NCAA moderno ropstvo usred zemlje ultimativne slobode

Tko god prati američku košarku, čuo je za ludilo. Ne mislim na baš naučnu definiciju ludila (niti na onu definiciju ludila koju nam je ponudio Albert Einstein), već na američku definiciju ludila koja je usko povezana za jedan mjesec. March Madness, ili ožujsko (martovsko) ludilo, je događaj koji čekaju svi žestoki fanovi sveučilišne košarke, i imaju za to dosta razloga. Tu gledaju igrače koji će vjerojatno da budu sljedeće NBA zvijezde, možda su usko povezani uz svoje lokalno ili državno (mislim na američku definiciju države, dakle Texas ili California) sveučilište, a možda jednostavno više vole gledati taj format košarke, dva poluvremena po 20 minuta, malo drugačiji parketi, čitava atmosfera s navijačima i čitavim orkestrima na tribanama, you name it, Amerikanci to vole. Nisam ovdje da vam objašnjavam što netko voli NCAA, već da vam skrenem pažnju na jako bitnu stvar – ono što gledate na TNTu, ili na vašem ilegalnom internet streamu, nažalost, to je moderno ropstvo.

Okej, okej, ropstvo je malo prejaka riječ, ali teško je naći bolji termin za ono što NCAA kao krovna organizacija sportova na sveučilšnoj razini radi svojim atletama amaterima. Naime, kada bi FIFA-u, organizaciju sa najviše skandala u svijetu sporta, poredili sa nekom organizacijom u SAD-u, NCAA bi došla najbliže definiciji grotesknog i smiješno lošeg odnosa krovne organizacije, franšiza (u ovom slučaju, sveučilišta) prema svojim pulenima. Naime, ti puleni i njihova igra na parketu gospodinu Marku Emmertu i svojim školama donose otprilike milijardu dolara svako „ožujsko ludilo“. Milijarda dolara je više nego što NFL „ubire“ tokom čitavog playoffa, ako vas zanima neka usporedba ili drugačija perspektiva. Naravno, to je sasvim okej, i trebaju da uzimaju taj novac ako već toliko ljudi želi da gleda sveučilšnu košarku, ili NFL u drugom slučaju. Najveći problem je u tome što je prosječna plaća u NFL-u oko $1,9 milijuna, dok je prosjećna, najveća i najniža plaća u NCAA-u apsolutno ista – $0,0. Ako vam je uredu da organizacija koja ima prihod samo od TV prava od milijardu dolara (dakle, sponzorstva i sve ostalo tu ne ulazi u računicu) ne plaća svoje igrače, onda vam ja ne mogu pomoći. Međutim, sad smo samo zagrebali u površinu koju možda i nismo trebali, posebno ako ste navijač neke NCAA ekipe.

Znate već za staru teoriju, koja kaže da nikada ne gledate kako se prave stvari koje volite. Drugo ime za ovaj princip je, sasvim logično, The Sausage Theory (ne, stvarno, ako volite kobasice, nemojte gledati kako se prave). Dakle, kako točno radi NCAA? Ova non-profit organizacija (moš’ mislit’…) organizira sva natjecanja na sveučilišnom nivou, mada će se ovaj tekst koncentrirati čisto na košarku. NCAA je organizirana u tri divizije, s tim da prva divizija ima najbolje ekipe, dok u druge dvije baš i nema kvalitetne košarke, barem ne na razini March Madnessa. Postoje 32 konferencije unutar prve divizije, i većina ih je povezana geografski (poznati primjeri uključuju Atlantic Coast Conference ili ACC, ili Big East), dok su neki timovi zajedno zbog tradicije (Ivy League konferencija recimo, koja je zajedno zbog ogromnog prestiža njihovih sveučilišta). Svaka konferencija ima svog pobjednika koji je siguran za March Madnessu, dok ostale bira komisija. Komisija redovno bira više učesnika iz jačih konferencija (recimo – ACC ima sedam ili osam predstavnika skoro svake godine) dok neke slabije konferencije i njihovi pobjednici kao sigurni učesnici ‘ludila’ predstavljaju topovsko meso jačim ekipama. Na kraju, dobijate 64 ekipe koje traže svoj put ka Sweet Sixteenu, Elite Eightu, Final fouru i onda velikom finalu, koje završava sveučilišnu sezonu s velikim pobjednikom. Sada kad sigurno znate barem ono osnovno, idemo u glavni problem ove čitave priče.

