TOP 25 NCAA momčadi ove sezone (treći dio)

U dovoljno dugom vremenskom razdoblju sve pojave se mogu s određenom točnošću označiti kao obrasci ili slučajnosti. To je, u dovoljnoj mjeri, slučaj i s nečim tako nepredvidivim i neegzaktnim kao što je koledž košarka. Prošla su tek otprilike tri tjedna od početka sezone, a neke ekipe su se već djelomično iskristalizirale na vrhu. Neke, kao što su Duke ili North Carolina, smo tu i očekivali i bilo bi pravo čudo da su nas opovrgnuli, ali neke momčadi su pokazale puno više nego smo im pripisivali početkom studenog.

Tri tjedna ipak nisu dovoljno dugo razdoblje da neku ekipu svrstate u koš s oznakom „obrazac“ ili, pak, onaj s oznakom „slučajnost“. To je naročito točno za momčadi iz sredine čopora, one nedefinirane kvazi-izazivače kojima nitko ne može sa stopostotnom preciznošću izmjeriti puls. Košarka je ipak sport kojim se bave ljudi, nesavršena i smrtna bića. Sve je moguće i ništa nije sigurno.

Stoga sam odlučio još neko vrijeme ostaviti na polici ideju o rezimiranju dosadašnjeg dijela sezone. Još uvijek je rano za takvo nešto, pustimo neka stvari sazriju. Nastavit ću se držati dosadašnjeg kursa i u ovoj epizodi ću vam pokušati približiti pet novih NCAA programa, onih koje je Associated Press pred početak sezone poredao od 15. do 11. mjesta. Upravo među tim momčadima čuči nekoliko maločas spomenutih kvazi-izazivača, što znači da sam imao posebno gorko-slatko zadovoljstvo prilikom slaganja ovog teksta.

Ako ste, kojim slučajem, propustili prethodna dva nastavka, ili se želite podsjetiti, prvi se nalazi ovdje, a drugi ovdje.

  1. Purdue (Big 10)

Sezona 2015/16:

AP: 12.

Omjer: 26-9

Konf. omjer: 12-6

Turnir: prvi krug

Otišli: Johnny Hill, Stephen Toyra, A.J. Hammons, Raphael Davis (diplomirali), Kendall Stephens, Grant Weatherford (transferi)

Došli: Spike Albrecht (transfer), Carsen Edwards (regrut)

Boilermakersi Matta Paintera su poput neiskusnog boksača koji uđe u ring sa svjetskim prvakom: uvijek padaju u prvoj rundi. U jedanaest godina pod Painterovom palicom osam puta su učestvovali na završnom turniru, a samo su dva puta preživjeli prvi krug, a nikada nisu došli dalje od „Slatke šesnaestorke“. Zašto bismo očekivali nešto drugačije od njih i ove sezone?

Izgubili su tri vrlo važna igrača: Hammonsa i Davisa koji su u dvije različite sezone bili proglašavani za najboljeg obrambenog igrača konferencije, te Stephensa koji im je pružao nešto što im je tradicionalno nedostajalo – šut izvana. Takva tri gubitka su prijetila da značajno oštete identitet ove momčadi, ali su se Boilermakersi ipak iščupali s par (doslovno par) dobrih poteza na ljeto. Albrecht je playmaker s izuzetno mekanom rukom i trebao bi čak biti i unaprjeđenje  u odnosu na Stephensa. Međutim, on je lani propustio skoro čitavu sezonu sa Spartansima zbog jako složene operacije kuka i vjerojatno će trebati neko vrijeme da strese hrđu. Edwards je combo bek koji bi također trebao biti prijetnja iza linije za tri poena, a nije mu strana ni uloga primarnog razigravača.

