Istina, imaju još par mjeseci za izdržati, ali Lakersi, Spursi, Celticsi i Mavsi u trenutku pisanja ovih redaka drže kombinirani učinak od 55:38, što je po postotku na razini solidnog pobjedničkog scorea u klasičnoj sezoni i izgleda kao mila majka prema onom kako je za njih ova sezona počela. Ono što je još bitnije, svaki od tih klubova se nalazi u uzlaznoj putanji lagano pozitivnog nagiba (istina, Mavsi imaju dva poraza u nizu, dok vi ovo budete čitali možda i tri – ali bez panike). Ako iz te priče izbacimo izraubane i ozljedama poharane Celticse, koji se svim silama bore da si u onako lošem Atlanticu osiguraju playoff, omjer preostale trojke je još uvjerljiviji.

Preostala tri veteranska kluba su odlučila pokazati zube mladim i nabrijanim ekipama (u prvom redu Oklahoma, a onda Denver, Portland i Memphis) koje je sva sila analitičara proglasila novim gospodarima Zapada. Zašto ovi veterani uporno odbijaju izumrijeti? U dva od tri slučaja radi se o prilično uravnoteženim rosterima i vrhunskim trenerima (Dallas i San Antonio), a Lakersi nude nešto kompleksniju situaciju. Ono što je najvažnije, dojma smo da i Mavericksi i Lakersi imaju dodatnog prostora za napredak. Istini za volju, potentna mladost Thundera, momčadska igra Nuggetsa i Paulovi Clippersi trenutačno drže one-two-three pozicije Zapada, ali stare iskusnjare lagano dižu formu. Čak i da ih ne dostignu do kraja regularne sezone, još lani smo se uvjerili kako seedovi u doigravanju i ne znače previše. Slijedi detaljnija analiza.

Lakersi ko Lakersi. Ne možeš s njima, ne možeš bez njih. Dok su bili na vrhu živcirali su nas iz sto razloga, a sada kada su lošiji nego prije odjednom su nam postali puno bliži. A oni su klub koji je u zadnjih godinu dana štošta izgubio. Možda i najviše od svih. Osim onih fizički mjerljivih stvari (Odomov i Jacksonov odlazak, svi su godinu dana stariji), izgubili su u onoj metli od Mavsa nešto što se ne može tako lako izmjeriti – samopouzdanje. Ne samo da se Lakersi više ne mogu šepiriti kao najbolja ekipa lige, oni po mnogima više ne drže primat ni u vlastitom gradu.

Mada je ova zadnja definicija poprilično nategnuta. Nitko me neće uvjeriti da su Clippersi bolji od dva kluba iz Grada Anđela dok god im je važnije koliko će puta novinari u jednoj večeri izgovoriti jednu od dvije podjednako glupe sintagme („lob angeles“ vs. „lob city“), nego zainteresiranost da dovedu solidnog igrača pod košem koji može braniti reket bolje od Griffina i Jordana zajedno – jer to i nije neki problem. Dok god Bynum i Gasol napadaju ovu dvojicu pod košem Clipsa, za mene su Lakersi jača momčad bez obzira na sve čarolije Chrisa Paula i madafakin’ lobove, dunkove, alleye i oopove.

Lakersima jedna stvar fali više nego ikad – dubina. I to im nedostaje toliko puno, da moraju pod svaku cijenu dovesti  jedno pravo pojačanje pred završnicu sezone i doigravanje. Koliko god su Clippersi mršavi pod koševima, toliko su njihovi sugrađani tanki na vanjskim pozicijama. I zato će GM – ovi u oba kluba imati pune ruke posla da nekako sklepaju respektabilnu rotaciju za playoff koji će zbog skraćene sezone doći brže nego ikad.

Veći dio tekuće sezone se činilo da Lakerse opet možemo početi nazivati Kobeovom prćijom. Slučajno ili ne, dolaskom Mikea Browna na trenersko mjesto, utjecaj Bryanta u ovom slavnom klubu je ojačao možda i više nego ikada prije. Kobe je znatno podigao brojke u odnosu na prošlu sezonu, ali to može biti i jest dvosjekli mač za njegov tim. S jedne strane je vrijedno divljenja da čovjek s 33 godine na leđima može ubacivati gotovo isto toliko poena po utakmici, ali si trebamo postaviti pitanje: Koliko je to dobro za Lakerse? Pogled unatrag govori da su Jezerčani u posljednjem desetljeću najgore sezone imali upravo onda kada je Bryant nabijao luđake statse. A Mike Brown sigurno nije trener koji može govoriti Kobeu što da radi i koje šuteve da uzima. Ne govorim da je ovaj Phila Jacksona slušao kao vjeran pas, ali je činjenica da su se Lakersi u šampionskim godinama oslanjali na slavni triangle offense Texa Wintera, od kojeg je Brown odustao u startu.

Je li Bryantova želja za podizanjem brojki proizašla iz njegovog poljuljanog ega ili prijeke potrebe jer u ekipi nema tko zabiti? Kobeovi hejteri su skloni vjerovanju da je friško razvedeni Bryant ove sezone odlučio dokazati da mu na parketu ide bolje nego u braku i da želi podsjetiti navijače da je on, Kobe Bryant, još uvijek najbolji košarkaš na svijetu i jedini legitimni nasljednik Michaela Jordana. Tko ga ne voli sigurno misli da Bryant tako žarko želi opet zabijati preko trideset, želi da se njegov dres prodaje bolje od Durantovog i LeBronovog, i da će to učiniti i po cijenu uspjeha vlastite ekipe.

Druga strana priče također može držati vodu. Da li Kobe zabija oko 40 svaku treću večer zato što ipak mora? Pogledajmo malo vanjske pozicije Lakersa. Prvi sindikalist lige Derek Fisher je još uvijek živ, može ubosti poneki dagger u samoj završnici koji će odlučiti utakmicu, ali netko mora zabiti i hrpu koševa prije toga. Metta World Peace (koji ima efficiency ranking astronomskih 5,09) je zadnjih godina znao ubaciti neki šut izvana, ali se njegova igra očito zagubila zajedno sa starim rodnim listom. Matt Barnes? Ok, tip igra solidno na trojci, ali je jedan od onih loose cannona za koje nikad ne znaš kad će puknuti. I tu prestaje vanjska linija Lakersa. Nema je više. Novaci Andrew Goudelock i Darius Morris, čak i da jesu ekstra talenti, su premladi. Jason Kapono je izgubio i onu jednodimenzionalnu igru koju je nekad imao jer više ne pogađa trice u serijama, a jedini čovjek koji je znao dati kakvu-takvu iskru s klupe (Steve Blake) je ozlijeđen već neko vrijeme.  Kobeovih 38 minuta po utakmici sada više ne izgleda toliko pretjerano, zar ne?

Prava istina o Bryantovu povećanom angažmanu se vjerojatno krije negdje između prethodna dva pasusa. A lijeka ima – dovesti nekoga tko može odigrati solidnu rolu na perimetru. Ništa specijalno, 20-25 minuta i 10-12 poena, ali dovoljno da ubaci malo kisika u backcourt Lakersa koji je priključen na respirator od prvog dana aktualne sezone. Šteta što Billups i Mo Williams navlače svoje dresove u Staples Centru u pogrešne dane, bilo koji od njih bi se savršeno uklopio u Brownovu (ili Bryantovu?) momčad.

Da stvar bude apsurdnija, Lakersi su ove godine konačno dočekali nešto čemu se nadaju još od dvije i pete. Andrew Bynum napokon izgleda kao dominantni centar. Čovjek na kojeg se možeš osloniti u bitnim utakmicama. Postavlja se pitanje što bi se dogodilo s ovakvim Lakersima da Bynum nije napravio fazni pomak u zadnjih mjesec dana, ili da se, nedajbože, ozljedio? I što će biti kada se Andrew napokon opet ozljedi, jer svi znamo da će se to dogoditi prije ili kasnije?

Unatoč svim nedaćama, Lakersi su i dalje momčad koja može otići daleko ako se karte poslože kako bi trebale. Govorimo o ekipi s najboljim centarskim parom (Gasol-Bynum) u ligi koji se ove sezone izvrsno nadopunjuje i samo zbog toga ih ne treba otpisivati. Jedan odličan potez u prijelaznom roku su udaljeni od borbe za naslov, ali isto tako ih i jedna nesretna ozljeda nekog od trojice najboljih dijeli od grčevite borbe za postsezonu.  Kobe će valjda shvatiti da je jedini način da se još malo  više približi Jordanu taj daleki šesti prsten, do kojega može doći samo ako interese kluba stavi ispred svojih vlastitih. A Brown ga mora na to prisiliti. Ne znam je li već uspio, ali upravo sada imaju solidan momentum, aktualna gostujuća pobjeda protiv Denvera je jako bitna, a usuđujem se reći da već neko vrijeme izgledaju kao momčad, a ne kao Kobe i ostala četiri.

Spursi ko Spursi. Racionalni, organizirani, uporni, čvrsti i opet vraški, vraški dobri. Nekidan sam, prkoseći nesanici, na očajnom streamu (a ima li kvalitetnih uopće?) uhvatio drugo poluvrijeme fantastične utakmice Spursa i Mavsa.  Utakmice u kojoj je Gregg Popovich potvrdio da je (uz Georga Karla, čiji Denver pokazuje iste pozitivne simptome timske košarke) najbolji aktivni trener na svijetu. Čovjek je ostavio kompletnu drugu petorku na parketu cijelu zadnju četvrtinu i produžetak, i samo je malo sreće nedostajalo da ugrabi pobjedu. Pop je znao cijeniti preokret koji mu je donijela rezervna postava, i odužio se Greenu, Nealu, Bonneru, Andersonu i Splitteru tako da ih je ostavio do kraja protiv aktualnih prvaka i dao im neprocjenjivo iskustvo od kojega će kasnije imati koristi apsolutno svi u ovom klubu.

Ono što Lakersima kronično nedostaje, kod Spursa ima na bacanje.  Desetak gotovo ravnopravnih igrača u rotaciji u stanju je nadoknaditi sve godine i ozljede koje su nakupili velika trojica – Parker, Duncan i Manu. Pop je transformirao ovu škvadru iz obrambene u napadačku ekipu u samo nekoliko sezona (jer se morao prilagoditi situaciji) i sada su Spursi jedna od momčadi koja igra najljepšu košarku. Lopta se dijeli šakom i kapom, a riječ „ja“ (učite od njih, Kingsi i Carmelo) u Popovichevom vokabularu ne postoji, jer uvijek mora šutnuti onaj tko se nalazi u najboljoj poziciji. To je sustav kojem se stvarno trebamo diviti. Isto kao što trebamo plakati kada ispadnu u prvoj, eventualno drugoj rundi.

Ali, čekaj malo. To već govorimo po defaultu. Postoji li ipak šansa da Duncan dosegne peti prsten? Jefferson ove godine igra kako nije od najboljih dana u Netsima, Duncanu i Parkeru Pop štedi minutažu pametno kao i uvijek, Blair je unatoč manjku centimetara evoluirao u solidnu NBA četvorku, a onaj žilavi Argentinac čak ni ne igra još, nego samo sjedi na klupi dok ne izliječi slomljenu ruku. Dodajte tome spomenutu petoricu koji su finiširali protiv Mavsa i imate možda i najbolje izbalansiran roster u ligi. Nakon što ga je lani pametno dozirao, Pop ove sezone Splitteru poklanja više minuta, a ovaj uzvraća boljom igrom. Gary Neal možda jest tek sophomore, ali imponira zrelošću na terenu (okej, tip jest 84. godište), a i Danny Green ima svojevrsnu breaktrough sezonu.

Lijepo ovo gore zvuči, ali morat ću se ipak vratiti teoriji o časnom i hrabrom ispadanju San Antonija prije nego pomisle na finale Zapada. Mislio sam da ovo nikad neću reći, ali jesu li Spursi novi Sunsi – igraju lijepo za oko i milo za dušu, učinkovito i napadački, al onda dođe playoff – pa i oni šaptom pad(n)u u jednom od prva dva kruga? U svakom slučaju, treba cijeniti ovo što Pop radi već cijelo desetljeće. Ove sezone zaslužuje rispekt možda i više nego ikada prije.

