NBA dinastije: San Antonio Spurs

Ovo je priča o NBA dinastijama – ekipama koje su se pravile dugi niz godina oko istog nukleusa, ekipe koje su prava rijetkost u današnjoj NBA ligi gdje se nukleus razbija nakon jedne ili dvije neuspješne sezone. Ovo je priča o ekipama koje zaslužuju da se NBA fanovi svako malo na njih podsjete. Ovo je podsjednik na timove koji su obilježili veći period NBA lige uz manje ili više uspjeha. Iako sam termin dinastija podrazumijeva uspjeh, postoje ekipe koje bi mogle da se zovu dinastijama iako uspjeha baš i nije bilo (najbolji primjer: Utah Jazz sa kraja ’90ih godina prošlog stoljeća).

Vratimo se na par momenata u 1997. godinu i početak ljeta te iste godine. Tek je završila NBA sezona, Stocktonea i Malonea ponovno su zaustavili Jordanovi Bullsi u finalu, a MVP nagradu je uzeo baš Malone, koji dalje od Jordana nije mogao. Ono što bi nama „novoj generaciji“ NBA fanova moglo biti čudno, jeste pozicija San Antonio Spursa. Naime, Spursi su sada sinonim za uspjeh, a tu sezonu su završili sa omjerom 20-62 što je bio treći najgori omjer u ligi, iza Vancouver Grizzliesa i Boston Celticsa. Ono što je još čudnije je to da su u rosteru imali Admirala Davida Robinsona i Seana Eliotta, koji su sezonu prije ove ekipu predvodili do polufinala konferencije (izgubili 4-2 od Utah Jazza). Međutim, oni su odigrali samo šest (Robinson) i 35 (Eliott) utakmica, i Spursi su imali najgoru sezonu u historiji franšize. Ipak, sa lošom sezonom u NBA ligi dolazi manja nagrada, a to je dobro mjesto na naredom draftu, a sve oči bile su uprte u to prvo mjesto gdje bi uzeli povučenog i izrazito inteligentnog centra/krilnog centra, Tima Duncana.

Duncan je bio igrač koji bi, prema mnogima, i da je prije izašao na draft bio izabran prvi, ali on je bio tvrdoglav u svojoj želji da maturira na Wake Forrest univerzitetu. Kada je napokon maturirao, Spursi su imali tu 20-62 sezonu u kojoj su ipak bile dvije gore ekipe, mada je samo jedna mogla uzeti taj prvi izbor – Boston. Naime, po dogovoru s ligom, Vancouver i Toronto nisu mogli uzeti prvi izbor i u slučaju pobjede na lutriji, oni bi otišli na mjesto ispod, pa su se za prvi izbor i Tima Duncana borili Celticsi i Spursi. Na kraju, Spursi uzimaju prvo, Sixersi sa četvrtog skaču na drugo, Boston uzima treće i Vancouver tek četvrto mjesto. Da ne dužim o ostalim ekipama, Spursi uzimaju naravno Duncana, koji je imao rezime za nevjerovati – četiri godine na Wake Forrestu, jedan je od deset igrača koji ima 2000+ poena i 1500+ skokova i prvi je u NCAA ligi dostigao 1500 poena, 1000 skokova, 400 blokada i 200 asistencija.

Spursi su dobili odličnog defanzivnog centra sa dobrim potencijalnom u napadu koji bi trebao da ide odlično uz Admirala u frontcourtu koji će dominirati narednih par godina, dok je još snage bilo u koljenima prvog picka 1987. Uz to, tu je još bio Avery Johnson kao startni razigravač kojeg je u tu rolu stavio veliki Gregg Popovich koji je postao predsjednik košarkaških operacija tima 1996., a preuzeo je klupu od Boba Hilla tokom gubitničke sezone 1996-97. Osim spomenutog trojca, prvu postavu su još sastavljali Sean Eliott i Vinny Del Negro, a serija pobjedničkih sezona pod Popovichem krenula je rekordom 56-26 ali eliminacijom od Jazza u konferencijskom polufinalu (zanimljivo – kao i prije 20-62 sezone, pobijedili su Sunse u prvoj rundi 3-1, a izgubili od Jazza u konf. polufinalu). Ipak, prava rapsodija se dešava u narednoj godini koja je skraćena zbog lockouta. Od 50 utakmica, Spursi su dobili 37, i uz samo dva poraza u playoffu dobili redom Minnesotu (3-1), Lakerse (4-0), Portland (4-0) i onda Knickse (4-1). Duncan i Robinson su igrali svoju twin tower igru te sezonu završili sa malo više od 37 poena i 21 skokom međusobno u prosjeku, ali njihov napadački output bio je u drugom planu – oni su bili sidra najbolje odbrane lige i ekipe koja je bila treća po primljenim poenima u prosjeku. U playoffu je dvocifrenom trojcu Robinson-Duncan-Eliott pomogao Avery Johnson sa 12.6 poena i 7.4 asistencija, a krao je i jednu loptu u prosjeku.

