Još jedan tekst o reprezentaciji

Dugo sam se mislio želim li pisati tekst o reprezentaciji. Misli su mi kolale u oba pravca, a onda sam prevagnuo. Jutros na kavi standardno surfam po netu i imam što vidjeti. Pesimizam i samo pesimizam stiže sa svih strana. Nadovezuju se samo negativne misli, šamaranje po obrazima kompletnog stručnog štaba i igrača, doslovno iživljavanje. Sve to je totalni šok za mene jer govorimo o ljudskim bićima koje “mlatite” po eteru-papiru-tipkovnici. Pokušajte se staviti u njihovu situaciji, bar probajte na sekundu ako nikada niste slično doživjeli, kako bi se osjećali?

Zašto ja uopće ovo pišem? Ljut sam, na sve sam ljut. Prvenstveno na novinare i novine koji u želji za što većom prodajom lupaju ekstremne naslove, te narod naravno upija svaku njihovu napisanu riječ. Nemojte zaboraviti da su isti ti pisali i velike, megalomanske epitete za sve te po kojima su sada osuli raketnu paljbu. Dolazimo opet do standardne naše priče, diži ih, pa ih pokopaj. Dosta mi je toga, živciraju me te stvari. Svi stignu napisati nešto na račun “srca i mentaliteta”, a rijetko, gotovo nitko si nije dao truda da kaže dvije, tri suvisle rečenice o problemima u našoj igri, manjku talenta, itd. Našli su neki koji osporavaju selekciju igrača, da što se vodilo ozlijeđenog Marka Tomasa i nespremnog Dontayea Drapera, a do jučer su to smatrali opravdanim potezom ili još boje, nisu to uopće komentirali. Koga je stručni štab trebao pozvati kada je recimo Fran Pilepić isto ozlijeđen, možda Antu Delaša, rezervnog razigravača Cedevite?

Ne utvaram si da nešto posebno znam o košarci (nisam niti talentiran za nju) samo je volim gledati, pratiti, studirati i analizirati, a to svi možemo ako imamo volje, želje i znamo čitati. Moram reći da sam s guštom i s velikim nestrpljenjem očekivao Eurobasket, a pleska me je opalila već pri samom početku. Dokopao sam se karata za prijateljsku utakmicu s Njemačkom (hvala kolegi s Crosarke) i zaputim se prema Areni. Odmah šok, na glavnoj cesti do same dvorane, 20 dana prije početka velikog turnira niti jedan plakat ili reklama se nije postavila. Već tada mi nije bilo dobro u želucu. Objašnjavam ljudima drugi dan kako je bila ta famozna utakmica, a oni me pitaju: “Što se to igralo? Zar je već počeo neki turnir što najavljuju?”. To su ljudi u rasponu od 20 do 45 godine, pa nisu oni krivi da ne znaju, netko ih mora uputiti i reći o čemu se radi. Pokušao sam biti ambasador.

Oprostite, otišao sam predaleko. Znači, utakmica s Njemačkom i prvi put u živo vidjeti Dirka Nowitzkog kako puca svoje prepoznatljive šuteve. Osjećaj je neopisiv. Međutim, neki problemi u našoj reprezentaciji su već tada bili vidljivi. Petorka s Damjanom Rudežom i Lukom Žorićem nije mogla uhvatiti obrambeni skok, a Njemačka glavna postava i glavna akcija, pick igra kroz Dennisa Schrodera je zlostavljala našu startnu postavu.

Nitko živ u momčadi nije bio u stanju ostati ispred “Ronda iz Braunschweiga”. Izmjenjivali su se Roko Ukić i Rok Stipčević, ali uzalud. Pokušalo se s presingom centara i opet neuspješno. Schroder je lagano prolazi pokraj svih bilo da je Ante Tomić radio presing ili se povlačio bliže obruču, mali Dennis je redovno dolazio do obruča i tada preokrenuo utakmicu na stranu Njemačke, te je otišao sjesti na klupu nakon što je svoju ekipu odveo u minimalni plus. Mi smo na kraju izvukli pobjedu, no nitko nije bio zadovoljan. Trener, Velimir Perasović je samo govorio kako ovo nije dobro i trebamo puno bolju igru prezentirati u budućnosti.

Svatko pametan će pitati, pa zašto se to nije popravilo, ali kako, s čim. Otvorimo oči i pogledajmo koje to karte uopće imamo u rukama. Mi s trenutačnim igračima koji imaju Hrvatsku putovnicu nemamo i ne možemo složiti funkcionalnu petorku na oba kraja parketa. Moderna košarka tj. općenito košarka se zasniva na jednoj jako bitnoj stavci, a to je, da možete pogoditi šut i otvoriti prostor pod košem za igru leđima. Naša startna postava je na terenu imala ni manje ni više nego dva igrača koja su bila u stanju zabiti tricu, Bojan Bogdanović i Mario Hezonja ili još bolje, samo jednoga kada je “jahtaš” Dontaye Draper bio u petorci. Kako u toj situaciji očekivati da koristimo najveće prednosti Tomića – leđna tehnika i povratna dodavanja za tricaše ili da Bogdanović koristi mismatch jer ima odličnu igru leđima. Sve kada bi njih dvojica došli u povoljnu poziciju, protivnici su znali što trebaju napraviti, “punili” su stranu na kojoj se nalazi lopta jer je na kontra strani čekao “bombarder” Ukić-Stipčević-Draper ili Dario Šarić na wing trici. Ovo je trebalo biti naše glavno napadačko oružje!!

