Okrugljak: Niski pickovi – velike karijere (drugi dio)

Ako ste pročitali prvi dio sigurno vam se svidio. Zato ne propusti i drugi koji je pred vama. Tko se ovaj put našao na listi?

Filip Bekavac

Postoji u principu tri načina na koje možete izgraditi konkurentnu momčad u NBA ligi: preko drafta, dovođenjem slobodnih igrača ili kombinacijom prva dva načina. Ako ćemo detaljnije, možete izgraditi momčad tako da ju prvo rasturite na proste faktore i krenete od nule (takozvani „Philadelphia“ način), možete pokušavati dodati pomoć dokazanoj jezgri momčadi (poput Oklahome ili Clevelanda), ili možete pokušati složiti nešto oko nekoliko veterana pametnim draftiranjem, skautingom i organskim razvojem igrača uz dovođenje par igrača sa strane koji čine razliku (najbolji primjer za to su San Antonio Spursi). San Antonio se nametnuo kao zlatni standard NBA lige, a koliko dobro ljudi u Teksasu rade svoj posao dovoljno govori laskava titula najboljeg sportskog kolektiva u Americi u posljednjih dvadeset godina. Spursi su to uspjeli pomoću malo sreće (prvi izbor Tima Duncana na draftu 1997. godine) i jako puno krvavog rada koji je iznjedrio franšizne igrače koji su iznenađujuće nisko odabrani na draftu (Tony Parker bio je 28. izbor 2001. godine, Kawhi Leonard biran je petnaesti 2011. godine, a Manu Ginobili odabran je 57. 1999. godine). Upravo San Antonio pokazuje kako ne morate imati visoke lottery izbore na draftu kako bi došli do sjajnih igrača – treba vam samo puno znanja i rada i mrvica sreće. Tri igrača o kojima ćemo nešto više reći ovom prilikom nemaju puno toga zajedničkog, osim jedne stvari: svi su postali puno bolji igrači nego što je itko očekivao na dan drafta.

Emanuel „Manu“ Ginobili

Argentinsku jegulju iz Bahia Blance danas smatraju jednom od najvećih draft krađa u povijesti, no lako je primijetiti kako je jedan takav talent potonuo toliko nisko. Kasnih devedesetih argentinska košarka nije uživala ugled kakav uživa danas; najveći argentinski košarkaški uspjesi događali su se između tridesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, a tek poslije drafta 1999. svoj talent je natuknula velika generacija argentinskih košarkaša predvođena Ginobilijem, Scolom, Nocionijem i Prigionijem (koji još uvijek igraju), osvojivši broncu na prvenstvu Amerike u Portoriku. Te 1999. godine Ginobili je bio član talijanskog drugoligaša Reggio Calabrije i s obzirom na to, ne bi se smatralo ogromnim iznenađenjem i da nije izabran, iako su američki skauti vrlo dobro znali o kakvom se potencijalu radi – bez obzira što mu nisu znali pravilno izgovoriti ime.

Nakon što se s Reggio Calabrijom plasirao u prvu talijansku ligu, njegov talent prepoznao je bolonjski velikan Virtus, tada pod sponzorskim imenom Kinder. U Kinderu je eksplodirao, pokorivši Italiju i Europu – osvojio je talijansko prvenstvo, dva kupa i Euroligu, postavši MVP Eurolige 2001. godine, te MVP talijanskog prvenstva dva puta (2001. i 2002. godine). U posljedjnoj godini u Bologni Ginobili je pokazao ogromnu kvalitetu i još veći potencijal – zabijao je, asistirao, igrao je obranu, šutirao trice i gromovito zakucavao. Bio je u tim godinama uvjerljivo najbolji igrač Europe, ali u San Antonio je otišao tek nakon fantastičnih predstava na Svjetskom prvenstvu u Indianapolisu 2002. godine, gdje je Argentina poražena u finalu od Jugoslavije, što joj je bio jedini poraz na turniru. Ginobili se potvrdio kao dostojan NBA lige u pobjedi Argentinaca protiv domaćina SAD-a 87-80, gdje je s 15 koševa bio najbolji strijelac svoje momčadi.

Došavši u NBA, Ginobili je čekao priliku s klupe iza veterana Stevea Smitha, pri čemu nije pomogla dosadna ozljeda koja ga je mučila većinu regularne sezone. Ipak je osvojio nagradu za najboljeg rookieja u ožujku, a San Antonio se komotno plasirao u doigravanje omjerom 60-22. Upravo tada, konačno potpuno zdrav, Ginobili je zaigrao kako zna i umije i potpuno je šokirao sve protivnike Spursa, nametnuvši se kao napadačka iskra s klupe kakvu nitko od konkurencije nije imao. Dok su se protivnici snašli, već je sve bilo gotovo – Spursi su redom porazili Phoenix, Lakerse, Dallas i New Jersey po 4-2 i osvojili svoj drugi naslov prvaka u povijesti, a prvi za Ginobilija – i to u rookie sezoni.