Nakon ove godine, Spursi su nastavljali sa sezonama preko 50 pobjeda, ali u playoffu su se ispriječile pojedine ekipe da Duncan ima još više prstenja na svojim rukama. Titulu nisu uspjeli odbraniti jer su ekipu spriječili Sunsi (koje su dalje spriječili Lakersi, kasniji šampioni). Duncan je ponovo imao double-double sezonu sa 23.2 poena i 12.4 skokova,  a tome je dodao 2.2 blokade, skoro jednu ukradenu loptu i 3.2 asistencije u prosjeku. Međutim, već tada je bilo evidentno da je potrebno uraditi pomlađenje ekipe, počevši možda od startne petorke koja je na kraju sezone izgledala ovako: Johnson (34) – Jaren Jackson (32) – Mario Elie (36) – Duncan (23) – Robinson (34). Međutim, 2000. godine potpisan je Derek Anderson (26) koji je odmah ušao u startnu petorku umjesto Jacksona, te je imao sezonu kao drugi strijelac Spursa sa 15.5 poena. Ispomoć je bio i 25-godišnji Antonio Daniels koji je ušao u ulogu startnog razigravača i odgovorio sa 9.4 poena po utakmici. U playoffu sezone koju su završili sa 58 pobjeda, Spursi su skinuli Minnesotu i Dallas prije nego što su ih zaustavili kasniji šampioni, Lakersi. Robinson godinu stariji, a drugog prstena za družinu iz San Antonia nema. Ipak, ponovo su bili najbolja odbrana lige (po def. rejtingu) i poboljšali su napad kojeg su sa 11og mjesta digli na šesto.

Naredne sezone, 2001-02, desilo se par promjena. Dovedeni su Bruce Bowen i Steve Smith, a na draftu je biran i odmah „preko bare“ doveden Tony Parker, koji je odmah preuzeo startnu ulogu i imao solidnu rookie sezonu sa 9.2 poena i 4.3 asistencije. Ipak, ponovo su Duncan i već dosta stari Robinson predvodili napad ove ekipe, s tim da je Duncan imao double double sezonu (25.5 poena, 12.7 skokova, 3.7 asistencija, 2.5 blokade) a Robinson je bio drugi strijelac sa 12.2 poena i 8.3 skoka. Imali su isto pobjeda kao i prošle godine, ali su po defanzivnom rejtingu pali na drugo mjesto, a u ofanzivnom na deveto. U playoffu su pobijedili Seattle sa 3-2 u prvoj rundi, ali su ih ponovo kasniji šampioni Lakersi izbacili u narednoj rundi. Sa poprilično starim rosterom Popovich i Twin Toweri Duncan i Robinson su uspjeli napraviti dosta uspjeha, a naredne sezone je došlo do daljeg pomaka – NBA titule.

Doduše, Robinson više nije mogao pa je ovo bila zadnja sezona Admirala u NBA ligi. Bio je starter ali su mu brojevi opali na ispod 10 poena (prvi put u karijeri) i ispod osam skokova (isto tako prvi put u karijeri) u prosjeku. Ipak, tu su bili Parker (15.5 poena, 5.3 asistencije), Stephen Jackson (potpisan to ljeto, 11.8 poena, 1.6 ukradena lopta), te dvojac Malik RoseManu Ginobili koji su sa klupe davali 18 poena u prosjeku. Emmanuel Ginobili je već ove sezone počeo svoju karijeru najboljeg šestog igrača u historiji lige, i to kroz sve probleme s povredama koje je imao, manje ili veće, kroz sezonu. Do prstena su redom preskakali Sunse, Lakerse (napokon!!), Mavse i onda u velikom finalu New Jersey Netse. Inače, u ovoj sezoni su imali 60 pobjeda, uz ponovni pad u rankingu defanzivnog rejtinga (treće mjesto ove sezone), što ih nije spriječilo da ipak uzmu taj prsten. 2003. su u roster dodali imena poput Roberta Horrya i Hede Turkoglua koji je u doba potpisa sa Spursima bio dosta mlad (24). Tim bez svog Admirala predvodio je ponovo Duncan sa 22.3 poena i 12.4 skoka, a podrška su bili Parker i Ginobili sa 14.7, odnosno 12.8 poena. Parker je još dodao 5.5 asistencija, a Ginobili 1.8 ukradenu loptu. U postsezoni su ih zaustavili kasniji finalisti Lakersi (da, ponovo ti Jezeraši) u drugoj rundi, nakon što su u prvoj laganom „metlom“ riješili Memphis Grizzliese predvođene kasnijom zvijezdom Lakersa, Pau Gasolom. Problem je izgleda bio u napadu, jer su se u odbrani Spursi vratili tamo gdje treba – u čisti vrh (prvi po def. rejtingu, prvi po primljenim poenima u prosjeku).

