Odlazi cirkus iz našeg malog grada

NBA doživljava revoluciju. Polako ali sigurno small ball preuzima primat u velikom dijelu timova, među endemima koji odolijevaju zubu vremena i pretenduju na ozbiljan rezultat su Spursi (franšiza koju treba izuzeti iz svake moguće rasprave jer niko u historiji ozbiljne košarke nije držao ovakav kontinuitet), Grizzliesi čiji grit ‘N grind sistem polako puca po šavovima, te Hawksi čija prošlogodišnja briljantna regularna sezona sve više liči na „one time flash“ usljed ovogodišnjih oscilacija u igri. Mike D’Antoni sada u Philadelphiji zadovoljno trlja svoje „a la colonel Sanders“ brčiće uz neizbježno „I’ve told you so“. Tendencija baziranja igre na znatno unaprijeđenoj verziji run&gun filozofije u većem dijelu lige nije jedina stvar koja će ostaviti pečat u ovoj godini: prije nekoliko sedmica Kobe Bryant je na jednoj od svojih pressica objavio da više nema istu strast za igrom te da je ova sezona za njega posljednja. Strastveni obožavatelji su se počeli hvatati za glavu, čupati kosu u nevjerici jer zaboga KOBE ODLAZI, a preostale utakmice Lakersa sve više podsjećaju na neku vrstu oproštajne turneje. Koliki je zapravo pečat ostavio čovjek za koga je svojevremeno i veliki Michael Jordan rekao da je jedini vrijedan poređenja sa njim, koliko naslijeđe ostavlja u amanet ligi i Lakersima, šta sa sobom odnosi i šta ostavlja nedovršenim?

Kao sedamnaestogodišnjak je na pre-draft treninge donio do tada neviđeno sampouzdanje za nekoga svojih godina, zračio je određenom dozom arogancije, za šta će skauti i treneri ubrzo shvatiti da nije bez pokrića. Kobe je mnogo puta istakao da „krvari zlatno-ljubičasto“, ali ga je put na preddraftovskim probama naveo u Boston. Srećom po njega (a kasnije ćemo vidjeti i po Lakerse), jedna od destinacija je također bila i Los Angeles. Radio je individualni trening sa Michaelom Cooperom, koji je u svoje vrijeme važio za jednog od najboljih defanzivaca. Kobe ga je uništio u igri jedan na jedan a tadašnji GM Lakersa, legenda Jerry West, je nakon deset minuta posmatranja rekao svojim asistentima: “Sve sam vidio. Bolji je od svakog beka kojeg imamo u timu.” Kobe je na draftu izabran kao 13. pick od strane Charlotte Hornetsa, ali za njih nikada nije zaigrao. Ovoga maja, peterostruki šampion i po mnogima drugi najbolji košarkaš svih vremena, napušta ligu u istom dresu u kojem je i debitovao.

Put do zvijezda je bio trnovit, u Lakersima koji su uvijek važili za big market sredinu nije se sve vrtilo samo oko košarke. Život u LA i sve što on sa sobom nosi je medijski masovno popraćen, te se mnogi mladi košarkaši nisu znali nositi sa takvim pritiskom. Ali ne i Kobe – njegove radne navike su opjevane više puta nego izabrana Jesenjinova djela: svima su poznate anegdote o Kobejevim ljetnim treninzima u tri ujutro, fanatičnim  treninzima šuta u dvorani sa suprugom nakon treninga i utakmica. Čovjek je bio toliko posvećen igri da je sa godinama činio sve kako bi produžio svoj igrački vijek. Interesantno je da je prije historijske utakmice sa Torontom kada je ubacio 81 poen (drugi najbolji lični rezultat svih vremena) pojeo pepperoni pizzu i litar Coca-Cole. Pored strašnih fizičkih radnih navika, Kobe važi i za zvijezdu koja o drugim igračima zna daleko više od nekih skauta i novinara.

