New Orleans Hornets: Jedna era – milijun problema

Sezona 2002-03 obilježena je povratkom košarke u New Orlenas, nakon 15 godina Hornetsi su se preselili u Louisianu, grad na rijeci Mississippi na obali Meksičkog Zaliva. Zadržali su svoje mjestu u Istočnoj Konferenciji i u Centralnoj Diviziji (NBA liga tada je imala 4 divizije u odnosu na sadašnjih 6).

U povratničkoj sezoni ekipa je ostvarila solidne rezultate, stigli su do 5. mjesta na Istoku omjer pobjeda i poraza 47:35, sa ekipom u kojoj je bio samo jedan All-Star igrač i u kojoj nije bilo nekih velikih zvijezda. Sa klupe su bili predvođeni Paul Silasom, nekada najboljim skakačem NCAA lige kome je to bio prvi samostalni trenerski posao u karijeri. Najbolji igrač i strelac ekipe je bio Jamal Mashburn, tad već prekaljeni igrač sa 30 godina, odigrao je izuzetnu sezonu sa Hornetsima, 21 poen u prosjeku i tome je dodavao 6 skokova i 6 asistencija po utakmici prosječno. Rame uz rame sa njim je stao tada mlađani Baron Davis, momak koji je igrao svoju treću sezonu za Hornetse, a obilatu pomoć su dobijali još od dva veterana, P.J. Browna i Davida Wesleya. U doigravanju Hornetsi su naletili na tada sjajne 76erse predvođene Allenom Iversonom i tu su položili oružje, seriju su izgubili 4:2. Ni skoro 25 poena Mashburna i 20 poena Davisa u seriji nisu bili dovoljni da se savladaju sjajni 76ersi.

Sezona 2003-04 je donijela Hornetsima dosta problema sa povredama, Mashburn je propustio gotovo cijelu sezonu, odigrao je svega 19 utakmica, ubacivao je ponovo preko 20 poena prosječno u tim utakmicama ali to je bilo nedovoljno za neki dobar rezultat. Davis je izrastao u pravog vođu ove ekipe, ali igrač koji je iskoristio sve svoje šanse je mladi kanadski centar Jamaal Magliore koji je bilježio 13 poena i 10 skokova po utakmici. Wesley, Armstrong i Brown su pružali su solidne partije u toj sezoni ali sva trojica po 35 godina i bilo je evidentno da ne mogu iznjeti teret do kraja. Njihov izbor na draftu pao je na Davida Westa, krilnog centra Xavier Univerziteta koji je na poslednjoj godini studija bilježio sjajne brojke, 21 poen u prosjeku po utakmici i 12 uhvaćenih skokova. Hornetsi su završili sezonu na polovičnom omjeru, po 41 pobjedu i poraz sto im je opet garantovalo 5. poziciju na tada slabom Istoku i duel u prvoj rundi doigravanja protiv Miami Heata. Ta serija u prvoj rundi je po meni ne računajući one epske serije jedna od najboljih ikada odigranih. Sjajne odbrane su bile ključ u svakoj utakmici, samo 1 utakmica je završila na 170 poena, ostale sve mnogo manje, čak i na 140. Miami predvođen sa klupe Van Gundyjem, današnjim trenerom Detroit Pistonsa, bez nekih velikih zvijezda u ekipi je odigrao odličnu sedmu utakmicu u American Airlines Areni i na krilima Caron Butlera i Lamara Odoma porazio Hornetse sa 85:77.

