Intervju: Lou Williams

Jedna od svijetlih točaka u još jednoj ispodprosječnoj sezoni momčadi Los Angeles Lakersa je Lou Williams. Sweet Lou je za Jezerčane vezan vrlo pristojnim ugovorom jer mu duguju svega 7 milijuna dolara ove i iduće sezone što je u usporedbi s drugim masnim ugovorima pod novim salary capom gotovo nevjerojatno. Svojom produkcijom ga je debelo nadmašio te je i ovako, unatoč lošem omjeru momčadi, jedan od glavnih kandidata za nagradu najboljeg šestog igrača lige.

Ulazeći s klupe u prosjeku postiže najviše poena u karijeri – 18,3 te uz njih dodaje i 3,2 asistencije po utakmici. Williams je na početku prosinca bio u nevjerojatnoj formi jer je u četiri utakmice zaredom ulazeći s klupe ukupno postigao 137 poena te je tako postavio rekord lige.
U razgovoru s Baxterom Holmesom za espn.com je objasnio svoje viđenje pravila da igrači prije NBA lige moraju provesti bar godinu dana na sveučilištu te je govorio o umjetnosti iznuđivanja osobnih pogrešaka i o najdražem sjećanju na Allena Iversona.

Baxter Holmes: Došao si u NBA direktno iz srednje škole. Kakav je osjećaj igrati u ligi gdje igrači nisu više u mogućnosti to učiniti zbog pravila koje određuje da se mora provesti barem jedna godina na sveučilištu?

Lou Williams: To je glupo pravilo. Neki momci uopće ne žele ići na sveučilište. Mnogi odlaze i preko oceana u Europu. Novak 76ersa, Ben Simmons, je bio vrlo otvoren oko toga kako je proveo svoju godinu na Louisiana State Universityju. U osnovi se može reći da su ligu držali igrači koji su došli direktno iz srednje škole – LeBron James, Kobe Bryant, Kevin Garnett. Oni su bili stupovi naše NBA zajednice. Smatram da je to pravilo stvarno glupo.

BH: Pretpostavljam da onda želiš da se izmijeni?

LW: Samo bih volio da svi imaju kontrolu nad svojom sudbinom i da mogu postupiti kako žele. Razumijem stranu vodstva lige i naše vlade te da su pogledi drugačiji. Međutim, ako s 18 godina možete ići u rat, onda bi s isto toliko godina trebali i moći zarađivati za život, posebno ako se ne vidite na sveučilištu. Nije baš da idete na sveučilište kako bi bili i student i sportaš, te se budili u 6 ujutro, dizali utege i odrađivali trening, a nakon toga još cijeli dan proveli na predavanjima. Smatram da i samom sveučilištu šteti ako ima polaznike koji nisu posvećeni tom cijelom procesu te odlaze tamo samo radi košarke i nemaju nikakvu namjeru nešto naučiti.

BH: U momčadi Lakersa te navode kao tihog vođu koji ne govori puno, međutim kada govori – svi slušaju.

LW: Puno je tu sad govora od strane trenera, a i od strane igrača. Svi imaju u određenoj fazi sezone nešto za reći. Ja samo pokušavam postići da umjesto da budem netko tko priča cijelo vrijeme i to većinom besmislice, budem onaj čije riječi uvijek nešto znače. Volim pokazivati momčadi svojim djelima i primjerom kako bi se trebali ponašati.

BH: Izvrstan si u iznuđivanju osobnih pogrešaka tijekom šutiranja i to svi znaju. Da li ti igrači prije utakmica govore da neće pasti na tvoje finte? Jesi li ikada čuo takvo što?

LW: Da, siguran sam da je to dosad dobro proučeno od strane svake suparničke momčadi. To su jednostavno navike i kod nekih igrača ih možete proučavati koliko god želite, ali će ih oni i dalje uspjeti ostvariti svoje namjere jer su odlični u tome. Iznuđivanje osobnih pogrešaka je jedna od mojih snaga. Treneri mogu pokušati upozoriti igrače i  umanjiti vjerojatnost da će se to dogoditi, no i dalje će biti par posjeda lopte kada ću ih uspjeti uhvatiti na fintu.

