Odlazak velikog trenera

Ako je pitanje glasilo tko ili što je bila jedina konstanta NBA lige u zadnjih 20 i kusur godina, onda je odgovor bio Jerry Sloan na klupi Utaha Jazza. Nažalost, od ovog tjedna više nije tako.

Ako za nekog trenera možemo ustvrditi da nije u karijeri dobio ono što je zaslužio, onda je također odgovor Jerry Sloan. Riječ  je o treneru koji u gotovo trideset godina karijere nema nijedan NBA naslov, kao ni nagradu za trenera godine. Vjerojatno se pitate što onda Sloana čini toliko posebnim, zašto su novinski stupci puni žalopojki za njegovim odlaskom i zašto upravo čitate jednu od njih.

Počnimo od činjenica, golih statističkih podataka po kojima će ovaj trenerski majstor ostati zauvijek zapamćen. Sloan je treći NBA trener svih vremena po broju pobjeda s čak 1221 pobjedom u karijeri. Da je htio, sigurno je mogao uhvatiti Dona Nelsona i Lennya Wilkensa koji imaju više pobjeda od njega, ali i lošiji postotak. Sloan je samo jedan od tri trenera koji su barem 15 sezona zaredom vodili svoju momčad u playoff. Ako znamo da su druga dvojica Phil Jackson i Pat Riley, nije teško zaključiti da je ovima to bio daleko lakši posao uz igrače koje su tada imali. Opet, da je Jerryu bilo stalo do rekorda, vjerojatno bi shvativši da ima roster s kojim ne može u doigravanje promijenio klub ili barem zahtijevao neka pojačanja, ali njemu te stvari nisu bile važne. Inače, od 22 sezone s Jazzerima samo je triput propustio doigravanje. Za dva velika back-to-back finala protiv Jordana i Jacksona svi znate, Sloan kao i mnogi koji su živjeli tijekom Jordanove ere nije imao sreće. I za kraj, Jerry Sloan je jedini trener u povijesti koji je ostvario 1000 pobjeda s jednim klubom. Ovaj rekord će još dugo stajati.

Uvijek sam se pitao što to ovog čovjeka porijeklom iz Illinoisa motivira da toliko godina bude na jednom mjestu, i to baš u Salt Lake Cityu, najmanjem i po pričama najdosadnijem gradu s NBA klubom. Ali da bi ušao u mozak trenera Sloana, trebao sam prvo shvatiti kakav je bio igrač Sloan. A krasile su ga dvije stvari – velika upornost i veliko srce. I to su one vrline koje je kasnije neprestano usađivao svojim igračima kao head coach. Sloan je neosporno bio talentiran trener, ali ono po čemo je bio bolji od drugih je bilo njegovo veliko srce. Mnogi igrači – prolaznici u Salt Lake Cityu su se znali žaliti na njegove metode (ako se ne varam jedan od njih je bio i Gordan Giriček), ali oni koji su shvatili njegov sistem predanog rada i odgovornosti na terenu brzo su se uklopili u momčad i ostali u tom dosadnom gradiću dobrim dijelom samo zbog Sloana. A zauzvrat ih je Jerry učinio boljim igračima nego što su to mogli i sanjati.

U Utahu se već neko vrijeme slutio Jerryev odlazak, iako se na to nitko nije mogao pripremiti. Ljudi iz uprave su znali da Sloan zadnjih godina ne potpisuje dugogodišnje ugovore, već tzv. one-year-extensione. To nikoga nije smetalo dok je on još uvijek pristajao sjediti na klupi, ali znalo se da je Sloan blizu zasićenja. Čovjeku je prije nekoliko godina umrla supruga (slučajno ili ne, tada su Jazzeri ostali bez playoffa) i otada je Jerry Sloan počeo razmišljati o kraju svoje trenerske karijere. Sada je ponovno oženjen i vjerojatno je shvatio da ostatak života želi provesti dalje od stresnog okruženja košarkaških parketa, recimo negdje na farmi u rodnom Illinoisu. I zato ovaj odlazak nije toliko teško shvatiti, a u trenutku oproštaja najteže je zasigurno bilo samom Sloanu čemu mogu posvjedočiti njegove suzne oči na press konferenciji. Ono što svi trebaju znati je da Sloana nije nitko potjerao iz kluba, unatoč tome što se njegov odlazak poklopio s negativnom serijom Jazzera. On je preveliki trener i čovjek da ne bi sam shvatio kada treba otići i kada više ne može koristiti klubu. On je to znao puno prije nego bi netko iz uprave shvatio da Jerry više nije onaj stari i pokazao mu na izlazna vrata. Uvijek je bio dostojanstven.

U svakom sportu postoje treneri koji su toliko dugo na klupi svoje momčadi, i pritom toliko uspješni, da postaju sinonimi za vlastiti klub. Ne znam jesu li usporedbe našeg junaka s jednim Alexom Fergusonom nemoguće, ili samo nerazumne, ali Sir Alex je jedini trener za kojeg sam ja čuo, a da po dugovječnosti i predanosti svom klubu zaslužuje biti u istoj rečenici sa Sloanom. I zato me žalosti što košarkaški Ferguson sada odlazi, jer on za razliku od Sir Alexa neće imati vitrinu s trofejima i nagradama s kojih će moći skidati prašinu pod stare dane. Ali život i sport nisu uvijek fer i trofeji se uvijek ne raspodjeljuju prema zaslugama, već po nekom drugom ključu u kojem i sreća ima puno utjecaja. Zato će svatko od nas za koga je košarka više od golog broja naslova prvaka i važnih nagrada zauvijek znati kakav je veliki trener bio Jerry Sloan.