Top NBA priče – All-Star filozofija

Izbori, izbori. Ne, nisu oni izbori na pomisao na koje vam se automatski počinje zakretati želudac. U pitanju su oni još gori – izbori All-Star igrača. Svi NBA kolumnisti i analitičari koji drže do sebe, njihovi prijatelji, susjedi i kućni ljubimci – svi sastavljaju svoje rostere. Kako ja nastojim biti najmanje jedno od gore navedenog, ovo će više-manje biti kolumna koja skače ravno u središte besmisla i pokušava odgonetnuti tko su „pravi“, a tko „krivi“ AS-evi*, sastaviti istinske AS momčadi, otkriti koji je pravilan proces izbora AS-eva i što uopće All-Star vikend predstavlja. S naglaskom na „pokušava“.

Uvod, uvod, uvod

All-Star utakmica stara je više-manje koliko i sama NBA liga. Prva je odigrana 1951. u Bostonu po uzoru na MLB. Tadašnji komesar Maurice Podoloff na sastanku je s vlasnikom Boston Celticsa došao na ideju da pokušaju podići popularnost lige jednim ekshibicijskim susretom u kojemu bi sudjelovale najveće zvijezde. Naravno, „zvijezde“ u 50-ima nisu bile ništa nalik današnjim zvijezdama. Nije bilo ni globalnih ikona ni zlih blizanaca koji rade za State Farm, bili su to samo ljudi koji su se bavili relativno nepopularnim sportom. Dosadno, zar ne?

Sama utakmica, iako nedvojbeno uspješna jer je privukla za to vrijeme nevjerojatnih 10 tisuća gledatelja, ipak nije podigla nacionalnu svijest o košarci na viši nivo. Kakvo iznenađenje s obzirom na to je košarka tada bila sport u kojem je bilo moguće odigrati 6 produžetaka i u svakom imati po jedan napad. Pa to zvuči stvarno zabavno! Gledanje ljudi kako drže loptu i ništa ne rade s njom je ono kad shvatite da su sport i umjetnost jedno te isto, pogledajte samo nogomet. Nije mi želja vrijeđati nogomet (ok, želja mi je vrijeđati nogomet), ali košarka je morala postati dinamičnija da bi bila zanimljiva i stoga se par godina kasnije dogodio prijelomni trenutak. Uz malo jednostavne matematike došlo se do zaključka da će igra postati kvalitetnija s vremenski ograničenim napadima što je uz neizbježnu infuziju afroameričkog talenta lansiralo sport u sferu gledljivosti i otvorilo vrata kasnijoj popularnosti.

No evo nas ovdje, preko 60 godina kasnije i All-Star vikend još uvijek visi iznad naših glava poput dosadne tetke na obiteljskom okupljanju koja vam uporno želi uvaliti još lazanja samo zato što ste pojeli prvi. Bilo bi u redu da vas tetka samo želi dobro ugojiti, ali ona vas želi i savjetovati o ljubavnom životu o čemu ima osjetno drukčije ideje od vas. Ovo bi trebalo značiti da kad govorimo o AS-u, najčešće ne govorimo o istim stvarima, no to nas ne zaustavlja u tome da pokušamo nametnuti svoje argumente ljudima koji ih očito ne prihvaćaju. U načinu na koji se vode AS rasprave postoji problem, ali gdje je on zapravo? I koji mu je korijen?

Za mene je najveći problem s AS-om u nama ili u ligi – ne postoji dogovor oko toga što utakmica zapravo znači i što je potrebno izabrati. Igrače iz najboljih momčadi? Najboljih 12 igrača? Najpopularnije igrače? Najzabavnije? Najatraktivnije? Za mene se radi o 5 legitimnih načina izbora koji bi rezultirali s 5 osjetno različitih rezultata. Samo što… zapravo se radi o 4 legitimna izbora. Izbacite uljeza.

Da, uljez su igrači iz najboljih momčadi, pravila oko toga su poprilično jasna. AS je individualna nagrada, toliko barem znamo. Ipak, to ni izbliza ne sprječava cirkularne narative u kalupu „ekipa A je odlična, ekipa A zaslužuje najmanje X AS igrača“ koji se neumorno pojavljuju svake godine. Najbolje je napisati još jednom: RADI SE O INDIVIDUALNOJ NAGRADI. Naklapanja o tome koja ekipa je bolja i zašto su apsolutno suvišna, potrebno je samo utvrditi koji igrač je bolji od kojeg. Ili popularniji. Ili zabavniji. No shvaćate, ne uspoređivati momčadi nego igrače. Dakle, izbacujemo sva kolektivna opravdanja i gledamo samo pojedinačne igrače. U redu je da Wizardsi imaju manje AS-eva od Heata. U redu je da Carmelo bude AS iako igra za Knickse. Isprva zvuči jednostavno, no krenimo redom.

