NBA elita: Next Gen

Vjerujem da svaki mladi NBA zanesenjak, ma koliko bio zaljubljen u košarkašku igru, jednog igrača ipak stavlja malo ispred ostalih. Naime, nečija igra te ipak treba navući na košarku, a budući da liga radi tako dobar posao promocije samih igrača, (NBA promovira igrače, NFL samu ligu, a MLB momčadi odnosno organizacije), uz ovo doba „maksimalnog pristupa“ putem društvenih mreža, veoma je lak pristup i identitetu samog igrača. Identitet igrača, kao i njegov stil igre, zajedno čine najdražeg igrača, svakome ponaosob, svakome u odnosu na njegov stil igre, odnosno njegov identitet.

Tako će radikalniji među nama za najdražeg igrača proklamirati umirovljenog, kontroverznog Dennisa Rodmana, čovjeka s tisuću frizura, onog istog koji se jednom prilikom oženio (ili udao, ipak je bio u vjenčanici) za samog sebe, hodao s Madonnom te sjedio u svom kamionetu s nabijenom sačmaricom dok ga pokojni (legendarni) Chuck Daly nije spasio razgovorom te makar na neko vrijeme otklonio unutarnje demone koji su Dennisa pratili i izjedali čitav život. Upravo sada, neki klinjo na igralištu stavlja tricu za tricom, uvaljujući Shimmy ples isfrustriranom čuvaru, u glavi idolizirajući opuštenjački pristup životu i igri Stephena Curryja. On to radi Stephortless.

Vjerujem da su mnogi uživali u labuđem pjevu Vincea Cartera, njegovih 24 poena bez zakucavanja protiv LeBrona Jamesa i Cavsa, šutu iz igre 10 od 12, kao i pobjedi. „Nema veze što ima četrdeset, Vinsanity samo treba minute, ima on dovoljno u rezervi, spremniji je od desetak godina mlađih i ne mogu vjerovati da te front office budale ne vide istinu“ – žučno argumentira neki Air Canada obožavatelj, dok mu cimer koluta očima i čita novi intervju Donovana Mitchella.

Mogao bih unedogled, ali shvaćate što želim reći. Najdraži igrač, e pa svatko ga ima. Dok jednog dana ne ode.

Prvi NBA dres koji sam imao priliku navući bio je onaj umirovljenog Shaqa, Diesela, prvog (pokazalo se i jedinog) Supermana. Imao sam samo 7 godina i stvarno više ne znam jesam li ja zatražio taj dres od oca, ili je on uzeo prvi koji mu je bio pri ruci, nemajući pojma u što šalje svog sina. Idolopoklonstvo, malo je reći. Nikad nisam bio najviši igrač na terenu, dapače, jedan od nižih, niti me odlikovala neka natprosječna snaga u odnosu na visinu, međutim, ima nešto u tome da ti najdraži igrač nije nalik tebi, tvojoj igri, već utjelovljuje upravo ono što nisi dobio priliku postati. Enter Shaq, 216 cm i 150-ak kila čiste sile, međutim vješto korištene, Chamberlainovski vješto korištene, s karizmom većom od života (prije dolaska na Inside the Nba, sad je užasan), kao i brojem cipela. Rijetku sam utakmicu mogao pogledati u cijelosti, naime nismo imali PC, a realno ni piratski prijenosi nisu bili dostupni kao danas, a NBA League Pass je koštao polovicu mjesečne plaće gotovo svačijeg hrvatskog oca, tako da sam svoje obožavateljske porive hranio putem magazina Košarke (pokoj joj duši), povremenih video isječaka kod PC-om blagoslovljenog prijatelja, no i teleteksta, koji sam mahnito provjeravao svakog jutra prije škole u nadi da će upravo Shaq zasjati u Germanijinoj kategoriji „Najbolji strijelac večeri“ s makar četrdesetak poena.

