Intervju: DeMar DeRozan

Toronto Raptorsi su se udomaćili na drugom mjestu Istočne konferencije i pokazali da napredak koji su ostvarili prošle sezone nije bio slučajan. Došli su čak do finala Istočne konferencije gdje su se u šest utakmica budući prvaci iz Clevelanda ipak pokazali prevelikim zalogajom. U 33 utakmice ove sezone su ostvarili 23 pobjede, a najvažniji kotačići uspjeha su duo na bekovskim pozicijama – Kyle Lowry i DeMar DeRozan.

Upravo je 27-godišnji DeRozan igrač koji je najveći trn u oku cijelog ligi jer uporno odbija modernizirati svoju igru i koristiti trice u svom raznovrsnom napadačkom arsenalu. U svojoj osmoj sezoni ispaljuje svega 1,6 trica po utakmici, a postotak uspješnosti s kojom ih pogađa je slabih 24%. No unatoč tome je na najvećem prosjeku poena po utakmici u karijeri (27,5) te s njim ove sezone zauzima šesto mjesto najboljih strijelaca u ligi. Iz igre šutira s visokih 47% uspješnosti, a iznuđuje i 8,8 slobodnih bacanja po utakmici koja pak pogađa s uspješnošću od 84%.

Nedavno je postao i vodeći strijelac organizacije Raptorsa u povijesti, prestigavši Chrisa Bosha koji je u Torontu upisao 10 275 poena. Trener Dwane Casey je tom prilikom izjavio: „On je jedan od igrača koji je svake godine ugradio nešto novo u svoju igru. Ne mogu zamisliti nikoga tko više zaslužuje držati taj rekord od DeMara. On je glavno lice naše momčadi i organizacije te nas prvoklasno predstavlja.“

U razgovoru s Davidom Aldridgeom za nba.com DeRozan se dotaknuo se svog stila igre, strogog režima treninga u Riju te onoga što još uvijek odjeljuje Toronto od vrhunskih momčadi poput Clevelanda.

David Aldridge: Izgledaš dosta dobro za tip igrača iz 1982. godine.    

DeMar DeRozan: Hvala, cijenim to.

DA: Znam da je mid-range igra tvoj prirodni stil, ali kako si se uspio oduprijeti trendu i nagovaranjima da se jednostavno pomakneš za korak-dva nazad i šutneš tricu? Kako se braniš kada ti svi govore da igraš na krivi način?

DD: Nikada nisam pratio trendove. Uvijek sam radio ono što mi leži, što mi je ugodno i što sam odrastajući gledao i upijao. Nikada, bez obzira na okolnosti, nisam dopustio da netko diktira način na koji ću igrati. Smatram da ako možeš biti dobar u nečemu, onda to možeš i bez praćenja toga što svi drugi rade kako bi postali bolji igrači. Još uvijek nisam uvjeren u prednosti analitike. Uvijek sam bio dosta buntovan što se tiče radnih navika. Ako mi kažete da nešto ne mogu napraviti, napravit ću to namjerno kako bih vam dokazao da je ipak moguće.

DA: Zvučiš mi kao momak koji je dosta puta bio izbacivan iz dvorane u mladosti.

DD: Zasigurno. Mnogi su bili nezadovoljni i imali prigovore na mene.

DA: Kažeš da si proučavao neke igrače stare škole koji su igrali u eri prije nego što je šut za tri postao dominantan. Da li je netko posebno ostavio dojam na tebe?

DD: Mnogi igrači. Iz nekog razloga sam više obraćao pažnju na sporije, metodične igrače. Mnogo sam poteza u postu naučio od Andrea Millera. Nije bio baš atletski nadaren razigravač, no uvijek je pronašao način da nešto napravi na postu pomoću različitih finti i kreativnosti. Puno sam u postu naučio i od Garyja Paytona i sličnih igrača koji nisu bili poput recimo Ray Allena i šutirali brdo trica. Oduvijek sam proučavao različite pozicije i pokušavao to inkorporirati u vlastitu igru na neki način, neovisno radilo se o razigravaču, beku, niskom ili visokom krilu.

DA: Da li je i odrastanje u Los Angelesu utjecalo na tvoj stil igre? Da li su igrači koji su stajali vani i šutirali trice bili smatrani mekanima?

DD: Ne bih baš rekao mekanima, no od početaka sam se naviknuo na čvrstu igru – ulaze u reket i završavanje akcija preko nekoga puno većeg od vas. To mi je oduvijek bio vrhunac. Pokušat ću ući u vaše tijelo, iznuditi osobnu pogrešku, možda postići i koš-faul. Sada to vidite kod mnogih igrača koji ulaze u tijelo centara, uspiju postići koš-faul i jednostavno poviču od navale emocija. Nema ničeg boljeg od toga. Zato sam i nakon dolaska u NBA zadržao takvo razmišljanje, pokušavajući pronaći način kako ću biti bolji i agresivniji, a da se ne zadovoljavam tricama. Lako mogu izaći na parket i uputiti šest pokušaja iza linije za tri poena, no onda imam osjećaj da je to šest propuštenih prilika za odlazak na liniju slobodnih bacanja, iznuđivanje osobne pogreške ili pak upućivanje šuta iz neke bolje, laganije pozicije. Takvo je moje razmišljanje.

DA: Dosta igrate s novim licima ove sezone poput recimo Lucasa Nogueira. Postavljanje blokova je vrlo važno za tebe i Kylea Lowryja. Kako se Bebe razvija u tom području?

