Kolumna Garac: Zaboravite Spurse

Da se odmah u početku ogradim od bijesa kojeg sam u petak navečer preživio gledajući onu otužujuću kalvariju protiv Rocketsa, gledajući jednu od najlošijih predstava svog najdražeg tima kojeg već jedno desetljeće pratim i živim za njihove pobjede te od toga što je ostalo još par mjeseci do playoffa (ako ga Spursi uopće izbore) već samo dajem mali okret na dosadašnje igre tih “dosadnih mamuza” koje su uz Lakerse obilježili prošlo desetljeće.

Naime, ljetos Spursi su obavili odličan posao (barem se tada prije početka sezone smatralo) doveli su Richard Jeffersona koji je all-star kvaliteta, barem prema prikazanim igrama u Netsima, gdje je sa Kiddom i Carterom pružao najbolje igre, dok se prošle godine u Bucksima i nije najbolje iskazao, jer zna se da Jefferson nije igrač koji u ekipi mora biti glavni igrač, no to u Spursima i nije potrebno ispred njega je i dalje “Velika trojka” kojoj polako dolazi kraj. Idemo dalje, posao preko ljeta je doveo i draft steal, DeJuana Blaira, kojeg su mnogi preskočili što zbog koljena (igra bez hrskavice u koljenima) što zbog toga jer je undersized. Doveli su također big mana, Ratliffa kojeg su i nedavno trejdali u Bobcatse, no coach Pop i nije pružao Theu značajnu minutažu, pa se gubitak pretjerano ni ne primijeti u rotaciji Spursa.

I tako, skoro sve prije početka sezone je nagovještavalo da Spursi i nakon godine gdje su izbačeni u prvom kolu playoff-a, budu ponovno jedni od konkurenata za naslov. No, sada nakon 56 odigranih utakmica su jedino favoriti za razočaranje sezone.

Krenimo redom, u početku su sezone glavni igrači (Duncan, Manu, Parker….) imali sitnih problema sa ozljedama, i propustili su nekoliko utakmica, sjećam se scorea 9-9, već sam se ja i svi ostali koji prate NBA zapitali što se to zaista događa sa Spursima. Obrana koja im je bila zaštitni znak svih ovih godina, u kojim su i osvojili 4 naslova im je na razini jedne osrednje momčadi, koja se bori za sedmo mjesto na zapadu da kojim slučajem ne bi izvukli Lakerse odmah u prvom krugu playoffa, eto igrajući takvu obranu su to nažalost i postali, ekipa sa solidnom obranom, koja ima velike oscilacije u igri od nekakvih katastrofalnih predstava kao sinoć protiv Rocketsa, pa Raptorsa, dok nekih fantastičnih izdanja gdje su u stanju pobijediti dva velika konkurenta za naslov (Lakersi u prvoj utakmici, Nuggetsi prije all-star stanke…).

Da se odmah ne bi pomislilo da je samo obrana rezultat katastrofalne igre Spursa ove sezone, uz to bih dodao nedostatak kvalitete u igračkom kadru, naime statistički Spursi imaju najbolju klupu u NBA, no kad pogledamo na klupi i nema nekih velikih imena, osim Manu Ginobillija koji je prvi dio sezone odigrao totalno neprepoznatljivo i bilo je puno priča o njegovom odlasku tijekom nedavno završenog prijelaznog roka, no ostao je u Spursima, i to je po meni odličan potez jer od kraja siječnja igra kao preporođen, glavni organizator u Spursima, sa svojim odličim pasevima puno upošljava centere poput Duncana ili Blaira. I trenutno je uz Timmya glavi igrač Spursa. Dalje na klupi nađemo igrače poput Bonnera, koji je u prosincu imao neugodnu ozljedu prsta, koja je došla u jako nezgodno vrijeme jer je Bonner do tada igrao u životnoj formi, no sada nije ni sjena onom Bonneru prije ozljede, u napadu više neopravdava svoj nadimak Red Rocket koji je stekao zbog dalekometnih šuteva, no on nikada nije ni bio ozbiljan obrambeni igrač. Pogledajmo dalje igrače sa klupe, Mason i Finley – prvi dobiva prevelik ugovor i prelijen je da si da oduška da iskreira nekakvu tricu kojom bi preokrenuo rezultat, a svi znamo kakav Roger posjeduje šut, Popovo silovanje Masona kao organizatora igre ne želim ni komentirati, dok za drugog zaista ne znam zašto već nije otišao u penziju, jer ono njegovo trčkaranje iz napada u obranu stvarno nije ugodno gledati, potpuna nezainteresiranost. Jedina pozitivna strana ovog dvojca je ta što im je ovo zadnja sezona u ugovoru, spekulacije oko nekoliko trejdova sa Masonom je bilo ove sezone, kada su ga htjeli uvaliti Bullsima kojima zaista treba šuter, no ipak im ga nisu uspijeli uvaliti. Toj “najboljoj klupi” u NBA, mnogo je i pridonio mladić George Hill kojem je ovo tek druga sezona ima zaista vrlo dobre brojke 11 koševa, 2 skoka i 2 asistencije, možda se čak i nađe na užem popisu kandidata za nagradu most improved, no već nekoliko utakmica ima ulogu startera što zbog Parkerovih ozljeda, što zbog sjajnih predstava. Dolazimo i do draft steala guzastog DeJuana Blaira, koji na prvu ruku i nema nekakve impresivne brojke, no to nije ni važno ali dečko igra sjajno, odlično gradi prostor, pravi tajming za skok, borben, mnogima se sviđa ovaj igrač jer je jako brz za svoju poziciju, obranu igra sasvim solidno no većinu vremena čuva mnogo veće igrače pa je jedini način da ga zaustavi faulom, uz Hilla jedina svjetla strana ovih mračnih Spursa ove sezone. Igrači poput Hairstonea, Mahinimija… neće dobiti puno prostora u ovoj kolumni, ne zbog toga jer ne zaslužuju već zbog toga jer dečki uopće ne dobivaju dovoljnu minutažu u Popovoj rotaciji, što je po meni totalno neopravdano, jer su u par predstava pokazali da se na njih može i ozbiljnije računati mladi su, atlete, no svježa krv očito nije što Pop traži…

