TOP 25 NCAA momčadi ove sezone (drugi dio)

Sezona već lagano hvata zalet i ljestvice se mijenjaju iz dana u dan, ali mi ćemo se i dalje kao pijan plota držati onog AP-jevog rankinga iz predsezone. U prvom dijelu sam prošao kroz donjih pet momčadi u kojima sam istakao ključne aktere i pokušao predvidjeti neke narative, a u ovoj epizodi ću se posvetiti sveučilištima od 20. do 16. pozicije. Tu se nalazi nekoliko potencijalno opasnih ekipa.

  1. Iowa State (Big 12)

Sezona 2015/16:

AP: 22.

Omjer: 23-12

Konf. omjer: 10-8

Turnir: Sweet Sixteen

Otišli: Jameel McKay, Abdel Nader (diplomirali), Georges Niang (draft), Hallice Cooke, Jordan Ashton (transferi)

Došli: Jakolby Long, Cameron Lard, Solomon Young (regruti), Donovan Jackson, Merrill Holden, Darrell Bowie (transferi)

Sveučilište koje je godinama bilo poistovjećivano s likom i djelom „gradonačelnika“ Freda Hoiberga je prošle godine bilo primorano naučiti živjeti bez njega. Nezahvalnu ulogu je dobio Sam Prohm  s Murray Statea i, mora se reći, odradio iznenađujuće dobar posao. Zadržao je praktički sve postulate hoiballa i dozvolio svojim igračima da igraju u sustavu na koji su navikli. Ulazak među najboljih 16 momčadi je rezultat koji ulijeva optimizam navijačima Cyclonesa koji su u posljednje vrijeme poprilično razmaženi dobrim igrama svojih ljubimaca.

Međutim, koliko će funkcionalan ovaj sustav biti sada kad nema Nianga, dosadašnjeg glavnog oslonca ekipe? Jedno takvo svestrano krilo je bilo idealno za pace and space igru – donosio je kreaciju i realizaciju u napadu sa svih pozicija, a u obrani je čuvao većinu NCAA trojki i četvorki. Prohm sada nema igrača takvog profila pa očekujem da će posegnuti za alternativnim pristupom, a to je igranje s četiri beka istovremeno. Viđali smo to i kod Hoiberga, ali uglavnom kao alat za promjenu ritma, dok bi sada moglo biti defaultno stanje. Jednostavno, roster je tako složen.

U skupini kvalitetnih bekova se izdvaja Monte Morris, senior, koji će vjerojatno igrati na All-American razini, pogotovo ako se uzme u obzir odgovornost koju će dobiti zbog odlaska Nianga, te sloboda koju pruža ovako brz stil igre. Starta na jedinici, ali je on jedan kompletan vanjski igrač koji s lakoćom kreira i za sebe i za druge.

Pored njega, startno mjesto je zakapareno još i povratniku Nazu Mitrou-Longu. Naz je lani odsustvovao zbog povrede, a sada je navodno potpuno spreman za nastup. Njegova two-way vrijednost i liderske karakteristike su neprocjenjive ovoj momčadi jer im pružaju veliku dozu sigurnosti dok igraju svoju vratolomnu igru. Ako bude onaj pravi, obrambene žrtve (koje su neminovne) će biti minimalne, a napad će „fercerati“. Tijekom njegovog odsustva prošle sezone u petorku je uskočio Matt Thomas koji se pokazao kao šuter prvog ranga i to je nešto što će morati nastaviti biti ove sezone ako želi vidjeti ozbiljne minute. Naime, Jackson kojeg su doveli s Iowa Westerna je također poznat po mekanoj ruci pa će Prohm imati izbora.

Ono gdje je ova momčad tanka je frontcourt. To je oduvijek tako i već su usavršili formacije koje to mogu donekle maskirati, ali nikad nije pametno ući u sezonu bez ijednog centra garantirane startne kvalitete. Pogotovo ako ste momčad koja cilja na konferencijski naslov i dobar nastup na March Madnessu. Ova dva transfera, Holden i Bowie, su krilni centri koji su, istini za volju, skočni ali jednostavno nemaju visinu i duljinu kako bi bili obrambeno sidro. Jedan od njih (gotovo sigurno Holden) će startati na petici pa si vi zamislite koliko njih zapravo boli uho za obranu.

  1. West Virginia (Big 12)

Sezona 2015/16:

AP: 8.

