NBA ligi shvatio je jučer kada je sa smiješkom počeo pratiti susret. Nije se više uzrujavao, osim kada su njegovi nervozni igrači prešli granicu i kada je vjerojatno zatražio da odu s terena kao prvaci.

„Lakersi će preživjeti i bez mene“, izjavio je veoma kontroverznu izjavu za kraj. Lakersi su živjeli i prije njega, živjet će i nakon njega, ali ovog trena vjera da će Lakersi nakon njegovog odlazaka disati kao do sada je isto kao nada u našu predsjednicu vlade da nas u Europsku uniju odvede za nacionalnim ponosom. Znači nikakve!

No jedna stvar koja će uvijek pratiti sada već bivšeg trenera Lakersa je što bi bilo da Michael Jordan nije napustio momčad na svom vrhuncu? Većina stručnjaka i ljudi koji su tada pozorno pratili NBA su bili istog mišljenja da igrači Houston Rocketsa vjerojatno ne bi osvojili dva naslova i da bi se Jordan izjednačio sa legendarnom generacijom Celticsa i uzeo 8 uzastopnih naslova. No nikada više nećemo znati.

Nije lako zaključiti ovakav članak. Pogotovo ne nakon takvog brutalnog poraza, drugog najtežeg poraza u trenerskoj povijesti Zen Mastera. Dugih 20 godina, godina u kojima nikada nisu propustio doigravanje i godina u kojima je čak 11 puta nadmudrio 29 znalaca te pokazao svijetu da je ipak on najveći. Zato jučerašnji poraz ljudima koji cijene i poštuju njegov rad i uspjehe zasigurno neće moći zasjeniti njegov dugogodišnji rad.

Definitivno je jučerašnja utakmica bila više nego samo utakmica koja je ujedno i pomela aktualne prvake. Zanimljivo bi bilo istražiti kada su zadnji puta aktualni prvaci bili uopće ikada pometeni, a uz to već u drugom krugu. To je bila utakmica koja je obilježila kraj najvećeg trenera, a vrlo lako moguće i kraj Bryantove dominacije.

Stvar se odvija u jednosmjernoj ulici. Griješimo svi, oprašta većina, malo tko zaboravlja. No zaštićenih poput NBA sudaca je iznimno malo (čak i bijeli medvjedi mogu biti ljubomorni na njih). Činjenica je da nitko nije potpun, možda samo Chuck (ali ne Hayes!). Krive odluke su donosili i najveći, često priznali, a i kada nisu, znali su da su mogli bolje. Suci u toj priči možda znaju da su mogli bolje, ali priznati krivnju nikada neće.

Srećom, sustav je odavno već tako napravljen da suci vrlo malo utječu na konačni rasplet sudbine u NBA ligi. Bile su već neke rigorozne, ekstremne situacije, ali to je druga priča. I činjenica je da ukoliko Orlando ove godine ne osvoji NBA titulu, za to neće biti kriva sudačka trojka sa utakmice protiv Bullsa koja je odsvirala ponajboljem centru današnjice 16. tehničku pogrešku sezone. Ali sa svojim potezom sigurno ubijaju draž i emocije u ovom podosta emotivnom sportu.

Teško je zamisliti košarkašku utakmicu bez ljutnje, radosti, veselja i negativnih usklika. To je jednostavno dio tog sporta i nemoguće je očekivati da bi ti ‘posebni dečki’ iz Amerike mogli i uspjeli to promijeniti. Ili čak možda uvući toliko daleko tehnologiju da će svi biti zadovoljni.

Zato ovom prilikom postavljam pitanje zašto suci nikada nisu kažnjeni za svoje očigledne krive postupke? Pokušao sam pronaći neki pregled delegacija, no bio sam neuspješan, a ručna provjera i kontrola bi bilo poput Sizifovog djela.

Tko se brine o regularnosti natjecanja, nezadovoljstvu Lige, ekipa i igrača do sudaca, prihvaća primjedbe i primjereno ih kažnjava? David Stern i njegova ekipa. Kako, koga i koliko će kazniti ovisi od momčadi do momčadi do sljedeće utakmice, popularnosti  i važnosti. Suci se nemaju čega bojati jer već dugi niz godina griješe isključivo igrači, makar je izašla u javnost pismena dokumentacija koja potvrđuje zlonamjerne poteze sudaca, ali niti to nije bilo dovoljno da bi udruga igrača i vodstvo Lige pokrenulo raspravu o poboljšanju tog djela.