Sledeća sezona donosi velike promjene u ekipi Stršljenova. Takođe najveća promjena je bila ta da su Hornetsi od ove sezone počeli da se takmiče u Zapadnoj Konferenciji. Odlazak starih i istrošenih „vukova“ i stvaranje jedne nove generacije igrača. Prvo su na draftu izabrali JR. Smitha, momka koji je došao direktno iz srednje škole u Hornetse, momka problematičnog ponašanja. On u prvoj sezoni u ekipi je odigrao 76 utakmica, sa prosjekom od 10 poena. Takođe došlo je i do promjene na klupi Hornetsa, nakon sto je sezonu ranije Tim Floyd u svom prvom trenerskom poslu u NBA ligi ostvario dobre rezultate, na klupu je stigao Byron Scott, nakon što je proveo 4 sezone na klupi Netsa sa kojima je ima vrlo dobre rezultate. Već početkom sezone, tačnije u decembru ekipu je napustio Darrell Armstrong, jedan od najboljih šutera ekipe, u poznim godinama dres Hornetsa je zamijenio dresom Dallas Mavericksa. U suprotnom pravcu je došao Dan Dickau ali to je bio totalni promašaj jer je on odigrao samo jednu sezonu bez velikih uspjeha, iako je bilježio 13 poena po susretu. Ubrzo nakon toga otišao je i drugi veteran David Wesley put Houstona, u suprotnom pravcu su krenuli Jim Jackson i Slovenac Boštjan Nachbar. Jim se zadržao svega mjesec dana prije nego je trejdovan u Phoenix, za Macieja Lampea, Caseyja Jacobsena i Jacksona Vormana. Ali ono sto je uslijedilo neposredno All-Star utakmice je znatno promjenilo roster ekipe. Ekipu su napustili do tada najbolji igrači, prvo je Mashburn otišao u 76erse za Robinsona, da bi samo par sati kasnije i Baron Davis dres Hornetsa zamijenio dresom Golden State Warriorsa. U suprotnom pravcu su krenuli Dale Davis i Speedy Claxton. To je sve rezultiralo poslednjom pozicijom za New Orleans Horetse u regularnom dijelu sezone, ostvarili su svega 18 pobjeda i upisali 64 poraza.

jr-smith

Sezona 2005-06 je takođe sezona u kojoj su Hornetsi ostali bez doigravanja, imali su priliku da dožive sve čari super teške Zapadne Konferencije. Ali godina u kojoj je New Orleans mislio na mnogo drugih stvari, ponajmanje na košarku. Na draftu su Hornetsi imali 4. poziciju, odlaskom Davisa očajnički su trebali jednom playmakera koji bi na duže staze vodio Hornetse. Imali su izbor u Deronu Williamsu ili Chrisu Paulu. Nakon što je Utah Jazz sa 3. mjesta uzeo Derona izbor je pao na omalenog studenta Wake Foresta. Niko tada ni slutio nije da je to početak jedne sjajne NBA karijere, početak jedne nove generacije košarke u New Orleansu. Paul je za 2 godine studiranja na Wakeu propustio samo 1 utakmicu, bilježio je 15 poena po utakmici i 7 asistencija. Takođe u drugoj rundi drafta je biran i Brandon Bass, sa univerziteta LSU. Nakon što se odigrala Summer League i počele pripreme za novu sezonu, New Orleans je zadesila strašna katastrofa. Uragan Katrina je zahvatio ovu obalsku državu i potpuno je opustošio. Krenuo sa Bahama, prošao pored Floride i svoju najveću snagu je dobio u Meksičkom Zalivu, da bi 29.08.2005 godine se obrušio na državu Louisianu. 80% grada New Orleansa je bilo pod vodom, uništeni ili oštećeni su mnogi objekti, među njima je bila i New Orleans Arena u kojoj su Hornetsi igrali svoje domaće utakmice. Oklahoma City se ponudio kao privremeni domaćin za ekipu Hornetsa, stoga New Orleans Hornetsi u toj sezoni igraju pod imenom Oklahoma City Hornetsi. Tada grad Oklahoma nije imala franšizu, tek par sezona posle su Seattle Supersonici se preselili i postali Oklahoma City Thunderi.

uragan

Hornetsi su odradili igrali dobro tokom cijele te sezone, istakao se novajlija u redovima Paul koji je odigrao sjajnu rookie sezonu, 16,3 poena i 7,8 asistencija po utakmici. Proradio je i David West koji je odmah bio rame uz rame sa Paulom, postizao je 17,1 poen i imao je i 7,4 skoka po utakmici. Nije sve bilo tako sjajno u ekipi, Chris Andersen je suspendovan zbog problema sa narkoticima, JR Smith je pravio „sranja“ po noćnim klubovima.

08.03. 2006 Hornetsi se nakon katastrofe vraćaju u obnovljeni New Orleans, ali to im nije pomoglo da uhvate doigravanje u ovoj sezoni. Chris Paul je izabran za rookieja godine.

