Franulić: Desetljeće Lakersa i Spursa
Kako je ostalo još desetak dana do Nove godine, vrijeme je da se prisjetim koje su momčadi zaslužile epitet sastava desetljeća u proteklih deset godina. Odgovor se kao i uvijek nameće sam po sebi, jer su klubovi iz Los Angelesa i San Antonia odnijeli čak sedam od mogućih deset naslova prvaka u proteklom desetljeću…
Tako smo u poslijednjih deset godina dobili čak dvije – kako ih NBA novinari vole nazivati – dinastije. Jednu je predvodio Shaq, pa je onda nakon manjih turbulencija preuzeo, a druga vlada pod vodstvom Tima Duncana. Fascinantna je kod ovih dviju momčadi njihova konstantna dobra igra još tamo od 1999. godine. Naime, tada su Lakersi i Spursi bili dvije najbolje momčadi u ligi, a ista stvar se može reći i danas, posebno ako se prisjetimo da Teksašani uvijek ovako sporo ulaze u sezonu i tempiraju formu za doigravanje. Razlog tog trajanja ipak ne leži ni u Duncanu, ni u Bryantu niti nekom drugom igraču. Svima treba biti jasno da ove dvije momčadi najveći dio svoga uspjeha trebaju zahvaliti upravo vlastitim trenerima, koji ih uz manje pauze (Jackson) suvereno vode već čitavo desetljeće.
Činjenica je da su Phil Jackson i Greg Popovich ne samo dva najbolja trenera u NBA ligi trenutno, nego i dvojica od četvorice najvećih u povijesti (tu nam još fale Auerbach i Riley) i kao takvi su kamen temeljac svakog uspjeha svojih klubova. Ako netko ne vjeruje u ovu tvrdnju neka slobodno provjeri popis najtrofejnijih NBA trenera svih vremena. Isto tako, uprave ovih franšiza bile su dovoljno pametne da ne smjenjuju trenere kada bi se dogodile manje ili veće krize igre i rezultata, već su imale dovoljno razumijevanja znajući da za dugoročan uspjeh treba imati strpljenja. I upravo zato su se Spursi i Lakersi održali na vrhu ili pri vrhu sve ove godine, dok su njihovi rivali poput Pistonsa, Mavericksa, Sunsa, Heata, Celticsa ili Cavaliersa imali velike uspone i padove.
Zapravo nikada nećemo znati što bi bilo s Mavsima da je njihov vlasnik Mark Cuban bio malo strpljiviji s trenerima, ili da je možda zadržao Stevea Nasha u klubu. Ili što bi se na primjer dogodilo da GM Detroita Joe Dumars nije povukao nekoliko katastrofalnih poteza koji su uništili sjajnu momčad Pistonsa iz 2004., po meni možda i najbolju defenzivnu petorku u povijesti košarke. Ili da su u Clevelandu pokazali malo više volje u dovođenju pravog sidekicka za Lebrona (kao što su Lakersi uspjeli s Gasolom)?
Ovako se lako uvjeriti da je za stvaranje momčadi desetljeća potrebna sinteza svih parametara koji u košarci nešto znače, a to su odličan trener, pametna klupska uprava i skup kvalitetnih igrača, sastavljenih većinom od radnika i pokojeg superstara, odnosno buduću Hall of Fame legendu. Pri svemu tome jako je važno da je čitava momčad izuzetno disciplinirana i posebno koncentrirana samo na događaje koji se odvijaju na parketu. Na kraju, treba imati i sreće, a neki će reći da treba imati i Roberta Horrya, barem na klupi. A sve ove nabrojane uvjete je u dvijetisućitima ispunio samo gorenavedeni dvojac.
Bilo bi jako lijepo kad bi se dekada zaokružila još jednim epskim dvobojem ova dva velika kluba, tamo negdje u finalu Zapadne konferencije u svibnju mjesecu. Sigurno je da će i ostali klubovi imati nešto za reći u doigravanju, ali ovakav scenarij je i više nego realan, a možda i najuzbudljiviji za većinu košarkaških fanova. Manje je bitno tko će ih dočekati u velikom finalu, bitno je da se tamo nađu Lakersi. Ili Spursi.