Omjer: 26-9

Konf. omjer: 13-5

Turnir: prvi krug

Otišli: Jonathan Holton, Jaysean Paige, Richard Romero (diplomirali), Devin Williams (draft)

Došli: Maciej Bender, Sagaba Konate, Chase Harler (regruti)

Četiri igrača su napustila momčad, a od njih su trojica lani bili nezamjenjivi. To je samo po sebi nenadoknadiv gubitak. Paige je bio ubojit strijelac i čisti luksuz u ulozi šestog čovjeka kakav često nemaju ni najplemenitiji programi, a Holton i Williams su proždrljivi skakači. Naravno da nisu uspjeli dovesti igrače koji bi te uloge barem približno popunili, pa će Bob Huggins morati biti jako kreativan.

Karakteristična Virginia Press obrana neće biti lako izvodiva, ali ne treba računati na to da će Mountaineersi iznenada promijeniti svoj identitet. I ove sezone će oni biti momčad koja svoje protivnike guši (ili barem pokušava gušiti) tvrdoglavom obranom na loptu s ciljem da im poremeti ritam i ukrade što više lopti.

Samo što taj pritisak više neće biti lako kreirati sa krila (kondorski raspon Jonathana Holtona više neće biti tu da pokrije pola parketa) pa će više zadaće morati preuzeti bekovi. Huggins se uzda u svoja tri omiljena vanjska: Jevona Cartera, Daxtera Milesa i Tarika Phillipa. Najčešće igraju skupa i tada obrana izgleda impozantno. Veoma su brzi lateralno i sposobni su udvojiti, trapovati ili preuzeti sve vanjske igrače. Specijalisti su za ukradene lopte i vole trčati kontre. Ali – uvijek ima neko „ali“ – su kriminalni šuteri i neadekvatni razigravači pa se ne snalaze najbolje u postavljenim napadima.

Odlazak spomenutog dvojca Holton-Williams je bitno oštetio ovu momčad i njenu filozofiju. Ostali su bez pouzdanih defanzivnih pivota koji su svojim bekovima ulijevali sigurnost i ohrabrivali ih da agresivno napadaju loptu. Nije potpuno jasno tko bi mogao uskočiti u te cipele i pokušati donijeti barem dio produkcije. Puno je tu neprovjerenih igrača, ali su neki pokazali potencijal. Ponajprije mislim na Elijahu Macona koji je krupan i čvrst te može biti dobar zadnji čovjek obrane ako se nauči kloniti bespotrebnih prekršaja. Šuška se da je povećao domet na šutu pa bi možda mogao donijeti i stretch kvalitetu.

Na brucoše ne treba trošiti puno riječi. Poljak Bender je potencijalna stretch petica, Konate je ogroman ali jako sirov, dok Harler donosi šutersku dimenziju.

Bude li obrana, stilski i efektivno, blizu prošlogodišnje onda WVU ima šanse ponoviti svoje pothvate iz regularne sezone. Bili su drugi u konferenciji i igrali finale Big 12 turnira što je najviše što možete dobiti dok je tu Kansas. Međutim, još jedan izlet u prvom krugu Turnira bi mogao uzdrmati hijerarhiju ove ekipe.

  1. Syracuse (ACC)

Sezona 2015/16:

AP: bez ranga

Omjer: 23-14

Konf. omjer: 9-9

Turnir: Final Four

Otišli: Michael Gbinije, Trevor Cooney, Chinonsno Obokoh (diplomirali), Malachi Richardson (draft), Kaleb Joseph (transfer)

Došli: Tyus Battle, Matthew Moyer, Taurean Thompson (regruti), John Gillon, Andrew White (transferi)

Već na 18. poziciji smo došli do prve momčadi koja je bila sudionik prošlogodišnjeg Final Foura u Houstonu. Njihov put kroz prošlu sezonu je jedna od najfascinantnijih priča koje su se lani odigrale u koledž košarci uopće, a ni ove godine ne treba očekivati ništa dosadno od njih. Dok god ih s klupe predvodi Jim Boeheim – a kako je krenulo, to će izgleda biti zauvijek – ova momčad će biti zanimljiva za pratiti.

Konkretan proizvod na parketu ipak ne obećava puno. Izgubili su puno važnih igrača i to mahom na vanjskim pozicijama koje su ključne za Boeheimov sustav. Jedini bitan igrač koji je ostao je krilni centar Tyler Lydon koji će biti najbolji i najkonstantniji igrač u ovoj družini, te bi čak mogao konkurirati za All-American. Veliki problem im predstavljaju restrikcije koje im je čelništvo NCAA nametnulo zbog određenih malverzacija van parketa[1]. Od igrača koje su uspjeli dovesti najznačajnije uloge će dobiti Battle i Thompson. Ovaj prvi je combo bek koji će odmah biti gurnut u startnu petorku i u hodu će pokušati skužiti da li je playmaker ili strijelac; a Thompson je atletični tweener kojeg će stari Jim sigurno koristiti na obje krilne pozicije kako je i dosad prakticirao sa sličnim igračima.