BH: Siguran sam da su mnogi igrači frustrirani kada se to dogodi. Znaju li izgubiti živce?

LW: Više polude treneri nego igrači. Kao što sam rekao, gotovo im je sigurno u planu igre to da me ne fauliraju ili da ne drže ruke blizu mene. Zato sam puno češće vidio znakove frustracije na trenerima nego na igračima.

BH: Kako te promijenila ozljeda prednjeg križnog ligamenta 2013. godine?

LW: Promijenila je moj način igre, prije sam igrao brže i više ulazio u kontakt. Sada pokušavam izvući kontakt i prije nego se sama akcija krene odvijati. Shvatio sam da neću biti brz kao prije i da moram pronaći druge načine da postižem poene te sam tako i razvio taj osjećaj za iznuđivanje osobnih pogrešaka.

BH: Imaš li možda popis igrača koji su pali na tvoju fintu?

LW: Nemam. Bio bi to predugačak popis jer je to nešto što se dogodi na skoro svakoj utakmici.

BH: Postoji li igrač kojeg još nisi uhvatio, a volio bi?

LW: Ne, ne gledam na to osobno. Ne razmišljam ni o igraču koji stoji ispred mene već pogledamo samo tražim ispruženu ruku. Ako je vidim, odmah krećem u pokret šutiranja.

BH: Svi se pripremaju na to, no i dalje uspiješ u svojoj namjeri.

LW: Tu ne možete ništa učiniti. Možete jedino staviti ruke iza leđa, no tada mogu nesmetano šutirati, tako da morate izabrati svoj otrov.

BH: Nedavno smo bili u Philadelphiji gdje su održali ceremoniju za Allena Iversona koji postao član Kuće Slavnih. Jedno si vrijeme bio njegov suigrač. Imaš li možda neku najdražu priču?

LW: Mnogo priča koje imam o Iversonu ne smijem iznijeti u javnost. U konačnici mogu reći da najviše cijenim to kako je pristupao utakmicama. Puno je pažnje posvećeno njegovom „Are we talkin’ ’bout practice?“ komentaru, no svaku utakmicu je davao sve od sebe, zadnji atom snage. Koliko sam ga samo puta gledao bolesnog ili ozlijeđenog kako svejedno izlazi na teren i postiže 40, 50 poena i daje cijelog sebe svojoj momčadi. Bio je strašno izdržljiv i čvrst što se i pokazivalo u njegovoj igri. Izašao bi na teren i borio se, imao je lavlje srce za svoju veličinu.

BH: Kolika je promjena u tvojoj karijeri bila od startera postati igrač s klupe? Što je ključno kod sposobnosti da uvijek budeš spreman na ulazak?

LW: Nije mi uopće važno započinjem li utakmicu ili ne. Igram u puno zadnjih četvrtina i mislim da je to najvažnije za mene. To je ono o čemu sam uvijek mario, imati priliku biti na parketu u trenucima kada se utakmica lomi i kada je vrijeme za pobjedu. Tako da me od početka karijere nije bilo briga hoću li započinjati utakmicu.

BH: Čuo sam da sebe karakteriziraš kao closera?

LW: To je nešto na što sam uvijek pazio. Cijenio sam svaku priliku kada sam bio na parketu u odlučujućim trenucima utakmice. Zadnja četvrtina je vrijeme kada se utakmica lomi i kada morate igrati svoju najbolju košarku i to je vrijeme kada želim biti na parketu. Ne želim biti na parketu u prvih šest minuta utakmice kada se igrači još uvijek zagrijavaju. Do vremena kada ja uđem na parket, utakmica je već u punom zamahu i tada počinje prava zabava. To je odlična prilika za pokazati sve što znate. Zbog toga sam i predvodio mnoge momčadi u postizanju poena s klupe.