Nazire se određena promjena stila ove ekipe jer ne pamtim kada su imali ovoliko šuta. Tradicionalno i tvrdoglavo su se oslanjali na duboku rotaciju visokih igrača koji su dominirali u obrani i skoku, a u napadu su tražili mismatcheve protiv nižih igrača. To ih je, mora se priznati, dobro služilo jer većina NCAA ekipa nema gorostase koji još i znaju pošteno braniti. To jest, većina ekipa iz regularnog dijela ih nema, što donekle objašnjava Purdueov mizeran učinak u postsezoni.

Nemojte se slučajno ponadati da će odjednom početi trčati i rešetati. Kralježnica je i sastavljena od četvorki i petica i većina playbooka popuje spore i metodične halfcourt napade koji se najčešće započinju s laktova, a ne penetracijom kako je to sad moderno (i učinkovito, khm, khm). Imali su sreće pa su se Vince Edwards i Caleb Swanigan vratili na još jednu godinu iako su komotno mogli biti draftani. Nije da nisu probali – prijavili su se za draft ali su obojica, onako mladi i naivni, mislili da mogu proći i bez agenata. Bilo kako bilo, ponovo su u crno-zlatnom dresu i donijet će prijeko potrebne poene i skokove s visokih pozicija.

Bacio sam pogled na njihov raspored i izgleda poprilično težak, pogotovo ovaj prvi, među-konferencijski, dio gdje ih čeka nekoliko top 10 momčadi. Morat će Boilermakersi biti na visini zadatka da se iznesu s tim, ali ako prežive, March Madness im je praktički garantiran. No, puko plasiranje ne smije biti cilj ovoj ekipi, a pogotovo treneru Painteru koji se već pomalo osvrće preko ramena.

  1. Gonzaga (WCC)

Sezona 2015/16:

AP: bez ranga

Omjer: 28-8

Konf. omjer: 15-3

Turnir: Sweet Sixteen

Otišli: Eric McClellan, Kyle Wiltjer, Kyle Dranginis (diplomirali), Domantas Sabonis (draft)

Došli: Jordan Matthews (transfer), Zach Collins, Killian Tillie, Zach Norvell, Jacob Larsen, Rui Hachimura (regruti)

Točno se zapitate koga će to trener Mark Few poslati na parket kada vidite koliko sjajnih igrača je napustilo ovo sveučilište. No, Gonzaga je posljednjih godina stekla ugled poželjnog mjesta za srednjoškolce, ali i nezadovoljne igrače s drugih koledža koji razmišljaju o premještaju. Za to je zaslužan upravo iskusni Few koji radi fantastičan posao i na parketu i van njega. Posao jednog NCAA trenera nije samo crtanje akcija i zvanje time-outa nego i razvijanje dobrih odnosa s svojim igračima i njihovim obiteljima. Dobar glas se daleko čuje – Zagsi svake godine lijepo obnove svoje zalihe mladih i talentiranih igrača.

Matthews je jedan od najubojitijih i najpouzdanijih šutera u NCAA, a poznat je i po svojoj nevjerojatno izdržljivosti. Odigrao je hrpu minuta lani za Cal, a umor se na njegovom učinku nije nimalo osjetio. On je samo jedan u nizu potentnih bekova koje Gonzaga ima; ne treba zaboraviti Josha Perkinsa i Silasa Melsona koji će sigurno nastaviti s dobrim partijama, a možda budu i bolji sada kad će se od njih tražiti da popune prazninu koja je ostala iza McClellana. Eric je bio jako produktivan igrač sposoban vući napad, a dobra stvar za Fewa je što neće morati gurnuti nekog novog u tu zahtjevnu ulogu, već će taj posao raspodijeliti na nekolicinu igrača.

Svoju priliku će napokon dobiti Nigel Williams-Goss i Johnathan Williams koji su lani bili redshirtovani. Pravo jedno bogatstvo u vanjskoj liniji, pogotovo u kreaciji i šutu, što govori da će njihovi napadi biti zabavni za gledati i teški za zaustaviti. Praktično svaki od ovih igrača (osim Williamsa, koji je krilo) je kvalitetan napadač nakon close-outa (a close-outa će biti jer su istovremeno i dobri šuteri) pa ti vidi kako ćeš ih sve izrotirati i pohvatati.