Mavsi ko Mavsi. Volimo ih svi, a volit ćemo ih još i više ako do lipnja ponove nešto slično kao i lani. Usprkos lošem startu, Dirkova družina je pronašla pravi kurs, pa ga u zadnje vrijeme opet malo pogubila. Unatoč dva aktualna poraza zaredom, za mene i dalje izgledaju kao zicer za ulazak u doigravanje. Čudite se što govorim tako nešto o momčadi koja je na dnu playoff zone svoje konferencije? Ne znam kako netko uopće može sumnjati u Mavse, jer ekipu s ovako dubokom klupom (s njima se mogu uspoređivati jedino Spursi iz gore navedenih razloga i eventualno Pacersi i Nuggetsi) jednostavno ne možemo otpisati u nijednoj kombinaciji.

Šesto mjesto Zapada koje trenutno drže zapravo i nije toliko loše, ali svi se slažu da u Dallasu još nisu dosegli puni potencijal koji ova momčad ima. A i ne treba im, sve do travnja. Zvuči problematično kada znaš da Dirk igra kriminalno, a radi se o momčadi u kojoj sve počinje i završava s Dirkom. Barem smo tako mislili dosad.  Ali Mavsi su pokazali da mogu i bez fenomenalnog Nijemca, zahvaljujući činjenici da im gotovo svaku večer netko drugi iskoči iznad ostalih i odvede ih u (eventualnu) pobjedu.

Strahovali smo prije sezone za obranu Mavsa (spike oko odlaska Chandlera, jel), ali je na kraju veći problem ispao napad, koji se još nije ni blizu uštimao. Štoviše, Mavericksi su bez Chandlera peta obrambeno najefikasnija momčad lige, ali tek sedamnaesta u napadačkom smislu. Nekako mi se čini da će ta ofenzivna učinkovitost rasti zajedno s Dirkovom igrom, a sasvim lijep nagovještaj toga je Nowitzki dao s laganih trideset poena Pacersima neku večer. Poanta je vrlo jasna – ova momčad po svim pravilima igre – može igrati samo bolje.

Marionov šut je i dalje ružan ko ponoć, ali Matrix je koristan na oba kraja terena unatoč pritisku godina. Haywood odlučno odbija da bude samo drvo pod obručem a la Shawn Bradley i barem se trudi da ne bude tako. Jedan od dva Francuza u timu, Ian Mahinmi, već je odavno potvrdio da nije samo grdosija za garbage time. Odom se još nije do kraja uklopio u Carlisleov sustav, ali ima još dovoljno vremena. Kidd je ozlijeđen, star i umoran kao pas, ali će biti tu da potegne kada je najpotrebnije. Zato je Rodrigue Beaubois  iskočio na playu u posljednjim utakmicama i pokazao što zna (zakucati, na primjer, i to jako lijepo). Delonte West je još jedan iz loose cannon kategorije, ali treba biti strpljiv s takvima, osobno tipujem da će ovaj tip biti Dallasov x-factor u playoffu.

Tko je ostao? Da je netko rekao Half-man,half-amazing (e, ovo je nadimak!) prije nego što se dogodilo ovo, pa onda i ovo, iznad većine navijačkih glava svijetlio bi lijepi fluorescentni upitnik. Srećom, pa nas je Vinsanity Vince podsjetio na stare dane.  A to su bili dani u kojima je Vince (što god netko mislio o njegovoj obrani, motivaciji ili karakteru) radio stvari za koje u Lob Angelesu trebaju još puno pure kusat da bi ih dostigli…

Oduvijek se znalo tko je drugi čovjek Mavsa. To je uvijek bio i bit će The Jet. Najbolji prvi časnik kojeg Kapetan Dirk može poželjeti. Jason Terry je trenutno zaista jedan od najboljih clutch šutera u ligi. Možda i svih vremena. I oslonit će se na njega u Dallasu i ove sezone, svaki put kada stvari ne budu krenule kako treba. A u zadnjoj dionici utakmice to često bude tako. I onda Jet pogodi dvije-tri u seriji i vrati se u obranu raširenih krila.

O Dirku neću ni slova, jer nema potrebe. Svi znamo da će se podići za najveća iskušenja. Još da Carlisle malo smiri doživljaje i pokuša više ne napucavati gledatelje u glavu i posveti se podizanju efikasnosti u napadu, Mavsima (uz, kao i obično, veliko možda) neće biti kraja. Budimo realni, ova ekipa zasad možda igra za razinu ili dvije slabije nego lanjska, ali sama momčad nije ništa lošija, dapače. Dajmo im vremena, i oni će nam se znati odužiti. A sjetimo se što je bilo lani… I kladim se da Tyson Chandler sada duboko uzdahne za danima u Dallasu prije no što svake večeri navuče na sebe dres one njujorške lakrdije od kluba.

Boston Celticsi dolaze kao kratki bonus uz ovaj sjajni veteranski tercet klubova. Prema njima trenutno osjećam samo žaljenje. Ne zato što su loši, nego zato što stvarno nemaju sreće. Jedine tužnije priče od tahikardije Jeffa Greena su valjda one o koljenima Brandona Roya i Grega Odena. I kao što Tyson žali za Mavsima, tako valjda Danny Ainge ovih dana sjetno gleda kroz prozor svog bostonskog ureda i pita se kako je preko ljeta postao čovjek s najtanjom rotacijom u ligi, predsjednik košarkaških operacija s četiri i pol respektabilna košarkaša u momčadi, gdje ova polovica pripada vrlo dobrom Brandonu Bassu.

Coachu Docu Riversu zapravo treba odati masivni rispekt. Izmislio je Averya Bradleya na playu, krpa se s Pietrusom i nekako kompenzira odmor trojice startera (i staraca) s očajnom klupom koristeći sve blagodati koje pruža ekstra slabi Atlantic u iščekivanju Rondova povratka. Kad se uzme u obzir s kakvim kadrom raspolažu i Rajonovu ozljedu, Kelti se još dobro i drže…

Imam dojam da su veteranske ekipe odlučile krenuti u posljednji juriš. Imaju li snage za još jedan naslov ostaje nam vidjeti, ali štafetnu palicu mlađim kolegama neće tako lako predati. Barem ne bez poštene borbe. Osobno im želim da cijelu sezonu ostanu zdravi, iskusni i pametni. Nisam još psihički spreman za desetljeće Jamesa, Duranta i Rosea, ako ću uopće ikada biti. Ajmo veterani, izdržite još jednu godinu! Osim toga, jedan od komentara na Carterove clipove lijepo sažima cijeli ovaj tekst: Age is just a number…

Ponos i diku lokalnog stanovništava, košarkaše Timberwolvesa pratio sam zaista rijetko. Prvo su mi za oko zapeli igrači poput Toma Gugliotte i Terella Brandona kad sam kao dijete skupljao one samoljepljive sličice, ali je zla sreća htjela da obojici karijere budu uništene ozljedama. Onda mi je za oko zapeo The Kid, Big Ticket ili kako vam drago. Garnett je zaista bio igrač kojeg ste morali voljeti. Ako mislite da su efficiency brojke koje danas baca LeBron znanstvena fantastika, pogledajte recimo Kevinove statse tamo negdje s početka milenija. KG je nosio ovu franšizu, i učinio likove poput Szczerbiaka i Hudsona poznatim i priznatim igračima. Sjećam se i smrti Malika Sealya. I onog sklepanog instant rostera  sa Sprewellom i Cassellom i borbe s vjetrenjačama u playoffu. Svi smo htjeli da odu do kraja. Ali okrutna realnost nije to dopustila, kao ni Sunsima nešto kasnije. Uglavnom, poanta je sljedeća i izgovaram je teška srca: T-Wolvesi su generalno jedna bezuspješna i nesretna organizacija, imali su jednog jedinog ekstra igrača u svojoj kratkoj povijesti i samo su jednom prošli prvi krug doigravanja. Odlaskom KG-a upali su rupetinu dublju od džepa Marka Cubana i na našim prostorima postali najpoznatiji kao momčad kojoj su HSP-ovci ukrali grb.

Anyway, raja u Twin Cities (nije da mislim da ne znate, al red je napomenuti: radi se o zajedničkom nadimku za Minneapolis i obližnji St.Paul) ove zime konačno ima razloga da im bude toplo, barem oko srca. Po svoju (polu)tjednu dozu ogrijeva ljudi odlaze u Target Centar, gdje im do prije par godina ne bi palo napamet otići ni u snu, jer ih je kao i u ostatku grada čekao – led ledeni. Mladić po imenu Kevin Love lani je nagovijestio dizanje temperature u vučjem čoporu povremenim vatrenim iskrama koje su se u samo manjoj mjeri odrazile na uspjeh cijele momčadi. A onda je u grad stigao Rick Adelman. I onaj mali, njegov imenjak.

Ponosan sam što sam izdržao tri cijela pasusa bez da spomenem njegovo ime, ali trajalo je i predugo. Ricky Rubio. Neću se sad praviti da me hype oko ovog klinje nije užasno živcirao. Ako me sjećanje ne vara, još otkad je s Joventutom igrao protiv Cibone i s nekoliko ekstra poteza izludio duplo starije kolege u Draženovu domu, domaći mediji ga se povremeno sjete. A španjolski valjda nisu prestali pričati o njemu otkad je imao 14 godina. Nakon Olimpijade u Pekingu i drafta 2009. u priču se uključuju američke sportske novine i portali, za koje se više puta pokazalo da s lijepim riječima mogu i od govna napraviti pitu. Ali Rubio je definitivno ovo drugo.

No to do prije mjesec dana nitko nije znao. Kladim se da je većina analitičara bila uvjerena da će mali puknuti pod pritiskom, a članci o iznevjerenim očekivanjima od strane brzonogog žgoljavog Španjolca već su bili dopola napisani. A budimo iskreni, sve je i mirisalo na to. Rubio u Barci blago rečeno nije briljirao i učinio očekivani korak naprijed, a jedina nada je ostala u pretpostavci da će brža igra i nešto veći teren osloboditi potencijal koji posjeduje. Srećom, to se i dogodilo.

Inače, kaotičnoj noći spomenutog drafta 2009. uvelike je pridonio GM Timberwolvesa David Kahn. Tip je u prvoj rundi izabrao četiri beka, od čega tri (3) playmakera, da bi se onda odrekao posljednjeg od njih – Tya Lawsona. Kao što znamo, ovaj postaje gotovo pa ključni igrač u jednako hladnom Coloradu, a Kahn ostaje s Jonnyjem Flynnom u ruci i Rubiom na grani. Flynn se nakon odlične rookie sezone ozlijedio i sve je zamirisalo na veliku katastrofu. Pridodajte tomu da je u klub doveo Darka Miličića, čiju je karijeru Kahn kao njegov veliki i valjda jedini fan u jednom trenutku usporedio s onom Chrisa Webbera. Osim uvrede za dobrog starog C-Webba ovo je značilo da su Wolvesi izgubili kompas kao nikada prije.

Samo godinu ili dvije kasnije usuđujemo se reći da su postali ozbiljna momčad. OK, nisu još, ali su na jako dobrom putu. Rick Adelman je vjerojatno najbolji trener kojeg možete dobiti s igračima koje Wolvesi trenutno imaju na rosteru. I onima koje bi tek trebali dovesti. Čovjek je u svakom klubu kojeg je vodio izgradio prepoznatljivi sustav igre, a nema sumnje da će tako biti i s ovim. Ako izuzmemo Lovea i Rubija, priznat ćete da je roster Vukova krajnje limitiran, ali Adelmanov uspjeh će biti ako svakom od uvjetno rečeno drugorazrednih igrača koje posjeduje pronađe korisnu rolu na terenu. A to je već dobrim dijelom i uspio.

Iskusni Luke Ridnour i zdravi Jose Juan Barea su vrlo solidni bekovi, pravi klupski igrači, koji podjednako mogu pomoći i Rickyju da se dodatno razvije i momčadi da ugrabi koju pobjedu više. Wayne Ellington je pokazao da može precizno gađati izvana, a rookie Derrick Williams je ogroman potencijal pod košem koji se može razviti u jako korisnog krilnog igrača. Mnogi propitkuju koliko trenutno ozlijeđeni Michael Beasley može biti dobar igrač za ovaj ili bilo koji drugi klub. Pretpostavljam da je Adelman dovoljno pametan coach da mu nađe mjesto u igri kada se oporavi, a ako ništa drugo, Beasley može poslužiti u nekom budućem tradeu. A Darko i Nikola Peković? Bojim se da je samo nebo granica za ovaj dvojac bez kormilara, pogotovo za Darka. Šalu na stranu, ali i oni su korisni, ili će ih barem Adelman natjerati da budu. Ako ništa drugo, netko se mora i hrvati pod koševima i zaštopati protivničke četvorke i petice. Ima u T-Wolvesima još ljudskih resursa: Randolph, Tolliver, Johnson, Webster, dobri stari Brad Miller,… Ako vam je do ozbiljnijeg praćenja ovog kluba preporučam ovaj blog gdje pametniji, učeniji i veći pratitelji ovog kluba od mene jako lijepo obrazlažu tekuću problematiku čopora na svakodnevnoj bazi.