Ostatak priče je poznat: Ginobili je sljedećih godina podjednako nervirao protivničke braniče i svog trenera Popovicha, nametnuvši se kao priznata kvaliteta s klupe, iako je svima bilo jasno kako bi u bilo kojoj drugoj momčadi bio u prvoj petorci. Ginobiliju je ipak bilo draže ulaziti s klupe, gdje je stvarao nerješive probleme slabijim igračima protivnika, s obzirom da je bio puno kvalitetniji od gotovo svih. U NBA karijeri ima četiri naslova, dva All Star nastupa, dva izbora u treću najbolju momčad lige i jedan naslov najboljeg šestog igrača. Ukupno je do danas odigrao 1095 utakmica za Spurse, od toga 401 u prvoj petorci. Najbolje brojke je imao u sezoni 2007./2008. kad je bilježio 19,5 koševa, 5 skokova i 4,5 asistencije za 31 minutu. Ukupno je u NBA karijeri na prosjeku od 14 koševa, 3,7 skoka i 4 dodavanja, i još uvijek igra u 39. godini života. Sve što je imao dao je jednoj momčadi, u čijoj će povijesti zasigurno ostati zabilježen kao jedan od najvećih igrača.

Nije loše za 57. pick.

Bill Laimbeer

Vjerojatno niti jedan igrač u NBA povijesti nije bio istovremeno toliko obožavan i omražen kao centar Detroit Pistonsa Bill Laimbeer. Obožavali su ga navijači Klipova, oduševljeni njegovom beskompromisnom igrom koja savršeno utjelovljuje popularne Bad Boyse s kraja osamdesetih godina. Mrzili su ga svi ostali, jer ih je prečesto dovodio do ludila svojom prgavošću, bezobrazlukom na terenu i neopisivo iritantnim iznuđivanjem faula u napadu. Pogotovo su ga mrzili navijači Bostona i Chicaga – a on je u tome istinski uživao.

Kad bismo birali fizički idealan primjerak košarkaša, vjerojatno bi nam napamet pali igrači poput LeBrona, Kawhija Leonarda, Michaela Jordana, Juliusa Ervinga… Dakle, visoke i snažne atlete. Sigurno ne bismo odabrali Billa Laimbeera, koji ne može biti dalje od idealnih fizičkih proporcija za jednog košarkaša. Debeljuškast (120 kilograma na 210 cm) i odraza nedovoljnog za izvlačenje lista papira pod njegovim nogama, Laimbeer se definitivno nije uklapao u NBA ligu dominantnih centara kakva je postojala u vrijeme kad je draftiran. Nakon četiri godine na sveučilištu Notre Dame, uzeli su ga Cleveland Cavaliersi u trećem krugu (ukupno 65. izbor) 1979. godine. Koliko su bili „oduševljeni“ njegovim vještinama dovoljno govori činjenica da su čekali tri mjeseca, do sredine kolovoza kako bi mu ponudili ugovor. Laimbeeru je dojadilo čekanje – otišao je u Italiju i u dresu Pinti Inoxa iz Brescije pokazao je što zna, zabilježivši prosjek od 21 koša i 12,5 skokova. Nakon toga je otišao u Cavse, koji su ga nakon nespektakularne dvije sezone (8,5 koševa i 7,5 skokova za 25 minuta) poslali u Detroit za Phila Hubbarda, Paula Mokeskog i dva izbora na draftu.

U Pistonsima se pridružio bivšem suigraču s Notre Damea Kellyju Tripucki i mladom beku Isiahu Thomasu sa sveučilišta Indiana. Iako je sam Laimbeer igrao vrlo dobro (oko 17 poena i 12,5 skokova u sljedeće tri sezone), Pistonsi nikako nisu mogli izaći iz sjene divizijskih rivala Milwaukee Bucksa. Kad bi i ušli u doigravanje, boljima bi se pokazali New York Knicksi (1984.) i Boston (1985.) Tada Pistonsi dovode Ricka Mahorna iz Washingtona, koji je uz ranije dovedenog Joea Dumarsa trebao činiti jezgru momčadi. Međutim, nakon iznenađujućeg ispadanja u doigravanju od Atlanta Hawksa, trener Chuck Daly i prva zvijezda Thomas odlučuju pokušati oštrom igrom izaći iz prosjeka. U ljeto 1986. godine Pistonsima se priključuju John Salley, Dennis Rodman i Adrian Dantley, koji su uz Dumarsa, Thomasa i Laimbeera činili jezgru zloglasnih Bad Boysa iz Detroita. Pistonsi su se pokušali svojom fizičkom igrom nametnuti protiv objektivno talentiranijih Celticsa predvođenih Birdom, McHaleom i Parishom i Bullsa predvođenih mladom nadolazećom zvijezdom Michaelom Jordanom. Ta momčad Detroita doživjela je svoj vrhunac uzastopnim naslovima prvaka 1989. i 1990. godine, a njihov glavni enforcer, čovjek za najprljavije poslove bio je upravo Laimbeer. Neustrašiv na terenu, neopisivo bezobziran i tvrdoglav kao mazga, Laimbeer nije uzmicao i rado je izmijenjivao „nježnosti“ s najvećim igračima toga doba poput Birda, Jordana, Parisha, Barkleya, Magica i drugih. Više puta je izjavio kako uživa ući u glavu protivniku tako da on razmišlja više o tome kako će dobiti batine umjesto kako će zabiti koš. Laimbeer nije nikad tražio milost, a još je manje milosti davao, ne štedeći ni sebe ni protivnike.