Očito je da će se osovina prebaciti u backcourt nakon što su Zagsi lani rasturali svoje protivnike inside-out politikom. Zašto i ne bi kad su imali Wiltjera koji je vječiti mismatch i Sabonisa koji je post majstor i izvrstan dodavač. Njih dvojice više nema pa će Few morati izvesti par kirurških zahvata na svome playbooku ali on ne bi trebao imati problema s tim obzirom da se u svojih 17 godina na poziciji glavnog trenera ovog sveučilišta nagledao svega i svačega. On je tip trenera koji će pokupiti najbolje dostupne regrute i onda smišljati sustav koji iz njih izvlači najbolje.

Daleko od toga da je frontcourt pust. Vraća se Poljak Przemek Karnowski koji je oko Nove godine imao operaciju leđa koja ga je udaljila s parketa za ostatak sezone. Ako bude onaj pravi, bez problema će nadomjestiti skakački učinak Sabonisa zatim na to još dodati vrhunsku zaštitu obruča, te poene i asistencije na drugoj strani kada protivničke obrane neminovno pošalju double team na njegovo ogromno tijelo. Za mjesto iza njega u rotaciji će se boriti hrpa novajlija od kojih će gotovo sigurno barem jedan isplivati kao kvalitetan igrač. Collins zna provući loptu kroz mrežicu, a tu su i ovi stranci (Larsen je iz Danske, Tillie iz Francuske, Hachimura iz Japana) koji iz nekog razloga obožavaju Gonzagu.

Nakon što su prošle godine iznenadili sve i dovukli se do Sweet Sixteena (a mogli su i dalje da nije bilo onog neobjašnjivog kolapsa protiv Syracusea) ovaj put će, usuđujem se reći, biti još i bolji. Međutim, sada više nemaju element iznenađenja na svojoj strani.

  1. Michigan State (Big 10)

Sezona 2015/16:

AP: 2.

Omjer: 29-6

Konf. omjer: 13-5

Turnir: prvi krug

Otišli: Denzel Valentine, Bryn Forbes, Matt Costello (diplomirali), Deyonta Davis (draft), Javon Bess, Marvin Clark (transferi)

Došli: Miles Bridges, Josh Langford, Cassius Winston, Nick Ward (regruti), Ben Carter (transfer)

Bez dvojbi možemo reći da je ono izbacivanje Spartansa od strane Middle Tennesseeja u prvom krugu prošlosezonskog March Madnessa najveće iznenađenje u 78 godina dugoj povijesti tog natjecanja. Program s blistavim renomeom, u izvrsnoj formi, s no-nonsense trenerom i rosterom dubokim kao Marijanska brazda jednostavno nije smio dozvoliti sebi onako banalizirajući poraz.

Međutim, gospodin Tom Izzo nije netko tko se voli osvrtati u prošlost. Hladno će vam reći da je sve to iza njih te da je ovogodišnja momčad bolja od lanjske iako je itekako svjestan da je profućkao potencijal jedne od najboljih generacija otkad je na mjestu šefa stručnog štaba ovog košarkaškog programa. Nema više Valentinea, generala na parketu koji je četiri godine vedrio i oblačio East Lansingom, te još nekolicine važnih igrača u čije će cipele morati uskočiti talentirani, ali nedokazani regruti.

Među njima se, naravno, ističe Bridges koji je već zacementiran kao lutrijski pick u nadolazećem NBA draftu. On je vanserijski talentiran krilni igrač s tijelom koje kao da je isklesao sam Fidija. Izzo će od njega tražiti da igra point forwarda od samog starta sezone kako bi ga što prije pretvorio u kompletnog igrača za što, svakako, ima potencijal. Već sada je izvrstan kada mu date prostora, bilo u kontri ili kada se u postavljenoj obrani pojavi rupa. Jednostavno, njegova kombinacija snage i brzine je prevelik zalogaj za skoro sve NCAA braniče.