Taj Bryantov mentalitet koji je gajio još od samih početaka, iako ga je doveo do najviših ciljeva, predstavljao je veliki problem u socijalizaciji i komunikaciji, svima osim njemu. Poznat je slučaj svađe sa Shaquille O’Nealom i šta se sve desilo nakon toga (vjerovatno smo ostali uskraćeni za jednu od najdužih dominacija jedne franšize u historiji), pretukao je Samaki Walkera, išao je toliko daleko sa svađama da je Phil Jackson u svojoj knjizi napisao o Kobeu dovoljno da se vijest o povratku Zen Mastera na klupu Lakersa šokira javnost u velikoj mjeri. Tyrone Lue, sadašnji trener Cavaliersa, a dugo poznat kao „onaj tip preko kojeg je Allen Iverson prehodao tokom finala 2001. godine“ je nedavno otkrio nekoliko detalja sa jednog od treninga Lakersa: „Igrali smo pet na pet i Kobe je prošao uz čeonu liniju te krenuo na polaganje na drugi obruč. Blokirao sam ga od tablu, a on je momentalno pri doskoku krenuo prema meni željeći se obračunati. Naravno, saigrači su smirili strasti ali Kobe je od mene zahtijevao da ostanem nakon treninga i da poigramo jedan na jedan. Odbio sam to, a on me nije prestao progoniti. Isti slučaj je bio svaki puta kada je u ekipu došao neki novajlija. Kobe je od njega tražio meč jedan na jedan, jednostavno da mu pokaže mjesto i da objasni ko je šef. To je njegov mentalitet, to je ono što ga čini takvim, to je jednostavno Kobe…“. Taj njegov mindset je jednostavno vrijedan detaljne psihološke obrade – ni treptaj kada ga Barnes trzne loptom u lice, ta rečenica koju je Jackson prenio u svojoj knjizi: kada je tokom jednog timeouta pokušao da ukaže Bryantu na veliki broj nerezonskih šuteva – „…ma samo da me krene šut treneru, je*at ću im majku…“. Taj čovjek nije znao značenje riječi nemoguće.

kobe-shaq

Ono što su senzacionalistički novinari propuštali godinama približiti javnosti jeste onda druga strana medalje u priči Crne Mambe. Postoje mnoga svjedočenja koja nam pokazuju Bryantovo drugo lice i jasno je da se ne vrti sve oko ubilački instinkta i hladnokrvne brutalnosti. Takve anegdote obično imaju novinari koje rade za franšizu, a jedna koju je prenio reporter Lakersa Mike Trudell je ostala duboko utisnuta u mom sjećanju: “Bio je to Dan zahvalnosti 2013. godine i bili smo sa ekipom u Detroitu. Svi smo mislili da ćemo provesti praznik sami i već smo se pomirili s tim. Međutim, Kobe se pobrinuo da jedna od svečanih sala bude slobodna i u potpunosti je organizovao catering za svakoga od nas. Također, u sredini velike prostorije je bio stol za ping pong. Momci su igrali pa i ja s njima. Kobe je komentarisao nekog momka kojeg sam upravo pobijedio, pa sam mu dobacio ‘Kobe, nemoj biti ljubomoran, možeš prići da i ti dobiješ malo’. Nije mu trebala više ni riječ, došao je za stol i počeli smo igrati. Znao je kako igrati, mada nije bio vješt, pa sam ga porazio u prvoj igri. U drugoj također, mada je uzeo više poena. Bilo je tu trash talka, ali sve naravno sa smijehom i prijateljskim šalama. Ali ono što me je fasciniralo jeste to da je sa svakim udarcem pratio šta se dešava na stolu i učio. Za par minuta je taj ping pong shvatao tako ozbiljno i tada mi je bilo jasno zašto je tako dobar košarkaš. Igrao sam košarku na D1 nivou, ali se nikada nisam takmičio u nečemu što je bilo toliko napeto i važno kao tih nekoliko partija stonog tenisa“.

