Euforija oko Bullsa

Stvari u vjetrovitom gradu teško da mogu biti bolje nego što jesu u ovom trenutku. Svima su puna usta pohvala na račun čikaških bikova, i to s dobrim razlogom. Derrick Rose je legitimni kandidat za najkorisnijeg igrača regularne sezone, a Tom Thibodeau još više za trenera godine, dok Bullsi s pravom  polažu nade na startnu jedinicu cijelog Istoka. Tko je ovako nešto mogao predvidjeti prije samo nekoliko mjeseci? Istina, bilo je nekih najava da bi ovi momci mogli učiniti nešto više nego dosadašnjih sezona, ali da će krenuti usporedbe s Jordanom i kompanjonima apsolutno nitko nije očekivao. Inače, ovih dana na ultimativnoj web stranici za NBA košarku, odmah nakon ove koju čitate, mogli ste pronaći zanimljive tekstove o prisjećanju na prvi naslov Jordanove generacije, za kojim će uskoro proći okruglih dvadeset godina. Osim standardnog podsjetnika kako sam prokleto ostario, primijetio sam kako su današnji Bullsi sasvim slučajno fenomenalno tempirali obilježavanje tog jubileja jer su odličnim igrama ponovno došli u samo žarište američkog sportskog medijskog prostora.

Trebalo je jedno debelo desetljeće da u upravi najuzbudljivije franšize devedesetih uspiju zbiti redove i proizvedu momčad koja se danas može nositi s najvećima. Na prijelazu milenija naslušali smo se najava od tadašnjeg GM-a Jerryja Krausea i vlasnika Jerryja Reinsdorfa o ponovnom stvaranju mega-momčadi, okupljanja američke košarkaške kreme u Chicagu i osnivanju nove dinastije. Od vodstva Bullsa u zadnjih dvanaest godina doživjeli smo gotovo sve: Krauseovu avanturu sa neslužbenim najgorim trenerom ikad Timom Floydom, bombastične najave o dominaciji centarskog dvojca Tyson Chandler – Eddy Curry, tešku nesreću perspektivnog Jaya Williamsa, propale pokušaje dovođenja Garnetta, Gasola, pa čak i Kobea, puno razočaranja, ali i nešto uspjeha koji bi uglavnom završavali u nekoj od prve dvije runde doigravanja. Po svemu sudeći, ove sezone moglo bi biti svršeno s ovim toplo-hladno ritmom u Chicagu jer je momčad spremna na nešto veliko, i što je još važnije, na nešto što bi moglo potrajati duže od prolazne euforije. Ako pak ne znate što je to prolazna euforija, samo pitajte bilo kojeg navijača Hajduka.

Ironija je u tome što je ovaj uspjeh Bullsa došao na mala vrata, s trenerom novakom, s generalnim menadžerom za kojeg nikada nitko nije čuo (Gar Forman je zamijenio klupsku legendu Johna Paxsona 2009.), i s momčadi koja nije ni blizu pretrpana zvijezdama. Pa čak i Rose koji se nameće kao vodeći košarkaški superstar za novo desetljeće više izgleda kao skromni dečko iz susjedstva, koji bi sasvim slučajno mogao biti novi MVP, nego kao razmažena zvijezda u rangu jednog Jamesa ili Bryanta. Iako nisam osvjedočeni fan Bullsa, zaista mi je drago da se klub vraća na stare staze slave upravo na ovaj način – s radničkom ekipom koja se povodi za onom starom izrekom – šuti i radi. Upravo u ove dvije riječi može se sažeti učinak nevjerojatno talentiranog  trenera koji dirigira Bullsima. Moram priznati da sam za ime Toma Thibodeaua čuo tek ove sezone kada je i promoviran u head coacha nakon odlaska Vinnyja del Negra, također rookie trenera u Chicagu. Ali Thibodeau nije došao u ovaj klub kao slučajni prolaznik. Ako malo guglate vidjet ćete da je čovjek prošao već pola lige kao pomoćni trener, a o njegovim metodama uvježbavanja obrambene igre i taktike mnogi su čuli i prije ove jeseni. Pa onda nije ni slučajno da je upravo žestoka obrana zaštitni znak ovosezonskih Bikova. I naravno, sve osim uvjerljive pobjede u utrci za trofej trenera godine za Thibodeaua bilo bi ravno senzaciji u rangu one da Kevin Love više nikada ne ostvari double-double učinak.