Ne, ne pišem da suci nisu dobri u NBA, i dalje su oni miljama daleko od naših sudaca, i dalje je stvar puno regularnija nego kod nas, ali na obje strane Atlantika suci su bezgrešni. S obzirom da Stern već dugi niz godina stvar više ‘prodaje‘ nego ‘nadzire‘ sigurni smo kako će ovo ostati ista praksa, jer sa ‘uzornim‘ sportašima stvar će se bolje prodavati.

Na kraju možemo predložiti možda neku ‘tenisku kontrolu’ prekršaja, ali ne za igrače, oni za razliku od nas rijetko spominju kako su pokradeni, već bi taj tzv. challenge ili naš ustavljeni sustav oko sokolovo mogli uvesti za NBA suce, pa da se ponekad možda i utvrdi njihova greška ili tolerira pokoji upit igrača o njegovom prekršaju. Ali u Sternovo vrijeme izgleda da bi i to bilo previše, samo da ne proširi ligu toliko daleko da mu jedan Dožaj ili Muhvić sude utakmicu.

Što je onda bio cilj ovog portala? Sjećam se dobro što je rekao Dino: »Dosta nam je 20 aktivnih ljudi, da poslije škole možemo malo popričat s njima i radit nešto za zabavu«.

Citiravši odlomak iz spomenutog članka vrlo je lako zaključiti kako je to u biti jedna mala priča o uspjehu. O uspjehu kako smo sa idejom od 20 aktivnih ljudi uspjeli probiti barijeru od 12.000+ unikatnih ljudi mjesečno.

Danas kada pogledam unazad vidim da je iza mene skoro 1500 dana koji su na neki način povezani sa stvaranjem, vođenjem i uređivanjem hrvatskog NBA portala. Respektabilna brojka. No, sumnjam da bih trećinu tih dana uspio izgurati da nije tih skromnih ljudi uz mene, koji isključivo sa ljubavlju do NBA košarke ‘prodavaju’ besplatno svoje slobodne vrijeme kako bi što lakše i što kvalitetnije prenijeli vijesti sa one strane Atlantika na naš jezik.

No, znali smo od samog početka da će kad-tad doći do neke nove generacije kada će dijete znati bolje pričati engleski nego svoj materinski jezik i da site tada više neće moči biti konkurentan jednom ESPN-u, Yahoo-u, RealGM-u pa niti službenoj stranici lige NBA. Zato smo se već tada pokušali fokusirati na vlastitu inspiraciju, ideju, stvaranju nečeg kojeg se neće moći kvalitetnije i brže pronaći na američkim mrežama.

U vrijeme pisanje ovog sadržaja to je 3328. objavljeni sadržaj na portalu i sigurno bi ta brojka bila nešto veća da se nekolicina sadržaja nije izgubila kada smo ručno prebacivali sadržaje. I to ako me ne vara čak dva puta u tri godine. Od tih nešto više od 3300 sadržaja je uključeno i 128 kolumni te nešto više od 250 članka.

No, srećom danas smo uspjeli stvoriti toliko sposobnu i nadarenu ekipu da se ne trebamo bojati dolazećih dana, kada postoji mogućnost da svijetom zavlada i kineski jezik. Portal je pogotovo ovog ljeta napravio određene pomake koji će pomoći u radu u dolazećim mjesecima. Jedino čemu ćemo sigurno težiti je k pronalaženju mladih, ambicioznih i sposobnih ljudi koji će dodatno obogatiti naš sadržaj.

Zasigurno portal trenutno ima puno svjetliju budućnost nego što imaju moji Netsi.

Zahvale

Jednostavno ne mogu ispustiti jedan veoma važan dio, a to je zahvaliti se određenim ljudima, i naravno svima koji podržavaju naš rad koji ponekad nije najkvalitetniji, najažurniji, ali uvijek pokušavamo napraviti stvar maksimalno korektno i najbolje koliko znamo i možemo. Vjerujem da ste do sada već pročitali članak o stvaranju našeg sitea – ako niste vratite se na početak i pročitajte – zato ćete me lakše razumjeti zašto određene osobe ne mogu ispustiti.

Zahvaliti se moram dvojici osoba bez kojih ja danas ovo sigurno ne bih pisao; osnivaču portala nicijazemlja.net tzv. ‘Merlinu’ i bivšem direktoru našeg prvog hosting provajdera Ivanu Vučkoviću. Od kakve je važnosti u toj cijeloj priči glavni urednik sportske redakcije nove TV (gol.hr), Vladimir Radićević vjerojatno već znate, a ima tu i nekolicina nešto manje poznatih ljudi bez kojih se ovo ne bi provelo u djelo.

Hvala svima!