Ni sledeća sezona nije mnogo toga dobrog donijela Hornetsima. Tada 21 godišnji Paul nije imao kvalitetnog saigrača u napadu koji bi ispratio njegove kreacije koje su već tada bile vidljive. Iako je na početku sezone Scott najavljivao sjajne utakmice od toga nije bilo ništa. A uspjeli su da dovedu Peđu Stojakovića koji je došao kao veliko pojačanje nakon 8 veoma uspješnih sezona u Kingsima. Takodje tradeovali su Janeera Parga i Tysona Chandlera za koga će se ispostaviti posle da je bio jedan od boljih poteza uprave kluba. Problem u toj sezoni za Hornetse su predstavljale velike povrede, sem Parga i Rasual Butlera niko nije odigrao vise od 75 utakmica u sezoni. Stojaković svega 13, Paul 64, David West je imao povredu koljena zbog koje je propustio dobar dio sezone. Chandler se pokazao izuzetno zahvalnim, dobio je dosta drugačiju ulogu neko li je imao u Bullsima sezonama ranije, postao je glavna osovina u odbrani Hornetsa, ali jednostavno nije mogao sam i na njegovu odbranu nije bilo kvalitetnog odgovora u napadu. Hornetsi su sezonu završili na 10-toj poziciji Zapadne Konferencije, sa omjerom 39:43. Najbolji strelci u ekipi su bili David West sa prosječno 18 poena, Stojakovic u 13 utakmica koliko je igrao ubacivao je 17, Paul je takodje dodavao 17 poena po utakmici, solidnu pomoć su imali i u Desmondu Masonu koji je ubacivao 14 poena, ali sve to nije bilo dovoljno za neki poseban rezultat. Ali New Orleans se polako oporavljao od katastrofe, navijači su ponovo krenuli navraćati u Arenu kako bi gledali najbolju košarku na svijetu. Sve je to podiglo moral kod igrača, koji su u idućoj sezoni dali svoj maksimum.

Sezona 2007-08 je najuspješnija sezona ove generacije New Orleans Hornetsa, ostvarili su sjajne rezultate, nisu sigurno bili na kraju zadovoljni konačnim rezultatom ali generalno tokom cijele sezone ekipa je igrala na vrhunskom nivou. Sa drafta su pokupili Juliana Wrighta kao 13. picka koji se nije pokazao u najboljem svjetlu. Sezonu su otvorili sjajno, 11 utakmica čak 9 pobjeda i 2 tijesna poraza od Portlanda i Spursa. Chris Paul je izrastao u pravog lidera ove ekipe, bio je pokretač svih akcija, kad je on bio na terenu toliko su moćno izgledali Hornetsi. Ali najbitnije im je bilo da su zdravi, petorka u sastavu Paul, Petterson, Stojaković, West i Chandler je odigrala skoro sve utakmice u sezoni i to se odmah odrazilo na uigranost ekipe. Paul je znao tačno gdje stoji Peđa, kada treba baciti pas za trojku, kada odigrati pick and roll sa Westom ili Chandlerom ili kada on sam pogađa šuteve. Paul je bio najbolji strelac ekipe sa 21 postignutim poenom, ali i sjajnih 12 asistencija po utakmici, West je ubacivao 20,6 poena i hvatao 9 skokova, Peđa je imao 44% šuta za 3 poena i ubacivao preko 16 poena prosječno po utakmici, Chandler je takođe bio sjajan sa 12 poena i isto toliko skokova po utakmici. Hornetsi sezonu završavaju na 2. mjestu Zapadne Konferencije, završili su kao lideri svoje divizije, po meni i dan danas najjače divizije u NBA ligi, ispred Spursa, Rocketsa, Grizliesa i Mavericksa sa omjerom 56 pobjeda i 26 poraza. Byron Scott je proglašen za trenera godine po prvi put u svojoj karijeri, Paul je bio u prvom All-Star timu, takodje u najboljem defanzivnom timu lige. Ostvario je u sezoni 56 double-double učinaka, rekord franšize i dan danas. Pokazao je u ovoj sezoni sav svoj raskošni talenat, u sezoni kada je imao sjajne saigrače, ono sto je danas Blake Griffin za njega to je u toj sezoni bio David West, znao je Paul i zatvorenih očiju put do Westa.

U playoffu koplja u prvoj rundi su ukrstili protiv Dallas Mavericksa, savladali su ih sa fantastičnih 4:1, u prve dvije utakmice West je ubacivao po 24 i 25 poena, dok u poslednje dvije Paul je sa 32 i 35 poena obezbjedio prolaz Hornetsa u drugu rundu. Paul je u 5 utakmica prosječno ubacivao 25 poena u jednoj utakmici i 17 asistencija, Peđa je pogađao trojke sa 60% uspješnosti, West i Chandler dominantni u skoku u odnosu na Dirka i Dalamberta.