Naravno, iza fasade grubijana i bezobraznika ipak se krio jako dobar košarkaš. Usprkos skromnim fizičkim predispozicijama i sporosti, Laimbeer je bio ponajbolji obrambeni centar u osamdesetima, kao i jedan od najboljih obrambenih skakača. Bio je vodeći skakač lige 1986. godine pored živog i zdravog legendarnog skakača Mosesa Malonea, a ubilježio je i četiri All Star nastupa. Također, mogli bismo reći kako je Laimbeer jedna od prvih stretch  petica u NBA povijesti, jer je imao fin šut za tricu koji je izvodio bez skoka i time još više izluđivao protivnike. Po završetku karijere upustio se u trenerske vode gdje je bio podjednako uspješan, osvojivši tri WNBA naslova s ekipom Detroit Shock.

Koliko je bio zloglasan kao igrač možda najbolje govori projekt kompanije Nintendo iz 1991. godine pod imenom Bill Laimbeer’s Combat Basketball. Naime, riječ je o igrici za konzolu Super Nintendo u kojoj je Laimbeer postao glavni komesar lige u 2030. godini i ukinuo suce i sva pravila. Igrači nose oklop, a utakmice obiluju nasiljem, grubim prekršajima, pa čak i bombama na terenu. Iako je sama igrica dobila vrlo loše kritike, svejedno govori o naslijeđu ponajvećeg grubijana u NBA povijesti – i odličnog, stvarno odličnog igrača.

John Stockton

Jeste li ikada na basketu susreli tipa bebastog lica, u štreberskoj polo majici i kaki hlačama koji izgleda poput ministranta u obližnjoj crkvi? Naravno, izgleda smiješno, ne može nešto posebno skočiti ni zabiti, nema šanse protiv vas. Podcijenite ga. Mali se onda skine u dres, rasturi vas, obriše noge o vaš poniženi ego i s osmijehom ode kući.

Takav je igrač bio John Stockton.

Stockton je studirao na malenom sveučilištu Gonzaga u rodnom Spokaneu u saveznoj državi Washington. Kao tek 16. izbor uzeo ga je Utah Jazz na super jakom draftu 1984. kad su odabrani velikani poput Olajuwona, Jordana i Barkleya. Njegov prvi trener u Jazzu, Frank Layden, poslije je rekao: „Nitko nije mislio da će biti ovako dobar. Nitko. Ali, stvar je u tome kako niste mogli izmjeriti njegovo srce“. Stockton je prve sezone u Utahu postigao rookie rekorde za najviše asistencija (415) i ukradenih lopti (109) i odabran je u najbolju momčad novajlija.

Naredne, 1985. godine pridružio mu se Karl Malone i tada je stvoren ponajbolji duo u NBA povijesti. 1988. godine Stocktonovog bekovskog partnera Rickeya Greena odabrali su Charlotte Hornetsi na ekspanzijskom draftu, čime je mladić s Gonzage postao prvi razigravač momčadi. Stockton je ukazano povjerenje vratio s kamatama – udvostručio je broj postignutih koševa (14,7) i po prvi put je bio najbolji dodavač lige s 13,8 u prosjeku. Uslijedit će još osam uzastopnih naslova najboljeg dodavača, čime će nadmašiti legendu Boston Celticsa Boba Cousyja. Najkompletniju sezonu karijere odigrao je 1989. godine kad je bio najbolji dodavač (13,6) i kradljivac (3,2) u ligi, pridodavši tome još 17 koševa.

Utah Jazz sa Stocktonom i Maloneom bio je na vrhuncu krajem devedesetih godina, no ostali su poraženi u dva uzastopna finala protiv nezaustavljivog Jordana (1997. i 1998.). Umirovio se 2003. godine kao najbolji asistent (15,806) i kradljivac lopti (3265). Deset puta igrao je All Star susret, jednom (1993.) postavši MVP, bio je jedanaest puta u jednoj od tri najbolje NBA momčadi i odabran je među 50 najvećih NBA igrača ikad. Rođeni pobjednik, sudjelovao je u doigravanju u svakoj od 19 sezona koliko je odigrao u momčadi iz Salt Lake Cityja.

O kakvom se igraču radi dovoljno govori podatak kako se nije bojao postaviti blok puno većim i jačim igračima od sebe, a njegovo naizgled krhko tijelo (185 cm, 78 kg) je zapravo bilo čvrsto poput čelika – Stockton je u karijeri propustio svega 23 utakmice, a odigrao je ukupno 1504, gotovo sve u prvoj petorci. Njegov suigrač Karl Malone, inače drugi strijelac u NBA povijesti što je sigurno i Stocktonova zasluga, izjavio je: Apsolutno sam sto posto siguran da više nikad neće biti novog Johna Stocktona. Nikad.“ Veliki John Wooden, legendarni trener sveučilišta UCLA, za Stocktona je rekao: „On je prototip čistog razigravača. Jedini je igrač za kojeg bih platio ulaznicu.“

Apsolutna NBA legenda, jedan od 50 najvećih u povijesti i član Kuće slavnih – odabran nakon 15 drugih igrača na draftu.

stockton-malone

Ivan Barin-Turica

Alex English

Idemo kronološki. 1976. je godina, dolazi do dugo očekivanog spajanja ABA i NBA lige. Dobrim starim bacanjem novčića odlučuje se koja će ekipa imati prvi pick na draftu, posljednja ekipa Istočne konferencije, u ovom slučaju Atlanta Hawksi, ili posljednja ekipa Zapada, u ovom slučaju Chicago Bullsi. Odluka pada na Hawkse, koji su prije drafta taj izbor u razmjeni postali Houston Rocketsima.