Naravno, i najvećim optimistima je jasno da sva gore spomenuta ekipa spada u kategorije: bivši igrači, budući igrači, polu-igrači i Darko. Twin Cities trenutno nudi samo dvojicu pravih, pa ajde da ih malo detaljnije prokomentiramo.

Kevin je ove godine nastavio zvjersku igru od lani. Double-double streak je dovoljno rano prekinut  da možemo konstatirati da je samo čovjek, ali igru je podigao za još jednu crticu na igračkoj skali. Njegov sažeti opis je i dalje tiha voda koja brege dere (a la Duncan), ali ne možete zažmiriti na učinak čovjeka koji toliko puno pridonosi ekipi, bilo da se gura pod košem i skuplja otpatke i second chance pointse, bilo da završava pick and pop akcije i stavlja dalekometne ubačaje preko ruke.

Ricky je s druge strane prava poezija u pokretu. Ok, gubi lopte, promašuje šuteve i donedavno je bio jako upitan u clutchu. Ali ovo zadnje je riješio s nekoliko posljednjih utakmica (čitaj: trica protiv Clippersa u samoj završnici nakon promašenih prvih deset šuteva). Ovakve asiste ja nisam vidio još otkad je ludi Jason Williams tamo devedeset i osme došao u Sacramento.  Problem je što je i Rickyjevim suigračima trebalo da se naviknu na no look asistencije. Ali ekipa je brzo usvojila gradivo: kad Rubio vodi loptu budi je spreman primiti, makar sjedio na klupi. Njegov pregled terena je fenomenalan, čovjek igra košarku na jednoj višoj razini i čini suigrače boljima. Zvuči poznato? Novi Steve Nash? John Stockton? Jason Kidd? Tko zna, jer još je rano… O svemu tome ste mogli čitati gdje god ste pogledali posljednjih mjesec dana.

Dva su ključna pitanja u Minnesoti: Koliko će se brzo Rubio razvijati i koga će još Kahn dovesti u klub? Valjda je jasno da ova dvojica ne mogu igrati sami ako si za cilj uzmete nešto više od poštene borbe za osmo mjesto Zapada. Srećom pa u ligi ima hrpa nezadovoljnika koji bi rado promijenili sredinu. Samo da nemaju ništa protiv hladne klime. Celticsi bi mogli na ljeto imati rasprodaju ljudskih potencijala, Netsi su u raspadu, Orlando također (iako su dobre igre malo utišale priču o tradeu Howarda i totalnom rebuildingu). Valjda će Kahn naći nešto na tržištu da upotpuni ovu slagalicu koju je započeo. All around trojka s dobrom igrom na oba kraja terena bi ovoj franšizi uletjela kao naručena. A mislim da ne bi imali ništa protiv solidnog beka šutera. Volio bih vidjeti Raya Allena u ovom klubu, makar imao 36 godina. Znam da se to neće dogoditi, ali samo pokušajte zamisliti akciju u kojoj najljepši šut u NBA slijedi najljepši asist. No, dosta subjektivnosti.

Činjenično stanje je sljedeće. Na Zapadu postoje barem tri ekipe lošije od Wolvesa u ovom trenutku. I to je već veliki napredak u odnosu na prošlu sezonu. No, u Minneapolisu se ne bi trebali zadovoljiti time što su bolji od Kingsa koji se ne žele dodavati, Warriorsa koji igraju potpuno jednako neučinkovito kao i svih sezona dosad i Hornetsa koji nemaju  sreće s Ericom Gordonom i hrpom drugih problema. Stvari mogu biti još puno bolje, ako u upravi Wolvesa odigraju sve karte kako treba. Prvi korak je da daju Kevinu Loveu ugovor kakav želi. Zaslužio je to.

Hoće li ova momčad fazni pomak prema playoff zoni napraviti već ove sezone manje je bitno, a i malo je vjerojatno. Ono što je važno je da su nakon dugo vremena vukovi gladni pobjeda. I već sada često znaju kako ih ostvariti.

Ti mladići su igrači hrvatske košarkaške reprezentacije. Oni dolaze iz zemlje koja je nekad bila košarkaška velesila, koja je dala svijetu nešto najbolje što je sport mogao dati, koja je u nizu osvajala svjetska i olimpijska srebra i europske bronce, usput stvarajući vrhunske igrače. Njihovi nasljednici su također naučili igrati košarku i u smiraj svakog ljeta u nepogrešivo preciznom ritmu odlaze na europska košarkaška prvenstva.

Prvo se svi okupe usred najvećih vrućina, bespogovorno se odazivajući na izbornikov poziv i pretpostavljajući sve svoje ljetne radosti reprezentativnim dužnostima. Onda mjesec, pa i više dana zajedno treniraju pripremajući se za veliku smotru na kojoj će ponosno predstavljati svoju zemlju. Ti mladići imaju svog kapetana, a imaju i svog trenera. U posljednje dvije godine ovaj potonji se odaziva na ime Josip, a za prijatelje može i Joke. On je iskusan i smiren strateg koji spomenute mladiće želi i može odvesti tamo gdje se sve reprezentacije nadaju doći – na europski tron.

Joke je coach koji njeguje lepršavu igru. Sve momčadi koje je dosad vodio, a nemojte misliti da ih nije bilo, igrale su skladnu napadačku košarku, ali je njihova efikasnost uvijek počivala na stabilnoj obrani. Uvijek je Jokine ekipe karakterizirala neopisiva kemija, pa taku i hrvatsku repku,  jer je kao trener znao izvući maksimum iz svojih igrača.

Mudri Josip je igrače za aktualni Eurobasket selektirao besprijekorno. Prenizak da bi igrao centra, Marko Banić nije vidio Litvu, jer je to bilo jedino pravo i ispravno, a umjesto njega uskočio je na trenutke zaista lucidni Lukša Andrić. Izbornik je u vrlo ranoj fazi selekcije solomonski zaključio kako reprezentacija ne može i ne smije biti poligon za promoviranje naših mladih talenata, već poznatih diljem svijeta, jer bi tako nezreli i neiskusni, svojom naivnošću mogli osramotiti našu zemlju, a to si nikako ne smijemo dopustiti.

Vizionarskih poteza u Joke ima na bacanje, a kako sam ograničen deadlineom i karticama teksta, spomenut ću samo jedan. Jest da mi je prvi pao na pamet, ali je genijalan. Kada su mnogi vrlog Damira Markotu (prije toga Omerhodžića, a još prije toga Šveđu) proglasili bivšim, jer nam je u ključnoj utakmici pretprošlog Eurobasketa podario snajperskih 1/8 za tricu u četvrtfinalu protiv Litve, Joke ga je izvukao iz ropotarnice povijesti, a ovaj mu se odužio s gotovo jednako preciznih 0/7 u ključnom dvoboju s Bosnom i Hercegovinom. Ipak, treba biti pošten pa priznati da je bosanski Jordan, Mirza Teletović, tu utakmicu odigrao za nijansu bolje.

Junaci naše priče imaju i svoje krovno udruženje, instituciju koja se brine ne samo o njima i njihovim potrebama, već i o boljitku cijele hrvatske košarke. Ta gotovo pa sveta alijansa se zove Hrvatski Košarkaški Savez. Na njenom čelu se nalazi Danko, čovjek koji je za hrvatski sport napravio više nego i jedan Franjo Bučar koji ga je osnovao. Pitate se kako je to moguće?

Danko već desetljećima strpljivo gradi kult hrvatske reprezentacije. On ulaže u naše klubove i pomaže mladim igračima. Zalaže se za pošteno suđenje, jer je i sam nakon završenog konobarskog zanata bio košarkaški sudac. Osniva i podupire škole košarke, brine se o juniorima i kadetima i pazi da mladi hrvatski talenti ne odu prerano u inozemne klubove. Ne dopušta da u hrvatskoj ligi dominiraju strani košarkaši, ulaže u košarkašku infrastrukturu i gradi dvorane s novim i mekanim drvenim parketima da naše klince poslije treninga ne bole koljena.

Osim navedenih zasluga, Danko ima još jednu veliku kvalitetu. On je neuništiv. Ili vječan, ako hoćete. Metuzalemovih, ako se ne varam, 969 doživljenih godina samo je polovica jednog Dankovog mandata na čelu gore spomenutog saveza, na sreću svih koji se u toj piramidalnoj hijerarhiji nalaze ispod njega samog.

Iznimno bitna zadaća Saveza i Danka je i potpuna neovisnost košarkaške struke u Hrvata. Jedan od prvih zadataka kojeg se spomenuti dohvatio, tamo kada se sredinom mezozoika ustoličio kao predsjednik HKS-a, bilo je osnivanje povjerenstva za sukob interesa u hrvatskoj košarci. Tako se odmah izbjeglo da tamo nekakve menadžerske agencije diktiraju trenerima sastave. Hrvatska danas zbog dalekovidnog Danka, i samo zbog njega, služi kao primjer mnogim europskim zemljama kada je trenerski integritet u pitanju.

Vjerojatno se pitate kako ovako skladno uštiman orkestar može natjerati prosječnog hrvatskog navijača poput mene na glavobolju koja traje upravo onoliko koliko traje četrdeset minuta čiste igre, jedno košarkaško poluvrijeme i svi oni prekidi koji se nakupe između?

Zaista ne znam, ali sam čuo da nisam jedini. Ni mojim prijateljima zdravstveno stanje ovih dana nije najbolje, a napadaji nam se u minutu poklapaju. I njima je mučno bilo u točno pet od prethodnih šest dana. A lijeka nema na vidiku i čini se da ga neće biti još jako dugo.

Oprostite mi ako ste očekivali neku suvislu analizu. Ali naprosto mislim da takva nema smisla. Možemo jednostavno prekopirati sve ono što smo pisali i govorili prije dvije godine. Ili prije četiri ili šest, osam, deset… I ubaciti imena novih aktera umjesto onih bivših. I svemu skupa dati pesimističniju notu jer ovaj put nismo niti skupinu prošli.

Jer se ovaj put nismo ni na (ne)sreću mogli vaditi. Na famozno hrvatsko košarkaško prokletstvo. Nemojte krivo shvatiti, ja sam uvjeren da hrvatsko košarkaško prokletstvo postoji, štoviše, da je snažnije nego ikad. Samo što nam ga nije poslao onaj odozgo kako se dosad mislilo, nego smo ga stvorili mi sami.

Ostaje samo nada da će idućih godina, dok budemo gubili od Cipra i Mađarske, a sa zvukom sirene iz šuteva preko ruke pobjeđivali San Marino i Andoru, djeca još uvijek igrati košarku na ulici.

Ljeti je uvijek teško pisati o bilo čemu što ima veze s NBA ligom iz jednostavnog razloga što se tamo u Americi ništa ne događa. Katkad se dogodi pokoji veći trade koji bude vrijedan spomena ili umirovljenje ponekog zaslužnog veterana. Koliko god me Mingov odlazak u mirovinu veselio jer ću napokon imati o čemu napisati koju (ne)pametnu, toliko mi je žao što u mirovinu odlazi upravo 229 centimetara visoka dobričina iz Šangaja.

Yao će ostati zapamćen kao sinonim za neiskorišteni potencijal, sinonim za centra koji je mogao dominirati i donijeti svom Houstonu nekoliko NBA naslova, samo da su se zvijezde malo bolje poklopile, da je imao više hrabrosti, sreće, bolje suigrače, zdravog T-Maca, i možda najvažnije – vlastitog zdravlja. Međutim, karte su se odigrale onako kako jesu, NBA naslov nikada nije osvojio, točnije rečeno nije mu došao ni blizu. MVP lige nikada nije postao, opet ako želite preciznije pojašnjenje – nije mu došao ni blizu. Ova dva podatka nam prilično izravno kazuju da Minga ne možemo i ne smijemo svrstavati među najbolje i najznačajnije igrače svih vremena, unatoč velikom broj All-star nastupa i višestrukih izbora u neke od najboljih petorki lige.