Moram se zahvaliti i sadašnjoj ekipi. Nevjerojatnim ljudima koji su uvijek spremni odvojiti svoje slobodno vrijeme. Neki su ga nemilo trošiti preko ljeta da stvore neke stvari koji možda površni gledatelj ne bi primijetio. I ne, ne mogu reći da je to samo za vas – čitatelje, jer ako bi stvarali isključivo za čitatelje bio bi nam u prvom redu u interesu novac, a nama u tri godine nije uspjelo pronaći sponzora (izuzevši Unibet i Expert koji su sponzorirali naša virtualna natjecanja). Više je to riječ o nekom osobnom zadovoljstvu i vlastitom hobiju.

Meni osobno site sigurno više ne zanima sa aspekta zarade, makar sam uvijek negdje u pozadini u glavi imao potencijalnu zaradu, meni je portal ušao u krv, često me koštao nekih stvari koji bi morali biti prioritetniji mi u životu, ali to je jednostavno tako. Jače od mene i već sada teško pomislim na to da ću jednog dana (tada ipak ozbiljno) morati se odmaknuti i pustiti projekt nekim drugim ljudima. Jasno je da će hrvatski NBA portal zauvijek ostati neki studentski portal i da ćemo se neki kad-tad morati okrenuti dalje. Ok, za mene nema brige, ja još dolazim u studentske dane, a tamo ni nemam trenutno namjere samo tako izaći.

Ovom prilikom moramo spomenuti još jednom našeg Dina, suosnivača portala i ujedno zahvaliti se za svu pomoć koju je pružao od prvog dana i čestitke mu da me je tada pronašao i kontaktirao.

Razmišljajući kojemu se još zahvaliti jednostavno shvatim da nema smisla to više pisati. Drago mi je da sam u te tri godine sa svima navezao odlične kontakte, da sam upoznao nekolicinu dobrih ljudi (izuzevši kompletnu ekipu kosarka.hr na čelu sa Rokom Lenijem Ukićem). Nisam htio to spominjati, razmišljao sam kako ne spomenuti, ali pošto sam vidio jednu staru sliku sitea, a na njoj je logotip online trgovine kosarka.hr, baš ću ih spomenuti.

Bavim se novinarstvom ako se to može nazvati (jučer je jedan kolega baš mi dobro napisao – ona moja jučerašnja kolumna nije baš ‘novinarska’, ali ok, jer se novinarstvo ionako srozalo na dno dna), a meni je svejedno kako ćete vi to nazvati. Cijelo srednju školu radio sam kao PR u košarkaškom klubu Maribor, te za određene košarkaške slovenske stranice, i nikada, ali nikada nisam bio nepošten. Kao što su na kosarka.hr, portalu gdje navodno pišu PRAVI NOVINARI (zamolio bih inače ljude da mi objasne što je to pravi novinar). To da su ukrali Roka Lenija Ukića nije problem, doduše gurali su tada nos gdje im nije mjesto, ali da su nas osjećali konkurencijom od prvog dana i prevarili me nekoliko puta, to je problem. I problem je da je to definitivno najlošiji site kojeg tu i tamo otvorim, jer uz sav potencijal kojeg imaju i bez ikakvih konkurencija oni izgledaju očajnički. A vezano uz njih i site našeg saveza. I zato gospodo sa kosarka.hr pogledajte link gore, pa ćete vidjeti kako sam ja tada ispunio svoje obećanje, a vi niste – čekam na oglas u reviji Hrvatska Košarka – ali ne tako da se ukrade MOJ (čitaj: isključivo moj kojeg sam ja sa mukotrpnim radom napravio) popis svih NCAA igrača, i čekam i dalje da se izrodi taj dogovoreni broj prikaza bannera na vašoj stranici. Ne, nije potrebno, mi smo ionako konkurencija – živi i zdravi mi bili – kolege!

I za kraj, proslaviti ću danas sa svojim prijateljima u ime portala, bit će nešto skromnije, ali će biti slatko. Proslavite i vi, ukoliko budete imali mogućnost, jer rođendan bez proslave nije isti.

NBACRO, NBA-CROATIA ILI NAJDRAŽI MOJ PORTAL – PUHNI TRI SVJEČICE I AJMO NASTAVITI OVIM RADOM I U 4. GODINI!

Tvoj Filip

Na njegovu sreću, svi njegovi prethodnici u prošlom desetljeću se nisu toga sjetili, pa je njemu ostala ‘unikatna‘ američka ideja – leeeet preko auta. Nažalost treslo se brdo, a rodio se miš.

Nije je to bio let, nit je to bilo preko auta. Katastrofa.

