Oproštajno pismo Gordona Haywarda

Gordon Hayward je u večer svoje odluke na portalu The Player’s Tribune obznanio oproštaj od Utah Jazza i pojasnio razloge svog odlaska. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti.

Ovo je bila najteža odluka u mom životu. Prošli vikend je vrlo vjerojatno bio najduži vikend mog života. A danas, danas je definitivno bio jedan od najluđih dana mog života. No htio sam biti siguran da ću napraviti ovo kako treba.

Kao što možete vidjeti, trebalo mi je dosta vremena pa se zahvaljujem svima na strpljenju. Ne mogu ni izbrojiti sve razgovore koje sam vodio sa svojom ženom Robyn i ostatkom mog najbližeg kruga prijatelja još otkako je sezona završila u kojima smo prolazili kroz svaki mogući scenarij.

Svi moji sastanci s ekipama tijekom ovog procesa su bili nevjerojatni. Momčadi nisu mogle biti impresivnije. Svaki sam sastanak napustio uvjeren da je upravo ta ekipa savršena za mene. Unatoč tome što sam se nakon prospavane noći i dalje najviše naginjao jednoj opciji, još uvijek nisam 100% siguran što želim.

Ono što je nevjerojatno je da sam i prije nego što sam donio svoju odluku i uopće stigao o tome popričati sa svojim najbližim krugom, već čitao novinarska saznanja o tome za koju ću se momčad odlučiti. Izgleda da stvari tako funkcioniraju u 2017. godini. Žao mi je što je tako ispalo.

Ovo je bila odluka koja će mojoj obitelji promijeniti život i zato smo joj pristupili vrlo ozbiljno. Ono što sam od početka ovog procesa smatrao najvažnijim je da navijači i organizacija čuju moju odluku direktno od mene.

Nakon 7 godina u Jazzu, odlučio sam se pridružiti Boston Celticsima.

Znam da će ovo biti teško prihvatiti navijačima Jazza te stvarno želim da znate da ste meni i mojoj obitelji neizmjerno važni. Tijekom zadnjih par dana sam bio neodlučan i rastrgan na sve strane. Znam da ni za navijače ovaj cijeli proces nije lagan. Zato želim biti što izravniji i jasniji o svojim razlozima prelaska u Boston.

Kao prvo bih, ako vam ne smeta, želio uzeti jedan trenutak kako bih izrazio koliko mi je ovih 7 godina u Salt Lake Cityju neizmjerno značilo.

Kada sam stigao u Salt Lake City u ljeto 2010., znam da je ovo klišej, ali sam stvarno bio klinac. Sjećam se vožnje. Vozio sam se sa svojim tatom od Indiane sve do ovdje kako bi prištedjeli nešto novca. Znam da su mnogi imali svakakva očekivanja od mene jer sam ipak bio top 10 pick, no istovremeno sam imao svega 20 godina. Ovo je bio moj prvi posao daleko od doma. Bio sam nervozan i uplašen. Dobro se sjećam svoje prve prave rutine kao profesionalca – pronašao sam najbliži Subway i hodao do njega svaki dan kako bih mogao koristiti Subway karticu koju sam uvijek imao. Trening, Subway i video igre. Od toga se sastojala moja prva rutina. Bio sam poprilično zatvoren.

Sada se mogu osvrnuti na to koliko sam odrastao ovdje. Postao sam muškarac i profesionalac. Prošao sam put od dječaka do muža i oca dvoje djece. Prošao sam put od nervoze zbog ostavljanja obitelji do stvaranja vlastite obitelji. Puno toga mi se dogodilo ovdje, ali ne se ne mogu sjetiti niti jednog trenutka koji nisam cijenio. Ovo je mjesto posebno i svjestan sam da će dojam koji je ostavilo na mene nadživjeti dojam koji sam ja ostavio na njega.

Cijela organizacija i svatko tko je imao neku ulogu tijekom moje karijere, su upravo oni koji su mi učinili ovu odluku ovako teškom. Steve Stark i cijela obitelj Miller su prvoklasni ljudi. Ako je pak netko odgovaran za pobjedničku kulturu u Salt Lakeu, onda je to Dennis Lindsey. Mogao bih nabrajati do iznemoglosti.

Ja sam doslovno zadnji igrač Jazza koji je igrao za trenera Sloana i to sam uvijek doživljavao kao nešto više nego neki trivijalni podatak. To je nešto zbog čega sam se osjećao da stvarno pripadam ovom dresu koji mi i dalje predstavlja veliki značaj.

Također je puno ljudi koji su dio organizacije i koji su imali ogroman utjecaj na moj život, a za koje prosječni navijači vjerojatno ne znaju. I kada pomislim o napuštanju ovog kluba, to su neki od ljudi koji će mi najviše nedostajati.

Mislim na našeg pomoćnog trenera, Marka McKowna, koji je sa mnom od prvog dana. Sjećam se da je mene i Jeremyja Evansa kao novake odveo do Santa Barbare. Tada je bio naš kondicijski trener i zvao nas je G-Dilly i J-Dally. Sumnjam da ću se ikad uspjeti ne nasmijati kada se prisjetim tih trenutaka.

