Frančeski: Portland i ponavljanje povijesti

Jadni Greg Oden. Ne samo što izgleda kao da su ga jučer sin i snaha strpali u starački dom, nego mu se i tijelo tako ponaša. Možda nije pogrbljen i ruke mu se ne tresu, no toliko je izrauban da ne može stajati na nogama. Doslovno. Patela, koju je smrskao prije mjesec i kusur dana, označila je kraj njegove treće sezone u NBA-u, a mnogi strahuju kako bi ona mogla značiti i kraj čitave karijere. Barem one dostojne prvog picka na draftu.

S 82 utakmice u tri godine i pet gadnih ozljeda* Oden je eventualno mogao biti prvi pick na draftu medicinskog fakulteta budući da bi studenti imali što naučiti na njegovim povredama. Što je velika, velika šteta zato jer Oden nije samo talentiran košarkaš već i ličnost kakva je kronično nedostajala NBA-u. Ne rađa majka svaki dan momka visokog 213 centimetara koji ima rafiniran rad nogu i zna se zajebavati na račun svog lica koje izgleda kao netom izorana njiva. Oden je trebao biti manje arogantni Shaq, dominantan u reketu, duhovit u susretima s novinarima, velikog srca i uvijek spreman na osmijeh. Na žalost, na Odenovom licu u posljednje vrijeme viđamo samo izraze straha, užasa i boli. Baš kao i na licima navijača Blazersa.

*Sve je počelo zapešćem kojeg je sredio na faksu, slijedila je mikrofraktura koljena, pa ozljeđeno stopalo, pa fraktura koljena i na kraju smrskana patela.S tim da ne računamo vađenje krajnika za vrijeme Ljetne lige. Uživancija, kažem vam.

Nije da im je ovo prvi put. Ne mislim pri tom na Arvydasa Sabonisa, koji je u Blazerse došao s polovnim leđima i izlizanim zglobovima, ne mislim pri tom ni na Zacha Randolpha, koji nije imao fizičkih već psihičkih problema*, ne mislim čak ni na Billa Waltona koji zbog svojih stopala nikad nije ostvario puni potencijal. Znate na koga mislim. Zahvaljujući internetu još uvijek možete vidjeti Sterna sa svojim porno-brkom kako izlazi na pozornicu i izgovara: “Portland selects Sam Bowie, University of Kentucky“.

* NBA-u kronično nedostaje momčad poput Jail Blazersa, jedna potpuno bolesna ekipa koja bi Davida Sterna dovela do ludila. Recimo ovako: Arenas i Mayo na bekovima, Artest na krilu, Zach Randolph na četvorci i Sheed na centru. Iverson kao šesti čovjek, Marbury, Anthony Randolph, Stephen Jackson i Beasley u rotaciji, i Telfair radi kemije u ekipi. Potencijal za pucnjavu/šaketanje/živčane slomove je beskonačan, još kad uračunamo Iversonovo nezadovoljstvo time što mora ulaziti s klupe… Dajmo Marku Cubanu da vodi ekipu i riješit ćemo se Sterna zauvijek. Kad kažem zauvijek mislim zauvijek.

Kolika budala morate biti da izgubite Waltona zbog frakture u stopalu, uzmete Mychala Thompsona prvim pickom drafta, i onda 6 godina kasnije prvim pickom izaberete centra koji također ima frakture u stopalu, koji je propustio dvije godine na sveučilištu, kojeg su liječnici Blazersa prije drafta pregledavali punih sedam sati i koji je u NCAA-u imao slabije brojke od Thompsona?! Čak i kad zanemarimo fijasko ne biranja Jordana, svima je jasno kako je izbor Sama Bowieja bio pogrešan. Nemojte me krivo shvatiti, Bowie je bio jako dobar centar kad je bio zdrav, no to nije bilo tako često. Dinamo je imao više proljeća u Europi nego Bowie zdravih godina. Slična sudbina, čini se, čeka i Grega Odena, posebno kad uzmemo u obzir da momak ima 167 godina.

Zapravo, zastrašujuće je koliko su Bowiejeva i Odenova priča slične. Obojica su trebala biti dominantni centri, brzi na nogama, spretni i snalažljivi, s tim da je Bowie imao nešto bolju vanjsku igru, dok je Oden trebao biti snažniji u reketu. Bowie je karijeru završio s prosjekom od 10 poena i 7 skokova, Oden za sad ima 9 poena i 7 skokova. Izvan terena obojica su bili elokventni i uglađeni. Obojica su, kao što smo već rekli, bili prave mimoze. No, ono po čemu će ostati upamćeni (ukoliko se Oden ne oporavi od ozljeda, što mu ja od srca želim) su ljudi koji su birani iza njih. Chicago je izabrao Jordana, a o njemu već sve znate. Seattle je izabrao Kevina Duranta, o kojem bi trebali sve znati. Zato jer je momak sjajan.

Građen poput onih starinskih krila, dugačak, mršav i vižljast, Durant ubija svoje protivnike iz daljine prekrasnim skok-šutom, a ukoliko se postave preblizu lakoćom ih pretrči svojim Usain-Boltovskim korakom. Ne samo da svake godine drastično povećava broj postignutih poena (20 u prvoj, 25 u drugoj, 29 u trećoj godini) već je iznimno konzistentan te je u tri godine propustio samo 10 utakmica. Durant je osim toga užasno dosadna osoba, ili se bar takvim čini iz svojih intervjua, što je kod košarkaša, ne bi vjerovali, jako dobra osobina. Dok LeBron govori o sudbini, o osvajanju svijeta i o globalnim ikonama, Durant s jednakom strašću priča o treninzima i dizanju utega u teretani.

Mislim, normalni ljudi bi vjerojatno počinili samoubojstvo kad bi otkrili da će ih preseliti iz Seattlea u beskrvni Oklahoma City, no Durant je preseljenje pozdravio i sad tvrdi da mu paše igrati na selu, te da na večer ionako najviše voli izlaziti u dvoranu i tak, malo pucati slobodnjake. Da imate ovakvog prijatelja vjerojatno bi ga se odrekli kroz pet nanosekundi, no kao košarkaša jednostavno ga morate voljeti. Durant ima sreću što su ga okružili s nekoliko jako dobrih igrača (Westbrook i Green su sjajni timski igrači, Harden bi mogao biti jako dobar, u najmanju ruku oduševljavat će nas svojom bradom, a tu je još nekoliko odličnih role playera) i kroz godinu ili dvije igrat će veoma važnu ulogu na Zapadu. Kroz godinu ili dvije Durant bi već mogao početi s oblikovanjem vlastite NBA legende, nešto što Oden zasigurno neće moći. Zapravo, Greg bi mogao postati dio Durantove legende, baš kao što je Bowie postao dio Jordanove*. Što se ne bi dogodilo da u ligi ne postoji debilno pravilo – uvijek biraj franchise centra ispred franchise beka. Uvijek. Šteta što je Blazerse to pravilo već dva puta ugrizlo za dupe. Sreća da imaju Aldridgea i Roya da spriječe infekciju.

*Opet kažem, ne mogu opisati koliko mi je žao zbog toga. Greg se čini kao sjajna osoba i bit će prava šteta ukoliko ne napravi nešto od svoje karijere. No, nakon pet uzastopnih ozljeda čak se i najtvrđi ljudi teško vraćaju…