spurs

Međutim, već naredne sezone svi se vraćaju na pravi kolosijek pa Popovichevi momci predvođeni sada već etabliranom velikom trojom Duncan-Ginobili-Parker dobijaju 59 utakmica u sezoni, rješavaju se redom Nuggetsa, Sonicsa, Sunsa pa onda i Pistonsa u finalu. U regularnoj sezoni desila se promjena u sastavu – Ginobili je pomjeren u startnu petorku, na što je odgovorio sa 16 poena u prosjeku. Ukupno, velika trojka je po utakmici imala prosjeke od skoro 53 poena, dok je ovaj put glavno oružje s klupe bio tek dodani Brent Barry, kao i Devin Brown koji su imali po 7.4 poena. U playoffu se Ginobili potpuno osamio kao druga opcija u napadu sa čak 20 poena po utakmici, ali ni on nije „skinuo“ Duncana kao glavnog strijelca, koji je imao 23.6 poena i 12.4 skoka. Parker je dodao 17 poena a prva opcija s klupe bio je Big Shot Bob, Robert Horry sa 9.3 poena i 4.3 asistencije. U narednu sezonu Spursi ulaze sa istim nukleusom s tim da u ekipi više nije bilo Devina Browna i Malikea Rosea, a došli su Fabricio Oberto i Michael Finley kao slobodni igrači. Sezona sa najviše pobjeda u historiji Spursa ipak je u playoffu završila porazom od Mavericksa Dirka Nowitzkog u drugoj rundi. Ova sezona se može zvati velikom promjenom, jer je nakon dosta sezona gdje je Duncan ekipu predvodio po poenima, taj primat preuzeo omaleni Francuz Tony Parker koji je imao skoro 19 poena, a Duncan je dodao 18.6 poena i 11 skokova. Manu Ginobili je većinom bio starter i dodao 15.1 poena, dok je novopridošli Michael Finley sa klupe dodavao 10 poena u prosjeku. U playoffu Duncan ipak preuzima primat u scoringu pa u 13 utakmica ima brojeve: 25.8 poena, 10.5 skokova, 3.3 asistencije uz skoro jednu ukradenu loptu i dvije blokade po utakmici. Parker je dodao 21.1 poen a Ginobili 18.4, ali preko kasnijih finalista nije se moglo.

Ipak, naredne sezone se već titula vraća u Texas. Preko regularne sezone Duncan se vraća na prvo mjesto među strijelcima sa 20 poena (10.6 skokova, 3.4 asistencije, 0.8 ukradene lopte, 2.4 blokade), a prate ga kolege iz velike trojke, Parker i Ginobili sa 18.6, odnosno 16.5 poena. Finley je dodao malo ispod 10, ali je skočio iznad te brojke tokom playoffa kada je u 20 utakmica (20 puta u startnoj petorci) imao 11.3 poena, dok su „standardni krivci“ imali redom 16.7 poena (Ginobili, ponovno sjeo na klupu), 20.8 poena (Parker) te 22.2 poena (Duncan, dodao još 11.5 skokova i preko 3 blokade). Nakon pobjeda protiv redom Nuggetsa (4-1), Sunsa (4-2) i Jazza (4-1), laganom metlom su riješili neiskusne Cavalierse i LeBrona Jamesa, koji će im se kasnije vratiti po malo osvete. Nakon ove, Spursi su morali čekati sedam godina da igraju finale, a osam za novu titulu. Ove godine obilježio je pad igre velike trojke, poprilična promjena ekipe oko velike trojke. U doba zadnje titule Spursa prije one iz 2014., Finley, Bowen, Barry i drugi koji su pomagali Duncanu, Parkeru i Ginobiliju da dođu do te titule već su duboko zagazili u pozne godine i više nisu mogli toliko da pomažu. Do finala koje su igrali 2013., redom su ispadali u finalu konferencije (2008., Lakersi, 1-4), u prvoj rundi (2009., Mavsi, 1-4), u drugoj rundi (2010., Sunsi, 0-4), u prvoj rundi (2011., Grizzliesi, 2-4) i onda u finalu konferencije (2012., Thunder, 2-4). Ono što je zajedničko za sve te sezone jeste konstantno pričanje medija kako ekipi treba overhaul (sinonim za reizgradnju, sugeriralo se kako su Duncan i ekipa prestari) te konstatno Popovichevo smijanje na to uz minimalan i obično sakrastičan komentar. Naravno da ekipi nije trebao overhaul kompletni, samo je trebalo dovesti sposobne igrače koji bi komplementirali veliku trojku i preuzeli dio odgovornosti koju oni više nisu mogli nositi zbog svojih godina.