Kao što ste mogli pročitati u uvodu, NCAA ne plaća svoje igrače. Međutim, ovo nije sve, a i zašto bi bilo? Kada imaš robove, valjda im sve moguće oduzmeš, a ne samo šansu da naplate svoj znoj, suze i krv. Dakle, igrači NCAA ne smiju da dobijaju besplatna jela, ne smiju da na bilo kakav način koriste svoje ime ili slavu kako bi nešto dobili zauzvrat, o bilo kakvim sponzorskim ugovorima da ne govorimo, a svi igrači koji u NCAA dođu sa prijašnjim iskustvom iz Europe moraju dokazati da je novac koji su primali od europskih klubova bio striktno korišten kao stipendija (dakle korišten za fakultet, knjige, smještaj između ostalog). Sve u svemu, ako si igrač u NCAA ligi, ne smiješ ništa. A kako bi se uvjerili da igrači znaju da ne smiju ništa, NCAA ih natjera da potpišu ogromni ugovor od 414 stranica (najnovija verzija, kolovoz 2016.) prije početka sezone, kako bi bili 100% sigurni da će novac lagano slijetati na račun gosp. Emmerta, a dio tog novca i pokojem sveučilištu (doći ćemo i do raspodjele novca, ne brinite).

Kao što sam već spomenuo, NCAA zabranjuje igračima sve. A to sve, nažalost po igrače, stvarno znači sve. Evo vam par primjera koje ta riječ ‘sve’ nosi značenje. Trener Utaha Rick Majerus (riječ je o 2003.) je zaradio sveučilištu Utah ogromnu suspenziju zato što je svojim igračima platio par ručaka, uključujući jedan za svog tadašnjeg najboljeg igrača i budućeg Neta, Sixera, Knicka, Bucka i Mavericka, Keitha van Horna nakon što je ovome umro otac. Najveći problem je što je Majerus igrače izvodio van, a da ih je povremeno zvao na ručak doma, onda bi to bilo još i nekako uredu. Međutim, Majerus je živio u hotelu i zbog toga nije mogao praviti veliko, ‘domaćinska’ okupljanja, već su to bili izlasci u mjesta brze hrane, nešto poput McDonaldsa, gdje su igrači jeli za nešto tipa $9. I zbog toga, zbog pokazivanja malo ljudskosti svojim igračima, on je svom sveučilištu zaradio probation od tri godine. Međutim, to nije ni najgori primjer. Recimo, što bi tek rekli za Perrya Jonesa, igrača koji je suspendiran zato što je njegova majka, bez njegovog znanja, uzela tri posudbe od njegovog starog AAU trenera. Zvuči loše? Ne brinite, kada čujete zašto je uzela novac, biti će vam još gore. Naime, Terri Jones (Perryeva majka) je izgubila kuću, jer nije mogla da plaća svoju hipoteku, zato što je morala davati ogroman novac kako bi se borila za svoj vlastiti život (imala je problema sa srcem). Kako ne bi živjeli na ulici, živjeli su u jeftinim hotelskim sobama, mada je i to brzo postalo preskupa opcija. Posudba je značila doslovno mjesto za život za obitelj Jones, ali NCAA to nije ni poslušala – Jones je dobio suspenziju od šest utakmica, a Baylor je ostao bez mjesta na turniru (to je sve tokom prve godine, u drugoj godini je Jones mogao da igra, ali morao je da odsluži pet utakmica od preostale suspenzije). Hoćete još malo detalja? Terri Jones je svaki cent vratila bivšem sinovom treneru i to točno do 15. u mjesecu. Nevjerojatno, zar ne?