Promatrati odlazak u mirovinu Yao Minga isključivo kroz brojke ostvarene za njegove karijere i sama igračka postignuća bio bi potpuno pogrešan. I da je Ming bio duplo ili trostruko bolji košarkaš nego što jest, to bi opet bio samo mali dio onoga što je napravio na planetarnoj popularizaciji košarke i širenju pozitivnih sportskih vibracija diljem svijeta. Yao Ming je zaslužan za golemo povećanje popularnosti ovog sporta ne samo u Kini, već u cijeloj Aziji, a znamo da je to tržište veće od Europe i dviju Amerika zajedno.

Istovremeno, Yao je svojom jednostavnošću i neposrednošću osvojio i Amerikance, uključujući i one najveće skeptike poput Charlesa Barkleya, koji je izjavio da će kada Ming zabije više od devetnaest koševa na utakmici poljubiti dupe Kennyja Smitha. Ne znam koliko se sjećate te 2002., ali Yao je nakon nekoliko katastrofalnih uvodnih utakmica aktualnim prvacima Lakersima (bez Shaqa) zabio okruglih dvadeset koševa uz savršen šut iz igre. A Barkley je nekoliko dana kasnije pred milijunskim gledateljstvom usnama pomazio Smithovog magarca, posebno nabavljenog samo za tu prigodu. Da pojasnimo, Smith je lijepo iskoristio igru riječi jer ass u kolokvijalnom govoru znači i magarac.

U početku je dočekan gotovo kao špijun komunističke Kine, apsolutno nikom u Americi nije bilo jasno kakvu je korist Rudy Tomjanovich zajedno s upravom Rocketsa vidio u dovođenju ovog blijedog i štrkljavog Azijata, ali već nakon prvih nekoliko mjeseci ljudi su postali ludi za Yaom. A mladi Ming sve je američke zbunjene poglede shvaćao kroz šalu i dječačku toplinu, pa je svojim duhovitim komentarima vrlo brzo osvojio srca Amerikanaca, čak i prije nego je naučio njihov jezik.

Mingov odlazak u ropotarnicu povijesti nikome se ne može previše svidjeti, a najmanje čelnom čovjeku lige Davidu Sternu. Kao da stari Stern već nema dovoljno problema s lockoutom, a sada mu iz lige odlazi košarkaš koji za sobom povlači milijardu potencijalnih fanova, navijača, pratitelja, korisnika i potrošača njegovog proizvoda – NBA lige. Nesumnjivo je da će sve brojke koje predstavljaju popularnost i ekonomsku vrijednost lige pasti iduće sezone (ako do nje uopće dođe), i to samo zbog Mingovog umirovljenja.

Za brojke i Sternove glavobolje me baš i nije briga, a vjerujem ni vas. Ono što će nama nedostajati je sam Yao. Možda i najljepša crtica iz njegova života bila je ona kada ga je jedan novinar u rookie sezoni upitao: “Yao, tko ti je najviše pomogao u prvoj sezoni?” Ming, koji je tada još imao prevoditelja nije čekao da mu ovaj prevede pitanje, već ga je preduhitrio i pokazao prstom upravo na njega. Naravno, cijela dvorana je prasnula u smijeh. To je bio način na koji je kineski div meka srca osvajao ljude. Njegov osobni prevoditelj koji je s Mingom proveo prve tri sezone i proživljavao potpuno isti život kao i Yao zvao se Colin Pine. I postao mu je najbolji prijatelj.

Drama koju je proživljavao u prvoj sezoni bila je toliko napeta da je o tome snimljen i dokumentarac The Year of the Yao. Bila je to priča s dva podjednako ravnopravna protagonista – Yaom i njegovim prevoditeljom Colinom, a emisija je opisivala koliko je teško Mingu bilo priviknuti se na NBA ligu i američki način života. Za Kineza to nije bio samo košarkaški, nego i svojevrsni kulturni šok. Europljanima koji dođu u NBA zna biti jako teško, i to je ono što se uvijek napominje kada govorimo o procesu prilagodbe bilo kojeg europskog igrača. A onda možete zamisliti koliko je breme bilo na leđima Minga – čovjeka koji je došao iz zemlje koja ne dijeli apsolutno ništa s američkim prostorom i koji je usput morao opravdati poziciju prvog picka drafta.

Nakon lošeg početka u studenom ’02. vicevi o najvećem promašaju draft povijesti i čudnom Kinezu izgubljenom u Houstonu bili su već spremni i njihovo lansiranje kroz medije samo je čekalo konačnu potvrdu da je Ming čisti promašaj. Na sreću, Yao je pokazao izrazitu mentalnu stabilnost i vrlo brzo pohvatao konce. Čak nije ni reagirao na provokacije nekih velikih zvijezda (recimo Shaquillea), ili ih je prihvaćao sa zdravim humorom. Zapravo je pravi uspjeh što je toliko brzo postao solidan igrač jer čovjek u početku zbog jezične barijere nije mogao shvatiti ni najobičniji napad koji mu je složio coach Tomjanovich. Pa ipak, kvaliteta igre rasla je usporedno s Mingovom dobrom komunikacijom s navijačima i ubrzo je postao ne samo prihvaćen nego i omiljen. A Barkleyevo koketiranje s animafilijom zbog krive procjene Kinezovih mogućnosti je bio konačan signal i za one najveće skeptike – Yao Ming je dostojan NBA svijeta i američkog kontinenta.

Prvih nekoliko sezona sve je izgledalo kao velika kineska bajka. Rocketsi su tamo prije sedam ili osam godina djelovali kao najambicioznija američka franšiza, na vrijeme shvativši kako ih Steve Francis (za kojega je Ming uvijek govorio da mu je puno pomogao u početku) neće dovesti do naslova prvaka. Potrudili su se u klub dovesti prvog strijelca lige Tracya McGradya, nadajući se kako će ih on i Yao jednog dana u tandemu dovesti do konačnog cilja svakog kluba – prstena pobjednika. Sve je na papiru izgledalo savršeno, a ni T-Mac nije imao ništa protiv da zaigra s visokim Kinezom.

Ali onda se upleo onaj odozgo. McGrady je počeo sve više i više osjećati svoja bolna leđa, a istovremeno su počeli Mingovi problemi sa lijevim stopalom. Realno, teško je očekivati da mrcina od 229 centimetara bude savršeno zdrava, ali nakon nekoliko sezona postalo je jasno da su Yaove ozljede kronične prirode pa je sve je malo-pomalo vodilo k prijevremenom odlasku u košarkašku penziju. Na kraju je u ustima ostao gorak okus uz onu staru izreku – mogao je više. A isto vrijedi i za Rocketse. I za T-Maca.

Bila je to momčad koja je mogla otići puno dalje od druge runde playoffa koja im je na kraju ostala najveći šampionski domet. Ironično, upravo u toj seriji drugog kruga s Lakersima u sezoni 08/09., kada je Yao došao najbliže naslovu u svojoj karijeri, doživio je fatalnu ozljedu nakon koje je odigrao još samo pet utakmica. Kada im se zaračunaju sve ozljede od Mingovog dolaska naovamo, ispada da su Rocketsi uz Blazerse momčad koja je u posljednjih desetak godina imala najzaposleniju zdravstvenu službu. A coachevi Van Gundy i Adelman koji su došli poslije Tomjanovicha zaista su iz teksaške momčadi izvukli maksimum, s obzirom na konstantnu popunjenost liječničkog biltena.

Yao Ming tako odlazi u mirovinu isto kako je i došao u američki cirkus. Na mala vrata, tiho i mirno – u svom stilu. Kinez može biti ponosan na svoje američke dane. U manje od desetljeća postao je simbol Kine izvan nje same, a takvih nema puno. Bio je jedan od rijetkih ambasadora te bogate i velike zemlje koja je još uvijek zatvorena prema svijetu. Upravo kontrast njegove otvorene osobnosti i daleke i zatvorene Kine ono je što nas je kod njega fasciniralo. Yao možda nije ostavio svoje otiske na prstenju prvaka i individualnim trofejima, ali je to učinio na našim srcima.

Mnogi će reći da oko situacije u NBA i pobune radnika u našim škverovima, tvornicama tekstila ili poljoprivrednim kombinatima i nema neke suštinske razlike. Jedino što ovim domaćim pregovaračkim ciframa i licitiranim radničkim nadnicama treba dodati između tri i šest nula, pa da se dobije ono što traže američki profesionalni košarkaši i nude njihovi vlasnici. Svijet se okreće oko novca, a naši košarkaški idoli nisu iznimka i podjednake su žrtve kapitalizma kao i svi mi ostali, ako žrtvama uopće možemo nazvati osobe koje imaju milijunske plaće.

Šalu i filozofiju na stranu, postoje mnogi navijači i simpatizeri NBA lige kojima cijela situacija oko lockouta i nije savršeno jasna. Pitanja ima koliko hoćete. Kako odjednom sada neće biti NBA lige? Što je lockout? Pa zar igrači nemaju dovoljno novca, zašto hoće još? Tko pita vlasnike klubova što oni žele, pa igrači su ti koji igraju?! Može li David Stern sve to riješiti? Tko je dovraga Billy Hunter? I ono ultimativno: Znači li to da će naš portal prestati postojati?

Vjerujte, ni ja ne znam sve ove odgovore (naravno, osim  činjenica da se NBA-Croatia neće nikada ugasiti), ali baš zato uživam pišući ove retke dok sebi i vama pokušavam predočiti cjelokupni gordijski čvor imenom lockout i njegovo eventualno rješenje. Pa krenimo ispočetka.

Lockout u širem smislu riječi predstavlja zabranu rada. Nije nužno vezan uz NBA ili sport uopće, već je to izraz koji bilo gdje u Americi označava prestanak rada koji poslodavac proglašava svojim radnicima. Takve stvari se obično događaju ako dvije strane ne mogu postići dogovor, a šefovima se uvijek više isplati proglasiti lockout nego dopustiti radnicima da štrajkaju ili čine neke druge nepodopštine i samoinicijativno prekidaju rad.

Ovaj pojam nije nepoznanica u američkom sportu jer su sve velike američke sportske lige barem jednom u svojoj povijesti bile u lockoutu. Kada je košarka u pitanju, lockout se u NBA proglašavao četiri puta dosad, ali samo jednom s trajnim posljedicama. Mnogi od vas se sjećaju, bilo je to tamo 1998. godine, a nakon toga smo dobili skraćenu sezonu koja je počela tek početkom 1999. i u kojoj se igralo samo 50 utakmica prije playoffa.

Kada su Spursi te krnje sezone 98/99. osvojili svoj prvi NBA naslov, mnogi su propitkivali legitimitet šampiona u skraćenoj sezoni, a među njima i veliki Phil Jackson, koji je baš te godine prvi put otišao na trenersku pauzu. Slučajno ili ne, od prvog NBA lockouta počeo se i polako smanjivati broj navijača. Dvorane su bile sve praznije, a popularnost lige bila je u silaznoj putanji, čemu je, da budemo sasvim iskreni, pridonio i Jordanov odlazak u mirovinu.

Predmet spora kod lockouta prije trinaest godina bio je više-manje isti kao i danas. A ni glavni akteri se nisu previše promijenili. Komesar NBA lige je i dalje David Stern, a njegov trenutni nemesis i predsjednik sindikata igrača je još uvijek Billy Hunter, dok su i vlasnici klubova uglavnom iste face. Kamen spoticanja igrača i vlasnika uvijek je bila visina tog famoznog salary capa. Salary cap je pojam koji označava veličinu maksimalnih novčanih sredstava koju vlasnici mogu potrošiti na plaće svojih igrača. Godine 1999. uveden je limit na salary cap čime su profitirali NBA poslodavci ograničivši, uvjetno rečeno, plaće svojih radnika. Također, uveden je i luxury tax, porez koji se plaća na svaki dolar koji se potroši na plaće igrača iznad salary capa.

Kada su se i igrači i poslodavci u zimu prošlog lockouta uvjerili da im tadašnja situacija ne ide na ruku i da su zapravo sve strane na gubitku dok košarkaške dvorane zjape prazne – uspjeli su postići dogovor. Igrači su pristali na salary cap, a poslodavci povećali minimalac, sve u službi ponovnog pokretanja proizvodnje – igranja košarkaških utakmica.