Fokusirati ću se na sezonu kada ih je Thunder izbacio, jer su tada imali ekipu koja će, manje više,  u istom sastavu u naredne dvije godine zadati mnoge probleme i finalni udarac LeBronovom, Wadeovom i Boshovom Heatu. Ključni igrači, pored naravno velike trojke, bili su Tiago Splitter kao odlični role player i startni centar pored Duncana, Danny Green kao nadolazeći 3&D igrač te Kawhi Leonard koji je tada gledan kao ogroman rizik jer je mijenjan za odličnog back-up razigravača Georgea Hilla, a u ligu je ušao sa slabom ili nikakvom ofanzivnom igrom. Ipak, kroz tri godine kada su lagano išli stepenicu dalje (finale konferencije, veliko finale, titula), Leonard je sve više napredovao i od nekoga ko je, uz Splittera, Greena i još par igrača sa klupe, trebao da glumi podršku velikoj trojci postao legitiman lider u napadu i najbolji all-around igrač u ligi. U sezoni kada ih je Heat zaustavio u velikom finalu, ekipa je imala šest dvocifrenih scorera (ako ćemo zaokruživati, Gary Neal i njegovih 9.5 poena isto možemo zvati dvocifrenim) a oni su redom bili Parker (20.5), Duncan (17.8), Leonard (11.9), Ginobili (11.8), Green (10.5 uz 42.9% šuta za tri) i Splitter (10.3). Ipak, LeBron i družina bili su prejaki a naravno, ključni momenat serije bila je trica Raya Allena u šestoj utakmici, koja je izjednačila rezultat, seriju okrenula u potpunosti i Heatu donijela drugi naslov zaredom. Inače, ovu sezonu su Spursi završili sa 58 pobjeda, ali sljedeću sezonu, kada su tražili osvetu, završili su sa 62 pobjede. Momci su bili spremni, Marco Bellineli je došao kao još jedan šuter za tri poena, a Leonard je ponovo napredovao u napadu. Parker 16.7 poena, Duncan 15.1, Leonard 12.8, Ginobili 12.3, Bellineli 11.4 a Patty Mills je imao još 10.2, te su tako još jednu sezonu završili sa šest dvocifrenih strijelaca. U postsezoni su redom padali Mavsi, Blazersi, Thunder a Heatu su se maksimalno osvetili dopustivši im samo jednu pobjedu.

kawhi-leonard-san-antonio-spurs

Iako je ovaj tekst već poprilično dug, oprostiti ćete mi, ipak je ovo stvarno legendarna dinastija o kojoj vrijedi dodati par (ipak malo više od par) riječi i poslije ovog formalnog popisivanja njihovog uspjeha. Kroz 20 godina dominacije (to šta su sve osvajali kroz ovo vrijeme, titule i privatne nagrade, ostaviti ću za kraj) Spursi su nas naučili dvije stvari. Prva je da nekada nukleus ekipe koji možda ne donosi željenu razinu uspjeha ne treba odmah razbijati. Ako vas grit’n’grind Memphis izbaci u prvoj rundi, promjena treba biti, ali svaka radikalna promjena zahtijeva određen period adaptacije i dolazi uz ogroman rizik da ne uspije. U Spursima su ocijenili kako više žele da zadrže konstantnost franšize te da grade okolo, možda malo starog ali dokazanog, nukleusa te da ga vremenom mijenjaju. Oni nisu nikada prestali vjerovati u bilo koga od svojih dugogodišnjih igrača i rijetko su radili razmjene da razbijaju ekipe koje možda nisu daleko išle u playoffu, ali su svake godine donosile Popovichu 50+ pobjeda.