Sjećate li se one klauzule oko dolaska igrača u Ameriku iz Europe? Enes Kanter, bivši Jazzer i sadašnji Thunder, nije smio igrati u NCAA-u zato što je dobio oko $13 tisuća više nego što su mu koštali osnovni troškovi. Došlo je do toga da je Kanterov otac ponudio da vrati taj novac klubu samo kako bi mu sin mogao igrati, ali Kentucky nije imao pomoć ovog Turčina rođenog u Švicarskoj. NCAA je doslovno rekao Kanteru da nikada neće moći igrati u NCAA natjecanju bilo koje vrste, zbog novca kojeg je on zaradio u Fenerbahceu, a svejedno bi ga vratio samo kako bi mogao igrati.

Možda najsmješniji primjer je onaj krila sa UNLV-a i kasnije igrača Harlem Globetrottersa, koji je nažalost preminuo prije devet godina, Chrisa Richardsona. Naime, on je kupio madrac od člana trenerskog tima UNLV-a, i to je njegova majka platila taj madrac. Znate li zašto je on dobio suspenziju? Zato što nije rekao NCAA-u da mu je madrac prebačen besplatno.

Ovo su samo tri primjera od mora njih (dodatni primjer: suspendovan je jedan trener čije ime ne mogu da nađem zato što je platio igraču ručak i let kući kako bi prisustvovao pogrebu svoje majke) o o odnosu koji NCAA ima prema svojim igračima. Ovdje više nije problem toliko što ih ne plaćaju za njihov trud, ali im aktivno oduzimaju stvari koje su plod neke vrste humanosti ili logike, te im oduzimaju šansu da se dokazuju pred milijunskim auditorijem ljudi i NBA skauta zbog trivijalnih gluposti. Znate što je stvarno najgore od svega? Samo smo malo zagrebali površinu onoga što je negativno unutar ove organizacije.

Kao što sam par puta spomenuo, NCAA ubire više od milijardu dolara samo od TV prava. Pa gdje odlazi taj novac? Naime, čitav iznos nikada ne ostaje u NCAA-u, već se dijeli sveučilištima koji su učestvovali u Madnessu. Naravno, sveučilištima ne pada na pamet da i cent ode igračima, već se sve to brzo potroši kako bi dokazali kako oni ‘jedva mogu da prijušte’ i sami turnir i tu organizaciju, a kamoli plaćanje igračima. Istina je da oni rijetko kada ostave veći dio novca za sebe na kraju turnira, ali taj novac ide u druge svrhe. Znate li tko ima najveće stadione i najbolje dvorane u Americi? Sveučilišta. Okej, ti stadioni im trebaju jer njihove utakmice privlače ogroman broj ljudi, ali to je veličina stadiona ili dvorane, a to što sveučilišne dvorane imaju stvari koje profesionalci u Europi mogu samo sanjati, to je nekako irelevantno – ako slušate Emmerta i njemu slične. Nažalost, slušaju ga mnogi, i zato i je situacija ovakva kakva je.

Istina, dio novca ide i trenerima, koji jesu među najboljim stručnjacima u svijetu košarke, ali dok oni zarađuju ogroman novac (primjeri: Rick Pittino ima $7,77 milijuna, John Calipari $7,44 milijuna a Mike Krzyzewski $5,55 milijuna), usput i zadržavaju svako moguće pravo da koriste svoje ime i slavu kako bi imali dodatne zarade. Usput, neki od njih se ponašaju jako loše prema svojim igračima, apsolutno ih nije briga za sve probleme koje oni imaju van sveučilišta (s namjerom kažem neki, jer sam pokazao ranije da ima nekih vrlo humanih). Iskreno, pod ovim pravilima, čini se ovakvi treneri najbolje prođu, jer pokazivanje malo ljudskosti vam samo može odmoći u karijeri. Međutim, vrijedi poslušati i protu-argumente Emmerta i ostatka NCAA mašinerije koji ne žele da plaćaju igračima nikakvu naknadu.