U crnoj eri Lakersa, Kobe je napucavao svoje lične statistike. Ne treba ni spomenuti koliko je puta bio najbolji strijelac lige, ali kontroverze oko neregularnosti MVP titula koje su dodijeljene Steve Nashu i danas su predmet rasprava. Mnogi navijači Lakersa i Kobea se mogu utješiti činjenicom da je Nash završio sjajnu karijeru ipak bez osvojenog prstena. Krajem prve decenije novog milenijuma, Jerry Buss je vukao neke od svojih posljednjih poteza na čelu franšize – u „najvećoj krađi dvadesetog vijeka“, kako je to tada nazvao Stephen A. Smith, Lakersi su za drvo Kwame Browna i prava na tada debeljuškastog Marca Gasola, doveli  jednu od tehnički najpotkovanijih četvorki/petica u historiji lige – Pau Gasola. Kobe ga je dočekao raširenih ruku, a njih dvojica su uz podršku Dereka Fishera, Lamar Odoma, Andrew Bynuma i kasnije Ron Artesta, zabilježili dvije titule iz tri uzastopna finala. Kobeu su ta dva prstena sigurno značila najviše jer je zapušio usta kritičarima koji su tvrdili da bez Shaqa nikada više neće postati prvak. Naredne godine su pometeni od strane kasnijih prvaka, Dallas Mavericksa, a na kraju te sezone trener Jackson je po drugi puta napustio Lakerse i otišao u mirovinu. Budući da stvari u Los Angelesu nikada ne miruju, tada najdominantniji centar lige Dwight Howard je putem tradea stigao u Grad Anđela te uz dodatak Steve Nasha najavljen je još jedan pohod na titulu. Plan je bio osuđen na propast onog trenutka kada se menadžment Lakersa, na čelu sa nesposobnim sinom Jim Bussom i Mitch Kupchakom odlučio za Mikea D’Antonija ispred najuspješnijeg trenera u historiji lige. Kobe je na taj način uskraćen za još jednu priliku da stigne Jordana, a Lakersi su započeli strmoglavi pad u rebuilding koji traje još i danas.

Da sve ne bude med i mlijeko sa samim Kobejem, pobrinula se i viša sila. U drugoj polovini njegovog primea put u Njemačku tokom jedne ljetne pauze, usljed problema sa koljenom, je bio popraćen tolikim hypeom, kao što to dolikuje novinarima preko bare, a tretman u najboljoj ortopedskoj klinici u Europi je urodio plodom jer Kobe više nije imao sličnih problema. Međutim, sudbina je spremala nešto drugo, nešto što nam je uskratilo drugačiji ishodne jedne briljantne karijere. Bryant je u kratkom vremenskom roku zaradio vjerovatno dvije najteže povrede koje mogu pogoditi jednog sportaša, a košarkašima su često fatalne: kidanje Ahilove tetive te ruptura i kidanje ligamenata mišića rotatora na ramenu. Uzevši u obzir njegove godine, javnost je spremno izčekivala objavu kraja karijere ali to Kobeju nije padalo na pamet. Jasno, tako ozbiljne povrede su ga znatno usporile, refleksi Crne Mambe nisu kao što su nekada bili, ali i danas možemo svjedočiti blistavim predstavama koje nam zadržavaju osmijeh na licu i skreću misli sa onog posljednjeg „zbogom“. Kobe Lakerse ostavlja sa tri momka koji mnogo obećavaju i dosta slobodnog prostora u salary capu koji će front officeu dozvoliti da razmišlja o pozamašnim ugovorima za dva superstara. Lakersi će sada u nekom drugom smjeru, vjerovatno modernizovati igru i pokušati uhvatiti korak za ligom. Sigurno će ova „post Kobe“ era biti turbulentno razdoblje, a kako i ne bi, kada se gasi igračka zvijezda koja je sjala možda i najsjajnije ikada. Ostaje žal za tim šestim prstenom, izgubio je dva finala – 2004. protiv Pistonsa i 2008. protiv Celticsa (za šta je svjedočio da ga je proganjalo sve do prstena 2010. kada se osvetio Keltima i uzeo svoj peti prsten).

Osamnaest puta All-Star, vjerovatno najbolji scorer u historiji lige, treći strijelac u na vječnoj listi, dva puta MVP finala, slam dunk šampion i još mnogo toga, lista je jako duga. Ali ne toliko duga kao ona na kojoj bi se mogla upisati imena onih kojima liga više nikada neće biti ista. Odlazi posljednji mohikanac, posljednji od svoje vrste, odlazi cirkus iz našeg malog grada..