Žalosno je jedno da iz godinu u godinu pobjeđujeu oni koji se sjete napraviti veći show, a ne pobjeđuju oni najatraktivniji. Dogodine imam osjećaj da će pobijediti onaj koji će preskočiti Justina Biebera, ali naravno da on prije toga jednu otpjeva. Samo je problem da se toga netko mora sjetiti. Inače kad smo kod toga sjećanja, zar mislite da se Griffin toga sam sjetio? Ma kakvi, platio je on to nekomu da ide malo tražiti po Youtubeu – samo kad je našao, Blake je odmah uzvratio: “ej čovječe nećemo kopirati, ajmo mi preko haube“.

I ne, ne smeta mi što je Griffin pobijedio tim luzerskim skokom, već što su u finale bila dva najlošija u prvoj rundi. McGee, košarkaš koji ima iznimno duge ruke, djeluje vrlo lagano, i potpuno nelimitiran u kreaciji zakucavanja, razočarao je svojom (ne)inspiracijom. Odlučio se za dva potpuno nezanimljiva zakucavanja koje bih mogao i ja zakucati da je koš metar niži. Dvije lopte? So what? Što je tu bilo atraktivnog??? … tri lopte? So what? Bacio je dvije, držao se za obruč uhvatio i ubacio – i??? Ne mogu vjerovati, ali to je tako kad te ocjenjuju ljudi koji i dalje misle da je teže zakucati sa dvije lopte nego zakucati sa crte slobodnih bacanja.

Ako je netko zaslužio taj naslov onda je to definitivno Serge Ibaka, doduše taj free throw dunk nije bio ni približno toliko elegantan kao onaj od Jordana, ali je bio lijep, i sigurno najbolje zakucavanje na ovogodišnjem slam dunk contestu. Isto tako, ako je netko zaslužio finalnu rundu onda je to bio DeMar DeRozan, bio je odličan. Isto tako ovom prilikom se mora reći da je ipak ovogodišnje natjecanje u zakucavanju bilo puno bolje od prošlogodišnjeg – tek sad vidimo koliko je ono prošle bilo jadno.

OK, ne možemo vratiti vrijeme unazad, pa staviti drugu dvojicu u finale, ali činjenica je jedna. Da su McGee i Griffin izveli svaki po jedno lijepo zakucavanje. Nemam pojma kako se nazove ono što je McGee izveo kada je zakucao na drugi obruč okrenuvši leđima prema obruču. A od Griffina mi se dopalo 360° zakuucavanje i donekle ono Carterovo zakucavanje kada je stavio ruku kroz obruč – ostalo niti jedno ne zaslužuje baš neke posebne komentare.

I na kraju, sramotno glasovanje. Kakve veze ima ta finalna runda ako glasuju gledatelji. Još najbolje da za koju godinu ukinu natjecanje u tricama, odnosno da preurede pravila, šutira se samo jedna runda, i onda 2 najbolja stanu na sredinu igrališta i čekaju pet minuta na rezultate glasova. Ne bih se čudio – jer bome vidim da je u Americi doista sve moguće. Pa čak i to da Bieber bude MVP na košarkaškoj utakmici. I ne bilo gdje, već recimo pokraj jednog Pippena. Ovom prilikom moram ukrasti jedan komentar sa našeg FB pagea – “Nije sramota kad te slijepi Pippen, sramota je bit Justin Bieber” – svaka čast Hrvoje!

I tako je na kraju Griffin, preskočivši Barona Davisa koji je sjedio u autu, odnio titulu najboljeg zakucavača godine. Ne znam da li su mu pametni Američani dali glas jer je Baron sjedio u autu ili zato jer je prema nekoj teoriji Griffin preskočio auto. Mislim da se taj skok slobodno mogao usporediti kao skok preko 3 prosječno visoka kineza – isto ti dođe. Ono vezano uz orkestar neću ni komentirati, jer na kraju kad se povuče crta tog posljednjeg skoka ispadne taj orkestar još zanimljiv, inovativan i dosta dobar za uši – jer skok sigurno nije bio lijep za oči, a bome ni za živce.

I eto na kraju su se Amerikanci pokušali ismijati iz Markeca, koji je prije više od 10 godina preletio preko auta, a na kraju je ispalo da se Marko može smijati njima, jer u povijesti košarke će zauvijek ostati jedno:
- Marko Milić je prva osoba koja je poletjela preko automobila na službenom natjecanju u zakucavanju
- Blake Griffin NIJE poletio preko automobila, već je skočio preko prednjeg dijela auta i slavio kao da je preskočio kamion.

I evo to vam je kratak rezime nezasluženog slavlja Griffina, pa vi sad mene slobodno razrežite, ali nakon ovog slam dunk contesta neću se više oduševljavati Blakeovim zakucavanjima jer me previše razočarao, a bome i onih skoro 70% ljudi koji su glasali za njega, ali njima se oprašta jer su bili pod dozom chesseburgera i coca-cole.