Vidi se da ima jako dobar pregled igre, naročito kada zauzme poziciju na visokom postu. Njegova visina mu omogućava da vidi preko svog čuvara i često zna izbaciti pas za korner tricu ili nekog cuttera iz drugog plana. Međutim, vidi se i da je tim stvarima priučen, odnosno da mu ne dolaze prirodno. U srednjoj školi se nije tražilo od njega da razigrava suigrače već da bude agresivan i koristi svoje bogomdane fizičke prednosti. Zbog toga nerijetko zna pokušati dodavanja za koja bi klasični razigravač znao da će biti presječena. Gubi jako puno lopti, ali Izzo će živjeti s tim jer zna da jedino tako momak može dosegnuti svoj plafon. Na koncu, kada zagusti uvijek može loptu dati u ruke jednom od svojih bekova i staviti Bridgesa u rolu zastrašujućeg spot-up kreatora i prodornika.

Ništa manje važan od Bridgesa će biti Langford, koji možda nije toliko popularan na draft boardovima, ali je njegova igra kao stvorena za MSU-ov napad. Vješt je dribler i strijelac koji može s lakoćom kreirati sebi šut, a i koristiti blokove kako bi došao na čistinu. Njegova mid-range igra je čista umjetnost, ali će morati pokazati da je pouzdan i kao tricaš kako bi ga obrane poštovale.

Još jedan novajlija koji bi mogao imati instant utjecaj je Winston, igrač koji stilom najviše podsjeća na Valentinea pa će Izzo sigurno za njega vrtjeti barem dio setova koje je prethodnih godina dobivao Denzel. Odlično čita igru i navigira kroz blokove, ima brz i lijep izbačaj, a to sve ga čini idealnim off-guardom za upariti s igračima koji vole loptu. Jedina velika mana mu je obrana pa će ga se tu morati sakrivati.

Od igrača koji „vole loptu“, tj. bekova koji su zaduženi za kreaciju napada najvažniji su Lourawls Nairn i Eron Harris.

Tum-Tum Nairn je igrač s mlaznim pogonom koji je nezaustavljiv kada nakupi dovoljno momentuma i koji će vas izludjeti svojom upornom in-your-jersey obranom. Na preklinjanje stručnog štaba se odlučio ljetos raditi na skok-šutu kako bi se doveo do barem podnošljive razine u tom aspektu.

Harris će napokon dobiti priliku da zaigra nakon što je lani pauzirao poslije dolaska s WVU-a. To je bio jedan lukav potez Izzoa koji ga je odlučio dovesti iako je znao da neće moći odmah igrati. Računao je da će mu dobro doći jedan iskusan strijelac i kreator u post-Valentine eri i sada se nada da će moći predvoditi ovaj mladi roster.

Od ostalih igrača, vrijedi još spomenuti Gavina Schillinga koji je prošle sezone muku mučio s ozljedom nožnog palca. Kada je zdrav, može biti dominantan u reketu kao skakač i defanzivac, što su upravo stvari koje ovaj sustav traži od svog centra. Momak je nevjerojatno atletičan i eksplozivan (izgleda da se ne zovu bez razloga Spartansi – pola igrača im je građeno kao likovi iz filma 300) ali nikako da sveže desetak dobrih utakmica.

Ova skupina igrača je jako talentirana i u njima se jasno vide obrisi velike momčadi. No, treba tu još mnogo brušenja i poliranja kako bi se svojski odradila ova ključna smjena generacija. Iako im možda nisu dorasli, sebi će ponovo zadati iste ciljeve kao i svake godine: konferencijski naslov i nastup na Final Fouru. Šteta što ova ekipa neće dobiti još jednu godinu zajedničkog igranja jer bi već iduće sezone u ovom sastavu bili pri samom vrhu. Ovako im ostaje nada da će kliknuti ranije od očekivanog i da će, ovaj put bez mete na čelu, ostaviti traga na Velikom plesu.