Dva transfera koja su napravili su kreativni pokušaji dodavanja dubine izuzetno tankom backcourtu. Gillon s Colorado Statea je jako brz i prodoran pure point igrač koji će, u teoriji, lijepo pasati u drive and kick napad ove momčadi. S druge strane, White je ptica selica kojemu je ovo treće sveučilište u zadnje četiri godine. Iz srednje škole ga je pokupio Kansas ali se nije uspio nametnuti u krcatom rosteru Jayhawksa. Krasi ga izvrstan vanjski šut koji će dobro doći ekipi koja je ostala bez tri najbolja šutera (Gbinije, Cooney i Richardson).

Za Syracuse je najvažnije da su dobrim nastupom prošle godine skinuli ljagu sa svog imena i sada mogu mirno graditi svoju reputaciju ispočetka. Teško da će nam pružiti još jednu martovsku bajku ali će biti barem respektabilni u super-jakoj ACC, što je samo po sebi uspjeh za program u ozbiljnom rebuldingu.

  1. St. Mary’s (WCC)

Sezona 2015/16:

AP: bez ranga

Omjer: 29-6

Konf. omjer: 25-3

Turnir: nisu se plasirali

Otišli: Jack Biebel, Franklin Porter (transferi)

Došli: Jordan Ford, Elijah Thomas, Jock Perry (regruti)

Razlog zbog kojeg je St. Mary’s ovako visoko leži u tome što nisu izgubili nijednog važnog člana rotacije, tj. roster s kojim su lani odigrali iznad svih očekivanja je ostao manje-više isti. Iako su imali najbolji omjer u WCC-u, poraz od Gonzage u finalu konferencijskog turnira je bio dovoljan da im se uskrati pozivnica za Veliki ples.

Prema riječima trenera Randyja Bennetta, upravo tu leži najveća motivacija njegovih igrača. Iako su dva puta svladali Gonzagu u regularnom dijelu sezone, taj jedan poraz je sve poništio. Međutim, sama motivacija nije dovoljna da se pobjeđuje u utakmicama. Prošle godine ih je pratilo besprijekorno zdravlje i mnogi njihovi igrači su igrali iznad svojih realnih mogućnosti. Može li se to ponoviti? Stručni stožer računa da će individualni rast njihovih igrača, te još jedna godina zajedničkog iskustva biti dovoljni da ih ove godine podignu za tu jednu ključnu stepenicu. Ne ide im u korist što igraju u osrednjoj WCC konferenciji pa NCAA komitet uzima njihov omjer sa zrnom soli kada dođe Selection Sunday.

Kao što rekoh, roster je otprilike ostao isti, što znači da motor ove ekipe i dalje leži u bekovskom tandemu Emmett NaarJoe Rahon. Obojica su vrlo inteligentni i nesebični igrači koji sjajno razigravaju suigrače i odlično nadopunjuju jedan drugoga. Rahon je nominalna jedinica i najbolji je kreator u ovoj momčadi, a to nije mala stvar kada znate da su lani imali daleko najbolji omjer asistencija i izgubljenih lopti u cijeloj državi. Naar više voli igrati kao spot-up napadač – njegov fenomenalni šut za tri poena tjera braniče da mu stoje blizu, a on to često zna iskoristiti lukavim ulazima. Nije pretjerano spretan u finiširanju oko obruča ali će podvaliti asistenciju kad se najmanje nadate.

Imaju Gaelsi i mnogo visine. Dane Pineau i Evan Fitzner su starteri na pozicijama četiri i pet, a obojica su klasični visoki koji nemaju domet na šutu, ali su zato izvrsni na obruču, te jako dobri skakači i zaštitnici obruča. Fitzner bi mogao malo pasti nakon iznenađujuće dobre freshman sezone, ali bi Pineau, u svojoj posljednjoj godini trebao napokon napraviti iskorak i malo više nositi ovu momčad. Preduvjeti su tu, ali momak nikako da zagrize i zaigra agresivnije kada je to potrebno.

Iza njih je ergela izrazito visokih i sirovih mladića, predvođena dvojicom Australaca zvanih Jock. Perry je brucoš visok 215 centimetara koji ima određeni obrambeni potencijal, ali je velika nepoznanica; Jocku Landaleu je ovo sad već druga godina i za očekivati je da će opet biti super-efikasan oko obruča, ali u jako malim dozama.