I upravo je spomenuti košarkaš prvi na popisu igrača na kojeg su treneri morali obratiti više pažnje, no srećom Stern je ispravio njihovu grešku. No, ukoliko pogledamo popis sedmorice igrača sa Zapada koji neće započeti susret teško je ocijeniti tko je tu mogao otvoriti mjesto najboljem igraču Timberwolvesima. Po mom skromnom mišljenju Tim Duncan, no ukoliko bi došlo do te odluke, vodeća ekipa lige bi imala samo jednog igrača (Ginoblija), pa se donekle može i razumjeti ignoriranje vodećeg skakača lige.

Isto tako odmah u oči upao mi je i nedostatak kanadskog čarobnjaka, Stevea Nasha. Dvostruki najbolji igrač regularne sezone usprkos svojim odličnim igrama u 37. godini života (za 2 dana će proslaviti 37. rođendan!!) pao na četvrto mjesto najboljeg organizatora igre. Doduše po mojoj procjeni morao bi biti peti, jer Kidd je ipak i dalje najbolji (ako ne vjerujete, pogledajte današnji video isječak protiv Bostona ). Ok, vrativši se u realnost i Chris Paul i Deron Williams su očekivano dobili prednost ispred Nasha. Pitanje je samo da li je i Russell Westbrook koji ima iza sebe odličnu polusezonu mogao izvisiti i ustupiti svoje mjesto Nashu. Po meni nije mogao, ali i dalje ima veliki broj Nashovih zaljubljenika koji se neće složiti sa mnom.

Što se tiče Zapada moram spomenuti i ove sezone odličnog LaMarcusa Aldridgea, ali i ponajboljeg strijelca lige Montu Ellisa. Obojica su svojim igrama zaslužili nastup na spomenutom spektaklu, ali nažalost zbog ograničenja za njih mjesta nema.

Ukoliko bacimo pogled prema Istoku stvar je nešto bogatija. Carlos Boozer je ostao bez NBA All-Star nastupa, potpuno nepravedno. Ne razumijem po kojem su to kriteriju treneri dali prednost Boshu ispred Boozera. Isto tako bez All-Star nastupa je ostao i australski Hrvat Andrew Bogut. Možda malo više subjektivniji pogled, ali osobno bih ga usprkos nešto lošijoj polusezoni (zbog ozljede) ubacio ispred Bosha. Kao četvrto ime se tu spominje i Al Horford koji je zahvaljujući trenerima izborio nastup na All-Staru. Prije Boguta? Da. Prije Boozera? Ne!

Shaqologija

Isto tako žao mi je da nema Vincea Cartera i/ili Shaquillea O’Neala. Pogotovo žalim za Shaqom koji će propustiti i drugi put zaredom All-Star. Zasluženo, ali ne bi bilo i nezasluženo da su zbog njega smislili i neki Wild-card za 13. igrača. Ili Shaq-card.

Najveća legenda All-Star utakmica u posljednjih 15 godina će tako nakon prošlogodišnjeg showa u Dallasu propustiti i show u Staples Centru. Od 1993. godine će mu to biti tek 3. All-Star u kojem neće nositi dres jedne od ekipa. Od spomenute godine nanizao je 14 uzastopnih nastupa, nakon toga pravedno nije bio izabran na All-Star nastup 2008. godine u New Orelansu, ali je zatim već slijedeće godine upao među 12 najboljih u svojoj konferenciji. I od tada ostaju nam samo nostalgična pamćenja. Zar možete vi zaboraviti onaj crossover Shaqa ili alley-oop dodavanje samom sebi sa crte slobodnih bacanja?

Svakome prolazi vrijeme, pa tako i legendarnom Shaqu. Ali svaki put u veljači me uhvati ta Shaqologija jer All-Star s njim ili bez njega sigurno nije isti.

I tako za kraj možemo mirne duše zaključiti kako je ozljeda Minga donekle riješila popis najboljih na Zapadu, odnosno otvorila mjesto Kevinu Loveu koji je svojim igrama potpuno zaslužio izbor među najbolje u ligi. No, s druge strane otvara se pitanje da li je ograničenost na 12 igrača po momčadi najoptimalniji izbor jer svake godine (ne)pravedno bez All-Star nastupa ostane nekolicina igrača koja je zaslužila svoje mjesto na parketu, a ne uz njega. I to ne bi bila nikakva novost, jer je i prije 40 godina (točnije 1971-1973) bilo omogućeno da na All-Star susretu sudjeluje 28 igrača, 14 iz svake konferencije, a tada je bilo i puno manje momčadi nego danas.