  1. Louisville (ACC)

Sezona 2015/16:

AP: 16.

Omjer: 23-8

Konf. omjer: 12-6

Turnir: nisu nastupili

Otišli: Damion Lee, Trey Lewis (dipomirali), Dillon Avare (transfer), Chinanu Onuaku (draft)

Došli: V.J. King (regrut), Tony Hicks (transfer)

Spominjao sam akademski skandal na Syracuseu, ali to je ništa naspram onoga što trese Louisville u posljednjih godinu dana. Da ne bih pretvarao časne stranice NBACro portala u žuti tisak, samo ću se kratko osvrnuti na događaje koji su bitni kao kontekst tekućoj sezoni.

Naime, za one koji nisu upoznati, NCAA istragom je ustanovljeno da su određeni članovi trenerskog osoblja – uključujući i samog Ricka Pitina – svojim igračima (i regrutima za koje su jako, jako željeli da postanu njihovi igrači) dovodili djevojke koje se bave najstarijim zanatom na svijetu. Naravno, uslijedile su drakonske sankcije, među kojima i zabrana nastupa na prošlogodišnjem March Madnessu. Tako je jedna sjajna generacija, unatoč odličnoj regularnoj sezoni, propustila priliku da se bori za Final Four.

Još uvijek nije konačno odlučeno da li će se ta kazna produžiti i na ovu sezonu, ali Pitino će svakako svoje momke pripremiti kao da neće. Ovo što je ostalo od nekoć obećavajućeg rostera neće biti dovoljno za nositi se s rivalima iz konferencije, ali povoljan raspored i iskustvo glavnih igrača bi trebali donijeti omjer tek nekoliko pobjeda slabiji od lanjskog.

Onuaku je bio srce ove momčadi, a odgovarajuću zamjenu nisu našli. (Možete misliti kako je privlačna bila ideja o igranju za trenera kojeg prati „smrad“ seks skandala. No, ako ste baš zagorjeli…) Zakrpa će morati doći iznutra, a nitko se ne ističe kao vodeći kandidat. Tri su centra na ovom rosteru, a svaki ima značajne mane: Mangok Mathiang je stalno povrijeđen, Anas Mahmoud je previše mršav i slabašan, a Matz Stockman je pokretljiv kao ulična bandera. Kad bi barem Pitino mogao od njih trojice složiti jednog igrača, imao bi… prosječnog startera.

Ono gdje su jaki su krilne i bočne pozicije. Deng Adel je imao tešku, ozljedama obilježenu brucošku sezonu ali sada izgleda spremno i djeluje kao najbolji igrač Cardinalsa. Izvrstan je slasher, finisher i defanzivac, a mnogi ukazuju na šut kao nedostatak. Međutim, nije to baš tako. Prošle sezone je pucao jako malo trica (7/20),  a i to što je probao je bilo van ritma napada i nekako isforsirano. Bude li dobio više izrađenih spot-up prilika, njegovi postotci će skočiti.

Njegov partner na krilu će biti ili Raymond Spalding ili Jaylen Johnson. Prvi je fantastičan defanzivac koji ima pokretljivost i raspon ruku da pokriva četiri pozicije, a potonji je post-up maher koji će nerijetko biti go-to opcija kad zatrebaju poeni.

U vanjskoj liniji će se za minute ravnopravno boriti čak četiri igrača, što nagovještava da će Rick često izbacivati troglavi backcourt. Povratnik Quentin Snider je jedini nedodirljiv; donosi odličan šut za tri poena, solidnu kreaciju i pametnu obranu (briljantno dirigira zonom), ali je katastrofalan kao slasher i općenito off the dribble igrač. Donovan Mitchell je njegov logični komplement, surovi atleta koji s lakoćom raznosi obrane ali se pati sa skok-šutom. Dosta je sličan Adelu pa je upitno kako će zajedno funkcionirati.