Druga stvar koju su nas naučili Spursi – strpljenje. Može se reći da se ovo strpljenje može shvatiti doslovno, pa su tako jednog Leonarda čekali sve do sada kako bi on potpuno eksplodirao u igrača koji sada jeste – najbolji two-way igrač u ligi. Greena su uzeli nakon užasne sezone u Cavaliersima i onda preživjeli još jednu lošu godinu u Spursima, kako bi dočekali pravog Dannya koji im je donio par vrlo bitnih pobjeda u playoffu svojim istančanim šutem za tri. Drugo značenje riječi strpljenje može se naći u strpljenju na draftu. Iako je ovo 1000 puta ponovljeno, mora se reći – Parker 28. izbor, Ginobili 57., Leonard 15., Green 46. (iako ga nisu birali Spursi već Cavsi, vrijedi napomenuti), Kyle Anderson 30. (igra odlično ove sezone). Neki od najbitnijih igrača San Antonia došli su tu kroz draft i to kroz vrlo niske, duboke pickove koji su se isplatili za Popovicha. Imati strpljenje na NBA draftu ne znači uvijek pokupiti nekog Manua ili Tonya, to samo znači da možete pokupiti nekoga ko će vam savršeno ispuniti rolu u kojoj vam treba, neće tražiti ogroman novac i neće mnogo pričati, kao što je slučaj sa Kyleom Andersonom.

Ono što me još fascinira u San Antoniu jeste sadašnja situacija, odnosno priprema za odlazak legendi. Ginobili i Duncan vjerovatno igraju zadnju godinu svoje nevjerovatne karijere u kojoj su zajednički došli do skoro svakog uspjeha, ali godine polako uzimaju svoje i vrijeme je za odlazak. Popovich i sadašnji GM RC Buford to prepoznaju pa su prvo Kawhia sve više gurali naprijed a ovo ljeto odličnog LaMarcusa Aldrigea potpisali na četiri godine kako napad Spursa ne bi trpio. Sve je to na kraju doprinijelo da gledamo Spurse koji već 19 sezona igraju playoff, 18 od 19 sezona imaju 50+ pobjeda (jedina sezona kada nisu imali toliko bila je sezona kada su uzeli titulu i imali 37 pobjeda od 50 susreta regularne i lockoutom skraćene sezone) i uz sve to imaju pet titula te ove godine realnu šansu da ponovo probaju napasti trofej. O Popovichu ne vrijedi trošiti riječi, pa neću još dugo produžavati ovaj ionako ogroman tekst. Popularni Coach Pop je čovjek koji je svojim sarkazmom i humorom poznat van parketa, ali unutar tog trening centra i unutar svakog treninga i time-outa leži vojnička disciplina „ugurana“ od strane pomalo (ali pozitivno) ludog Popovicha. Njegov vojnički background vidljiv je tokom svake utakmice i on je vrlo glasan, disciplinovan trener koji ne dopušta ni najmanje greške u sistemu. Njegov motion-offense sistem koji mnogo ljudi kopira (Atlanta prošle godine, Golden State ga koristi ali kao neku dosta unaprijeđenu verziju sa dosta vanjskog šuta kojeg Popovich baš i ne voli) donio je Spursima bezbroj pobjeda ali i vrlo pozitivnih kritika među košarkaškim svijetom, koji se divi sistemu u kojem lopta nalazi samog čovjeka sa takvom lakoćom da je to čisti užitak gledati.

Summa summarum : Pet titula, šest titula konferencije, 11 titula divizije, 19 playoff sezona zaredom, Duncan 15x All-Star, Robinson 3x All-Star (od početka dinastije), Parker 6x All-Star, Ginobili 2x All-Star, Duncan 2x MVP, Duncan 3x MVP Finala, Parker 1x MVP Finala, Leonard 1x MVP Finala, Leonard 1x Defanzivac Godine, Ginobili 1x Šesti Igrač Godine, Duncan 15x All-NBA tim, Robinson 3x All-NBA tim (od početka dinastije), Parker 4x All-NBA tim, Ginobili 2x All-NBA tim, Duncan 15x All-Defensive tim, Robinson 1x All-Defensive tim (od početka dinastije), Leonard 2x All-Defensive tim, Duncan, Parker, Neal, Leonard svi izabrani u All-Rookie prvi tim, Ginobili i DeJuan Blair u All-Rookie drugi tim, Popovich 3x Trener Godine, 4x trener All-Star ekipe.

Ovo je prvi od 10 dijelova o nekim NBA dinastijama. Naredni nas čekaju legendarni Bullsi iz početka i sredine ’90-ih godina prošlog stoljeća.