Mogli bi još štošta pronaći, izvući i napisati za pregled zadnjih nekoliko dana. Nisam se dugo javljao, jer nisam znao što točno da pišem. Ili da posvetim kolumnu Spursima ili ponovno Netsima i ‘mom‘ Mariborčanu Saši Vujačiču koji je zabio pobjednički koš ili možda o Durantu koji se budi i polako postaje konkurentan za prvo ime u Oklahomi (da, dobro ste pročitali) ili možda ponovno neki sarkastičan zapis o Miamiju odnosno (ne)kvaliteti Lakersa ili ipak o nekim MVP kandidatima, naravno na trenutno ‘hvalisanje BIKOVA’ mislim na Rosea.

I tako sam odlučio da ću sve redom napisati, pa možda se u međuvremenu još nešto sjetim i dodam. I ajmo krenuti od Spursa.

Spursi – tko ih može zaustaviti na Zapadu?

Pobjede Dallas, razbiju Oklahomu i pripremam si u glavi fantastičnu kolumnu sa sličim naslovom kao što sam napisao nekoliko redaka iznad i onda mi kiksaju protiv Knicksa, pa dan kasnije još protiv Celticsa. Jao! Ali, to ne usporava činjenica da su trenutno najuspješnija ekipa lige i prema trenutnom stanju najbolja ekipa na Zapadu.

Spursi ove sezone ne igraju ‘spursaški‘ već ‘sunsaški‘, po meni igraju daleko najatraktivniju košarku, sistematički odlično posloženo od strane Gregga Popovicha i predvođenu na parketu od internacionalnog dvojca Ginobili – Parker. Jedina mana u toj cijeloj priči je prošle godine (po)najbolji igrač u Europi odnosno Euroligi, Thiago Splitter. Jednostavno se ne snalazi u NBA ligi i njega vidim kao glavnu ‘ahilovu tetivu’ ove ekipe, jedina ranjiva točka, no opet sumnjam da će se iskusni trener balkanskog porijekla odlučiti mu ponuditi po koju minutu u ključnim trenucima doigravanja. Naravno ako ostane na toj razini.

Tim Duncan, racionalan i dosadan kao uvijek, Ginobili u fenomenalnoj formi, trenutno među najopasnijim braničima u ligi. Što me dodatno veseli je i stari-dobri Richard Jefferson, ‘moj‘ Richard onaj iz ‘mojih‘ Netsa. Naravno tu je i DeJuan Blair, bio sam jako skeptičan oko njega, sjećam se da je jedan od kolega još protekle godine pisao o nekoj ‘krađi drafta‘ i mislim da bih se mogao složiti s tim. Igra odlično na obje strane reketa! Isto tako sviđa mi se ta njihova igra u 2. poluvrjemenu, kada sa rezervistima ostane najčešće Manu na parketu i zajedno sa Garyem Nealom i Georgeom Hillom tranzicijski ubijaju tu drugu postavu protivničke ekipe.

Matt Bonner (ja i dalje ne vidim razlike između njega i Ska-la-bri-nija, naravno o vizualnosti pričam) stavlja te otvorene trice, i sistem je doista odlično posložen. No, ipak za kraj treba napomenuti kako se ne bore sa ozljedama, uh ne želim ih prozivati, i ne daj Bože da bi došlo do neke tragične ozljede ključne trojke, no sigurno ukoliko bi imali probleme poput recimo Kelta, sumnjam da bi do sada imali samo 6 poraza.  Ali stvarno bi bila šteta da iz ozljede zaustave ove sezone. I nemojmo zaboraviti, neparna je godina!

Netsi made in Slovenia

Obećanjem, neću puno o Netsima, ionako mi je već tužno gledati ujutro te video sažetke i boxscore. Naravno, utakmice više ne mogu ni gledati, jer se već ranije prije iživciram na Zadru, ali tako je to kad je glavna priča u ekipi odlazak i dolazak igrača nego utakmice, rezultati, trening. Ne treba toj ekipi ni Carmelo, ni Harrington, ni Billups. Treba im u prvom redu trener, a u drugom treba im jedan pravi krilni centar. A to nisu ni Harrington, ni Carmelo ni Billups!

Isto tako neću puno pisati o Vujačiču. Ok, drago mi je da je zabio pobjednički koš, da je iz Maribora i da ima Mariju Šarapovu. Poštujem ga kao igrača. No, ruku na srce, to je igrač isključivo za regularnu sezonu, igrač koji će pozabijati te otvorene šuteve na ‘blagu obranu’ koji će kada je motiviran odlično odigrati obranu na srednjoj-klasi igrača i igrač na kojeg se možete zanijeti kada su u pitanju slobodna bacanja (ala Kus). No, u doigravanju je to sasvim drukčije, fali mu one sportske bezobraznosti, prgavosti, da bude opasniji na koš, da ga jednostavno obrambeni igrač više respektira (ne zbog toga jer je prijatelj Kobea, već zato jer mu može zabiti ‘kroz oči’), a ne da samo luta ispod obruča i izlazi iz bloka tražeći čisti šut.