Gaelsi su jedina opipljiva prijetnja Gonzagi u ovoj konferenciji (momci s BYU-a se ne bi složili) i sada im je najbolja prilika da pokažu da su sazreli za zauzimanje prijestolja. „If not now, then when?“

  1. UCLA (Pac-12)

Sezona 2015/16:

AP: bez rang

Omjer: 15-17

Konf. omjer: 6-12

Turnir: nisu se plasirali

Otišli: Tony Parker (diplomirao), Noah Allen (transfer), Jonah Bolden

Došli: Lonzo Ball, Ike Anigbogu, T.J. Leaf (regruti)

Vjerojatno u čitavoj NCAA nema trenera kome se više trese stolica od Stevea Alforda. Nakon što su lani imali negativan omjer (to je bio tek četvrti u posljednjih 68 godina) navijači su otvoreno tražili njegovo otpuštanje. Međutim, vratio se na jednogodišnjem ugovoru i sada definitivno više nema prostora za greške, pogotovo kada se pogleda klasa srednjoškolaca koju je doveo.

Oni će se pridružiti iskusnom rosteru koji je ostao dosta sličan onom lanjskom. Jedini bitniji gubici su Parker i Bolden, obojica visoki igrači i značajna prisustva u reketu i postu za ovu momčad. Parker je diplomirao i nije se odlučio baviti profesionalnom košarkom, a Bolden je nakon samo jedne godine na fakultetu odlučio potražiti u Železniku kao član FMP-a.

Kičma ekipe je ipak većim dijelom sačuvana. Glavni strijelac Bryce Alford (nepotizam!) će opet ispaliti svoju kvotu i biti primarni closer, ali bi trebao biti znatno efikasniji jer će dolaskom Balla konačno pored sebe imati pravog playmakera. Za očekivati je da drastično smanji broj izgubljenih lopti, a ne bi škodilo i da malo manje šutira iz driblinga u neizrađenim situacijama.

Thomas Welsh je jedan od najboljih centara konferencije, barem na napadačkoj strani. Dobar je u postu i ubojit kao mid-range šuter gdje njegov visoki izbačaj predstavlja nerješivu zagonetku većini defanzivaca. Bilo bi dobro da mu Alford da malo više prilika u pick and popu i da ga natjera da proširi domet do trice, kako bi malo rasteretio reket u svojim postavama s dva visoka.

No, pravi razlog zbog kojeg će Bruinsi biti jedna od najzanimljivijih NCAA momčadi su njihovi brucoši. Ponajprije Lonzo Ball, razigravač o kome već sada maštaju mnoge NBA franšize. Izuzetno je visok za jednog beka, fantastičan je obrambeni igrač (pogotovo na loptu) i skakač, ali je njegov najveći adut playmaking. Već sada je jasno da posjeduje pregled igre i istančan osjećaj za kretanje suigrača i protivnika. Vidi pasove koje drugi ne vide i nema instinkt da traži svoj šut već će radije potražiti otvorenog suigrača. Zbog takvih stvari će odlično pasati uz Brycea Alforda koji je više strijelac nego kreator.

Jedina mana koju Lonzo ima je (pogodit ćete) njegov šut. Iako su mu postotci solidni, ono što brine je njegov jako čudan izbačaj koji će teško prolaziti pokraj dobrih braniča. Ako se obrane budu odmicale od njega, računajući da ga stignu zatvoriti, to bi moglo naštetiti i njegovoj drive igri obzirom na nedostatak spacinga kod Bruinsa. Naime, Ball je kroz srednju školu igrao u run and gun sistemu, nerijetko s četiri beka, gdje je imao puno prostora za trku što njemu itekako leži.

Stoga bih još jednom podcrtao da bi ova momčad mogla profitirati ako se Welsh razvije u pravog stretch igrača jer Steve Alford nema drugog kandidata za tu ulogu. Brucoš Leaf je izvrstan prospekt – atletičan je, eksplozivan, i ima iznenađujuće širok set poteza u postu, uključujući i lucidna dodavanja. Ali njegov skok-šut nije dovoljno pouzdan da bi bio prijetnja na udaljenosti većoj od tri ili četiri metra. Možda ne bi bilo loše posegnuti za niskim krilom Princeom Alijem koji je dovoljno čvrst da može podnijeti pokoju minuti na četvorci, ali i njegov šut je često streaky.

Morat će Alford biti kreativan kako bi izvukao maksimum iz svojih najboljih igrača, ali to je posao svakog trenera. Ono što nema svaki trener je once in a generation talent poput Balla, što znači da više nema izgovora ako se ne plasiraju na završnicu.

[1] NCAA je u razdoblju od 2007. do 2010. godine provodila istragu oko određenih nepravilnosti u radu sportskih programa sveučilišta Syracuse. Ustanovljeno je da su neki sportaši primali novčanu naknadu i/ili nedozvoljenu pomoć u izvršavanju akademskih obveza. Takve stvari NCAA rigorozno kažnjava pa su Syracuseu poništene neke pobjede te uvedene restrikcije na broj sportskih stipendija koje mogu podijeliti.