March Madness: Tar Heelsi i Orange na Final fouru

Eto, saznali smo sve sudionike ovogodišnjeg Final Foura koji će se drugog i četvrtog travnja odigrati u Houstonu, i to na stadionu kapaciteta 80 tisuća. Dvije momčadi dolaze iz ACC konferencije, a po jedna iz Big Easta i Big 12-a. North Carolina je jedini preživjeli prvi nositelj, a momčad Syracusea je nastavila pisati svoju bajku – postali su drugi najniži nositelj u povijesti Final Foura (tri puta su završnicu igrali jedanaesti nositelji.

North Carolina – Notre Dame 88:74

Utakmica je otvorena visokim ritmom, što je upravo ono što Tar Heelsi vole. Međutim, Irci su ih vrlo dobro pratili pa smo u prvih 10-15 minuta gledali prilično izjednačenu utakmicu, kako rezultatski tako i dojmom. Demetrius Jackson je bio vrlo raspoložen, vrlo rano je zabio dvije trice i općenito pravio dar-mar u obrani UNC-a. Na drugoj strani je kolo vodio Brice Johnson koji je nastavio sa sjajnim partijama. Momak je apsolutna sila u reketu na ovoj razini košarke, kupi napadačke skokove kao od šale, a potom trpa lagane poene. Kako je prvo poluvrijeme odmicalo, Roy Williams je shvatio kako zaustaviti pick ‘n’ roll Notre Dame, pa su Irci sve teže dolazili do poena. Dapače, da Jackson nije igrao svoju najbolju utakmicu na ovogodišnjem turniru, pitanje je bi li išta zabili.

U drugom poluvremenu se taj trend nastavio. Sve je išlo preko Demetriusa, ali je išlo prilično dobro (55,1% šuta iz igre za Notre Dame na kraju). Problem je bio u tome što je North Carolina imala totalnu kontrolu skoka, pa je svaki promašaj Iraca značio i kraj napada. Ne samo u obrani, nego i u napadu: Tar Heelsi su osiguravali sebi nove posjede putem ofenzivnih skokova čak 13 puta što je jednostavno previše. To nitko ne može pratiti, a pogotovo slabašna centarska linija Notre Damea.

Na kraju jedne uzbudljive utakmice, Tar Heelsi nisu dozvolili iznenađenje i prošli su u Final Four po prvi put nakon 2009. godine što je zaista zapanjujuće duga pauza kada se uzme u obzir pedigre ovog sveučilišta. Njihovom treneru, besmrtnom Royu Williamsu, će ovo biti ukupno osmi nastup na završnici, a četvrti s North Carolinom. Tamo će se susresti s ovosezonskom “Pepeljugom“ – Syracuse Orangeom.

Virginia – Syracuse 62:68

Kada biste nekome tko je prespavao ožujak ispričali put Narančastih do Final Foura vjerojatno bi Vas optužio da mu zapravo prepričavate scenarij najnovijeg filma Ridleyja Scotta. U jednom od prethodnih izvještaja smo taj put opisali tako da se sada nećemo ponavljati. Cavaliersi su zaista izgledali kako momčad koja bi ovo trebala riješiti u svoju korist – igraju odgovornu i čvrstu obranu, drže se fundamenata košarkaške igre, a još imaju i zvijezdu – Malcoma Brogdona – koji sam može nešto iskemijati kad zagusti. Međutim, to nekim čudom nije bilo dovoljno protiv nabrijane armije u narančastom.

Prvo poluvrijeme je obilježio London Perrantes, inače pravi čisti playmaker, je ovog puta imao ulogu realizatora, pa je tako zabijao tricu za tricom. Utakmicu je završio s 18 poena, od kojih su svi proistekli iz vanjskog šuta (6/10). Virginia je zaista lijepo izgledala u napadu, zabili su 22 šuta iz igre, od čega je svaki osim jednog bio na asistenciju suigrača. Brogdona šut nije išao, ali je bio koristan u obrani gdje je igrao ulogu rasnog bočnog braniča koristeći svoje NBA fizikalije. Tako je Malachi Richardson, najveća zvijezda Syracusea i jedan od najboljih srednjoškolskih igrača prošle godine, u prvom poluvremenu zabio samo 2 poena.