Naravno, kad si malac, ne možeš voljeti jednog igrača, bez da mrziš ostale. Pod ostale, mislim na ostale velikane njegove generacije. Shaq je bio nešto poput Jamesa, relevantan dio jedne generacije igrača na zalasku (izbacio 94/95 Jordana iz playoffa, dobio po tamburi godinu kasnije, imao brojne bitke s kremom te generacije poput Olajuwona u velikom finalu, Malonea i Stocktona u doigravanju, Barkleyjom u parteru), kao i druge u punom jeku svog primea. S kolikim sam samo guštom spočitavao „Duncanovcima“ njegov nedostatak karizme, Garnettovim jatacima konačnu neplodnost njegovih playoff nastupa (Minnesotta era), a fanovima Kobea Bryanta drhtavim rukama ukazivao na loš postotak šuta, znajući u pozadini uma da Mamba ima ono nešto što čini košarkašku veličinu, kao i ranije spomenuti. Uživljenicima u Allena Iversona, nisam htio ništa, lik je bio jednostavno prevelika faca za osporavanje, nije mi se dalo u to upuštati.

Kako je vrijeme odmicalo, postarasmo se i Shaq, a i ja, a u meni se počeo šuljati svojevrstan strah kako njegovim odlaskom sa scene, odlazi i moj interes za ligom. Mnoštvo ljudi ostane zaljubljenicima u vlastitu eru, bili oni košarkaši ili eto, mi obožavatelji, inzistirajući kako se baš tad igrala najbolja košarka i kako „ovo danas“ ništa ne valja. Argumenti variraju, i neki jesu plauzibilni, drugi manje, međutim i ja sam mislio kako ću umirovljenjem O’Neala i pripadajućih mu generacijskih suparnika, izgubiti na revnosti. Velika greška. Košarka je evoluirajuća sportska disciplina, ona ne staje s doradama, stilskim napretkom. No i ljudska rasa je slična, ona ne staje s proizvodnjom novih ljudi (ma zajebavaš?), točnije, novih identiteta. Taman kako je Shaq počeo padati, Bryant peakati, pojavio se neki LeBron James, s težinom svijeta pritiska na njemu. Kažem sebi, eh, nikad Jordana od njega, no neće biti loše povremeno popratiti kako mladac igra. Nisam se ni okrenuo, samozadovoljno ispiti gutljaj Poweradea (poor man’s Gatorade), Dwyane Wade postaje MVP-om finala, s teškom životnom pričom s gangsterskih ulica Chicaga, i Flasholikom igrom. Ozljedi se Nash, CP3 stvara Lob City. Jedan od najboljih strijelaca kojeg je ova liga ikad vidjela, Tracy McGrady, počinje s napokon humanim prosjecima koševa u Houstonu, Kevin Durant navlači dres Seattle Supersonicsa.

Strah je bio neopravdan. Ma koliko idolizirao Shaqa, mislio da volim i poštujem isključivo svoju eru, ispostavlja se da košarku volim više. I nije mi žao. Tako da sam bogami popratio karijeru LeBrona Jamesa, razočarao se u Mela, obradovao radi trejda Chris Paula, grozio se natprirodnim statističkim sezonama Westbrooka i Hardena, poveselio se kruni karijere neponovljivog Dirka, a sad s nestrpljenjem očekujem zdravljem potpomognut playoff  nastup Kawhija Leonarda. I pljucam po fuziji Kevina Duranta i neponovljivih Warriorsa. The show must go on, pjevao je Freddie Mercury. Point being, kako se jedna generacija legitimnih zvijezda primiče svom gašenju, na scenu stupaju neke druge, usuđujem se reći jednako sjajne. A tako se i mi pomalo primičemo temi ove kolumne, top tri igrača unutar 23 godine starosti u ligi danas, odnosno smjeni generacije, kako se do nje dolazi, te tko dolazi. Prvotna zamisao mi je bila izdvojiti petoricu, međutim, ako me sjećanje služi, rečeno mi je da napišem kolumnu, a ne knjigu. A kako je počelo, čini se da članku nikada neće doći kraj.