Rocketsi kao prvi odabiru Johna Lucasa II., razigravača s Marylanda. Lucas je ostvario solidnu igračku karijeru, kasnije je u nekoliko navrata radio i kao glavni trener u nekim NBA momčadima, no u oba slučaja to je bilo ispod očekivanja. Bullsi kao drugi odabiru Seana Maya, koji se te godine okitio NCAA naslovom s Indianom te zlatnim olimpijskim odličjem sa SAD-om. Jedina dvojica koja su napravili možda i bolje karijere od čovjeka koji je tema ove priče su Adrian Dantley, koji je kao 6. izbor otišao u Buffalo Bravese (današnji Clippersi), i “The Chief” Robert Parish, koji je kao 8. otišao u Golden State Warriorse, obojica danas u Hall of Fameu. Malo – pomalo stigla je i ta druga runda, i 23. pick koji se preko Atlante i New Orleansa nekako našao u rukama Milwaukee Bucksa. Odluka je pala na 22-godišnje krilo sa sveučilišta South Carolina, Alexa Englisha. Iz klase 1976. valja napomenuti još jednog, a to je Dennis Johnson, također Hall of Famer, koji je kao 29. pick otišao u Seattle SuperSonicse.

Alex English, rodio se u Columbiji, u gradu u kojem se nalazi i sveučilište koje je pohađao – South Carolina. Već na sveučilištu, igrajući u ekipi s Mikeom Dunleavyjem starijim (otac današnjeg NBA igrača i NBA trener godine 1999.), pokazao se kao dominantan igrač te sjajan strijelac, čime je zaslužio da njegov broj 22 bude vječno umirovljen u dvorani sveučilišne momčadi South Caroline i da 2006. godine postane član Sveučilišne kuće slavnih.

Iste godine kao i English, na mjesto glavnog trenera Bucksa došao je Don Nelson. Momčad je  bila u rebuildingu zbog odlaska Kareem Abdul-Jabbara u Lakerse godinu ranije. U ekipi Bucksa većinom je “grijao klupu”. Nezadovoljan minutažom, kao slobodan igrač potpisuje za Indiana Pacerse, gdje je počeo pokazivati raskoš svog talenta. U svojoj jedinoj punoj sezoni kao Pacer, zabijao je 16 koševa po utakmici. Iduće godine, u prvom dijelu sezone bilježio je slične brojke, no onda je u razmjeni postao član Denver Nuggetsa. U suprotnom smjeru je u rodni Indianapolis otišao krilni centar George McGinnis, MVP iz doba ABA lige, ali čovjek čiji su najbolji dani tada već bili odbrojani. Čim je došao u Denver, English je počeo izgledati sjajno na parketu. U preostale 24 utakmice sezone 1979./80. zabijao je 21.3 poena uz 9.4 skoka po utakmici, dok se u drugoj popeo na 23.8 koševa. U trećoj sezoni (1981./82.) zabija 25.4 po utakmici i skupa s veteranom Danom Isselom i Kikijem Vandewegheom odvodi ekipu u doigravanje, gdje u prvom krugu ispadaju od Phoenixa. Te 1982. godine dobiva i prvi poziv za All-Star utakmicu, na kojoj je nastupao redovito sve do 1989. godine. Sezonu 1982./83. predvodi ligu sa 28.4 koša po utakmici i zaslužuje čast biti u drugoj All-NBA momčadi. Nakon što je godinu nakon ponovno izabran u drugu All-NBA momčad, Nuggetsi su se polako počeli mijenjati. Njegov frontcourt partner Vandeweghe odlazi u Portland, a iz suprotnog smjera dolaze Lafayette “Fat” Lever, Calvin Natt i Wayne Cooper, što se pokazalo kao pun pogodak.

Nuggetsi počinju izgledati sve bolje i kao drugi u konferenciji iza Showtime Lakersa ulaze u doigravanje. Predvođeni Englishem, preko Spursa i Jazza dolaze do konferencijskog finala, gdje su se Lakersi ipak pokazali kao nepremostiva prepreka. 1985./86. English je zabijao 29.8 poena po utakmici, što je najviši prosjek u njegovoj karijeri, čime ponovno zaslužuje drugu All-NBA momčad. Do rastanka s Denverom 1990. godine, zabija preko 20 u prosjeku. Iz Denvera odlazi kao najbolji strijelac i asistent u povijesti franšize, što je ostao i danas, a njegov broj 2 umirovljen je od strane Nuggetsa. S 34 godine na leđima, kao slobodan igrač potpisuje jednogodišnji ugovor s Dallas Mavericksima, te bilježi za njega skromnih 9.7 poena. Okušao se i u Europi, igrajući sezonu 1991./92. za Napoli, odigravši za njih posljednje profesionalne minute. Nakon igračke karijere, kratak period radio je kao pomoćni trener u nekoliko NBA momčadi.