Baš zato, većina nas je uvjerenja kako će sukobljene strane i u ovoj prilici postići dogovor. Teško je reći kada će se to uistinu i dogoditi, moguće je da se sve sredi već na idućem sastanku Huntera s vlasnicima klubova, ali je izglednije da će i jedni i drugi igrati nekakav waiting game i pričekati tko će prvi popustiti. Ali vjerujte da će u konačnici to učiniti i jedni i drugi, ako ne prije onda tamo u listopadu ili studenome kada osjete izostanak redovitih prihoda na svojim bankovnim računima.

Konkretnije, vlasnici klubova u ovim trenucima traže od igrača da pristanu na drugačiju podjelu novca. Do sada je bio na snazi ugovor prema kojemu su vlasnici 57 posto svojih prihoda trebali trošiti na plaće igrača. Oni žele tu brojku smanjiti na okruglih 50 posto, dok su igrači pristali na 54,3 posto . Upravo u ovom detalju leži i cijela srž lockouta 2011. Također, poslodavci traže i dodatno ograničenje salary capa i olakšavanje otpuštanja igrača.

Možda vam se nekoliko postotaka čini zanemarivom brojkom, ali ovdje decimale predstavljaju milijune dolara. Prihodi klubova odnose se na prodaje ulaznica, dresova, suvenira, prava na prijenose i još hrpe drugih stvari. Igrači su izračunali da će sa smanjenjem udjela na koji su pristali već izgubiti 500 milijuna dolara kroz pet godina, ali vlasnici hoće još.

Glavni argument vlasnika NBA franšiza je njihova relativno loša financijska situacija. Po podacima koji su objavljeni javnosti, čak 22 od 30 NBA klubova trenutno posluju s gubitkom, koji je ako im je vjerovati, uglavnom vezan uz prenapuhane plaće njihovih zaposlenika – igrača. Mnogi vlasnici tvrde da ne žele više tako poslovati i da će radije onda staviti ključ u bravu, a svojim argumentima pridobili su i Sterna. Ali ni ovdje nije sve tako čisto.

Naime, knjigovodstvena vrijednost klubova koju su prikazali kada govore o svojim gubicima ne mora uvijek odgovarati realnoj vrijednosti. Kako sam student računovodstva prethodna rečenica meni ima smisla, ali ću vam je nastojati pojasniti. Po američkim zakonima vlasnik tvrtke može prijavljivati troškove amortizacije (postepenog smanjivanja vrijednosti) vlastitih zaposlenika odnosno ljudi. Igrači su u ovom slučaju u pravom smislu riječi potrošna roba, pa poslodavci godišnje prijavljuje fiktivne (virtualne) troškove na temelju postepenog starenja/trošenja vlastitih igrača, koji ovise o postotku vrijednosti njihovih ugovora. Pritom naravno klubovi ulaze u knjigovodstveni i fiktivni minus, dok istovremeno zapravo posluju pozitivno. Ali ovdje ću se zaustaviti jer sam dovoljno zabrazdio.

Ako ste sada vlasnike klubova percipirali kao negativce u cijeloj priči, slobodno im pridružite i igrače. Koliko god ih voljeli, radi se o sportašima koji su često debelo preplaćeni za svoj rad. Možda je nepravedno i besmisleno uspoređivati NBA s drugim sportovima i ligama, ali samo pokušajte shvatiti nesrazmjer između primanja jednog (ispod)prosječnog američkog košarkaša i vrhunskog rukometaša, vaterpolista ili skijaša…

NBA igrači definitivno nisu nevinašca kada je u pitanju njihov stav o vlastitim plaćama i novcu kojim su okruženi. Kako nam se opet vratio lockout tako su i novinari aktualizirali dva bezvremenska bisera Kennyja Andersona i Patricka Ewinga – veleumne izjave kojima su ovi košarkaši popratili posljednju prisilnu pauzu NBA lige. Anderson je tada kazao: “Samo održavanje i osiguranje mojih osam automobila košta 75 000 dolara godišnje. Razmišljao sam da prodam jednog od njih, ne trebaju mi svi. Prodat ću Mercedesa.” A Ewing nas je prosvijetlio: “Mi puno zarađujemo, ali puno i trošimo.” Ovo je vjerojatno obradovalo one među vama koji misle da su NBA igrači hrpa razmaženih zvijezda sa zlatnim zahodskim školjkama i privatnim mlažnjacima.

Jasno vam je da je u krajnjoj liniji i vlasnicima i igračima i Sternu stalo do novca. Upravo zato nitko od ovog lockouta ne treba previše strahovati. Novac uvijek pronađe put, pa budite bez brige, vaše košarkaške zvijezde i nešto manje njihove vlasnike (osim Cubana, čije je pojavljivanje na ekranu gotovo ravnopravno bilo kojem igraču) gledat ćete i iduće sezone. Gledat ćete ih na košarkaškim parketima, ali ćete slušati i o njihovim milijunskim vilama, velikim jahtama, nabrijanim voznim parkovima i entourageu na kojem bi im pozavidio i Vincent Chase iz istoimene serije. Bit će NBA lige i dogodine jer njima treba para, a nama igara.

A vjerujem da ste i vi. Šesta utakmica velikog finala NBA lige, zbog koje je pola čitatelja ovog portala dočekalo zoru prošlog ponedjeljka, pružila je odgovor na pitanje o najboljoj momčadi svijeta u ovoj sezoni, a da pritom nikome nije bilo žao ukradenih sati sna. I dok u uobičajenim situacijama kada gledam NBA do pet ujutro odem spavati čim suci odsviraju kraj, sada mi je trebalo još nekoliko sati da zaista i zaspem, neprestano razmišljajući o fenomenalnim Mavsima i još boljem Dirku.

Ono čemu smo svjedočili ovog proljeća, a što je svoj klimaks doživjelo u American Airlines Areni prošle nedjelje, predstavlja pravu pobjedu ničega drugog nego – čiste košarke. Košarke kao timske igre, kolektivnog sporta u kojem bi, prema definiciji, istinska momčad uvijek trebala biti jača od skupine pojedinaca, ma koliko dobri bili. I to su nam lijepo demonstrirala dvanaestorica igrača Dallas Mavericksa.

Zaista ne želim omalovažavati igru i postignuća momčadi Heata iz ove sezone, kao ni njihove najvažnije igrače – Jamesa, Wadea ili Bosha. LeBrona možda jako volite, iako su zapravo veće šanse da vam ide na živce. Ostatak ekipe Miamija također. Ali to nije razlog da se objektivno ne sagleda njihov rezultat. Biti dvije utakmice udaljen od trofeja u prvoj zajedničkoj sezoni nije mala stvar. Ipak, činjenica je da se radi o ekipi koja je sklepana na brzinu i nedovoljno uigrana, o skupini velikih zvijezda privučenih floridskim milijunima i snovima o naslovu prvaka – što su ujedno i jedina dva razloga zašto su LeBron i Chris prošlog leta preselili u toplije krajeve. I teško ih je zbog toga kriviti. Ali ovo finale je pokazalo da je prošlo puno premalo vremena od trenutka kada su James i Wade ostvarili prvo dodavanje u istom dresu da bi već sada dostigli svoj konačni cilj. I oni su toga svjesni, sami izjavivši da su izgubili od bolje momčadi.

Ili, bolje rečeno, izgubili su od Momčadi. Od Tima. Od skupine igrača koja stvarno diše kao jedno tijelo i koja riječi kemija daje sasvim novi, košarkaški smisao. Nasuprot instant politici uprave Heata, naoko nepromišljeni Mark Cuban gradio je ovu momčad godinama, ako ne i cijelo desetljeće. I upravo toliko je bilo potrebno da se stvori možda i jedan od najuštimanijih košarkaških orkestara koji smo imali prilike gledati. Svi znamo tko je bio i ostao kamen temeljac na kojem je Cuban započeo svoj projekt, a s godinama su stizali i ostali komadići slagalice – prije svih Jason Terry, a onda i Kidd, Marion, Chandler…

Puno je simbolike bilo nagurano u ovaj, samo jedan jedini dvoboj. Ponajprije, bio je to ponovni susret dviju momčadi u finalu doigravanja, nakon petogodišnje stanke. Bila je to prilika Mavsima da se osvete za poraz koji im je potpuno uništio samopouzdanje i sav uloženi trud do tog trenutka. Bila je ovo prilika LeBronu Jamesu da konačno učini ono što svi od njega očekuju i da opravda kukavički bijeg iz Clevelanda barem činjenicom da je osvojio ono zbog čega je i otišao – prsten prvaka. Ništa drugačija situacija nije bila ni s Nowitzkim – i on je imao sva individualna postignuća, ali nijedan prsten s gotovo 33 godine na leđima. Ali više od svega bio je ovo dvoboj dvaju košarkaških filozofija.

Kako je lijepo i sam Rick Carlisle naglasio na pressici poslije utakmice, Mavsi su ovaj playoff igrali na zemlji, a Heat ga je odigrao u zraku. I to je osnovna razlika. Stari lisci iz Dallasa bili su itekako svjesni svojih ograničenja, znali su da ne mogu parirati atletski nadmoćnijim rivalima s Floride, ali su u finalnoj seriji baš kao i u svakoj prije nje svoje nedostatke znali pretvoriti u prednosti. Pričam o košarci u kojoj nije bitno tko će zabiti koš, nego je bitno da se on naposljetku zaista postigne. Mavsi su uvijek tražili još jedno dodavanje, taj extra pass kojim će pronaći suigrača u najboljoj poziciji za šut. Bila je to igra lijepa za oko, a istovremeno i jako učinkovita. U obrani su igrali strpljivo i pametno, zonom su izluđivali protivnika, ali je nisu forsirali, već su je koristili točno onoliko da se Miami izbaci iz ritma. Na kraju krajeva, iskustva su imali napretek, mnogo više od Miamija, i to se vidjelo u trenucima kada se lomila utakmica, kada je trebalo pokazati mentalnu snagu.

S druge strane, Heat nam je pokazao kako fizička nadmoć, snaga i brzina nisu uvijek dovoljni za pobjedu. Ne želim kazati da Miami nije u stanju raditi ništa drugo osim skakati, trčati i zakucavati, ali je nedvojbeno da su im stariji kolege održali lekciju na temu kako se igra momčadska košarka. Ruku na srce, mladi Spoelstra je već u prvoj sezoni napravio dobar posao sa svojim zvijezdama, koji su na trenutke izgledali jako uigrano, ali za stepenicu više trebat će još zrnce ili dva zrelosti, da ne kažem mudrosti. Ono čega je posebno nedostajalo u clutchu. Na kraju je ispalo da je momčadska filozofija pobijedila individualnu. Hvala Bogu, reći će mnogi.

Mavsima sam osobno uvijek spočitavao nedostatak osobnosti, karaktera, karizme ili čega već hoćete, a iste te nedostatke sam, kao i mnogi, projicirao na Dirka, koji je često znao ostaviti svoju najbolju igru u svlačionici kada su se odlučivale playoff serije. Sve ono što je Nowitzkom i Dallasu nedostajalo u dvijetisućitima ponudili su u doigravanju za nama na bacanje. Teško se prisjetiti svih trenutaka kada su se vraćali iz debelih minusa i svih zadnjih četvrtina u kojima su uništavali protivnike. Baš onda kada se sve lomilo, a to je ono što je falilo prije.

Pogled na roster Mavsa me također fascinira. Jeste li ikada mislili da momčad u sastavu Barea, Brewer, Cardinal, Chandler, Haywood, Kidd, Mahinmi, Marion, Nowitzki, Stevenson, Stojaković i Terry može osvojiti naslov NBA prvaka? Ja vidim jednog superstara u kojeg su mnogi sumnjali (Nowitzki), jednog vrhunskog playmakera koji je odavno prošao zenit karijere (Kidd), ubojitog beka-šutera koji je također na zalasku (Terry), obrambenog centra koji se dugo tražio u NBA (Chandler) i vrhunskog defanzivnog small forwarda s jako ružnim šutom (Marion). Svi ostali su, barem na papiru, pomoćna radna snaga… Priznat ćete da je većina šampionskih momčadi posjedovala zvučnija imena i da su, opet na papiru, izgledali bolje od ovih Mavsa. Ali to je još samo jedan dokaz koliko im svi zajedno trebamo odati priznanje kao timu. Svoj dvanaestorici, s naglaskom na coacha Carlislea i jedinstvenog Dirka, za kojega su mnogi suigrači priznali da ih je ove sezone učinio boljim košarkašima.