Polufinale konferencije je donijelo susret ponovo sa rivalom iz divizije, San Antonio Spursima, predvođeni Parkerom, Duncanom i Ginobilijem. Prvih 6 utakmica u seriji su završavane ubjedljivim pobjedama domaćina, svaka je bila oko 20 poena razlike. Pošto su Hornetsi imali bolji omjer u regularnom dijelu sezone imali su i prednost domaćeg terena u ovoj seriji. Sedma utakmica u New Orleans Areni, blizu 18000 ljudi je bodrilo svoje ljubimce, ali ipak iskustvo je došlo do izražaja u ovoj utakmici. Tada Gregg Popovich vadi sve karte na sto, Bruce Bowen zaustavio Peđu Stojakovica na 7 poena, Parker jurcao za Paulom, dok sa druge strane Manu Ginobili donosi trijumf za Spurse 82:91. Chris Paul u toj utakmici nije odmarao ni jedne sekunde, odigrao je svih 48 minuta na parketu. Ni to nije bilo dovoljno, ni 46 minuta na parketu Davida Westa takodje, Spursi su ostvarili trijumf i plasirali se u finale Zapada.

U sezonu 2008-09 Hornetsi su ušli sa velikim ambicijama. Nisu mnogo mijenjali u odnosu na proteklu sezonu, ali na samom startu su se suočili sa povredama. Chandler je povrijedio ruku, propustio je skoro 50 utakmica u sezoni, dok su Peđa, Paul i West propustili po 30 utakmica u sezoni. Uprkos tome odigrali su ponovo jednu odličnu sezonu, na kraju završili na omjeru 49:33 što ih je dovelo na 7. poziciju Zapada i zakazali su duel sa Denver Nuggetsima. Paul i West kombinovano su postizali preko 45 poena po utakmici u sezoni, izostao je učinak ostalih igrača, Peđa svega 13 sto je za njegove standardne ispod prosjeka, jedini još dvocifreni je bio Rasual Butler. Ono što se desilo u playoffu te sezone je sigurno bio jedan garant da je došlo vrijeme da se promjene neke stvari u Hornetsima. Tada strašni Denver Nuggetsi predvodjeni Billupsom, Carmelo Anthonyem, Kenyon Martinom, Nene Hilariom i Chirs Andersenom je razbio Hornetse i izbacio ih iz doigravanja u prvoj rundi, rezultatom 4:1. Sve to ne bi bilo ništa čudno jer su Nuggetsi bili evidentno jači u toj sezoni, najčudnije u svemu tome je četvrta utakmica serije odigrana u New Orleansu koju su Nuggetsi dobili sa nevjerovatnih 121:63. Nakon te serije i kraja sezone prvi koji je napustio brod Hornetsa je onaj koji je bio na kormilu, Byron Scott. Paul je u jednom intervjuu rekao da se i dan danas sjeća tog bolnog poraza, kada su Melo i kompanija imali skoro 60% šuta iz igre, 50% šutirali su za 3 poena.

Sledeću sezonu klub je preuzeo do tada nepoznati Jeff Bower koji je bio samo pomoćnik u NCAA ligi, bez mnogo trenerskog iskustva i odmah se vidjelo da neće biti mnogo od ove ekipe Hornetsa u ovoj sezoni. Tako je na kraju i bilo. Sa drafta su zgrabili Darena Collisona koji se pokazao u sasvim pristojnom svjetlu u tekućoj sezoni, opet su Paul i West bili najdominantniji, nije bila ugrožena hemija između njih dvojice nijednog trenutka i pod vodstvom novog trenera. Uradili su razmjenu sa Bobcatsima, Chandler je otišao a stigao Emeka Okafor, vidjelo se odmah po prvim utakmicama da će najviše ispaštati odbrana koja nije bila ni blizu dobra kao kad je Chandler to držao u svojim rukama. Odrekli su se i Rasual Butlera, ali problemi sa povredama su se nastavili i u toj sezoni. Paul je propustio skoro pola sezone, Peđa već je bio u godinama i nije mnogo mogao sam bez Paula, i on je propustio 20tak utakmica. West i Paul su opet bili najbolji strelci, po 19 poena obojica, novajlija Collison je dodao 14, Peđa 13, Thornton 15 te Okafor 11 poena po utakmici. Ali to nije bilo dovoljno kako bi uhvatili doigravanje, 40 propuštenih utakmica kada nije bilo Paula se nisu mogle nadoknaditi, iako su igrali sjajno u početku kalendarske godine. Ostali su na 37 pobjeda i 45 poraza, što je na kraju rezultiralo 11 pozicijom na superteškom Zapadu.