Malo sam se raspisao o toj velebnoj najboljoj klupi NBA, no idemo bacit oko na prvu petorku, na centru redovito počinje Tim Duncan koji je sinonim za konstantost, i sa 34. godine ima sjajne brojke, ljetos je poradio na tjelesnoj masi smršavio je nekoliko kilograma te je napokon našao štitnik koji mu paše za koljeno, igrači poput njega i Nasha mogu igrati i do 45. godine, jer su to igrači kojima uopće ne treba snaga i ateleticizam da bi dali doprinos svojoj ekipi, Duncan i dalje ima brojke 19/11, jako dobro započinje utakmice, no onda dolazi pri udavanju na njemu u fazi napada što on olako riješava dodavanjem za McDyessa za šut sa poludistance, ili za jednu Hillovu tricu iz kuta koja me podsjeti na legendarnog Bowena. Kad smo već god Bowena, možda je i to problem kod Spursa, nedostatak jednog takvog pitbulla, no prema Popovima riječima prije sezone, to je riješeno dolaskom Keitha Bogansa, za kojeg i dalje tvrdim da nema što raditi u prvoj petroci jedne NBA ekipe, kamoli u jednom od contendera za prsten, naime koliko god pratim tog Bogansa, i dalje ne znam što to Pop vidi u njemu, jeli on toliko dobar obrambeni igrač kao Bowen? Nije! Nije ni blizu! Valjda Pop u Bogansu, vidi nešto slično kao Lino Červar u Kopljaru, a to što on vidi u njemu, nikome nije poznato, ni novinarima, ni navijačima,  osrednji obrambeni igrač, koji je u napadu koristan kao i Ben Wallace, ali u bek izdanju.

Idemo dalje, petorku upotpunjuju Tony Parker, kojeg nakon svakog povratka zadese nekakve bizarne ozljede, čim uđe u formu, odmah se i ozljedi. Prvi dio sezone je odigrao dosta dobro, no kako se Manu dizao istim tempom je Tony padao, no valjda je to sve rezultat problema u braku sa očajnom kućanicom Evom. Usudio bi se reći glavi igrač Spursa jer im treba jedan scorer, koji sa prodorima i šutem sa poludistance može uništiti svaku momčad, kada Tony igra, Spursi pobjeđuju. Iskusni McDyess je solidna karika u napadu, gdje ima dosta posla pogotovo zbog solidnog šuta sa poludistance nakon udvajanja na Duncanu, no u obrani je već to druga priča, star je pa ga baš kao što je to sinoć nesuđeni spurs Luis Scola lijepo demonstrirao -nadskaču ga, zakucavaju preko njega, jako se spor u obrani pa i nema nekakve pomoći od njega, i trebalo bi mu malo srezati minute. Na kraju dolazimo ponovno do tog Jeffersona, zbog kojeg se tako mnogo pisalo tijekom ljeta, ali i i prilikom njegovoj dovođenja bio sam skeptičan, jer tijekom karijere nije naučio igrati tečnu i mirnu igru, kakvu igraju Spursi, nije navikao igrati čvrstu obranu i dandanas je premekan u nekim situacijama u obrani, kao protiv Dirka Nowitzkog kada ga je švabo jednostavno uništio. Kako izgleda, Jefferson uopće nije veliko pojačanje Spursa, čak mi se čini po nekim intervjuima pomutio malo kemiju u svlačionici.

Uglavnom, da zaključimo ovu raspravu, Spurse ipak ne treba zaboraviti jer ta ekipa ima skoro isti kostur od one pobjedničke kojeg se sačinjavali Pop-Duncan-Parker-Manu, istina je i da njihovo vrijeme tek dolazi sa playoff-om. Svi znamo da je Pop lukav trener i da će oni tek tada pružiti svoj maksimum. Iskreno se nadam da mogu ozbiljnije pomrsiti račune, velikim ekipama Lakersima i Nuggetsima, no sada je realnost borba sa tim fake momčadima kao Phoenix za plasman u playoff.