Ako ste čisto sentimentalni, onda bi vam treblo biti drago zbog Mavsa samo zato što niti jedan od njihovih glavnih igrača nije osvojio naslov prvaka nikada prije. A koliko su tek neki bili blizu… Jason Kidd je dvaput igrao veliko finale s Netsima, ali Lakersi i Spursi mu nisu dali pravu šansu. Dirk i Jet su ispustili finalnih 2-0 i vodstvo u trećoj prije pet godina, Marion je sa Sunsima bio blizu velikog finala više puta, a Stojaković samo zbog Horryeve sretne trice nije uzeo naslov s Kingsima ’02. Svi oni oslobodili su se svojih demona prošlosti u onom trenutku kada je istjecalo vrijeme šeste utakmice, svima je u tom trenutku laknulo kao nikada do tada. Osjećaj da u mirovinu ipak odlazite s konačnom nagradom, nakon silnih sezona potrage za istom, je zaista poseban.

Za Dirka je ipak bio još posebniji. Vođa momčadi nije izdržao. Otrčao je u svlačionicu dok su curile zadnje sekunde, omotan u ručnik i na trenutak izoliran od cijelog svijeta. Najveći uspjeh karijere htio je proslaviti sam. Emocionalno shrvan, jedva da se vratio primiti trofej. Ti kadrovi pokazali su nam što je ovo značilo za Nijemca. Dirk to nije odglumio (kao ni ništa drugo u ovoj seriji, ma što pričali Wade i James), već se jednostavno tako čovjek osjeća u trenutku kada pronađe nešto za čim traga čitavo desetljeće. U trenutku kada se brišu sve kritike, frustracije i neuspjesi koje je zajedno s Cubanom trpio deset godina.

Dečko iz Wurzburga je uz dva kapitalna trofeja dobio još nešto. Doduše, nešto malo manje opipljivo. A to je mjesto u svjetskoj košarkaškoj povijesti. Nije više najbolji Europljanin ili najbolji stranac koji je ikada igrao u NBA. Sada ga možemo spominjati u svakom razgovoru o najboljim igračima svih vremena. Osvojio je ovaj naslov u velikom stilu, a nakon trinaest godina u ligi još uvijek napreduje, kreće se uzlaznom putanjom koja je upravo sada dosegla svoj maksimum. I to nam daje razlog da vjerujemo kako ovi Mavsi neće biti samo one hit wonder.

Bio ovo početak Dirkove dinastijie, za što će većina reći da je malo izgledno, ili pak slučajni uspjeh koji će građani Dallasa dugo pamtiti, titulu Mavsa bismo svi trebali proslaviti. Njihov trofej predstavlja trofej momčadi zbog kojih i gledamo košarku, i trofej same igre.

Prošlog tjedna zakleo sam se da u idućem tekstu mogu pisati o bilu čemu, ali da nipošto neću opet spominjati Dallas Maverickse. A onda se dogodio Dirk Nowitzki. Veličanstveni Nijemac pružio nam je predstavu za pamćenje s 48 poena uz samo petnaest šuteva iz igre u prvoj utakmici finala Zapada, a još je fascinantniji podatak da od 39 lopti koje je Dirk uputio prema košu Thundera, samo tri nisu prošle kroz mrežicu. U procesu, uvalio je čovjek sva 24 slobodna bacanja koja je imao prilike izvesti, i sasvim slučajno, oborio gotovo dvadeset godina star rekord Dominiquea Wilkinsa u broju slobodnih bacanja bez promašaja u jednoj utakmici. S tim da ovdje ne govorimo samo o playoffu, već o svim utakmicama ikada odigranim na NBA parketima.

Ova maestralna partija Nowitzkog samo je najavila kakav nas veliki dvoboj očekuje u dvoranama American Airlines i Oklahoma City u idućih desetak dana. Pogrešno bi bilo nakon ovakve prve utakmice, koja je samo zbog fenomenalnog Dirka otišla na mlin Mavsa, seriju proglasiti završenom i riješenom prije nego što je zapravo i počela. Činjenica je da škvadra iz Teksasa svakako ima ulogu favorita, em su dobili prvu, em imaju prednost domaćeg terena, em su odigrali manje utakmica od Thundera, em su iskusniji, em imaju toliko spominjanog Nowitzkog i tako možemo unedogled… Ali ako postoji jedna momčad u ligi koja se ne smije podcijeniti samo zato što je mlada, neiskusna i prvi put u završnici doigravanja – onda je to ova momčad iz Oklahome.

Nakon što su relativno lako izbacili Nuggetse, iako je i u toj seriji bilo napetih završnica u gotovo svakom susretu, Durant i društvo su iskusili pravu dramu protiv istinskog dark horsea ovog doigravanja – momčadi Memphis Grizzliesa. Preživjevši četvrtu utakmicu serije, i pritom mislim na onu s tri produžetka, u Thunderu su osim što su priredili ljepoticu cijelog doigravanja, pokazali i zavidnu mentalnu snagu. Poraz u toj utakmici vrlo vjerojatno bi značio i oproštaj od sna o naslovu prvaka, ali mlada momčad je pokazala smirenost i strpljenje kojih se ne bi posramili ni njihovi puno stariji kolege. Upravo ove vrline bit će prijeko potrebne mladim košarkašima coacha Scotta Brooksa u dvoboju s gotovo dvostruko starijim Mavericksima.

Da su se kojim slučajem u ovom finalu susreli Mavsi i Spursi i da su jedni od njih prošli tek nakon sedme utakmice, a drugi se hladili i odmarali tjedan dana nakon metle, onda bismo mogli pričati o umoru kao relevantnom faktoru koji bi mogao donijeti prevagu. Ali kako je momčad iz Oklahome nevjerojatno mlada, i samim time u izvanrednoj fizičkoj spremi, nisam siguran koliko će se na njima uopće osjetiti ovih sedam utakmica s Grizzliesima. S druge strane, da su Mavsi u ovaj dvoboj ušli nakon sedam lakih komada s Lakersima, priča bi sigurno bila kudikamo drukčija. Ali srećom – nisu,  pa ćemo zasigurno gledati njihovu igru na najvišoj mogućoj razini, neopterećenu umorom ključnih (i starih) igrača.

Ono što možemo sigurno tvrditi je da će se u ovoj seriji gledati vrhunska, ali i za oko lijepa košarka. Bit će tu puno koševa, dopadljivih poteza, proigravanja i zanimljivih akcija jer obje momčadi igraju načelno napadačku košarku. To u neku ruku ne ide u prilog dobroj staroj teoriji kako obrana osvaja naslove i pobjeđuje u doigravanju. I hvala nebesima da je tako. Već mi je dosadilo svake godine u završnici sezone gledati utakmice koje se po brojkama mogu uspoređivati s tvrdim euroligaškim susretima, ili još gore, utakmicama iz derbija začelja regionalne lige. Naravno, sve je to meni jasno, ljepota takvih susreta je u borbenosti i obrambenim kvalitetama, ali zar nije ugodnije kada najbolje momčadi na svijetu, osim činjenice da su najbolje momčadi na svijetu, mogu odigrati utakmice tako da te ostave bez daha i da uživaš u košarci koju gledaš, kako to ove sezone zasigurno čine u Dallasu, a dobrim dijelom i u OKC-u.

Pritom, treba naglasiti da su ovo nesumnjivo i obrambeno vrlo dobre ekipe. Baš zbog toga što su raznovrsnom napadačkom arsenalu koji ih je krasio i prije pridodale nekoliko izvrsnih defanzivnih specijalaca (kod Dallasa riječ je o Shawnu Marionu i Tysonu Chandleru, a kod Oklahome o Kendricku Perkinsu), ove momčadi se nalaze gdje trenutno jesu – u igri za naslov prvaka. Veliki respect tu ide i generalnim menadžerima klubova jer su na vrijeme osujetili kako njihovim momčadima, već dobro definiranima u napadačkom smislu, treba pridodati i dečke koji će odrađivati prljavi posao. Svaki put kada pričam o tome, vraćam se na trade Perkinsa iz Celticsa u Thunder, koji će vjerojatno ostati jedan od vječnih misterija brojnih NBA fanova. Ako bih ikada u životu volio susresti Dannyja Aingea (a radi se o GM-u Bostona), onda bi to bilo zato da ga pitam kojega vraga se odrekao Perkinsa takvom lakoćom. Ne kažem da ima veze direktno s tim tradeom, ali Thunder je sad debelo u igri za veliki pokal, a Kelti već tjedan dana zasluženo odmaraju svoje stare kosti. Tko zna, možda bi Perkins pomogao protiv Heata, a ovako je pomogao protiv Grizzliesa…

Osim kao dvoboj dviju fenomenalnih momčadi, ili ako hoćete mladosti i iskustva, sraz ovih ekipa može se promatrati i kroz prizmu obračuna dviju velikih zvijezda – Nowitzkog i Duranta. I jedan i drugi su kameni temeljci vlastitih momčadi, obojica su igrači gotovo nevjerojatno preciznog šuta za osobe takve visine i obojica su rođeni lideri. Zapravo, ne mogu se dosjetiti nijednog igrača istog visinskog ranga, koji bi bio u stanju pogoditi koš s bilo kojeg dijela terena poput ove dvojice. Općenito, jako je malo košarkaša u svijetu danas uopće koji se mogu nazvati prolific scorers – poput ove dvojice. Brojne su sličnosti u igri Dirka i Kevina, ali njihove karijere se nalaze u dijametralno suprotnim fazama. Na primjer, od Duranta se tek očekuje da cijelo jedno desetljeće nosi franšizu Thundera na svojim leđima, baš kao što je to s Mavsima činio Nowitzki. S druge strane, krilni centar Dallasa, u svojoj trinaestoj profesionalnoj sezoni izgleda kao da je otkrio eliksir mladosti, i sa toliko utakmica u nogama djeluje kao da još nije odigrao svoju najbolju. Ili ju je možda odigrao nekidan.

Kako bilo, ključ uspjeha jedne i druge momčadi biti će zaustavljane superstara na protivničkoj strani. Kako sada stvari stoje, čini se da će nešto teži posao imati u Thunderu, s obzirom na poludjelog Dirka. Zanimljiv matchup ove serije predstavljat će i onaj Kidda i Westbrooka, koji je opet priča sukoba mladosti i iskustva, ali također i dvojice prilično sličnih igrača. I opet je u toj priči Westbrook onaj od kojeg se očekuje da bude jedan od najboljih playmakera lige u idućem desetljeću, baš kao što je Kidd bio u prošlom, dok je Mr. Triple Double na neproporcionalno kvalitetnoj razini igara s obzirom na vlastitu dob.

Blaga prednost Mavsima može se dodijeliti iz još jednog razloga. Imaju veličanstvenu vanjsku liniju u ofenzivnom smislu i barem četvoricu igrača koji mogu pogađati trice u serijama, o tome samo pitajte Lakerse. Veliko je pitanje kako će vanjski igrači Thundera braniti Terryja, Stojakovića, Bareu, Kidda ili Mariona. Pa i Dirka, ako se izvuče vani. Unutarnja igra Oklahome u obrani ne bi trebala biti upitna jer Ibaka i Perkins posjeduju dovoljne obrambene kvalitete da spriječe prekomjerne koševe iz reketa, ali volio bih znati kako će Sefolosha ili Harden zaustaviti iste one projektile koje nisu mogli obrambene institucije kao što su Bryant i Artest. U svakom slučaju, prevagu bi trebao odnijeti obračun na vanjskim pozicijama, gdje su Mavsi dominantni i gdje im Lakersi nisu mogli nikako parirati.

Kakav god bio konačni ishod, čeka nas playoff serija iz snova, u kojoj će uživati čak i oni kojima Mavsi ili Thunder idu na živce. U ovoj seriji neki će košarkaši tražiti možda i posljednju priliku da ostave neizbrisiv trag u NBA svijetu kao pobjednici. Tražiti će konačnu nagradu za minuli rad i sve ono dobro i lijepo što su napravili u svojim veličanstvenim karijerama. Tražiti će prolazak u veliko finale, u dvoboj protiv još jedne mlade i nabrijane momčadi, koja god da bila. Tražiti će svoju ulaznicu u svijet besmrtnih i najboljih u povijesti ove igre. Ja ću navijati za njih, čini mi se da za ostale ima vremena.