Alex English 18. je strijelac u povijesti NBA lige s 25.613 koševa. Iako će ga vrlo vjerojatno neki novi “klinci” prije ili kasnije izgurati s tog mjesta, nitko ga neće moći maknuti s prvog mjesta na listi strijelaca 80-ih godina s 21.018 koševa. 1997. godine primljen je u košarkašku Kuću Slavnih. Napomenimo još i da je 1988. godine dobio nagradu James Walter Kennedy Citizenship Award za službu i posvetu zajednici te da je iste te godine obnašao ulogu predsjednika udruge NBA igrača. Njegov način igre i njegova lakoća postizanja koševa ostat će vječno upamćena među ljubiteljima košarke.

Steve Nash

Dolazimo do 1996. godine. Draft se održava u East Rutherfordu, a svima je jasno koga će Philadelphia 76ersi odabrati kao prvi izbor – Allena Iversona. Nakon njega ide serija kvalitetnih igrača s jako dobrim karijerama: Marcus Camby, Shareef Abdur-Rahim, Stephon Marbury, Ray Allen i Antoine Walker. Malo-pomalo dolazimo do 13. picka i Kobe Bryanta koji preko Charlotte Hornetsa odlazi u Lakerse i 14. Predraga Stojakovića kojeg biraju Sacramento Kingsi. I njih dvojica slobodno mogu ući u ovu kategoriju draft krađa, ali nakon njih, kao 15. te godine, Phoenix Sunsi odabrali su kanadskog razigravača Stevea Nasha. Bez obzira na to što je ovaj draft stvarno iznjedrio nekoliko potencijalnih Hall of Fame igrača, mislim da je Nash zaslužio minimalno top 3., a u ovoj “rupi” između 6. izbora Walkera i Kobe Bryanta izabrani su između ostalog Samaki Walker, Todd Fuller i Vitaly Potapenko. Ozbiljno!?

Vlasnik tri državljanstva – Britanac po roditeljima i Južnoafrikanac po mjestu rođenja koji je s dvije godine s roditeljima otišao živjeti u Kanadu, kao dijete je pokazivao interes za nogomet, a njegove vještine mogli smo vidjeti i na ovogodišnjem All-Staru kada je nogama asistirao Andreu Drummondu za zakucavanje. No, ipak se odlučio za košarku i prije dolaska u NBA proveo je četiri godine na sveučilištu Santa Clara. koji kasnije umirovljuje njegov broj 11.

Dolaskom u Phoenix Sunse znao je što ga čeka, “grijanje” klupe velikim dečkima – Kevinu Johnsonu i Jasonu Kiddu.  Već sam gore naveo Englishevo iskustvo s Donom Nelsonom, dok je kod Nasha malo drugačija stvar. Na nagovor sina Donnieja, tadašnji trener Dallas Mavericksa šalje u Phoenix prava na Pata Garrityja i pick prve runde za 1999. (Sunsi će kasnije odabrati Shawna Mariona) za Nasha, Martina Muurseppa i Bubbu Wellsa. U Dallasu se skupila fina ekipa s mladim Nashom i Dirkom Nowitzkim, te Michaelom Finleyem koji je tada bio na vrhuncu svoje karijere. Nash je odmah počeo pokazivati svoje razigravačke sposobnosti, kao i svoj šut za tri poena, ali u prve dvije sezone nije uspio uvesti Maverickse u doigravanje. Iz godine u godinu rastao je s ekipom, a najbolji rezultat zabilježili su u sezoni 2002./2003. kada Nowitzki, Finley, Nash i društvo ispadaju u finalu Zapada od kasnijih prvaka San Antonio Spursa. Ta godina bila je i individualno plodna za Stevea, koji je odigrao svoju prvu All-Star utakmicu i bio uvršten u treću All-NBA momčad. S Dallasom se oprostio 2004. godine, nakon 6 sezona u kojima je prosječno zabijao 14.6 koševa i imao 7.2 dodavanja. Iako je nakon isteka ugovora htio produljiti suradnju s Dallasom, predsjednik Mark Cuban nije htio jednom 30-godišnjaku dati maksimalan ugovor te je tako Steve ponovno otišao u Phoenix, što se ispostavilo kao pun pogodak.

Već u prvoj sezoni run’n’gun košarka Mikea D’Antonija predvođena Nashom pokazuje svoj potencijal, ispred sjajne konkurencije osvajaju prvo mjesto na Zapadu s omjerom 62-20. Steve Nash je ponovno na All-Star utakmici, na kraju sezone predvodi ligu sa 11.5 asistencija po susretu i odnosi nagradu za najkorisnijeg igrača sezone – MVP. Nažalost, kao i u 2003. s Dallasom, Nash dolazi do finala Zapadne konferencije i gubi od Spursa. Godinu nakon, slična situacija u regularnom dijelu, ovaj puta su Sunsi drugi iza Spursa, a Nash je ponovno vodeći asistent i MVP lige. Ponovno dolaze do finala Zapada i ovaj puta gube od Dallasa. Ostaje žal za Amar’eom Stoudemireom, čovjekom koji je tada s Nashom podigao pick’n’roll igru na jednu novu razinu, koji je na vrhuncu karijere ozlijedio koljeno te propustio skoro cijelu sezonu, a iako su liječnici prognozirali da će se vratiti do doigravanja, nažalost nije uspio.