DD: Odlično se razvija. Još prije par godina sam rekao da je on jedan od one rijetke vrste visokih igrača – vrlo je dugačak, pametan kod dodavanja te ima dobar osjećaj za blokadu. Sve što je trebao bilo je iskustvo. Sada s tim iskustvom i mogućnosti da završava utakmice sve više dobiva osjećaj za postavljanje blokova i za sve ostalo što ga čini boljim igračem svaki put kada stupi na parket. Također bolje i poznaje sklonosti svojih suigrača. Ako Kyle ima loptu, zna gdje on voli dobiti blokove i u kojem smjeru želi ići. Naporno radi i obraća pažnju na detalje. Jedan je od najmarljivijih momaka u momčadi.

DA: Kako si se odlučio za svoje osobne trenere – Chrisa Farra i Jasona Estradu? Siguran sam da su ti tijekom godina mnogi pokušali pristupiti.

DD: Chris me je trenirao prije nego što sam izabran na draftu. Omogućio mi je da vjerujem u svoje sposobnosti, nikada nije pokušao promijeniti moju igru već je samo želio da izbrusim svoje vještine i da postanem najbolji u njima. Motivirao me je na razne načine i postao mi je poput očinske figure te mi je takav odnos olakšao ustajanje u pet,šest ujutro i treniranje dva do tri puta dnevno. Znao sam da je bez obzira na sve uvijek želio najbolje za mene. Zato sam ostao uz njega do samog kraja, bez obzira na povremene poteškoće. S Jasonom sam počeo raditi u svojoj drugoj ili trećoj sezoni. On mi je pružio uvid u tjelesnu spremu i način na koji bih se trebao brinuti o svome tijelu kako bih ga u potpunosti razvio. Također me je tjerao da preko ljeta treniram do krajnjih granica kako bih naučio nove poteze i nadogradio igru. Nije stvar u utezima koje možete staviti na šipku i dignuti, već o otporu koji možete podnijeti. Tako se moja igra podigla na još višu razinu.

DA: Puno je bilo napisano o tvojim radnim navikama i treninzima u Riju. Kako su ti oni pomogli ove sezone?

DD: To što su moji treneri bili sa mnom tijekom Olimpijskih igara i trenirali sa mnom svaki dan mi je puno značilo jer su me gledali sedam godina u ligi i dobro uočili stvari koje mogu poboljšati, od fizičkog dijela pa do svojih košarkaških vještina. Također me dodatno motiviralo što sam bio okružen s 11 najboljih igrača na svijetu i dalo mi je perspektivu zašto se tako naporan rad isplati i što zaista želim od svoje igre.

DA: Shvatio sam da si ti vjerojatno jedna osoba koja smije pristupiti i usprotiviti se Lowryju. Kada ti trebaš pristupiti njemu, a kada on tebi?

DD: Ja sam vrlo opušten čovjek i mislim da to čini moju vezu s Lowryjem tako dobrom. Ja sam onaj mirniji te ga uvijek poslušam, ali i on mene. Zbog toga je naš odnos jednostavan. Zbog toga i ne mora postojati razgovor, ako nešto nije u redu, samo mu uputim pogled kao: „Pa daj, što ti je?“  On već tada zna na što mislim. Obrnuto je ista situacija. Imati takav odnos sa suigračem i trenerom mi puno znači i vidi se u načinu na koji igramo.

DA: Zbog mjesta gdje igraš si uvijek ispod radara, ali osjećaš li da ste ove sezone posebno zanemareni?

DD: Definitivno, posebno u odnosu na uspjeh koji smo postigli prošle sezone. Igrali smo seriju od šest utakmica s budućim prvacima lige. Postavili smo novi rekord organizacije u pobjedama. Postigli smo toliko toga, ali i dalje ne dobivamo priznanja, ljudi se ponašaju kao da je sve to bila slučajnost. Napredovali smo svake godine i imali istu motivaciju da izađemo na parket i pružimo sve od sebe neovisno protiv koga igramo. Trebali bi nas poštovati kao i ostale ekipe u vrhu lige.

DA: Raptorsi su dosad izgubili deset utakmica. Tri poraza su bila od Clevelanda. Jesu li vam ušli u glavu?

DD: Gledali ste te tri utakmice. Sve su se riješile tek u zadnje dvije-tri minute. I to je ono što njih čini velikom ekipom, to što razumiju kako zatvoriti utakmicu i kako pristupiti ključnim posjedima lopte koji odlučuju o pobjedniku. To je naš sljedeći cilj u razvoju, razumijevanje tih zadnjih posjeda i toga koliko ih ozbiljno treba shvatiti u napadačkom i obrambenom smislu. Polako stižemo tamo, a kada i to razvijemo postat ćemo još opasniji.

DA: Vjerujem da si tijekom godina zbog rasporeda par Božića dočekao u Torontu?

DD: Jesam.

DA: Kakav je to bio osjećaj?

DD: Nije bilo loše. Uđete u onaj božićni duh, posebno jer ja kao klinac sa Zapadne Obale nisam baš često viđao snijeg. U većini slučajeva sam uspio biti doma za Božić, no jedan ili dva puta koliko sam bio u Torontu mi uopće nije bilo loše.

DA: Postao si najbolji strijelac Toronto Raptorsa u povijesti. Što ti to ostvarenje znači?

DD: Osobno i dalje ne vjerujem. Mnogo mi je vlastitih ostvarenja koje sam postigao u ovoj organizaciji i dalje nevjerojatno. Sada sam ja na vrhu i ljudi će loviti moj rekord. Imao sam sjajan odnos s Vinceom Carterom koji je sve započeo. Također sam igrao i s Chrisom Boshom. Preteći njega, to je blagoslov. To da je moje ime zapisano kao ono vodećeg strijelca u povijesti organizacije je stvarno nevjerojatno.