Također, imali smo problem koji se veže zbog manjka šuta, a to je manjak prostora za ulaze. Jeste li vidjeli na turniru ijednog našeg igrača da je uzeo loptu na trici, napravio dribling i sjurio se prema obruču. Da, bio je to Kruno Simon, ali sve zahvaljujući petorci koju je Perasović oformio oko njega. Okružio ga je s tri šutera, te je Kruno imao prostora u protivničkom reketu kada bi pozvao blok Žorića jer su ostala trojica “kampirala” na trici – dvojica u kutu, a jedan na lijevom krilu jer je Kruno na desnom najčešće zvao blok Žorića. Ostale igrače se može na prste jedne ruke izbrojati kada su se probili do koša, a sve je problem, manjak šuta, tj. momčadi ne “respektiraju” Šarića kada izađe iza linije slobodnog bacanja, a Ukića ne znam da li netko njemu uopće izašao na šut, sve mu je bilo servirano u rijetkim situacijama kao Draymondu Greenu. Danas u košarci jednostavno ne možete funkcionirati ako na terenu kroz čitavih 40/48 minuta nemate na parketu minimalno tri čovjeka koja su u stanju zabiti izvana (gledao sam Pistonse dvije godine kako se muče s ovim, nije zabavno niti produktivno).

Mi to nismo bili u stanju poslati na parket osim druge petorke koja je imala svoje probleme spomenute na početku teksta, slaba skok igra i općenito obrambeni dio. Simon je bio previše zaokupiran napadom da bi i u obrani mogao biti faktor, Žorić je prvi “plivač” turnira na pick igri, Rudež je u NBA ligi najlošiji skakač na poziciji trojke i ovdje nije u stanju zagraditi skok, Hezonja je dijete koje još uvijek zna ostaviti samog šutera na trici i zaboraviti zatvoriti utrčavanje iza leđa obrane.

Hm, obrambeni dio. On nam je trebao biti forte, a i bio je dobar dio turnira. Stvarno smo igrali odličnu zonu kada su na terenu bili Šarić i Tomić, te smo iz toga inicirali dovoljan broj kontranapada koji je maskirao probleme sa spacingom na postavljenu igru. Održavalo se to do trenutka Češke, no tada na scenu stupa “Schroder efekt” (ono s početka teksta, prijateljska utakmica s Njemačkom), nemamo pouzdanog jedan na jedan defendera i Tomas Satoransky se proslavio skupa s nekoliko svojih ekipnih kolega. Prvenstveno, Jan Vesely na kojem nismo napravili pošten prekršaj cijelu utakmicu, a on šutira slobodna ispod 50%. Dodamo li tome vrhunsku Češku obranu, udvajanje na svaki pokušaj igre leđima i vrhunsko zatvaranje vanjskog šuta dobijemo gotovo nestvaran, sramotan rezultat.

Nameće se pitanje, pa kako sada dalje, treba li ih sve potjerati. Ne, spustimo se prvo na zemlju. Prvo i osnovno, nemamo na vidiku beka koji je u stanju kreirati šut suigračima, nemamo igrača tipa Pablo Prigioni ili Marcelinho Huertas (do ove godine namještao zicere Tomiću u Barceloni). Nemamo krilo koje je u stanju povezati unutarnju i vanjsku liniju (možda će to biti Lovro Mazalin iz Cedevite), te odigrati obranu na protivničkom prvom napadaču. Imali smo to u Bojanu, ali ako njega koristimo u toj roli, tko će nam onda biti prvi scorer. Osobno me jedino visoke pozicije raduju jer nam dolaze vrhunski mladi talenti kao Dragan Bender (već ga svrstavaju u najbolje mlade igrače svijeta, te možda završi kao top 3 izbora na draftu), Marko Arapović iz Cedevite, te Ante Žižič iz Cibone. Možemo reći da smo tu mirni jer svi oni u kombinaciji sa Šarićem će činiti našu budućnost na poziciji visokog krila i centra.

Završna misao koja mi je ostala. Vidim i čitam da spominju tamo neka davna vremena kada smo osvajali medalje, kako su ti momci igrali sa srcem i kako su ginuli za dres. Mene to ne interesira jer sam tada bio balavac, a velika većina vas se vjerojatno nije niti rodila. Nemojte me krivo shvatiti, cijenim i dičim se poviješću, ali želim gledati danas i u budućnost. Želim se napokon veseliti i radovati uz našu košarkašku reprezentaciju.