Intervju: Phil Jackson

Najtrofejniji košarkaški trener svih vremena, Phil Jackson, uživa u svojoj mirovini. Iako je prošle godine bio vrlo blizu preuzimanja Los Angeles Lakersa, to se ipak nije dogodilo budući da je menadžment Lakersa odlučio krenuti u drugom smjeru i zaposliti run ‘n’ gun stručnjaka, Mikea D’Antonija. Vlasnik 11 prstenova prvaka se ne želi više vraćati u trenerske vode, ali i dalje vrlo detaljno prati košarku i ne isključuje mogućnost zaposlenja u ulozi savjetnika ili čak i generalnog menadžera neke momčadi.

Phil i dalje nudi vrlo zanimljiva viđenja raznih vrućih košarkaških tema pa tako u intervjuu s novinarom Sports Illustrateda, Sethom Davisom, sada i voditeljem istoimenog showa progovara o svom odnosu s Kobejem Bryantom, o neuspjesima Michaela Jordana u vlasničkim vodama kao i o onome što smatra da ne valja u sveučilišnoj košarci.

Već je prošlo tri sezone od tvog umirovljenja. Imaš li određenu želju vratiti se ili si došao do točke u kojoj kako vrijeme ide dalje si i ti sve dalji od povratka na košarkaške parkete?

Stalno razmišljam o bitnoj činjenici ,a ta je da vjerojatno ne bih mogao izdržati fizički dio posla zbog svog zdravlja. U toj fazi sam bio i kada su me Lakersi tražili da produljim ugovor (nakon osvojenog naslova prvaka 2009.) te sam ostao još dvije godine. Već sam tada bio podvrgnut operacijama zamjene oba kuka pa je to bila vrlo teška situacija. Na treningu sam čak koristio Segway kako bih se mogao adekvatno kretati. Nakon što sam se malo oporavio od operacija, svejedno sam primijetio da se tijekom  treninga ne mogu kretati gore-dolje po terenu koliko bih želio, što je završilo time da sam u zadnjoj sezoni samo sjedio na stolici na sredini terena i s tog mjesta vodio trening. Iz tih razloga sam se pomirio s tim da je moja karijera trenera završena. Međutim, i dalje se mogu vidjeti u ulozi mentora.

Prošle si sezone bio vrlo blizu povratka. Kako si se osjećao tijekom cijele zbrke s Lakersima?

Kada su me pitali bih li se vratio, puno sam razmišljao i naginjao prema odluci da se ne vratim upravo zbog svog zdravlja. Bila je ponoć i mislio sam, prespavat ću pa ću ujutro odlučiti, ali upravo tada je stigao poziv da su zaposlili Mikea D’Antonija. Žao mi je što je njihova sezona tako loše završila jer uvijek želiš dobro onim igračima koje si trenirao. Mislim da su bili krivo vođeni.

Želim te pitati nešto o igraču kojega nisi trenirao, a to je Dwight Howard. Unatoč ozljedama prošle sezone je vodio ligu po prosjeku skokova po utakmici i s jedne strane se smatra najboljim centrom NBA lige. Međutim, već je dugo godina u ligi, a nije razvio nikakav napadački potez kojemu može vjerovati, a i vrlo je loš izvođač slobodnih bacanja. Košarkaški laik bi pomislio da ekipa ne može osvojiti naslov prvaka s njim kao startnim centrom.  Jesam li u krivu?

Da, mislim da si u krivu. Osobine koje smatram njegovim kvalitetama su skok i osjećaj za blokade. Obrambeno predstavlja ono što treba svakoj ekipi koja pretendira na naslov prvaka. Ljudi također zaboravljaju da je imao vrlo tešku operaciju leđa, kojoj sam se i osobno morao podvrgnuti kao igrač. Trebalo mi je oko 18 mjeseci da se potpuno oporavim. Zato smatram da prošle sezone u Lakersima nismo vidjeli ono najbolje što Dwight može pružiti.

Možeš li se malo osvrnuti na svoju igračku karijeru?

Došao sam u NBA ligu s malog sveučilišta North Dakota. Bio sam vrlo dobar scorer, no u momčadi Knicksa u koju sam bio draftiran, nije bilo baš potrebe za tim jer smo ih imali i previše (u momčadi Knicksa tada su igrali Earl Monroe, Willis Reed, Dave DeBusschere i Walt Frazier, op.a.). Tada sam shvatio da će razlog zbog kojeg ću ulaziti u igru biti moja obrana te je ona postala moje glavno oružje.

U svojoj novoj knjizi “Eleven rings” si puno pisao i o Michaelu Jordanu. Svi znamo da se radi o jednom od najinteligentnijih košarkaških umova svih vremena.  Međutim, zašto to svoje razumijevanje košarkaške igre ne uspijeva prenijeti i na vođenje ekipe kojoj je vlasnik, Charlotte Bobcatse, koji su postali predmet ismijavanja u NBA ligi? 

Da, to je stvarno čudno. Kao prvo, mislim da je u Washingtonu krenuo dobro, zaposlio je Douga Collinsa i imali su prvi pick drafta. Izabrali su Kwamea Browna. Kada sam pričao s njim o tome, rekao da je Kwame u igri 1 na 1 jednostavno uništio sve igrače iz te klase, Tysona Chandlera, Samuela Dalemberta i druge. Rekli su da je imao osobine braniča. Međutim,u igri 5 na 5, hvatanje lopti zbog njegovih malih ruku te igra leđima prema košu mu nisu bili jača strana, a oni to jednostavno nisu registrirali. I očito, promašili su, a to je nešto što se ne smije dogoditi kada imaš prvi pick na draftu. U Bobcatsima se pak okružio svojim bliskim prijateljima. Mislim da to ne smijete učiniti. Ne trebate ljude koji su vam prijatelji ili misle isto kao vi, trebate nekog tko je izvan te grupe, ljude koji će znati reći ne i s kojima ćete se moći posvađati bez da im povrijedite osjećaje. Druga stvar, Charlotte je malo tržište koje je isprva imalo dobru posjećenost utakmica, no onda se odjednom sve raspalo. Michael zaista ima težak zadatak i nije lako sve započeti ponovno.