Naravno, kao što se i moglo zaključiti, atlete ne plaćaju sveučilište, smještaj, knjige i slične stvari pokrivene i akademskim stipendijama. Naravno, uz to ide i edukacija na najboljim sveučilištima svijeta, ali koliko je tek to točno? Probajte živjeti kao student-atleta koji mora da održava GPA (grade point average, prosjek ocjena koji mora biti minimalno 2,0), radi sponzorske stvari (od kojih ne vidi ni centa), te naravno trenira, a treninzi mogu biti jako, jako naporni. Dakle, od igrača se očekuje da odrade sve treninge i utakmice sa najvećom razinom mogućom, zatim dolaze doma, možda gladni i umorni, te moraju učiti kako im GPA ne bi pao, te kako bi mogli da igraju ono zbog čega dobijaju stipendiju. Ima li vremena za neki privatni život? Baš i ne. Ima li vremena za normalan, ljudski odmor? Baš i ne. Istina je da je edukacija na ovim sveučilištima vjerojatno najbolja na svijetu, ali dajte molim vas. Tko se može educirati pravilno kada ima 320 drugih stvari koje mora raditi baš u tom trenutku, i uz sve to ima trenera koji će mu vjerojatno verbalno općiti s nekim članom porodice kada promaši šut ili izgubi loptu na glup način?!

Što se tiče edukacije, i kvaliteta iste, moramo shvatiti još jednu stvar. Što se dešava kada je netko jednostavno loš u akademskim stvarima, a ima nevjerojatan potencijal da igra fantastično donese još novca NCAA-u? Srećom, i to su riješili sa sveučilištima. Naime, ne biste vjerovali koliko igrača u svakom sportu na sveučilišnoj razini uzimaju svahili kao svoj glavni predmet, a poslije sveučilišta ne znaju ni reći ‘NCAA je iz mene izvukla sve a za to sam dobio skoro pa ništa što mi je obećano’ (zahvaljujući google translateu, mi ćemo to znati reći: ‘NCAA ni kutoka kwangu kila kitu na hii ndiyo sababu mimi got karibu chochote kwamba alikuwa aliahidi’). Toliko o edukaciji i kvalitetu iste.

Zadnja poenta koju trebamo spomenuti prije nego što pređemo na zaključak o čitavoj situaciji jeste ova: da li ikada razmišljamo što se dešava s onim igračima koje je ozljeda spriječila da se bave sportom za koji su dobili stipendiju? Ja ću vam reći što se dešava s većinom – izgube stipendiju, ne mogu plaćati visoke račune američkih bolnica, izgube šansu za edukaciju i više se ne mogu baviti sportom. NCAA nema čak ni fond (koji bi stvarno lagano mogli finansirati) kojim bi se osigurali igrači koje neke nesretne stvari, stvari van njihove kontrole, spriječe da naprave nešto od svog života. Ne postoji niti fond, niti neko pravilo koje bi sveučilišta spriječilo da totalno oduzmu finansijsku pomoć igračima kojima ta pomoć nakon ozljeda treba više nego bilo kada prije. Nitko od njih ne traži ogromne količine odštete (mada, dosta ozljeda dolazi od iscrpljenosti, loše i nepravovremene ishrane i sličnih stvari zbog kojih je kriv isključivo nenormalni raspored koji im se nameće), već samo ono što im je obećano i prije tih ozljeda.

Da nastavim zadnju rečenicu (i napokon završim tekst), nitko normalan ne traži milijunske, NBA-type iznose za ove igrače. Ne tražimo ni da se igračima daje novac, ako već pričaju da su totalni non-profit, ali onda ukinimo milijarde i milijarde dolara koje idu u NCAA na osnovu TV prava i sponzorstava, ukinimo ogromne plaće trenerima i slične stvari, te ukinimo izgradnju groteskno grandioznih stadiona, dvorana i drugih tipova zgrada koje se plaćaju krvlju, znojem, izgubljenim snom i drugim nehumanim stvarima koje prolaze igrači unutar NCAA sistema djelovanja. Ako već želite sve te stvari, stadione, sponzorstva, novac, trenere, onda dio kolača dajte jednom zupčaniku u tom sistemu zbog kojeg taj sistem radi – igračima.

Za sve one koji imaju argument ‘ma svi će se oni obogatiti kada postanu profići’, samo jedan zadnji fakt – 1,6% NCAA igrača ode u NBA ligu. Dakle, od njih 1000, otprilike 16. Nevjerojatno, zar ne?