Tko zna što se dogodilo u svlačionici, ali u drugom poluvremenu kao da su na parket izašle dvije potpuno nove ekipe. Svi igrači u narančastim dresovima su odigrali iznad svojih mogućnosti i napravili nevjerojatnu seriju 25:4, iskopavši se iz minusa u koji se više nisu namjeravali vraćati. Nije to bio tečan napad kao ono što su Cavaliersi pružali u prvom dijelu, ali je funkcioniralo. Richardson je ubacio u petu brzinu i počeo pogađati step-back trice preko ruke sa sedam metara, zujati pored centara u reketu za polaganja i zakucavanja, a pomoć je na toj strani parketa imao od rezervnog krilnog centra Tylera Lydona koji je nastavio s dobrim partijama u sezoni u kojoj se pojavio niotkud. Zabio je tri prekrasne trice, a još je i u obrani “lijepio banane” kome je stigao (ukupno 5 blokada). Njegov imenjak, Tyler Roberson, je bio apsolutna neman u protivničkom reketu, stalno se šuljajući za ofenzivne skokove. Michael Gbinije je bio pravi švicarski nožić koji je igrao pressing na čovjeka s loptom, vrtio pick ‘n’ roll i zabijao iz reketa; a starješina ovog sveučilišta, Trevor Cooney, je bio hladna glava i vruće srce svoje momčadi. Zaista nevjerojatan pothvat Syracusea: nadoknaditi minus od 14 razlike protiv momčadi koja je poznata po tome da svoje prednosti ne prosipaju lako.

Draft prospekti

Demetriusa Jacksona, atletičnog beka Notre Damea, draftexpress.com stavlja na jedanaesto mjesto na ovogodišnjem NBA draftu. U porazu svojih Fighting Irisha je ostavio jako dobar dojam. Zabijao je trice iz spot-upa, a snalazio se i u pick igri gdje najčešće nalazio sebi put do sredine odakle itekako zna poentirati. Bio je dobar i u obrani kao pressing igrač na čovjeka s loptom, netko tko igra individualno dok mu je iza leđa uglavnom zona. U ukupno 39 odigranih minuta, postigao je 26 poena (10/16 iz igre, 3/7 za tri, 3/4 slobodna), a svoj dojam zaokružio s 2 skoka, 4 asistencije i jednom ukradenom loptom.

Mada Bricea Johnsona nećete naći ni u jednom draft boardu među prvih 30 izbora, mislim da je potrebno i o njemu napisati koju rečenicu. U utakmici protiv Notre Dame je zabilježio 23. ovosezonski double-double što je rekord North Caroline. Kroz cijelu sezonu je bio neprikosnoven u reketu, nijedan visoki igrač mu nije mogao parirati u skoku, a ni braniti ga kad se pozicionira na par metara od obruča. Razlog tome je njegov superiorni atleticizam, prije svega skočnost, koji sjajno koristi da sebi stvori prednost. No projicirati ga u NBA ligu je dosta nezahvalno pošto spada u onu famoznu skupinu tweenera, tj. Igrača bez definirane pozicije. Iako se u posljednje vrijeme propagira tzv. positionless košarka, teško je naći ulogu ovom momku u jednoj NBA momčadi. Njegova igra je slična onima modernih centara (odmah pada na pamet John Henson), ali je prenizak (svega 205 centimetara) da bi branio grdosije poput DeAndrea Jordana. Ako ga pokušate zamisliti kao četvorku, javljaju se novi problemi: Johnsonov domet na šutu je maksimalno 3-4 metra što nije dovoljno za moderne NBA krilne centre. Vjerojatno bi za njega bilo najbolje da radi na šutu (prije svega na širenju svog dometa van linije za tri budući da mu mehanika izbačaja uopće ne izgleda loše) kako bi se uklopio u ulogu two-way četvorke gdje bi njegov atleticizam i odlično kretanje po parketu došli do izražaja. Vrlo je dobar u branjenju na perimetru pa ne bi imao problema u preuzimanju bekova u pick igri, štoviše, svojim dugim rukama bi ih mogao dobrim dijelom onesposobiti.

Junak dana

Malachi Richardson! Njegova simultanka u drugom poluvremenu protiv Cavaliersa je nešto što se rijetko viđa na ovoj razini – čak 21 poen u 20 minuta! Syracuse jeste jedna ujednačena i homogena momčad, ali je mladi Malachi njihov “x faktor“ koji ih može odvesti na jedan viši nivo. Bit će izuzetno zanimljivo gledati njegov nastup protiv atletičnih swingmana s UNC-a u polufinalnom sudaru.

Tragičar dana

Teško je uprijeti prstom u jednog krivca za Virginijin kolaps, ali zar ne bi veliki igrači trebali zasjati na velikim pozornicama? Malcolm Brogdon je bio njihov najbolji igrača, i kandidat za sveučilišnog igrača godine, tijekom cijele sezone, ali je protiv Syracusea bio neupotrebljiv u napadu. Samo dva pogotka iz igre iz 14 pokušaja su zasjenila njegovu povremeno dobru obranu (mada je i obrana dovedena u pitanje obzirom na ono što mu je Richardson uradio u drugom poluvremenu) i znatno smanjila šanse njegove ekipe u presudnim momentima.

Stalno je visio negdje na rubu prve runde na svim draft boardovima i ovo mu je bila prilika da se iskaže, da napravi taj skok. Međutim, kad se sve zbroji i oduzme, izgleda da Brogdonu ne gine karijera u Europi ili na dnu nekog NBA rostera.