Novu sezonu su ponovo počeli sa promjenom na kormilu, ekipu je preuzeo Monty Williams kojem je to takođe bio tek prvi trenerski posao u karijeri. Ali Monty se pokazao kao sjajno rješenje na klupi, predvodio je Hornetse u konačnici do novog playoffa sa 46 pobjeda i 36 poraza. Ali opet nisu bili bez problema, Peđa Stojakovic je odigrao svega 6 utakmica prije nego što je trejdovan, Paul je imao lošiju šutersku sezonu, nisu pružili pravu šansu Collisonu koji je digao sidro a na njegovo mjesto je stigao Trevor Ariza koji nikada nije bio neka napadačka opcija ni u Lakersima a mogao je učiti od najboljih. Takođe stigao je i Marco Bellineli koji nije imao pedigre, iako je odigrao dvije dobre sezone za Hornetse, povreda Davida Westa koji propušta kompletnu sezonu i odmah se tu vidjelo da Hornetsi polako posustaju. Ipak 7. pozicija na kraju im je donijela duel protiv Los Angeles Lakersa koji su završili odmah iza Spursa. Lakersi predvođeni Kobeom sigurno nisu bili lak zalogaj, ali strah sa kojim su u tu seriju ušli Hornetsi bio je nevjerovatan. Sigurno još nisu zaboravili Nuggetse od prije dvije sezone ranije, ali objektivno protiv mnogo jačih Lakersa nisu imali šanse. Iako su odigrali sjajnu prvu utakmicu u Staples Centru, Paul je predvodio ekipu do trijumfa 100:109. Ipak u četvrtoj utakmici serije Lakersi vraćaju brake i rutinski završavaju seriju pobjedom šestoj utakmici ponovo u New Orleansu. To je značilo samo jedno, Paulu je ugovor bio pri kraju, West je propustio cijelu sezonu i uslijedilo je logično rješenje u razilasku sa nekim igračima.

scott-stojaković

Sledeća sezona je počela sa čuvenim lockoutom pa su ekipe odigrale po 66 utakmica. Nakon njega prvi je ekipu napustio miljenik navijača Chris Paul, mali čarobnjak koji je vratio nadu i vjeru u košarku u New Orleansu, potražio je sreću u Los Angeles Clippersima. Logičan potez posle toga je bio odlazak i njegovom partnera David Westa koji se zaputio pravac Indianapolisa. Tu sezonu su Hornetsi završili na poslednjem mjestu Zapada, sa svega 21 pobjedom. Možda je to na kraju i dobro ispalo, birali su kao prvi na draftu i izabrali budućeg najboljeg igrača lige Anthony Davisa.

To su bili jedni novi Hornetsi, koji u ekipi nisu imali više igrača kao sto je Paul ili West, ali kojima je ostala podloga za neko bolje sutra. To sutra je današnja ekipa New Orleansa, sa Davisom i kompanijom. Ubrzo posle toga Charlotte vraća svoju franšizu a New Orleans Hornetsi postaju New Orleans Pelicansi kao što je i dan danas.

Jedna košarkaška era je stigla do kraja, nisam imao puno prilike da gledam Stocktona i Malonea u akciji, ali sam zato utjehu našao u dvojcu Paul-West, nisam nimalo zažalio što nisam rođen koju godinu ranije, generacija uz koju je puno nas odraslo, pratili su se igrači sa ovih prostora, mnogo navijača su Hornetsi dobili dolaskom Peđe. Ostaje žal što nisu Hornetsi uspjeli da se domognu nekog naslova, realno našli su se generaciji kad su neke druge ekipe imale zvjezdane trenutke. Paul je jedan od mnogobrojnih košarkaških genija koji neće imati priliku kako sada stvari stoje da vide prsten, ali njegove partije i dan danas nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.