Frančeski: Kraljevo novo ruho

Posljednjih dana imam problema sa spavanjem. Možda su razlog velike vrućine na Braču ili povampireni komarci koje ni hektolitri insekticida ne mogu spriječiti da vam ispiju svu krv iz tijela. Možda je problem u sunčevim opeklinama koje me nekako uvijek zahvate na ljetovanju makar koristio faktor 50, a možda je stvar u urođenoj nesanici. No, možda je razlog mog nespavanja NBA.

Ne bi bio prvi put. Nakon pogledanih 100 – 120 utakmica regularne sezone, nakon odgledane svake utakmice playoffa već sam se naviknuo na nespavanje. Nije mi žao, volim NBA i žrtvovati normalan bioritam i par godina života kako bi gledao ljude kako ubacuju loptu kroz obruč zapravo i nije neka velika žrtva. No, nesanicu ovaj put nisu prouzrokovale utakmice.

Da budem potpuno iskren ovaj je period bio napetiji od većine utakmica koje sam gledao. Bosheve izjave kako želi biti igrač broj jedan u svom klubu, bolesni iznosi koji su se davali prosječnim igračima, potpisivanje Amarea i preplaćivanje Joea Johnsona, Wadeov drugi posjet Chicagu, vijesti, tračevi i glasine koje su curile po ESPN-u i Yahoou i svim ostalim siteovima 24 sata dnevno… Internet promet na košarkaškim siteovima bio je znatno veći nego u vrijeme finala. Svijet je potpuno poludio!

Iza svog tog ludila stajao je jedan čovjek. Igre Wadea, Bosha, Amarea, Boozera i Johnsona variraju između genijalnih i odličnih*, no niti jedan od njih nije imao svoj vlastiti tracker na NBA.com. Niti jedan od njih nije nosio titulu spasitelja. Niti jednom od njih nadimak nije bio Kralj.

*Ukoliko ne računamo Johnsonov katatsrofalan učinak u ovom playoffu i njegove sramotne izjave nakon što je ekipa gubila svaku utakmicu s 25 razlike.

LeBron je s pravom bio najtraženiji igrač ovog prijelaznog roka. Zašto? Dvostruki MVP prije tri godine je sam odveo momčad Cavsa do finala*. Prošle je godine pao protiv Orlanda unatoč sjajnim partijama – pokopala ga je potpuna izdaja svojih suigrača. Ove je godine statistički bio bolji od Kobea u seriji protiv Celticsa, no uništilo ga je devet izgubljenih lopti u odlučujućoj tekmi koje ni triple-double nije uspio iskupiti. Naravno, Mo i Jamison su odigrali katastrofalno.

*Znate li početnu petorku Clevelanda iz 2007. godine? Pavlović – Hughes – LeBron – Gooden – Ilgauskas. Prosječna minutaža ove godine kad maknemo LeBrona? 20 minuta po tekmi.

Unatoč slabijoj predstavi u ovogodišnjem playoffu LeBron je i dalje bio najbolji igrač lige. Igrač koji vam je svojim prisustvom garantirao 50 pobjeda. Igrač koji je kužio dinamiku tima i koji je znao i dodati i zabiti, i pustiti suigrače da se razigraju i preuzeti utakmice kad je trebalo. Upravo je on bio taj koji je još uvijek mogao vući paralele s Jordanom, a ne Kobe koji je svoju šansu propustio u me-first periodu od odlaska Shaqa do dva mjeseca prije dolaska Gasola. Jer LeBron možda nema naslov u 25. godini, no Jordan ga nije osvojio do 27. rođendana. LeBron nije imao ekipu oko sebe, Jordan ju je dobio tek kad su stasali Grant i Pippen te je nadogradio kasnije dolaskom Rodmana, Kukoča i Kerra. LeBron je znao igrati timski od svog dolaska u NBA, uvijek gledajući kako da razigra suigrače, Jordan je to skužio tek krajem 90-ih. Jordan je bio vrhunski atleta, snažan, brz i okretan, LeBron je fizički najnaderenija osoba koja je ikad kročila NBA parketima. No, nakon prelaska u Heat paralele više ne smijemo povlačiti. Sve šanse da će LeBron skinuti Jordana s prijestolja košarkaškog panteona potpuno su nestale. Zašto?