Stoga, prije imena sudbonosnog trojca, izdvojio bih jednu objedinjujuću, ultimativnu kategoriju koja učini zvijezde zvijezdama, te koja na koncu zamijeni jednu generaciju drugom. Pobjede. Pobjedama se ulazi u vidokrug medijske mašinerije, potom i javnosti, a njima se tu i ostaje. Pobjede ne podrazumijevaju isključivo naslove, iako, naslov se smatra pobjedničkim apsolutom. Finale poštovanih konferencija već je zadovoljavajuć spotlight, a već par povezanih dominantnih regularnih sezona može igraču priskrbiti slavom ovjekovječenu karijeru, poput Nashove koja nije rezultirala naslovom, ali je uspjela potresti čvrste temelje NBA lige te utemeljiti put nekoj novoj košarci koju svijet danas uživa. A i njemu samome donijeti dva naslova MVP-a lige, time zacementirati status budućeg Hall of famera.

Giannis Antetokounmpo, Joel Embiid, Karl-Anthony Towns. Ilitiga „The Greak Freak“ The Process“ te „KAT“. Njih troje kucaju na vrata trenutačnih podstanara „kremaste“ zgrade elite NBA lige, i to revnošću HRT-ovog kontrolora za popis i naplatu. James, Durant i kolege mogu još neko vrijeme glumiti da ne posjeduju televizor, no otpor je uzaludan. Vrijeme je na strani mlađarije.

S time da Giannis kuca najjače, a Durant je svoju prvu pretplatničku ratu uplatio upravo riječima:

The Greak Freak je po mom mišljenju sila. Nikada nisam vidio ništa njemu slično. Njegov krov je vjerojatno – ma mogao bi završiti najboljim igračem ikad, kada bi to stvarno želio. Strašno je uopće razmišljati o nečemu takvome. On je igrač kojeg daleko najviše uživam gledati“.

I da, mogu se složiti da razmišljanje o potencijalu jednog Giannisa, zbilja nije posao za one nejaka srca. Prošle godine je zgrabio nagradu za igrača koji je najviše napredovao, postavši prvim igračem nakon Lebron Jamesa (2008-09) koji je unutar regularne sezone svoju momčad predvodio u poenima, skokovima, asistencijama, ukradenim loptama te blokadama. Međutim, te sezone je Giannis ostvario postignuće koje ne dijeli s Jamesom, ni s bilo kim drugim; prvi u povijesti koji je godinu završio kao top 20 u svih pet glavnih statističkih kategorija. Najbolje kod Giannisa? Svjestan je svoje moći, svojeg potencijala, i grize. Kobe Bryant je ovog ljeta putem Twittera postavio par izazova nekolicini igrača (vrhunski marketinški potez stare Mambe), među kojima se nije našao Giannis. No, Giannis je jedan od onih koji se sam ubaci u razgovor… a potom ga izdominira. Tako da je Bryant bio prisiljen i njemu postaviti cilj, samo tri slova: MVP.

Giannis odgovara s 28,5 poena, 9,9 skokova, 4,6 asista te 1,6 ukradenih lopti i 1,3 blokada po utakmici.  Dvadeset i tri godine, čiste grčke mitologije. Prvi krug All-star glasovanja ove godine završio je ispred Jamesa, a kako i ne bi; u sezonu je ušao silovito, akumuliravši čak 147 poena, 43 skoka te 21 asist u prve četiri utakmice, što slovi za najbolji individualni start u sezonu, ikad. Upravo s Jamesom doživljava najviše paralela, a sam Giannis izjavljuje kako još nije na Jamesovoj razini, te da će ukoliko završi kao prvi na All-star glasovanju, za prvog suigrača odabrati upravo Lebrona. No, ono što Antetokounmpa čini posebnim je upravo respekt prema najboljima van terena, no potpuni izostanak njega za vrijeme utakmice. Atleticizam je ono što ga najviše veže s Jamesom, no treba biti iskren i reći da je Giannis u toj kategoriji priča za sebe; 211 cm visoki bek, s rasponom ruku od 220 cm, koji na terenu može ovo:

Antetokounmpo zbilja jest na putu da postane, ako ne najvećim u povijesti, onda zasigurno najboljim igračem svoje, stasajuće generacije. Van ozljeda te, ključno, nedostatka POBJEDA, ništa ga u tom naumu ne bi smjelo spriječiti.