Neka njega u Netsima, dogodine mu istječe ugovor i ako Marija ne da neki posebni ultimatum neka produži za nešto manje pare, pa nitko sretniji od mene.

MVP: Durantula – NE, Russell – MOŽDA

Ironično, sarkastično, subjektivno… ma nazovite kako god hoćete. Ok, nisam gledao ni protiv Memphisa, ni noćašnju, ali nakon dvije utakmice me Kevin ne može uvjeriti da je on trenutno vođa te ekipe, a kamoli da je MVP kandidat.

Pustimo na trenutak SP, odigrao ga je odlično, ali ga je odigrao u nešto drukčijim okolinama, sa drukčijom ekipom i drukčijim protivnicima. Sada kada je prozvan ponajboljim u ligi, pokrivaju ga i ponajbolji obrambeni igrači, ne pušta mu se toliko prostora za igru 1 na 1 odnosno ne dozvoljava mu se uopće lako primanje lopte.

Jesmo pustili SP? Jesmo, e i zaboravimo da je dobio titulu najboljeg američkog košarkaša…

Uz sav svoj igrački talent koji ga posjeduje on igra katastrofalno. On je tu prozvan kao lider mlade momčadi, kao igrač koji će vući tu ekipu. Istina je da ima tek 22 godine, da je donekle riječ (odnosno bilo je riječ) o skromnom momku i da još nije igrački sazrio, no opet po drugoj strani, u Oklahomi je bez ikakvog pritiska, bez imperativa naslova, već od početka sezone imaju nekako ‘nadimak‘ ekipe koja možda može iznenaditi, kao što je prošle sezone skoro Lakerse. No, mene bode u oči to što Kevin jednostavno u sebi nema killer-instinkt, kada se najveći žele probiti u središte, kada jednostavno želi probiti svih 5 igrača, pa i suca ako treba, Kevin igra kao da je prvi napad na susretu. Uz to, previše se oslanja na šut, premalo na svoj visinu, rasponu ruku i mogućnošću postizanja lakših poena.

Činjenica je da iz noći u noć izbacuje po 20 lopti po susretu, da mu je ovo najlošija ‘šuterska’ polusezona od godine 2008. Istina je da je ubacio najviše poena u dosadašnjem tijeku sezone, no isto tako je činjenica kako uz Rosea, Ellisa i Bryanta troši daleko najviše lopti. Isto tako za igrača koji je redovito dupliran čak i tripliran 3 asistencije po susretu su smiješne, i što je najgore, Kevin nema onih dodavanja iz kojih se kasnije razvije asistencija odnosno lagan koš. Sve to skupa nekako se bazira na čistog šuteru u tijelu krilnog košarkaša.

I tako se Oklahoma trenutno najviše može zahvaliti ‘indijancu‘ Russellu Westbrooku za sigurno mjesto među osam najboljih na Zapadu, no jedno je sigurno -  neće proći prvi krug sa ovim kadrom. Riječ je o ekipi koja ima daleku najlošiji unutrašnju igru od tih, ajmo reći 18,19 playoff ekipa. Ok, nije ni čudno kada su tu glavni Nenad Krstić i ‘iznenađenje‘ sezone mladi Serge Ibaka. Svaki njihov protivnik ima postigne 50% koševa u reketu, a dobro nije ni čudno kada Krstića zamijeni Byron Mullens (vjerojatno ni ne znate o o kome pričam, mogu vam samo reći da izgleda isto kao Adam Morrison), igrač koji je dva puta stao na crtu slobodnih bacanja ispred mojih očiju i zaključio sam jednu stvar – TVRDENJKO! Činjenica je da je Krstić puno talentiraniji u napadu nego u obrani, dok Serge Ibaka sada pokazuje neki svoj defanzivan potencijal, ali očito nisu uigrani.

Pa čak je i Thiago Splitter na utakmici protiv Oklahome izgledao kao NBA potencijal. Čudo!

Lakers, Boston, Miami

Kada sam spomenuo Lakerse i Boston morao sam ugurati i Miami, ne znam ni sam zašto, ali očito to tako mora biti. Biti ću iskren pa reći kako nisam uspio pogledati niti jednu njihovu utakmicu u zadnjih nekoliko dana, odnosno zadnja mi je bila ona protiv Bostona, no vidim da su pohvatali neke konce i uspješno pobjeđuju. Nemojte me pitati što mislim o njihovim igrama i potencijalu u playoffu, jer sve dok im vodi napad Carlos Arroyo ja sam uvjeren da protiv Bostona nemaju šanse.

