Franulić: Sunce ponovno izlazi u Arizoni

Možda je pomalo dosadno od mene da svako toliko napišem hvalospjev u čast Stevea Nasha i društva, ali to ću ovaj put napraviti s vraški dobrim razlogom.

O čemu se radi? Za one manje informirane, Phoenix Sunsi, nekoć najuzbudljivija momčad lige, opet su postali tema svih košarkaških razgovora u Americi. Ne samo što imaju deset pobjeda zaredom već prezentiraju i trenutno najkvalitetniju košarku od svih trideset timova u NBA. U trenucima dok pišem ove retke Sunsi hvataju i jedanaestu zaredom u Milwaukeeu, a to bi trebali dobiti, tako im svega. Nakon toga slijedi jako težak raspored do kraja regularne sezone, ali lijepo je dok traje. Čarolija iz sredine dvijetisućitih se poslijednjih dana potpuno vratila u Arizonu, ali ovoga puta pojačana određenom dozom (istina, malom dozom) defenzivne igre koja je toliko nedostajala kod Mikea D’Antonia.

Alvinu Gentryu je trebala otprilike godina dana da posloži na stara mjesta kockice mozaika koji je tako dobro štimao dok je u klubu bio D’Antoni. Cijena je plaćena, Phoenix prošle godine nije vidio doigravanja, ali zato sada imaju priliku nadoknaditi propušteno. Najvažnije stvari se zapravo uopće nisu promijenile. Dobra stara osovina Sunsa Nash-Stoudemire (svojevrsna inačica tandema Stockton-Malone ovog desetljeća) je ostala u klubu unatoč prošlogodišnjim nedaćama i to je bez sumnje osnovni razlog za ovaj revival Sunsa. Nasreću, pick’n'roll će zauvijek biti odigravan po istim pravilima, što u prijevodu znači da će spomenuti tandem još neko vrijeme uništavati protivničke obrane, barem dok Stevie ne kaže zbogom profesionalnoj košarci.

Treba nešto reći i o ostatku rostera, koji je možda manje poznat, ali se prvo valja prisjetiti nekih događaja iz prošle sezone. Svi znaju da je iz kluba otišao najbolji obrambeni igrač Shawn Marion kako bi se na brzinu u momčad dovelo Shaqa. Nažalost, legendarni centar se i nije najbolje snašao u brzoj tranziciji kakvu voli Steve Nash, a nije pomoglo ni dovođenje Terrya Portera za trenera. Porter je pokušao usporiti igru i promijeniti Sunse u nekakvu nazovi-obrambenu ekipu, no to je rezultiralo velikim padom rezultata jer jednostavno nije imao igrače za takvu košarku. Inače, na Matrixovo mjesto u petorci je došao Jason Richardson, usput je negdje nestao i solidni branič Raja Bell i tako je nastala jedna od obrambeno najgorih petorki u novijoj povijesti lige, koja ne bi zaostajala previše ni za ovogodišnjim Warriorsima ili slavnim Nuggetsima otprije dvadeset godina.

Na svu sreću, Gentry je bio dovoljno pametan da kroz ovu sezonu profilira određene igrače koji mu mogu pomoći na oba kraja terena. Jared Dudley, ponovno rođeni Grant Hill, Channing Frye i Louis Amundson svakako spadaju u red takvih. Starosjedilac Barbosa možda ove godine nije ponovio sezonu kada je bio najbolji šesti igrač lige, ali njegov doprinos se itekako osjeti, baš kao i u slučaju njihovog najvećeg ovogodišnjeg iznenađenja, mladog slovenskog playa Gorana Dragiča i sve boljeg centra Robina Lopeza. Na papiru, ova momčad i nije toliko snažna, i vjerojatno su prošlogodišnji Sunsi, barem po imenima, bili jača momčad. To je još jedan argument koji ide u prilog Steveu Nashu, za kojeg je evidentno da suigrače čini boljim košarkašima, ali i treneru Gentryu koji je na vrijeme shvatio da ne treba kemijati s igrom, nego dati svojim momcima maksimalnu slobodu u napadu i pokušati ih barem donekle nagovoriti da igraju obranu.

Da ne bi bilo nesporazuma, moja malenkost, a i velika većina NBA analitičara ne smatra kako Sunsi mogu biti značajniji čimbenik u ovogodišnjem playoffu. Previše sam ih puta zadnjih godina gledalo kako potučeni (i to doslovno, pitajte Nasha) napuštaju borbu za naslov prvaka u prvoj ili drugoj rundi playoffa, u pravilu od fizički snažnije i obrambeno kvalietnije momčadi, da bih bio optimist u prognozi nove postsezonske avanture Phoenix Sunsa. Istina je, sada se nalaze na trećem mjestu Zapada, i mogli bi proći prvi krug, ali sve više od toga bio bi science-fiction. Kada bi Sunsi kojim slučajem otišli u veliko finale ili osvojili naslov, onda bi sve teorije o obranama koje donose naslove (i napadima koji donose vječna sjećanja u srcima navijača, dodao bih) instantno pale u vodu. I zato se to neće dogoditi.

Naravno, to ne znači da za takvu momčad ne vrijedi navijati i diviti joj se u ovakvim trenucima kada pokorova ostatak lige. Oni su košarkaški romantičari i pjesnici, ako baš želite da budem sladunjav, a usput predstavljaju sve ono zbog čega košarku igramo, gledamo i volimo.