Mislim na Douga Birrella, našeg terapeuta koji je isto tu od početka. S njim sam vodio sate i sate razgovora. Od raspravi, debata pa sve do iskrenih povjerljivih razgovora. U cijeloj organizaciji je uvijek vladao osjećaj pravog prijateljstva. Postoji pravi krug povjerenja.

Mislim i na Isaiaha Wrighta, sadašnjeg kondicijskog trenera koji je kada sam došao ovdje bio samo dodavač lopti. Otprilike smo jednako stari pa se može reći da smo odrasli zajedno i zajedno se penjali u hijerarhiji ove organizacije. Jako cijenim sav rad i trud koji je uložio kako bih ja postao bolji igrač. I da, cijenim i onu jednu zabavu na koju me pozvao kada sam bio rookie.

Mislim i na sve odlične suigrače koje sam imao ovdje, poput Jeremyja. Nikada neću zaboraviti 2012. i njegovo sudjelovanje u natjecanju u zakucavanju. Ja sam mu trebao biti pomagač. Večer prije smo sjedili u našoj sobi u hotelu u Orlandu poput dvojice studenata koji idući dan imaju ispit, a nisu ništa učili. Nismo imali ništa, nikakvih ideja. Počeli smo paničariti. Konačno smo našli neki mali teren pokraj hotela u 3 ujutro i isprobali par zamisli. Tada je Jeremy smislio svoje zakucavanje u kojemu mu ja dodajem dvije lopte istodobno. Pokušali smo to jednom, doslovno samo jednom. I naravno da nam je na natjecanju uspjelo i da ga je Jeremy osvojio.

Mislim na trenera Quina Snydera. Sjećam se našeg prvog razgovora kada smo otišli na večeru povodom njegova zaposlenja. Cijelu večer nismo niti jednom počeli pričati o košarci. Samo o životu, obitelji i općenito o tome tko smo kao osobe. Kao trener je pak nevjerojatan u svakom aspektu igre. Nedostajat će mi njegovo vodstvo, jedinstveni načini motivacije te posvećenost detaljima. Mnogim ljudima moram zahvaliti na tome gdje sam dospio u svojoj karijeri, no nikome toliko kao treneru Snyderu.

Mislim i na Johnnieja Bryanta, čovjeka koji je isto prvo bio zadužen za napredak igrača, a sada je pomoćni trener na klupi. Prošlo ljeto je vjerojatno bilo najvažnije košarkaško ljeto moje karijere kako bih napravio iskorak u karijeri. A Johnnie je bio sa mnom svakog trenutka. On mi je i dogovorio trening s Kobejem Bryantom. On je čovjek koji mi je stalno slao poruke, ohrabrivao me, tjerao na rad. Mogu slobodno reći da je on pronašao All-Stara u meni.

I na kraju mislim na sve stanovnike Salt Lakea općenito. Ljudi kažu da je ovo sjajno mjesto za podizati obitelj i premda to zvuči kao floskula, kada provedete neko vrijeme ovdje, shvatite da je to istina. Toliko toga dugujem ovom gradu. Ne samo da je to grad gdje sam osnovao svoju obitelj i u kojem sam odgajao svoje kćeri posljednjih godina nego i grad koji mi je pomagao da i sam odrastem.

Samo sam vam htio zahvaliti na tome. Na svemu.

Posljednji sam put kada sam morao donijeti ovako tešku odluku bio na sveučilištu. Bilo je to nakon moje druge godine kada smo izgubili u finalu NCAA turnira od Dukea. Pojavio sam se na NBA radarima kao rezultat moje dobre igre u ožujku te su predviđanja bila da bih čak mogao biti izabran u prvoj rundi. Morao sam odlučiti želim li napustiti Butler ili ostati još jednu godinu i pokušati osvojiti prvenstvo.

Bila je to tako teška odluka. Ali postojala je jedna osoba s kojom sam znao da mogu sagledati svaki ugao situacije i koja će mi dati najiskreniju perspektivu – trener Brad Stevens.

Pomagao mi je staviti na stol sve opcije i proći ih iz svakog kuta gledanja. No na kraju mi je, kada je to trebalo, dao prostora i naglasio da je to moja odluka i da će biti uz mene štogod odlučim. Naravno, odlučio sam se za NBA.  Uvijek mi je puno značilo kako sam u tom trenutku, na raskrižju svog života, mogao računati na trenera Stevensa.

I kako to biva, sedam godina kasnije sam morao donijeti još težu odluku i ponovno smo u njoj zajedno bili trener Stevens i ja. I ponovno je on bio osoba od povjerenja na koju sam mogao računati.

I tako sam odlučio potpisati za Boston Celticse.

Mnogo me stvari vuklo na tu stranu. Pobjednička kultura Bostona kao grada, od Soxa, Patriotsa do Bruinsa. Povijest Celticsa kao organizacije, od Russella, Birda, do Piercea i tako dalje. Važan mi je bio i potencijal trenutne momčadi s Isaiahom Thomasom, Alom Horfordom i ostalima. I naravno tu je i neizostavni trener Stevens. Ne samo zbog odnosa koji smo izgradili van parketa, nego i zbog onoga koji smo počeli graditi na parketu prije toliko godina u Indiani.

Također imamo i nekog nedovršenog posla, još od 2010. kada sam napustio Butler. A to je osvojiti naslov prvaka.