Zašto nemaju? Pa zato jer Boston ima najboljeg playa današnjice, koji će u tom duelu nadmašiti Arroya i razigrati sve svoje igrače. Naravno, neće imati Boston iste šanse ako ne budu kompletni, jer već smo noćas vidjeli kako fale Perkins i Garnett. Čak je i Boozer izgledao vrlo moćno protiv Bostona. Ne kažem da Boozer nema odličnu sezonu, ima, igra odlično, no vjerujte mi Boozer ovako ne bi odigrao utakmicu protiv Bostona da ga je pokrivao Garnett. Glen Davis – smijeh!

I o Bostonu ću sigurno još pisati, no za sada ću samo malo potpaliti vatru i reći jedno (objektivno!) – najbolja ekipa lige bez konkurencije ukoliko su kompletni!

I za kraj od te velike trojke moram napisati nešto o Lakersima. Htio sam se malo više poigrati s njima, no jednostavno nisu najbolji na Zapadu, pa neću. No, nisu za sada! Dobivaju utakmice samo ako Odom odigra kako treba, ako mu se da, ako mu se ne da, i ima neki crnogoračko-dalmatinski dan, Lakerse može spasiti samo ludi dan Bryanta i/li Gasola. No, to je sve teže očekivati, jer Bryant je očigledno pao, ne igra na svojoj razini, ali iskreno ja se ne bojim niti malo za njega. Je, odigrao je sumnjivo par utakmica u onom negativnom nizu Lakersa, no kada krenu one prave utakmice, playoff utakmice, Bryant neće biti onaj stari silovatelj (ne žena, nego protivničke obrane), već onaj Kobe koji je donio Lakersima dva uzastopna naslova. Nema straha za njih, biti će oni najbolji kad budu trebali biti, brine o tome Phil, a ja trenutno brinem o Barnesu i Artestovoj formi.

ROSE

Neću imenovati tko mi je jutros rekao valjda najpametniju rečenicu o Roseu i Chicagu u posljednjih par tjedana (ne znam je li smijem ). A rečenica je zvučala ovako: “Rose je MVP samo ako navijaš za Bullse.”

Kao prvo nećemo raspravljati o njegovim kvalitetama, strašno brzoj tranziciji i ulasku pod koš, već o tome kako Rose trenutno nije potvrdio kvalitetu u ključnim trenucima susreta. Još na početku sezone postigao je neku ludu tricu za produžetak, i to je i sve što se sjećam. No, ja se puno više sjećam njegovog nabijanja u obrani, izluđivanja slobodnih bacanja, pa trokiranja u tim trenucima kada igraju najbolji među najboljima.

Ok, ima brojke, ali pogledajmo mi te brojke malo drukčije, ne samo onako kako nama paše. Odnosno Bulls-fanovima. Četvrti igrač po broju izgubljenih lopti, i prvi organizator igre koji je do sada ispalio više od 650 lopti, točnije 690 (3. u ligi!). Ok, ne možemo mu to prigovoriti sve dok drži 8 asistencija po susretu, te drži Bullse visoko na Istoku. Ali…

Rose ima odličnu sezonu, to nije sporno, prvo je ime Bullsa, i to sve stoji. No, činjenica je da je upao u sezonu kada su svi ‘potencijalni‘ MVP lige prije sezone nekako u zatonu. Nash je gotov, Kobe čeka playoff, u Miamiju je teško to podijeliti kada imate uz sebe najmanje 2 MVP potencijala, strašni Amare mora osvojiti još po koju pobjedu, Spursi imaju iste probleme kao Miami, Bostonov kolektiv neće izbaciti MVP-ja, Durant (odnosno Russell) nemaju šanse, na kraju da je Dirk zdravo i držao Dallas visoko na Zapadu možda bi i bio najobjektivniji izbor.

I na kraju se pitam, kakva će to biti regularna sezona kada će nam MVP biti igrač koji ima očajnu igru u ključnim trenucima, čisti kontrast recimo Deronu Williamsu koji drži i bolji omjer nego Bullsi. Samo Deron ipak nije toliko istaknut, i nije pod pritiskom MVP-ja, a ima ujedno i bolje brojke od Rosea.

Oprostite fanovi Bullsa, sviđa mi se Rose, riječ je o doista ponajboljem igraču lige, ali ruku na srce trenutno daleko od MVP igrača!

I evo završio ja svoju ispovijed, ipak nisam se mogao nešto pametnog još sjetiti osim možda novog Orlanda, smiješnog Clevelanda, očajničkog Dallasa bez Dirka ili Blakea Griffina. To ćemo drugi put… Uživajte…