Ono što me je ipak zasmetalo kod cijelog ovog hypea oko Bullsa je taština ponovno probuđenog vlasnika kluba Reinsdorfa. Kao i većina bogatih mogula naviknutih na uspjehe, Reinsdorf je jedva dočekao da se njegov klub ponovno nađe na vrhu lige. Pa je odmah ispalio novinarima da će njegov novi Chicago osvojiti ni više ni manje, nego još barem četiri (4!) naslova prvak. Čak i ako se šalio, onda ta šala zvuči jako nategnuto. Ali nije Reinsdorfu za zamjeriti, pogotovo ako se sjetimo koliko ga je u ono doba razmazio Michael Jordan. Istina, još četiri naslova za Bikove lijepo bi se uklopili u Reinsdorfov plan da s ovom franšizom zaokruži broj najvećih trofeja na deset, a usput bi imao razloga likovati nad uspješnijim imenjakom Bussom, vlasnikom Los Angeles Lakersa, čiji konstantni uspjesi taštom vlasniku Bullsa i White Soxa sigurno ne sjedaju dobro na želudac. Za ove Bullse ipak puno više znače lijepe riječi koje su im na poluvremenu jučerašnje utakmice protiv Jazzera uputili klupske ikone Jordan i Scottie Pippen. Ako ti najbolji igrač u povijesti košarke kaže da imaš šanse nastaviti ono što je on započeo, onda mora da si na dobrom putu, bez obzira kako ćeš završiti.

Spustit ću ipak loptu na zemlju i pokušati objektivno procijeniti što ova moćna gomilica iz Chicaga može napraviti u nadolazećim proljetnim mjesecima. Sasvim je izvjesno da bi Bullsi morali  proći prvi krug doigravanja, ali nakon toga prognoze su praktički nemoguće. U polufinalu Istoka jedan od izglednih protivnika bi im mogao biti Miami Heat, po kojem sada opet svi pljuju, iako je zapravo pitanje dana kada bi mogli opet proigrati i postati nedodirljivi, pa će ih onda opet svi hvaliti. Za Bullse je najvažnije da se u playoffu koncentriraju na ono u čemu su najbolji, a to je obrana. Nije na odmet ni spomenuti njihovu izrazitu efikasnost na domaćem terenu, po čemu su uz Spurse daleko najbolji u ligi. Zbog toga će prednost domaćeg terena u postsezoni za njih imati veću specifičnu težinu nego za bilo koju drugu momčad s Istoka. Drugim riječima, ako Bullsi uspiju dohvatiti prvo mjesto svoje konferencije, što spada u domenu realnog i izvedivog, svaka momčad Istoka će se dobro namučiti da ih prođe jer to znači da će barem jednom morati osvojiti United Center. A znate li koliko je puta Chicago ove sezone izgubio u svoj dvorani? Samo četiri…

Ono što dodatno fascinira kod ove momčadi je da ona još praktički nije ni dosegla svoj puni potencijal. Zaista ne znam, a i nije mi se dalo kopati podatak koji kaže koliko su puta Bullsi ove sezone zaigrali u punom sastavu. A kad kažem puni sastav, mislim na Rosea, Boozera, Denga i Noaha unutra. Ako netko zna, neka mi slobodno javi. Uglavnom, poanta je slijedeća: kompletni Bullsi s uigranim Boozerom i Joakimom pod košem u playoffu predstavljaju još veću opasnost nego sada. I zapravo je jako teško reći koliko još bolji mogu biti, ali jedno je sigurno, a to je da njihova igra može samo ići prema gore. A činjenica da su Bullsi jako rijetko kompletni samo je dodatni argument u tvrdnjama koliko su Rose i Thibodeau zaslužili nagrade o kojima svi pričaju.

Ipak, treba biti jako oprezan u (pre)velikim očekivanjima od ovih igrača. Chicago je treći megalopolis Sjedinjenih Država, i samo zbog te činjenice Bullsi imaju gomilu navijača. Ako tome pridodate sve one koji su se na Bullse zakačili sada već davnih devedesetih, dobit ćete ogromnu bazu nanovo probuđenih fanova čija se očekivanja iz dana u dan povećavaju. Treba paziti da se ne stvori nekontrolirani pritisak od strane medija i navijača da momčad mora već ove sezone osvojiti naslov prvaka, ili barem zaigrati u velikom finalu. Za Bullse bi bilo najbolje da kažu sami sebi: Već sada smo učinili veliku stvar, a sve što dođe kasnije je bonus. Mislim da i Thibodeau i Rose imaju dovoljno sportske mirnoće i inteligencije da uđu u ovaj playoff rasterećeno i bez pritiska, i to je jako bitno.

Za nekoga tko je prilično nesklon euforiji i nabijanju pozitivne atmosfere preko mjere, i za nekoga kome Chicago Bullsi baš i nisu najdraži klub na svijetu, mogu reći da sam jako optimističan prema ovogodišnjim Bullsima. Okej, nisam optimističan kao Jerry Reinsdorf, ali da će Rose i ostatak društva biti relevantan faktor u ovom i svakom idućem doigravanju još neko vrijeme – budite sigurni da hoće. A ako LeBron James osvoji treću MVP titulu zaredom, na Derrickovom mjestu bih otišao igrati u neku drugu ligu…