Kako sam nekidan morao učiti za jedan od milijardu ispita koje trebam položiti na faksu – zadovoljstvo da uživo pogledam drugu utakmicu Mavericksa i Lakersa si nisam mogao priuštiti. Dapače, rezultate sam saznao tek od kolega na faksu, koji su me doslovno morali uvjeravati da su Lakersi uspjeli izgubiti i drugu zaredom. Izraz svoga lica nisam vidio, ali pretpostavljam da ga riječi poput šok i nevjerica mogu sasvim lijepo opisati. Čovjeku dođe da pomisli: Kada će sve ovo više prestati, hoće li se sada napokon početi događati stvari onako kako bi trebale?

Ali očito je da neće. Ovo doigravanje je čudno, ali je usput uzbudljivo i fenomenalno. I mogu reći da mi više uopće ne smeta što je tako jer je predobro za gledati. Sa Spursima smo se oprostili (a meni još nije jasno kako, i tko zna kad ću shvatiti…), a sada su Lakersi i Celticsi na izlaznim vratima. Ok, tehnički se dvije najbolje momčadi u povijesti ove igre ne nalaze u jednako lošoj situaciji – dok su Lakersi s dva domaća poraza već jednom nogom u japankama i na kalifornijskim plažama, spremni za (pro)ljetnu stanku kakvu nisu imali već godinama, Celticsi ipak iduće dvije igraju kod kuće. My point is, ako ispadnu oba navedena kluba, ostat ćemo bez svih usual suspectsa koje smo navikli gledati krajem svibnja i u lipnju, a onda se definitivno može ustvrditi da je došlo do novog preslagivanja karata u najboljoj košarkaškoj ligi svijeta.

Zašto? Zato jer bismo u polufinalu cijelog doigravanja gledali Dallas i Miami, Chicago ili Atlantu i Oklahomu City ili Memphis. Zanimljivo je da od ovih šest klubova niti jedan nije doživio konferencijsko finale u posljednjih pet godina, još od onog epskog dvoboja Mavericksa i Shaqovog i Wadeovog Miamija u velikom finalu iz 2006. Bili tvrdoglavo zatucani ili spremni na novi NBA poredak, voljeli promjene ili ne, morat ćemo prihvatiti da su se neke stvari očito promijenile. Navijači Dallasa su već počeli nicati kao gljive poslije kiše, Memphisa i Chicaga također – publici se nikad nije bilo teško priviknuti na nove zvijezde i nove klubove, posebice mlađim generacijama.

A kada već spominjem Mavse, moram priznati da su i meni nekako prirasli srcu. U svakom doigravanju, ako već nemaš  klub za koji zdušno navijaš od samog početka, prije ili kasnije neka momčad osvoji tvoje simpatije i počneš ničim izazvan navijati za njih. Iako bi ove godine prirodan izbor za takvo što bili Grizzliesi, moje srce se priklonilo Cubanovoj bandi jer sam se prisjetio koliko su ti ljudi zapravo nesretni. Ili nedovoljno dobri, reći će zlobnici. U svakom slučaju, radi se o momčadi koja cijelo jedno desetljeće kuca na vrata prostorije u kojoj je zaključan trofej Larryja O’Briena, ali uvijek nekako ostane s krive strane tih vrata, uglavnom vlastitom krivicom.

Već spomenuh gore prokockano vodstvo 2-0 iz lipnja 2006. protiv Heata, prokockano vodstvo na koje Dirk Nowitzki vjerojatno pomisli svaki dan prije spavanja svih ovih godina. Ali postoji realna šansa da isti taj Dirk za pedesetak dana zauvijek prestane razmišljati o toj prokletoj playoff seriji. Zlobnici će opet  primijetiti da Mavsi i sada vode upravo s 2-0, i da postoji velika šansa da opet upadnu u crnu rupu baš kao tada, a ja, jer nisam zloban, neću reći ništa, već sam se višekratno uvjerio da ove godine ne vrijedi ništa prognozirati! Kako god da ispadne, sada me povlači dobra stara sentimentalnost: Ajde neka Mavsi osvoje, zaslužili su! Ovo zvuči jako nategnuto, jer iako svi znamo da su zaslužili, problem je što se naslovi ne osvajaju na osnovi minulog rada. Inače bi Dirk već imao pokoji. Čak i kada (i ako!) izbace Lakerse, trebat će još itekako zasukati rukave da im se ostvari san. Bilo koji od protivnika u eventualnom finalu Zapada bit će – iako neiskusan – mlad, nabrijan, skočan i neugodan, a o poteškoćama u velikom finalu ne treba trošiti riječi.

Ono što je pozitivno u njihovoj igri je veliki napredak na dosadnijem kraju terena – gdje su znali gubiti utakmica i utakmica. Obranu su definitivno digli na jedan viši nivo, a kako me lijepo upozorio jedan čitatelj, i kako sam se i sam imao prilike uvjeriti, osim unikatnog Shawna Mariona, tome je uvelike doprinijela još jedna igračina – Tyson Chandler.  Godinama kritizirani centar, srednjoškolac izgubljen u NBA svijetu i dječjem vrtiću Bullsa s početka milenija zapravo nikad nije opravdao svoj izrazito visoki pick na draftu. Ali da je postao jedan od pouzdanijih startnih centara lige – svakako jest, i kao takav je ključna figura sustava Ricka Carlislea, pogotovo ako se prisjetimo da je u Dallasu pozicija petice uvijek bila problematična. O kvalitetama Kidda i Mariona sam već govorio dok su se ovi borili s Blazersima, ali nisam spomenuo novopridošlog Predraga Stojakovića. Istina, Peđa je u najmanju ruku slaba točka u obrani, ali je u stanju gađati trice poput Allena ili Reggieja Millera iz najbolji dana ako uđe u zonu i promijeniti ritam utakmice u napadačkom smislu. Jednodimenzionalan kakav jest, ali ubojit u svom najjačem oružju, igrač je kakvog bi svaka momčad rado vidjela u vlastitom rosteru. A tek Jason Terry, tricaš u rangu Peđe, i jedan od najboljih clutch igrača koji usput radi hrpu ostalih stvari na terenu.

Uvijek na kraju ostaje Dirk, plavi wunderkind iz Wurzburga, koji je svojedobno odbio sastanak s Magicom Johnsonom jer nije htio uvrijediti djevojku, s kojom je već bio dogovorio odlazak u kino. To je bilo dok još nije ni obukao jedini NBA dres koji će nositi u životu, a je li se promijenio u svojoj jednostavnosti i iskrenosti – sumnjam. Pretpostavljam da ni on sam ne može objasniti kako je preko noći postao jedan od najboljih košarkaša današnjice i frontman jedne od najvećih momčadi dvijetisućitih, ali upravo zbog toga je omiljeni sportaš svjetske klase. Primijetili ste ovo “jedan od”. Ne mogu reći “najveći” i “najbolji” kada čovjek nema NBA naslov. Naslov koji je zaslužio. Nažalost, Nowitzki se cijelu karijeru ne može otarasiti stigme vrhunskog košarkaša za male utakmice, a samo jednoga od mnogih kada se igra zapravo, nešto poput Kevina Garnetta iz razdoblja u Minnesoti. Možda je napokon došla njegova godina. Kvragu, opet mi se tekst pretvorio u epopeju o Mavsima.

Kako bilo, noćna mora za kladioničare se nastavlja, a Lakersi imaju jako malo vremena da nadvladaju sve svoje unutarnje nemire (ili, kako je Andrew Bynum to lijepo etiketirao – trust issues) i pokušaju se izvući iz rupetine u koju su upali. Phil Jackson se nalazi pred možda najvećim izazovom svoje podugačke karijere, a ovo mu je prilika da definitivno dokaže kako je on najveći košarkaški trener u povijesti svijeta. Problemi pred  njim i Kobeom Bryantom sežu i dalje od očita dva domaća poraza na kontu – momčad ima očiglednih problema s motivacijom, kao i sa spomenutim unutarnjim nesuglasicama, Pau Gasol igra tako da ga pola južne Kalifornije želi javno linčovati, a Ron Artest je suspendiran i neće nastupiti u trećoj utakmici. Čekaj, ovo zadnje se može pokazati i kao pozitivna stvar na kraju… Uglavnom, nitko im ne daje prevelike šanse, ali njihovi uspjesi nam ne daju za pravo da Zen Mastera i Kobea otpišemo prije vremena.

Pitam se samo hoće li ovaj prolaz Mavericksa, ako se zaista dogodi, biti posljednje veliko iznenađenje doigravanja, ili nam slijedi još šokova? Luda regularna sezona s Bullsima iz vedra neba dobila je svoj prirodni nastavak s još luđim playoffom, kojeg ćemo sigurno dugo pamtiti, a čiji ishod može predvidjeti možda samo Vidoviti Milan.

Zaista ne znam kako objasniti da na scoreboardu serije San Antonio – Memphis u ovim trenucima stoji rezultat 1:2. Pokušao sam potražiti racionalna objašnjenja zašto bi momčad koja je igrala tako uvjerljivo cijelu sezonu imala problema s već prvom preprekom u postsezoni, i  to Grizzliesima – klubom koji igra dopadljivu, ali ipak nedovoljno dobru košarku za polufinale Zapada. Okej, kada su Lakersi i Spursi izgubili svoje prve utakmice znali smo ili barem mislili da će se stvari s vremenom posložiti. Oba kluba su izjednačila na 1:1, i gotovo da sam te serije smatrao završenima, a onda se Spursima dogodilo ono sinoć. Kako i zašto, pobogu dragom?

Činjenica je da današnji Spursi nisu oni isti koji su osvajali naslove. Imena su im ista, Duncan, Manu i Parker su i dalje Duncan, Manu i Parker, ali košarka koju Popovicheva momčad igra je bitno drugačija. Nema krvave obrane, nema toliko hustle poena, ali ima nashevskog run and guna, ima kratkih napada i ima efikasne vanjske linije. Zbog toga su mi postali jedna od omiljenih momčadi za gledanje, ali jedno je sigurno – u doigravanju će ih to činiti slabijima nego prije dok je bijesni pas Bruce Bowen svim dopuštenim i zabranjenim sredstvima gonio protivničke zvijezde. Usprkos korijenitoj promjeni stila, oni ipak moraju proći ovu seriju. Samo iz jednog razloga. Greg Popovich je preiskusan i prepametan coach da bi sebi dopustio ispadanje u prvom krugu s prvoplasiranom momčadi. Pa ipak, crv sumnje se već dobrano uvukao među fanove Spursa, ako takvih uopće ima. Ono što najviše zabrinjava je što se u nijednoj od prve tri utakmice Spursi nisu uspjeli odlijepiti od svojih protivnika. Svaka je išla u egal do samoga kraja i to je veliki minus za ovako napadački potentnu momčad. U redu, u Memphisu igraju vrlo dobru obranu, ali to nije nešto s čim se Spursi ne mogu nositi. Barem sam do nekidan vjerovao da je tako.

Treba li uopće podsjećati da Grizzliesi igraju bez Rudya Gaya, nominalno prve zvijezde kluba? Ili naglašavati da činjenicu da su Spursi, uz manje probleme s Ginobilijevim laktom, zdravi i kompletni? Meni sve miriše na situaciju koju smo imali u playoffu 2007. Sjetite se samo kako su uvjerljivi Mavericksi (o kojima ćemo nešto kasnije) bili te sezone. Nowitzki je pokupio trofej MVP-a, klub je imao daleko najbolji score, a momčad je na trenutke izgledala kao da može skinuti nedostižne 72 pobjede Bullsa. I onda su ih Warriorsi, u valjda jedinom svom nastupu u playoffu od početka svijeta, izbacili bez većih problema u prvom krugu. Ne ponovilo se ove godine…

Zašto sam ovako nastrojen da sve prođe glatko za Spurse? Nije da ne volim Memphis ili da su mi ovi drugi posebno dragi, ali kakav je to playoff kad prvi seeder odmah ispadne? Što to govori o regularnoj sezoni? Da li je ona onda uopće legitimna i treba li se uopće igrati, ako će se s početkom doigravanja pobrisati granice između najbolje i najlošije ekipe? Upravo zato se nadam da će Spursi obraniti dignitet najbolje momčadi svoje konferencije i opravdati smisao regularnog dijela sezone. Neka sam staromodan, ali da se s prvom serijom od bitke za naslov oproste Spursi i Lakersi, utakmice sa Zapada više ne bih ni gledao, i zato se nadam da tako neće ni biti. Baš mi pada na pamet ona sezona Lige prvaka kada su u finalu igrali Porto i Monaco. Pa tko je to gledao? Ok, ja sam gledao i vjerojatno svi čitatelji stariji od 14, ali to nije bilo to. Svi hoće vidjeti Manchester, Real ili Barcu u samoj završnici, ako već nema onih klubova za koje navijaju, a tako je i s NBA ligom. S obzirom na izrečeno, moje uskršnje želje su usmjerene na Spurse i Lakerse u finalu Zapada, pa da playoff mogu nazvati playoffom. A Istok će se već sam za sebe pobrinuti jer tamo ovi najbolji i nemaju nikog da im stane na put prije vremena.