Više sam puta pisao o tome i ne da mi se ponavljati, no evo – ono po čemu se Jordan najviše razlikovao od ostalih igrača nije bila hladnokvrnost ni ono prekrasno lebdenje po zraku, ne, bilo je to nešto puno zlosretnije i krvavije. Bila je to želja da vas uništi. Taj tip je uživao u gaženju Ewinga i Barkleya, u ponižavanju Stocktonea i Malonea, u razaranju Robinsona, Drexlera i Hakeema, u trganju kostiju iz leševa Kempa i Paytona. Čak i kad nije imao ekipu jurišao je naoštrenih rogova na Birda i McHalea, na Magica, na Thomasa. Nikakvo prijateljstvo nije ga moglo zaustaviti; prijatelj ste mu mogli biti tek nakon što priznate da je bolji od vas.

LeBron takvu krvoločnost ne posjeduje. Možda je i to bolje za njega, možda će bolje proći u životu, imati iskrenije prijatelje, biti bolja i voljenija osoba, no bolji košarkaš sigurno neće biti. Onog trenutka kad je pohrlio u naručje Wadea i Bosha na osunčanim obalama Floride njegovo nasljeđe je pretrpilo golemi udarac. Jordan je bio velik zato jer bi prsten osvojio usprkos Wadeu i Boshu i svim ostalima, Kralj je potpisao kapitulaciju i praktički priznao kako mu za osvajanje lige trebaju još dvije zvijezde. Od Cezara imperatora, neupitnog kralja košarkaškog carstva, pretvorio se u jednu od figura moćnog košarkaškog trijumvirata.

No je li to samo po sebi loše? Nismo li postali bolesni u tom iščekivanju novog Jordana? Nije li suludo uspoređivati ama baš svakog košarkaša s ćelavim majstorom iz Sjeverne Karoline? LeBronov potez, gledan iz košarkaškog kuta, je na prvi pogled kukavički, no kad se malo bolje zagledate on je ujedno i užasno hrabar. U eri u kojoj je košarkašima lova i osobna statistika postala važnija od pobjeđivanja i momčadi LeBron je neočekivano odabrao ovo drugo. Odabrao je igranje s prijateljima iz repke za manju lovu. Odabrao je smanjenje statističkog učinka* na račun pobjeda. Da, možda neće biti prvi igrač svog kluba jer Heat je ipak Wadeov, no ne bi li trebali slaviti igrače koji na takav način zatomljuju svoj ego? Nije li James igrač koji nam je ovim potezom pokazao kako se statistika, igračka veličina, mjesto u povijesti i slava ne mogu mjeriti s osvajanjem prstenova? Nije li James junak novog doba, doba u kojem NBA opet dobija smisao, nije li on zalog za bolju budućnost u kojoj nema sebičnosti? Nije li on heroj koji će nas izvesti iz tame u svjetlo.

*Do kojeg jednostavno mora doći. Košarka se još uvijek ne igra s dvije lopte, a sva tri momka bili su prvi strijelci svojih ekipa i sami su zajedno trošili napada koliko potroši prosječna momčad lige.

Ne. Žao mi je, ali odgovor je niječan. Zato jer vitez svjetla nikad ne bi napustio svoj matični klub iz rodne države na način na koji je to napravio James.
Čim je najavio jednosatni show i nazvao ga „The Decision“ zakolutao sam očima toliko puta da je gospođa F razmišljala da li da pozove hitnu pomoć. Ljudi koji letimično prate ovu ligu koju svi obožavamo već davno su je počeli nazivati novim WWE-om, najobičnijim showom i cirkusom, a ovakve stvari daju im za pravo. Svejedno nisam vjerovao da će čovjek iščupati srce gradu u kojem je proveo sedam godina života. Vjerovao sam da se na ovo odlučio kako bi ostao u Clevelandu, uz kilo patetike i pet litara suza.

Odmah da se razumijemo – da je to napravio bio bi budala. Sentimentalna i draga budala, no svejedno budala. Front office Cavsa imao je sedam godina da izgradi pristojnu momčad, da mu dovuče kvalitetna pojačanja i role playere koji će mu komplimentirati svojom igrom. Umjesto toga dovukli su islužene veterane i poluzvijezde koje imaju dugačku povijest nestajanja u playoffu. Nakrcali su momčad skupim ugovorima, zakrčili cap space i onemogućili čišćenje momčadi nakon ove sezone. Napravili su grozan posao. No svejedno nisu zaslužili da ih se otkanta preko državne televizije.