Bio si vrlo oštar prema Kobeju Bryantu u svojim knjigama. Shvaćam paralele između Kobeja i Michaela. Ono što me smeta kod Kobeka je što je Michael mario samo o pobjeđivanju, nije ga bilo briga kako će doći do cilja sve dok će ga ostvariti. Kobe je imao jednog od najboljih centara svih vremena, Shaqa, kojeg je zbog sudara osobnosti praktički otjerao iz grada. Magic Johnson to ne bi nikada učinio Kareemu. Jesam li prestrog prema Kobeju, koji ipak jest jedan od najboljih igrača svih vremena?

Mislim da si pogodio slijed misli koji mnogi imaju o Kobeju. U novoj knjizi sam upotrijebio priču kada je Kobe nazvao tadašnjeg generalnog menadžera Lakersa, Jerryja Westa, te pitao kako su i on i Elgin Baylor uspijevali postizati 30 poena u prosjeku igrajući zajedno. On je imao osjećaj da ne može postizati ni 20 dok Shaq postiže 30 i da zbog toga neće završiti kao jedan od najvećih ikad. Jerry mi je to naravno rekao. Ja sam primijenio Magicov primjer kada sam objašnjavao Kobeju da on nije mario o postignutim poenima, već je inkorporirao Kareema i vodio momčad. Međutim, Kobe nije Magic, drukčija je osoba. On ima i individualni cilj unutar ultimativnog cilja osvajanja naslova prvaka koji jednostavno želi ostvariti. Što se tiče Shaqa, Kobe je smatrao da je Shaq 2002. predugo odgađao operaciju nožnog palca zbog čega se vratio tek sredinom prosinca i nije bio isti kao prije ozljede. Time je limitirao našu mogućnost osvajanja četvrtog naslova prvaka zaredom i ulaska u povijest. Tada je Kobe završio sa Shaqom, to je jednostavno bilo gotovo. Volim Kobea, smatram ga svojim sinom i volim njegovu igru. Smatram da je kao vođa sazrio tijekom godina i podredio se ekipi. Također mi je drago koliko smo stvari prošli zajedno i što se naše prijateljstvo toliko razvilo tijekom godina i doseglo jedan jako visoki nivo.

Pričaj nam malo o Dennisu Rodmanu. I dalje je ekscentričan i autodestruktivan. Bojiš li se da će se jednog dana potpuno uništiti?

Primanje u Kuću slavnih 2011. je bilo dosta traumatično i emotivno za njega. Tada sam bio uz njega te smo idući dan razgovarali jer je bio stvarno potresen. Smatrao je da se mora vratiti nekom poslu vezanom uz košarku i onome u čemu je najbolji jer je sve što ljudi žele od njega pojavljivanje na njihovim zabavama, a to je za njega bio začarani krug iz kojeg nije mogao izaći zbog njegovih ovisnosti. Mislim da se to sada promijenilo. Jednom sam ga pokušao nagovoriti na odlazak u centar za rehabilitaciju. Iako je odbio, taj razgovor je bio pun emocija, ljutnje i mislim da se u njemu dogodio klik. Stvarno sam optimističan i smatram da stvara napredak u pokušaju izlaska iz tog začaranog kruga.

Vrlo si kritičan prema NCAA ligi.  Reci mi zašto i što misliš da ne valja u sveučilišnoj košarci?

Smatram da je NBA previše promijenio i na neki način, deformirao sveučilišnu košarku. Mladi igrači pohađaju samo jednu godinu na sveučilištima, tzv. “one and done” pristup. Ne postanu ni studenti u pravom smislu riječi jer pohađaju svega jedan semestar, a drugi dobivaju slobodno. Sveučilište im je samo usputna postaja do NBA lige. Tada dolaze u ligu, imaju 19 godina i ne mogu još igrati profesionalno, oni jesu vrlo talentirani, ali nisu profesionalni košarkaši. Mislim da se granica za prijavu na draft treba pomaknuti bar na 20 godina. Tada će provesti bar 2 godine na sveučilištu i naučiti mnogo više o kemiji u momčadi te o bitnim detaljima same košarkaške igre.

Na kraju knjige si napisao krasnu rečenicu: “Ono čemu se najviše opiremo, upravo to ustraje i opstaje.” U ovoj fazi života, čemu se najviše opireš i s čime najviše vodiš borbu?

Najteže mi je prestati s postavljanjem novih izazova. Vrlo sam kompetitivan još od mladih dana. Čak i u razgovoru za ručkom ili na Twitteru pronalazim neki natjecateljski element i to je stvarno nešto u čemu moram smekšati.

Jesi li pronašao neki način izbacivanja natjecateljske želje iz sebe, nešto što ti olakša tu borbu?

Igram pinochle (kartašku igru), ali samo jednom godišnje na tri dana pa mi to nije zadovoljavajuće. Nadam se da ću se, ako se ukaže dobra prilika, uskoro vratiti u košarku na poziciji savjetnika ili čak i generalnog menadžera i da će mi to zadovoljiti tu iskonsku želju za natjecanjem.