S Mavsima je priča malo drugačija. Nisu u toliko lošoj poziciji (stoje 2:2 s Portlandom s tim da su sinoć prosuli +23 u desetak minuta), ali su i puno nestabilnija momčad od ovih drugih Teksašana. Jučer me naš vrli Filip Džeba zamolio za par riječi o ovom dvoboju (koje možete čuti u večerašnjem spektakularnom prijenosu, uz hrpu drugih cool stvari), pa ću samo ponoviti ono što sam rekao uoči sinoćnje utakmice dok su još Mavsi vodili u seriji. Najveći problem Nowitzkog i društva je što ne pružaju svoj maksimum kada je najpotrebnije. Skloni su velikim psihičkim blokadama u postsezoni, znali su uredno voditi po 2:0 u serijama i gubiti, neobjašnjivo su ispadali u već dobivenim utakmicama. Teško je za očekivati da se ove godine neće dogoditi nešto slično. Allright, prvi krug će proći ili bi barem trebali, ali ako preko noći ne pronađu pobjednički mentalitet, dalje od Lakersa u drugom krugu se neće moći.

S obzirom da muku muče s kratkom klupom, vječne probleme s ozljedama i simpatije prema Nateu McMillanu, ne bih se bunio ni da Portland ode dalje, ali treba biti iskren pa reći da su Mavsi ipak kvalitetnija momčad. Ajde, spomenut ću i pohvaliti Jasona Kidda, čovjek se pomladio u ovom doigravanju i počeo gađati trice kao Ray Allen, ali malo mi je jučer sve ukvario s onom izgubljenom loptom i jalovim pokušajem za tri poena, s kojima je praktički predao pobjedu Blazersima. On i Shawn Marion, jedini pravi obrambeni igrač u ovom sastavu Mavsa, bit će ključne figure u iduće dvije ili tri utakmice s Portlandom, i zato bi Kiddu bilo dobro da poradi na svojim performansama u clutch trenucima ili jednostavno preda loptu velikom plavom krilnom centru. A ne bi bilo na odmet i da stožerni igrač kluba u liku i djelu Dirka Nowitzkog samoinicijativno preuzme odgovornost na sebe kada se utakmica lomi. Od igrača na kojem počiva cijela franšiza tako nešto se i očekuje.

Za desetak dana puno će toga biti jasnije, a ja se nadam da će uz protivnike branitelja naslova Lakersa i (ne)očekivano uvjerljivog Thundera u drugom krugu stajati imena velikana iz Dallasa i San Antonija. Ne zato što ćemo onda nužno gledati kvalitetniju ili uzbudljiviju košarku, nego iz čiste želje da klubovi koji su pokazali najbolju košarku u regularnom dijelu sezone učine to i sada. Sretan Vam Uskrs!

Imate Lakerse, koji trenutno igraju najbolju košarku u Americi, s tko-zna-koji-put ponovno pomlađenim Kobeom Bryantom na čelu. Stari lisac Phil Jackson na klupi se pobrinuo da njegova momčad ima najbolji score nakon All-Star vikenda i nije mogao poželjeti bolji trenutak za ovako dobre igre. S trenutnim rasporedom snaga u ligi Lakersi izgledaju kao momčad koja bi moga donijeti svom strategu prsten broj 12. Na omjeru 53-20, čak se ni nemoguća misija stizanja konkurenata iz San Antonia više ne čini toliki science-fiction za momčad Jezerčana. Kada već spominjem Spurse, treba reći da oni u zadnje vrijeme igraju jako loše, do jučer nedodirljiva ekipa izgubila je četiri zaredom. Kao opravdanje može im poslužiti činjenica da su im upravo ozlijeđena čak četiri startera, i za Popovichevu je momčad u ovom trenutku najvažnije da se uspiju zakrpati do doigravanja, pa makar po cijenu gubitka startne jedinice. Jer, što vam vrijedi i omjer od 82-0, ako dočekate postsezonu s pola igrača odjevenih kao da idu na poslovnu večeru, a ne košarkašku utakmicu? Najveća ironija kod Spursa je u tome da se Tim Duncan ozlijedio baš kad ga je coach Popovich počeo štediti, odnosno nakon što je namjerno pauzirao jednu utakmicu.

Iza leđa dviju vodećih momčadi Zapada momci iz Dallasa već strpljivo pušu nekoliko tjedana. Mavericksi ne igraju nešto posebno dobro u zadnje vrijeme, ali ne igraju ni loše. Najuzbudljivija činjenica vezana uz Cubanove plaćenike ovih dana su 74 uzastopna pogođena slobodna bacanja Dirka Nowitzkog, koji  sada već u poznijim igračkim godinama ne pokazuje nikakve znakove usporavanja. Navijači se samo nadaju da ovaj pokušaj dostizanja rekorda Michaela Williamsa (97 slobodnjaka zaredom) neće ostati highlight sezone Mavericksa. Kvartet  title contendera sa Zapada zatvara možda i najuzbudljivija momčad lige – OKC Thunder. Ovo je mlada i užasno talentirana ekipa koja uz starije kolege iz Los Angelesa trenutno igra najbolju košarku u NBA. Samo jedan poraz u posljednjih deset utakmica, uz izvrsno uklopljenog Kendricka Perkinsa u momčadsku slagalicu, daje za pravo Kevinu Durantu i Russellu Westbrooku da se nadaju kako bi ovo mogla biti njihova godina.

Na Istoku je otprilike slična situacija. Postoje četiri momčadi koje s većim ili manjim šansama pretendiraju na trofej Larrya O’Briena, od kojih jedna igra katastrofalno loše. Ali o Celitcsima ću nešto kasnije. Prvenstvo u bilo kojim razgovorima o najboljim momčadima Istoka zauzimaju Bullsi. Čudesna ekipa Derricka Rosea još uvijek ne posustaje (iako im zadnji poraz od Phillyja nije trebao), i nastavlja živjeti svoj san o najboljem omjeru u vlastitoj konferenciji. Sve lijepo što sam želio reći o njima napisao sam ovdje prije dva tjedna, a sada ću samo spomenuti kako mi je drago da će Chicago (valjda) dočekati playoff s cijelim rosterom na raspolaganju i bit će ih zanimljivo gledati na djelu u utakmicama kada je sve na kocki. Jedini zadatak koji im preostaje u iduća dva tjedna je odbiti sve napade s Floride. Miami Heat je opet ušao u jedan od onih perioda kada momčad izgleda nepobjedivo, koji obično slijede nakon perioda u kojima izgledaju poprilično mlitavo i izgube četiri zaredom ili tako nešto. Kako bilo, LeBron i kompanija, s pet pobjeda u nizu i relativno laganim rasporedom do kraja, predstavljaju realnu prijetnju za Bullse. Što će se s Miamijem događati u drugoj polovici travnja i u svibnju je pitanje za milijun dolara. Od momčadi koja je tokom sezone pokazala kilometarske oscilacije u formi, koja je odigrala neke predstave za pamćenje i neke neobjašnjivo loše partije, zaista ništa ne možemo sa sigurnošću očekivati.

S druge strane, većina navijača zna što može očekivati od Boston Celticsa. Priča nam je već svima poznata. Kelti će ući u postsezonu s ciljem osvajanja naslova i ostavit će srce i još pokoji dio tijela na parketu da to i ostvare. Ne sumnjamo da će odigrati nekoliko serija za pamćenje, sve odreda u šest ili sedam utakmica, opravdati će svoj kredibilitet ratničke momčadi i nikada se neće predati, pa dokle stignu… Ali ako nastave igrati kako igraju sada, neće stići dalje od prvog kruga. Kvaliteta igre Celticsa je na nivou one Spursa, samo što Boston nema opravdanja jer ima kompletnu momčad na parketu.  Ne treba biti odveć pametan da se zaključi kako su stvari krenule nizbrdo od, sada već famoznog, Perkinsovog tradea. Mnogi od nas su odmah rekli da taj deal nikako ne može biti dobar za momčad iz Bostona, a gola statistika je ono što potvrđuje te zle slutnje. Celticsi su nakon the tradea ostvarili omjer 10-8, u odnosu na 41-14 prije toga. Ipak, stvari su se malo izokrenule od onoga što je većina nas predviđala. Boston je nakon što se odrekao Kendricka ostao jednako dobra obrambena momčad, što i nije bilo tako neočekivano s obzirom  da je ovaj propustio veći dio sezone, ali je iz nekog nepoznatog razloga postao dramatično lošiji u napadu. Podatak je još manje objašnjiv ako znamo da su oba došljaka, Jeff Green i Nenad Krstić, izrazito ofenzivno orijentirani igrači. Nameće se samo jedan zaključak – momčad s najboljom kemijom u ligi je kemiju očito izgubila, a koliko će Docu Riversu trebati da je ponovno pronađe vjerojatno ne zna ni on sam.

Ono što može  utješiti navijače najtrofejnijeg kluba u povijesti je podatak da ova momčad Bostona uvijek igra lošije u drugom dijelu regularne sezone, iz samo njima poznatih razloga. I što je još važnije, da to najčešće nema nikakva utjecaja na njihovu igru u doigravanju. Ali ako s kompletnim rosterom na parketu jedva svladaš Timberwolvse bez Kevina Lovea, teško ti je povjerovati da samo spavaš zimski san prije playoffa… Isto kao što je teško povjerovati da bi Orlando Magic mogao zaigrati u velikom finalu, ali to nije razlog da ih se kao četvrtu momčad Istoka ne spomene u ovom tekstu. Cijelu sezonu igraju u ritmu toplo-hladno, nešto kao i njihovi susjedi iz Miamija, s tim da kod njih topla razdoblja traju nešto kraće. Da nema životinje od Dwighta Howarda, Orlando bismo po svoj prilici spominjali u kontekstu deset najgorih momčadi lige, ali ovako s pet pobjeda za redom Magic brusi formu prije najvažnijeg dijela sezone i ne treba ih unaprijed otpisati. Iako im trenutna ozljeda Jameera Nelsona sigurno neće pomoći, prvi krug playoffa će valjda proći, jer je u Atlanti kriza k’o i u našoj državi, ali za sve dalje od toga će trebati puno sreće da se ponovi sezona iz snova otprije dvije godine.

Na kraju mogu reći samo da sve ovo gore napisano ne mora značiti apsolutno ništa. Forma vaše momčadi, bila ona u uzlaznoj ili silaznoj putanji neposredno prije doigravanja, ne mora automatski  odrediti uspjeh te iste momčadi u onim utakmicama koje se igraju zapravo. Povijest je pokazala, i to više puta, da se do naslova može doći i kroz osrednju igru u regularnoj sezoni. Kada dođe proljeće u NBA ligi, ključna riječ u glavi svakog trenera je tajming. Koji će od njih najbolje tempirati formu vlastite momčadi za onih dvadesetak utakmica u doigravanju taj će i ponijeti kući zlatni prsten. Jackson ili Thibodeau se samo trebaju potruditi da im momčadi produže ovu pozitivnu seriju što više, a Rivers ili Popovich moraju pronaći prostora da podignu svoje ekipe u ovo malo vremena koliko im je preostalo. Volio bih znati koji će se od njih veseliti u lipnju, jer bih onda digao lijepu cifru na kladionici, a ovako ću samo uživati u fenomenalnom doigravanju koje nas čeka.