A kad smo kod ozljeda, pozdravimo Joela Embiida, s jednakim žarom kakvim je on pozdravio Lonza Balla i Lakerse:

Da, 46 poena, 15 skokova, 7 asista i 7 blokada. Eurostep, dvije pogođene trice, šut 14 od 20. To inače nazivamo centrom današnjice. Samo u toj utakmici, Embiid se pridružio šestorici igrača kojima je kroz povijest pošlo za rukom zabiti toliko poena na toliko malo šuteva iz igre, a samo je Embiid tome pridružio 15 skokova, te po 7 blokada i 7 asista. “The Process” se tom partijom također upisao u povijesnu listu igrača sa zabilježenih sedam blokada te sedam asistencija, koju čini samo 26 osoba, među kojima i Giannis. Rijetko koji igrač utjelovljuje svoj nadimak poput  213 cm, 128 kg teškog Embiida. Kamerunac je propustio prve dvije sezone u cijelosti, situacija koja je indirektno utjecala na otkaz maestra „tenkiranja“, izuzetnog košarkaškog arhitekta Sama Hinkieja. Hinkie je putem razvijanja mladih igrača, točnije svježih draft pickova, te odlukama da uvijek uzme najboljeg igrača mogućeg prilikom drafta, od Philadelphie napravio malu bolnicu, i veliku kantu za napucavanje. Međutim, napravio je i okosnicu za budućnost, koja se čini sve bližom, a predvodi ju upravo Embiid.

Nakon prošle sezone, u kojoj mu je izmaknula titula “Rookieja godine” poradi, pogađate, ozljeda (imao je 20,2 poena, 7,8 skokova te 2,5 blokada i 2,1 asistencija u samo 25,4 min u prosjeku, 31 odigrana utakmica), ove godine s devet propuštenih utakmica Embiid gura svoju momčad na sam rub doigravanja, naime deveti su na Istoku s omjerom 19-20. Tinta s ugovora vrijednog 148 milijuna dolara (pun klauzula) se još nije ni osušila, a uz 23,5 postignuta poena, 10,8 skokova po utakmici, 3,4 asistencije te 2,0 blokade, uspio je „protjerati“ ne jednog već dva lottery picka iz momčadi, Noela pa Okafora. Makar bili odlični prijatelji van terena, uz njega jednostavno nema mjesta za još jednog centra na terenu, jer čovjek može, i mora sve. Kao i Giannis, poštuje najveće van terena, no nemilosrdan je na njemu, a veže ih i proživljavanje osobne tragedije; Giannisu je nedavno umro otac, a Embiidu mlađi brat. Ono u čemu kamerunski gorostas ipak nadvisuje Giannisa, kao i KAT-a, je karizma. Od udvaranja planetarno popularnoj Rihanni prije prve odigrane utakmice, do posramljivanja košarkaških suparnika na društvenim mrežama nakon netom odigranih utakmica (zovu ga Tro-el Embiid), dobivanja 10 tisuća dolara vrijedne kazne od strane NBA lige radi objavljene video snimke na Instagramu u kojoj psuje Lavara Balla, Embiid ne preza ni pred čime. Samoprozvani „kralj društvenih mreža“, na pitanje novinara misli li da će mu itko zamjeriti djelovanje na njima, kao i ponekad incidentalno ponašanje na terenu, odgovara: „Imam 213 centimetara, velik sam tip, stoga mislim da me ne želite isprobati. Također, Afrikanac sam.“

I zbilja, rijetko se tko zbilja okušao u obračunu s Embiidom, osim Willieja Reeda iz Clippersa, kojeg je Embiid potom „isprocesuirao“ slikom na Instagramu sopisom: „Zna li itko tko je ovaj čovjek“, aludirajući na minornu minutažu Reeda kroz sezonu. Joel Embiid i Sixersi, (s Ben Simmonsom, a nadajmo se dugoročno i Šarićem), nova su fascinacija lige, a sve što taj „proces“ može zaustaviti jesu eventualne ozljede te naravno, nedostatak POBJEDA.