Nakon što su u sezoni 2008./09. propustili doigravanje, sezonu nakon ponovo dolaze do finala Zapada, gdje gube od Lakersa. Steve ostaje u Phoenixu do 2012. godine kada potpisuje ugovor s Los Angeles Lakersima, u nadi da će pomoći Kobeu Bryantu da dođe do još jednog NBA prstena. Steve Nash uvijek će ostati u lijepom sjećanju navijačima Phoenixa kao jedan od najboljih igrača u povijesti kluba, za koji je, uključujući i one dvije sezone na početku karijere, odigrao preko 800 utakmica i zabijao prosječno 14.4 poena uz 9.4 asistencija. Činio je sa Shawnom Marionom i Amar’eom Stoudemireom jednu od najboljih ekipa u novom mileniju, koja nažalost nikada nije uspjela doći do NBA naslova.

2014. godine Steve se oprostio od košarke u dresu Lakersa, a u vitrinu je “pospremio” dvije gore navedene MVP nagrade, odigrao je 8 AllStar utakmica, 7 puta je izabran u različite All-NBA momčadi, dvaput je osvojio NBA Skills Challenge te je i on osvojio nagradu J. Walter Kennedy Citizenship Award 2007. godine. 5 je puta predvodio ligu u asistencijama, jedan je od rijetkih igrača u klubu 50-40-90 (i to u čak četiri navrata), a 2005. i 2006. godine proglašen je najboljim kanadskim sportašem. I na kraju svega, valja napomenuti i da je njegov broj 13 umirovljen u redovima Phoenix Sunsa. Sasvim impresivna biografija za jednog igrača koji je izabran kao 15. izbor na draftu.

Tony Parker

2001. je godina, Madison Square Garden. Prvi pick vlasništvo je Washington Wizardsa, a oni, na čelu s Michaelom Jordanom, odabiru centra koji je dolazi izravno iz srednje škole, Kwame Browna. Mislim da su sve priče o Brownu odavno ispričane i da svi znaju da Jordan i društvo i dalje spuste glavu na sam spomen Brownova imena. Zatim slijedi dvojac koji i danas, 15 godina nakon i dalje igra bitnu ulogu u svojim momčadima, Tyson Chandler i Pau Gasol. Polako, preko Eddy Curryja, Joe Johnsona, Zacha Randolpha, Geralda Wallacea, ali i raznih DeSagana Diopa, Michaela Bradleya, Joe Fortea i ekipe, dolazimo do 28. izbora. San Antonio Spursi odabiru tada 19-godišnjeg Francuza rođenog u Belgiji, Tonya Parkera. Parker nije bio toliko nepoznat u američkim košarkaškim krugovima, čak se i godinu prije drafta za njegove usluge interesiralo dosta američkih sveučilišta, no Parker je ipak ostao u Europi te se u Paris Basketu pripremao da jednog dana zaigra u NBA-u.

Parker nije mogao ni poželjeti bolju situaciju, već nakon nekoliko utakmica u afirmiranoj ekipi koja je godinu ranije “pometena” u finalu Zapada od Lakersa, predvođenoj iskusnim Davidom Robinsonom, Bruceom Bowenom, Steveom Smithom i zvijezdom u usponu Timom Duncanom, imao je ulogu startera. Te godine Parker je imao 9,2 poena uz 4,3 asistencije po utakmici i izabran je u prvu All-Rookie momčad. Spursi su ponovno došli do finala konferencije, ali opet ih zaustavljaju Lakersi. U sezoni 2002./03. klubu se priključio Argentinac Manu Ginobili, Parker je strašno napredovao te sa 15.5 koševa po utakmici bio drugi strijelac momčadi iza Duncana. Spursi preko Phoenixa, Lakersa i Dallasa dolaze do NBA finala, gdje Parker i društvo s 4-2 slave protiv New Jersey Netsa i dolaze do prstena.

Spursi su iduće dvije neparne godine također došli do naslova, 2005. godine nakon 7 utakmica finala protiv Detroit Pistonsa, dok su 2007. s glatkih 4-0 pobijedili Cleveland Cavalierse, kada Tony Parker dobiva nagradu na najkorisnijeg igrača finala. Te godine Parker dobiva i nagradu Euroscar za najboljeg europskog košarkaša. Parker se za vrijeme NBA lockouta 2011. godine nakratko vratio u Francusku, igrajući nekoliko utakmica za ASVEL, klub u kojem posjeduje određeni postotak dionica. Parker nastavlja s vrlo dobrim igrama, ali ne uspijeva odvesti Spurse do naslova sve do 2014. godine kada slave s 4-1 protiv Miami Heata. U tih 7 godina između dva prstena, ekipa se većim djelom promijenila ali njena okosnica Parker-Ginobili-Duncan još uvijek je ostala na okupu, ojačana s MVP-em tog finala Kawhijem Leonardom.