Preostala dva kotačića u backcourtu su novi igrači. King je talentiran strijelac koji može odigrati na pozicijama dva i tri, a Hicks je dokazani instant offense tip koji je najlogičniji odabir za šestog čovjeka.

Možda će ovaj roster bez kvalitetnog centra i bolje pasati Pitinu tako što će mu omogućiti da igra onu igru koja ga je proslavila. Ima mnogo atleta na boku koji mogu odigrati dobru i agresivnu obranu i tako kreirati gomilu prilika iz tranzicije. To će biti lijepa infuzija, posebno ako Adel i/ili Mitchell ne poprave šut.

  1. Xavier (Big East)

Sezona 2015/16:

AP: 9.

Omjer: 28-6

Konf. omjer: 14-4

Turnir: drugi krug

Otišli: James Farr, Remy Abell, Kevin Coker (diplomirali), Larry Austin, Makinde London (transferi), Jalen Reynolds (draft)

Došli: Quentin Goodin, Tyrique Jones (regruti), Malcolm Bernard (transfer)

Musketeersi su lani bilo jedno ugodno iznenađenje. Iako su bili rangirani kao deveti pred početak sezone, skoro nitko ih nije zapravo smatrao top 10 ekipom. Međutim, dobrim igrama su pokazali da su zaslužili visoku poziciju, a potom su nesretno ispali u drugom krugu od nezgodnih Badgersa.

Glavni akteri prošlogodišnje lijepe priče su mahom ostali na rosteru i za ovu sezonu, pa bi ova momčad trebala barem ponoviti isti uspjeh. Sada svi znaju za njih i nitko ih neće podcijeniti pa će se morati nositi s više pritiska. Razigravač Edmond Sumner će biti glavni udarnik ove momčadi a vrlo vjerojatno i jedan od najboljih pure point igrača u cijeloj naciji. Pravi je general na parketu i suigrači se uvijek uzdaju u njega da diktira ritam napadu. Pored toga je i jako dobro građen i snažan pa ga je teško čuvati jedan na jedan. Međutim, nije baš najbolji kao strijelac (39,7% iz igre, 30,1% za tri) pa će mu trebati pomoć s te strane.

Pomoć će stići u vidu J.P.-ja Macure i Mylesa Davisa (ne, ovaj ne zna svirati trubu). Obojica su dobri šuteri i profitirat će od igranja bez lopte pored vještog dodavača kakav je Sumner. Očekujte da će startati na bočnim pozicijama jer Chris Mack voli široke formacije. Kao zamjena za bilo kojeg od ovih momaka će uskakati brucoš Goodin kojega će pokušati testirati kako bi saznali imali u njemu materijala za startera. Ako Sumner ode u NBA, trebat će im zamjena na jedinici dogodine.

Ono gdje će Mackova momčad imati silnih problema je skok. Odlaskom Farra i Reynoldsa su izgubili skoro svu masu koju su imali pod obručima i sad će morati praviti pitu od… znate već čega. Imaju dva combo forwarda u Trevonu Bluiettu i Kaiseru Gatesu koji su odlični stretch igrači, ali nemaju što tražiti u reketu. Tu izbor spada na Seana O’Maru i RaShida Gastona koji su u teoriji dobri skakači ali dosad nisu bili dovoljno konstantni protiv zahtjevnijih protivnika. Očekujem da će sezonu na petici početi O’Mara jer je ostatak ekipe naviknut na njega, ali mi se čini da je Gaston (redshirt prošle sezone) generalno bolji i kompletniji igrač pa bi mogao zaslužiti startno mjesto otprilike u siječnju ili veljači.

Iskustvo i uigranost su često veliki faktori u koledž košarci, a u momčadi Xaviera toga ima napretek. Branitelja nacionalnog naslova, Villanova Wildcatsi, se čini neprikosnovenim na Velikom istoku, ali Mušketiri bi po svemu sudeći trebali biti prvi pratitelji, a možda im malo i zapapre, nikad se ne zna