Franulić: Vratite nam zakucavanja kakva su nekad bila!
Gledam danas na vijestima, jer naravno nisam gledao uživo, kako je omaleni Nate Robinson po treći put postao kralj zakucavanja košarkaškog svijeta. Onda, razumije se, odem na Internet kako bi se na svoje oči uvjerio kako je izgledalo svako zakucavanje koje je Nate izveo i po tko zna koji put shvatim da je Slam Dunk Contest odavno otišao u nekom krivom smjeru, da ne upotrijebim kakav manje primjeren izraz.
Svjestan sam da ovim riječima plešem po rubu i znam da ovo čitaju uglavnom djeca, tinejdžeri i mlađi punoljetnici, ali vjerujte mi, svi vi nabrojani, natjecanje u zakucavanju je nekad bilo nešto puno bolje i puno atraktivnije od ovoga što nam proteklo desetljeće serviraju. Prvi i najvažniji razlog je svakako činjenica što se najbolji i najuzbudljiviji NBA dunkeri na to natjecanje – uopće ne prijavljuju, i to već godinama. Ne podcijenjujem veličine (ili malenkosti) poput Robinsona, Howarda, Geralda Greena, Desmonda Masona, Freda Jonesa ili drugih osvajača titule kralja zakucavanja, ali složit ćete se da to nije ona roba prve klase koju liga može ponuditi za ovakav spektakl.
Za vas koji se pitate o čemu ja pričam, naravno da pričam o nepojavljivanju Jamesa, Bryanta, Wadea, Anthonya, zdravog McGradya ili Cartera na subotnjem dijelu spektakla zvanog All-star vikend. Pretpostavljam da smatraju to nečim nepotrebnim u svojim karijerama u ovom trenutku, iako se neki od njih mogu pravdati da su već nastupili i pobijedili u zakucavanjima, ali to je bilo jako davno (Carter ’00, Bryant ’97). Stariji ljubitelji NBA lige prisjetit će se epskih dunkerskih dvoboja s kraja osamdesetih i početka devedesetih koji se po svojoj kultnosti uopće ne mogu uspoređivati s današnjim natjecanjima. Sve je počelo s pobjedom legendarnog dugajlije iz Phoenixa Larrya Nancea na prvom natjecanju 1984.
Zatim su idućih pet godina fanovima oduzimali dah dvoboji The Human Higlight Filma i The Aira. Za neupućene, radi se o dva najveća dunkera svih vremena – Dominiqueu Wilkinsu i Michaelu Jordanu. Tu se negdje umiješao i Spud Webb, čovjek koji je uzeo titulu ’86. godine i čovjek prema kojemu KryptoNate (da, zar nije to najgori NBA nadimak svih vremena?), izgleda kao div. Naravno, imamo tu i Shawna Kempa, koji je obilježio natjecanja u zakucavanjima iako nikada nije uzeo titulu, klasične dunkere poput Cedrica Ceballosa, Deea Browna ili zločestog dečka Isiaha Ridera, dvostrukog pobjednika Minera i već spomenute Bryanta i Vinsanitya. Tu se zaustavljam jer je poslijednji zanimljivi Slam Dunk Contest održan upravo tada kada je pobijedio Half-Man-Half-Amazing (da, i to je Carterov nadimak).
I čemu smo sada prepušteni? Šminkeraju i već viđenom, ako mene pitate, a ako nije viđeno onda podrazumijeva supermane, kostime, dodavanja nogom, dodavanja od konstrukcije, kljasta preskakivanja preko pogrbljenih dvometraša i hrpu glumatanja, cerekanja, napaljenosti i prepotencije. Stilu nema ni traga, a upravo to je ono što je obilježilo ovaj košarkaški spektakl kroz povijest. Sve što ja želim je vidjeti običan windmill, double pump, tomahawk, 360 slam ili zakucavanje sa slobodnjaka bez popratnih efekata, bez nepotrebnih kulisa.
Želim natjecanje u zakucavanju kojemu će svrha biti zakucavanja sama. I želim da glavne zvijezde koje dolaze navijati za svoje kolege na Contestu skinu one fancy pulovere, ostave kamere, prestanu se smiješiti i upirati prstom, navuku dresove i pokažu što znaju.