Tony Parker već 15. godinu igra u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu, a pomalo nevjerojatno zvuči činjenica da će u svibnju napuniti “tek” 34 godine. Šesterostruki All-Star, 4 puta izabran u razne All-NBA momčadi, nekoliko puta proglašavan najboljim europskim košarkašem i vlasnik zlatne medalje s Europskog košarkaškog prvenstva u Sloveniji 2013. godine. Parkerovi prosjeci karijere su 16,7 koševa i 5,9 asistencija po utakmici, sve naravno u ekipi iz San Antonija. Trojac Parker-Ginobili-Duncan, predvođen njihovim “drugim ocem” Greggom Popovichem na klupi, i dalje se vrlo dobro drži u ligi i s igračima koji su skoro dvostruko mlađi od njih, i nakon što završe svoje karijere zauvijek će ostati urezani u pamćenje svih iskrenih ljubitelja košarke.

Karlo Pavković

Kada se finale NBA lige privede kraju, cijela pozornica se seli ka draftu. Pomno se analiziraju mladi talenti koji su se prijavili i budno očekuju hoće li kročiti kroz vrata svog sna. To je najstresnije doba godine za GM-ove i skaute jer moraju do zadnjeg detalja odrediti koji bi igrač mogao postati vrijedan spomena u budućnosti te tako ispisati nove stranice u klupskoj povijesti baš njihove franšize. U tom „moru“ talenata iznimno je lako promašiti kod odabira, a samo pravi majstori znaju kako naći skrivenog dragulja u 2. rundi ili kasno u 1. Ovoga puta vam donosim baš takva 3 igrača, igrača od kojih se nije očekivalo previše ali se ipak dobilo/iva puno. Krenimo od najstarijeg i nama najpoznatijeg:

Toni Kukoč

Toni je rođen 18. rujna 1968. godine u Splitu. Kao dječak je naglo izrastao te ga je zanimala košarka. Karijeru je započeo u jednom od najtrofejnijih europskih klubova, KK Jugoplastici. Upravo je on splitskom klubu uz suigrače Dina Rađu, Velimira Perasovića i dr. dao epitet „najtrofejniji“ pošto su na svojim leđima nosili Split do tri uzastopna naslova europskog prvaka (88./89., 89./90.,90./91.). Za to vrijeme (1990.) Pink Panther se prijavio na draft. Liga nije bila blagonaklona u to vrijeme prema Europljanima jer ih se smatralo premalo atletičnima te je kao 29. izbor 2. runde bio izabran od strane Chicago Bullsa, no ostao je u Europi do 93.’ pošto se nakon 3. uzastopne europske krune priključio talijanskom Benettonu. Vrlo je vjerojatno žalio za propuštenom prilikom u te 3 sezone pošto je Michael Jordan nosio Bullse do three-peata, a taman dok se Kukoč priključio Bikovima, Jordan se umirovio. U svojoj rookie sezoni bilježio je solidnih 10,9 poena, 4 skoka i 3,4 asistencije što je bilo dovoljno da ga se uvrsti u drugu najbolju rookie petorku lige. Toni je već od samog početka uživao veliki respekt Phila Jacksona, a najbolji primjer je 3. utakmica polufinala Istoka protiv New York Knicksa kada je baš njemu nacrtao šut za pobjedu što je jako naljutilo superstara Scottija Pippena. Kukoč je pogodio buzzer-beater ali Bullsi su izgubili tu seriju u 7 utakmica.

toni-kukoč

Sljedeće sezone, nakon odlaska Horacea Granta, postaje standardni član prve petorke i biva 2. najbolji strijelac, skakač i asistent poslije Pippena te tako već nadmašuje sva očekivanja lige. Naredne sezone se vraća Jordan, a u Chicago je sletio i najbolji skakač lige Dennis Rodman. Kukoč je preselio na klupu, Bullsi osvojili naslov prvaka, a Toni nagradu za najboljeg igrača s klupe u ligi. Te je sezone bio 3. strijelac u momčadi. Sljedeće dvije sezone Bullsi su također uzeli naslov prvaka, a 99.’ je ostao jedini od šampionske generacije pošto su Rodman, Pippen i Jordan napustili Chicago. Ta je sezona bila najbolja po brojkama za Kukoča bilježeći 18,8 poena, 7 skokova i 5,3 asistencija. Nakon te sezone zamijenjen je u Philadelphiju no tamo se nije dugo zadržao pa seli u Atlanta Hawkse iz kojih napokon dolazi do Milwaukee Bucksa u kojima igra solidno sve do 2006. godine i svog umirovljenja. Usprkos malim očekivanjima, White Magic je napravio zavidnu karijeru ponajprije jer je košarku igrao glavom i srcem te ga se i danas smatra jednim od najboljih igrača iz Europe koji su zaigrali u najjačoj ligi svijeta.

Peđa Stojaković

Često slušam rasprave između košarkaških fanatika o tome tko zaslužuje laskavu titulu najboljeg košarkaša s ovih prostora. Spominju se imena od Kukoča, Dražena Petrovića, Vlade Divca, a oni najstariji s osmijehom se prisjećaju velikog Krešimira Čosića. Rijetko bi se čulo ime Predraga „Peđe“ Stojakovića koji je po mom mišljenju baš taj koji je ostavio najdublji trag u najjačoj ligi svijeta. Iako je bio izabran relativno rano (14. izbor) od strane Sacramento Kingsa, svrstao sam ga na listu jer je napravio bogatiju karijeru od većine koji su bili birani prije njega. Nabrojit ću samo neke: Marcus Camby (2. izbor), Kerry Kittles (8. izbor), Eric Dampier (10.izbor). Premda je biran na vrlo jakom draftu 1996. godine, „preko bare“ je otišao dvije godine kasnije nakon što je s grčkim PAOK-om osvojio grčko prvenstvo te tako prekinuo dominaciju pirejskog Olympiacosa. Tijekom prve dvije sezone u ligi ulazio je s klupe te bilježio 8,4 poena i 3 skoka, odnosno 11,9 poena i 3,7 skokova.