Okončat ćemo ovaj popis s najmanje egzotičnim imenom, budući da je riječ o Ameru, Karl-Anthony Townsu. Za razliku od prvospomenutog dvojca, KAT još uvijek ima 22 godine, a jedini je i odabran prvim pickom na draftu (Embiid trećim radi ozljede, Giannis petnaestim radi opskurnosti), došavši u ligu sa svom težinom koju ta pozicija na draftu nameće. E pa, opravdava očekivanja. U godišnjoj anketi GM-ova lige, Towns drugu godinu zaredom izlazi kao pobjednik po pitanju igrača s kojim bi započeli gradnju nove franšize, smatran stožernim igračem budućnosti.Towns je jedini među trojicom osvojio nagradu za “Rookieja godine” 2015/2016 zapalivši ligu prosjecima od 18.3 poena, 10.5 asistencija te 1.7 blokadom po utakmici, a pobjedom u Skills Challengeu nad Isaiahom Thomasom, podosta nezanimljivom natjecanju u vještini driblanja i dodavanja lopte, ne radi nešto vrijedno povijesnih anala, no ukazuje na svestranost koja ga čini najvišim, najtežim i najmlađim pobjednikom tog natjecanja. Towns tu svestranost dijeli s Embiidom, te, duljine članka radi, neobrađenim Porzingisom.

Embiidova karizma te dugoočekivana igračka eksplozija jesu ono što neopravdano stavlja po strani Townsovu konstantu, koji se za razliku od Embiida može podičiti s nijednom propuštenom utakmicom u karijeri (208 odigranih utakmica!!), a prošle sezone lomi ključne kosti s prosjecima od 25,1 poena, 12,8 skokova, te 2,7 asistencija i 1,3 blokada po utakmici. Kad smo kod ključnog, imao je 36,7 %  šuta za tricu, zaključivši sezonu titulicom prvog igrača u povijesti s preko dvije tisuće poena, tisuću skokova te više od stotinu postignutih trica u sezoni. S dvadeset i jednom godinom postaje treći najmlađi igrač posljednjih trideset godina s makar 45 poena i 15 skokova u utakmici, pogledajte tu katarzu.

Ove godine su mu prosjeci  nešto niži, izuzev trice koju uvaljuje 41 % uspješnosti, ali ta činjenica ima slavodobitnu pozadinu; u momčadi su sada Jimmy Buckets Butler, iskusnjara Jeff Teague te Tazmanijska neman, Taj Gibson, učinivši Timberwolvese mutantom nekadašnjih Bullsa, dok kormilom i dalje upravlja neuništivi Master Splinter, Tom Thibodeau. I nakon klimavog starta u sezoni, Towns i Minnesotta imaju nečega više nego Antetokounmpo, Embiid, pa i Porzingis, Booker (također izostavljen, no ne i zaboravljen)… POBJEDA. S očima na treću, pa i drugu poziciju Zapadne konferencije, Timberwolvesi su se zasad uhljebili na četvrtoj, a uz suigrače ovakvog kalibra te vlastitu neuništivost, Iron Man Towns može opravdano zahtijevati svoje mjesto pod mikrofonom narednih par godina. Kao i spomenuti Porzingisi, Bookeri, nešto stariji Irvinzi, odnosno Davisi. Materijala ima napretek.

Što nas dovodi do samog, relativno skromnog i jezgrovitog zaključka; ma koliko god idolizirali određenog igrača,ili pak  košarkašku eru, nepobitna činjenica je ta da će vrhunskih poteza uvijek biti, kao i priča za čuti, a sada i tweetova za pročitati. Zamjena generacijskih zvijezdi, ujedno je i zamjena pobjednika.

Košarka je na dobrom mjestu, kao i njeni zaljubljenici.