LeBron James mogao je sve ovo odraditi na čovječniji način, na ispravan način, na način na koji se to radilo od samih početaka. Mogao je fino posjetiti predsjednika kluba, objasniti mu kako odlazi, dati jednostavnu izjavu u kojoj se zahvaljuje navijačima i objasniti kako ga privlače neke druge stvari i bez fanfara i bez pompe napustiti grad. Navijači Cavsa bili bi razočarani i slomljeni no ne vjerujem da bi palili dresove, policijske automobile i izazivali nerede. James bi otišao na jedan čovječan, ljudski, uglađen način, a oni bi to podnijeli kao pravi navijači, razočarani no zahvalni.

Ovako je LeBron u Ohiou postao Antikrist. Persona non Grata. Najomraženiji lik u povijesti države. Na tisuće i tisuće postova objavljeno je s neviđenom količinom mržnje i bijesa, ne zato jer je otišao, već zbog načina na koji je to napravio. Odrasli ljudi su plakali, prijetili, urlali i radili nerede. Okrenuli su se protiv čovjeka kojeg su do jučer držali kao malo vode na dlanu, kojeg su branili po netu, kojeg su kovali zvijezde, zbog kojeg su žrtvovali djevice… dobro, ajde, ovo zadnje nije točno, bar koliko ja znam. I, da se razumijemo, s pravom su se okrenuli protiv njega*. Tip ih je ošamario, opalio u trbuh i nogom prokinuo u jaja. Pred milijunskim auditorijem. Govoreći o sebi u trećem licu. Noseći odvratnu košulju.

*Svi osim Dana Gilberta. Pismo vlasnika Cavsa jednako je degutantno kao i Jamesow show. LeBron je spasio usranu i nesposobnu franšizu i zaradio mu hrpetine dolara svojim trudom i radom i bez obzira na ovakav odlazak nije zaslužio ono što je Gilbert napisao. Tim potezom je naštetio svom klubu budući da nitko od igrača sigurno neće guštati igrajući za tipa koji ih već sutra može popljuvati na tako odvratan način.

Nisam fan Clevelanda i ne mogu znati kakvu bol osjećaju, posebno nakon pola stoljeća bolnih razočarenja*, no shvaćam kroz kakvo sranje prolaze. Sjećam se koliko je boljelo kad je Joško Jeličić prelazio iz Hajduka u Croatiu, a on čak i nije bio bogznakakav igrač. LeBrona sam do sad simpatizirao, no zbog načina na koji je otišao, ne zbog samog odlaska, više ga ne mogu smisliti. Poput nekakvog djeteta preusmjerio je svu pozornost svijeta na sebe i onda se popišao po svim onima koji su dojili njegov napumpani ego.

*Da bi skužili koliko je Cleveland sportski u kurcu proguglajte izraze kao što su Red Right 88, The Drive, The Shot i The Fumble. Čak se ni četiri za redom izgubljena Super Bowla Buffala ne mogu usporediti s ovakvom kataklizmom.

Srećom pa život ide dalje. Momčadi i dalje potpisuju igrače. Sve se priprema za sezonu u kojoj će Heat biti prva i najvažnija priča. Mogu li tri od deset najboljih igrača lige igrati u istom timu? Mogu li složiti pristojnu momčad s lovom koja im je preostala? Kako će se nositi s Orlandom, Celticsima i Lakersima bez prisustva velikog centra? Hoće li Bosh popizditi kad skuži da mu statistika tone, a ponude za reklame nestaju? Da li je LeBron spreman preuzeti ulogu druge violine? Tko će šutirati posljednju loptu u gustoj utakmici? Hoće li Riley otkantati Spoelstru kao što je otkantao Van Gundya? Može li Miami postati jedna od najvećih franšiza ikad?

Većinu odgovora dobit ćemo kad krene sezona koju će biti iznimno zanimljivo pratiti. Sumnjam da će Heat dominirati kako se navijači u Miamiju vesele, čisto sumnjam da će uzeti pet naslova za redom. Tu su ostarjeli no iskusni Celticsi, Orlando s mrcinom u sredini, Bullsi s izbalansiranom i mladom ekipom, Durant sa svojim momcima iz Oklahome i, na kraju, Kobe, Gasol i ostale zvijezde Lakersa. Heat ima previše talenta da ne bi osvojili prsten ili dva. Previše. No kad se nađu u finalu navijat ću protiv njih zbog načina na koji su se skupili. Načina koji se kosi sa svime što volim oko košarke.