U njegovoj trećoj sezoni, Kingsi su se odlučili riješiti svog startera na niskom krilu Corlissa Williamsona, a u glavni grad Kalifornije sletjeli su Vlade Divac i Chris Webber. Peđa je dobio mjesto startera te je to itekako dobro opravdao. Završio je kao 2. u izboru za igrača koji je najviše napredovao, odmah iza Tracyja McGradyja, bilježeći 20,4 poena, 5,8 skokova i 2,2 asistencije, a Kingsi su nakon 20 godina apstiniranja napokon prošli u drugu rundu doigravanja. Godinu nakon biva pozvan na svoju prvu All-Star utakmicu te zabija 11 poena u pobjedi Zapada, no tog vikenda je sudjelovao u natjecanju u tricama gdje je pobijedio u strašnoj konkurenciji Stevea Nasha, Paula Piercea, Mikea Millera te Ray Allena. Taj uspjeh je ponovi i godinu kasnije te je jedan od rijetkih back to back pobjednika. Statistički najbolja sezona mu je bila 2003/2004 u kojoj je postizao fantastične brojke: 24,2 koša (2. u ligi), 6,3 skokova te 2,1 asistencija što ga je svrstalo na 4. mjesto u poretku za najkorisnijeg igrača lige. Nakon što se ekipa Kingsa počela raspadati, Peđa prelazi u redove Indiana Pacersa gdje pruža dobre igre, ali tamo se zadržao samo jednu sezonu.

Naredne 4 godine provodi u New Orleans Hornetsima, no uz solidne brojke počinje imati sve više problema s ozljedama te u sezoni 2010/2011 brani boje Toronto Raptorsa (samo 2 utakmice) i Dallas Mavericksa s kojima dolazi do toliko željenog prstena prvaka lige. Da rezimiramo, trostruki All-Star, 2 puta pobjednik u tricama, 4. po postotku slobodnih bacanja u povijesti lige, 9. u zabijenim tricama te prsten prvaka. Fantastična karijera za momka od kojeg se nije puno očekivalo.

Jimmy Butler

Draft klasa 2011. godine iznjedrila je mnogo talentiranih igrača koji igraju vrlo važne uloge u svojima momčadima, a neki su čak postali i pravi franšizni igrači, kao npr. Kawhi Leonard (15. izbor), no s druge strane ima i onih od kojih se očekivalo puno više. Od ovog momka porijeklom iz Texasa nitko nije očekivao da će postati oslonac jedne tako velike franšize kao što su Chicago Bullsi. Bikovi su ga izabrali kao 30. izbor, a iako je na sveučilištu Marquette bilježio dobre brojke (15,7 poena, 6,1 skok, 2,3 asistencije u zadnjoj godini) pod upitnik se dovodila njegova napadačka uloga. Prije samog drafta uspoređivalo ga se s igračima kao što je tadašnji Chicagov startni bek šuter Luol Deng zbog zavidnih defenzivnih sposobnosti. Prva sezona u ligi za njega je bila iznimno teška pošto mu tadašnji trener Tom Thibodeau nije ukazivao preveliko povjerenje te je igrao nešto manje od 9 minuta po utakmici.

U drugoj sezoni, čim je dobio više prilike, počinje pokazivati obrambeni potencijal što je rezultiralo Dengovim odlaskom u sezoni 2013./2014. te je naš junak dobio mjesto startera koje je opravdao sjajnim igrama. Zabijao je 13,1 koš u prosjeku, a pritom je još dodao 4,9 skokova i 2,6 asistencije svojoj statistici. Te sezone je s Joakimom Noahom nosio Bullse do doigravanja u izostanku Derricka Rosea. Također biva uvršten i u drugu obrambenu petorku lige. Njegove odlične igre nastavile su se prošle sezone te je po prvi puta pozvan na All-Star susret, ali je i osvojio nagradu za igrača koji je najviše napredovao. Butler je svojim odličnim predstavama uvjerio čelnike Bullsa da se u njega vrijedi ulagati te je ljetos potpisao maksimalan ugovor po kojem će zarađivati 95 milijuna dolara kroz 5 sezona.

U tekućoj sezoni Jimmy igra bolje nego ikad te ostvaruje 22,4 koša po susretu uz 5,2 skoka te 4,3 asistencije. Nažalost ozljeda lijevog koljena ga je spriječila da prisustvuje na svojoj drugoj All-Star smotri. Potvrda koliko vrijedi je i ovosezonska utakmica protiv Toronto Raptorsa kada je nakon blijedog izdanja u prvom poluvremenu zabio 40 koševa nakon izlaska iz svlačionice te tako srušio Jordanov klupski rekord. Time je i najvećim skepticima „bacio rukavicu u lice“, a nama stavio osmijeh na lice jer ćemo ga s njime zasigurno još godinama pratiti.