Franulić: Neki novi Bobcatsi, Grizzliesi i Thunder
Ako je netko prije početka sezone mislio da će ijedna od ove tri momčadi trenutno imati pozitivan omjer pobjeda i poraza vjerojatno su ga proglasili luđakom, ili u nešto blažem obliku, zaista zagriženim fanom svoje ekipe. Ako je uz to i dodao da će Charlotte Bobcatsi danas, 22. siječnja, biti i statistički najbolja momčad 2010., onda bi ga se i odrekla kompletna košarkaška zajednica. Međutim, košarka je jedna divna igra u kojoj je sve moguće, pa se katkad i sulude prognoze ostvaruju.
Ako ćemo secirati svaku od ovih momčadi posebno, krenimo od najnevjerojatnije priče, barem po mom skromnom mišljenju, a to su momci iz Memphisa. Dakle, tamo negdje u listopadu imali ste momčad s barem četiri (4) snažna individualca koji su navikli ili su željeli biti glavne zvijezde u ekipi koja nažalost igra samo s jednom loptom. Nakon što je, valjda Božjom providnošću, Allen Iverson kao najveća nepoznanica u rosteru odlučio napustiti klub, stvari su lagano počele sjedati na svoje mjesto za Grizzliese. Prvo je Zach Randolph shvatio da zaista može biti odličan košarkaš, ako se zaista bavi košarkom, a ne kojekakvim izvannastavnim aktivnostima. Zatim je Mayo naučio dijeliti loptu i pretpostaviti uspjeh tima vlastitim brojkama, a Rudy Gay zadržao svoju visoku razinu igre i učinkovitosti. Ako tome pridodate sve boljeg playa Mikea Conleya, korisnog mlađeg Gasola i odličnog trenera Lionela Hollinsa, kojega sam zapravo trebao spomenuti prvog, imate trenutno najatraktivniju momčad lige koja usput ima i prokleto dobar score.
Bobcatsi su nešto drugačija priča iz razloga što se već godinama čeka da ta momčad konačno nastupi u svom prvom doigravanju. Čini se da su sada konačno prešli mukotrpnu tranziciju iz ekspanzijske ekipe u respektabilni tim za koji više nitko ne govori da prije nekoliko godina nije niti postojao. Srce i duša momčadi je zasigurno Gerald Wallace, čovjek od 200 centimetara i 12 skokova u prosjeku, zakucavač, strijelac, skakač, asistent, bloker i kradljivac i vjerovatno najsrčaniji igrač u cijeloj ligi. Mudra uprava je ove jeseni napravila određene poteze (čitaj: dovođenje Jacksona i Chandlera), Raymond Felton je sazrio, a Larry Brown pronašao čarobnu formulu kako od ovih radnika i mahom podcijenjenih igrača napraviti nove Pistonse, svima simpatičnu, skromnu i ratničku momčad.
Spomenimo na kraju i dječji vrtić iz Oklahome. Za razliku od gorenavedenih momčadi, za koje se vrlo lako može ispostaviti da se radi samo o prolaznom razdoblju dobre igre, kod Thundera se vidi jasan i dalek pogled u budućnost. U svijetlu i uspješnu budućnost na krilima, prije svih, Kevina Duranta, a onda svakako Russella Westbrooka i Jeffa Greena. Teško je za povjerovati kojom lakoćom napreduje Durantova igra iz godine u godinu, a još je veća lakoća kojom taj čovjek postiže tridesetak poena po utakmici. Green i Westbrook također napreduju i spadaju među najuzbudljivije igrače na svojim pozicijama, a ostatak momčadi u vidu nešto iskusnijeg Collisona, srpskog centra Krstića i novaka Hardena svakako nije na odmet. Kladio bih se u svoj skromni imetak da će ova skupina igrača zaigrati u ovogodišnjem playoffu, iako za sedmo i osmo mjesto Zapada trenutno vlada neopisiva gužva.
Meni je zaista osvježenje što u ovoj sezoni mogu uživati u nekim novim timovima koji su uspjeli podići svoju igru na višu razinu. Zadnjih godina smo se već pomalo i navikli na ove standardno dobre momčadi, pa je svaka promjena dobrodošla.