Atlanta Hawksi iliti neočekivana precijenjenost podcijenjenosti

Ako ste dosadni ili možda nečiji tata, ovih dana ste napisali ili izgovorili rečenicu „Hawksi trebaju imati 4 All-Star igrača, nema nikakve dvojbe oko toga.“ Ako ste pak u pubertetu i odrasli na prehrani PER-a i win sharea, možda ste na internetu pokušali dokazati da je Kyle Korver bolji izbor za AS od Carmela Anthonyja. Nije. Obrišite te komentare. Bit će vam drago za par godina. Isprike Atlanti, ali i dalje imaju jednak broj AS-eva kao i na početku sezone: dva – Ala Horforda i Paula Millsapa. Njih dvojica su više-manje sigurni zato što je konferencija na visokim pozicijama plića od izbora za kralja i kraljicu maturalne. Što ne znači da ne igraju odlično, Horford je uznemirujuće efikasan s poludistance i stvarno podcijenjen kao obrambeni igrač, Millsap je podcijenjen kao alat za svaku upotrebu uz sve ostale ponavljajuće analitičke argumente. I tu nailazimo na jedan od uzroka svega – podcijenjenost, tj. očekivanja.

NBA populacija koja nema pristup putovanju kroz vrijeme nije smatrala Hawkse ozbiljnom momčadi ulazeći u sezonu. Prognoziralo im se oh-tako-hawksijansko putovanje kroz osrednjost i neizbježno napucavanje u prvom krugu doigravanja. Ipak, evo nas na pola sezone i Hawksi imaju omjer 38-8 i pobijedili su u zadnjih 146 od 148 utakmica. Savršen sustav i loša konferencija učinili su svoje i svi igrači Hawksa bilježe najbolje sezone života. Sad dignite ruku ako mislite da je to dovoljna izlika da se All-Star pretvori u orgiju ptica kakve se ne bi posramio ni Hitchcock. Da, točno tako.

Velik dio portretiranja Teaguea i Korvera u neke mesijanske figure koje zaslužuju više pažnje od drugih sličnih igrača pogonjen je omjerom Hawksa i velikim brojem loših momčadi na Istoku. Teague je i dalje u najboljem slučaju 4. point guard Istoka koji je razinom igre bliži nekome poput Brandona Knighta nego prvoj trojci. Kad sam već kod 4. mjesta, Jeff Teague je po meni 4. najvažniji igrač svoje momčadi. Sa svim šuterima koje Atlanta ima praktično peca dinamitom i zanimljivo mi je pomisliti što bi u sličnim uvjetima napravio John Wall. Vjerojatno čak ni MVP nagrada ne bi bila nezamisliva. Smiješno mi je pak i zamisliti Korvera na AS utakmici koliko god vrhunski bio u svom poslu. Ne znam koja bi točno njegova uloga na toj utakmici bila. Da otvori reket protivničke obrane iz kojeg se ljudi jedni drugima ionako sklanjaju? To zvuči kao da razbijate prozor da bi dobili svježeg zraka umjesto da ga otvorite koristeći kvaku.

Sad kad smo izgubili sva 3 navijača Hawksa koji su čitali ovu kolumnu (i shvatili da je autor ultraoptimističan oko broja svojih čitatelja), najbolje da nastavimo s glavnim tijekom misli.

Svake godine pomislim da više neću gledati All-Star i da se radi o bezumnoj ekshibiciji koja nema nekog smisla (znate, dosadno-racionalni pristup), ali svake godine se iznova ne uspijevam oteti primitivnom nagonu koji me natjera da pogledam sve događaje, čak i one čije gledanje bi moglo biti poseban krug u paklu kao Skills Challenge. Ozbiljno, Skills Challenge mora biti jedna od najzaostalijih ideja ikad – svake godine više-manje isti igrači trče kroz više-manje isti poligon radeći više-manje iste stvari i postižući više-manje isti rezultat. Skills Challenge je toliko interesantan da se ne mogu natjerati ni da googlam tko su ovogodišnji sudionici jer je apsolutno nebitno. Ako je već nemoguće smisliti zanimljiv poligon kroz koji igrači mogu trčati (iako ne vidim zašto ne bi mogli uz malo mašte), neka barem pozovu dokazane ball handlerske aseve poput Andrea Robersona i njegovog mentora Thabe Sefoloshe koji bi onom bazičnom kursu dali novu draž i osjećaj stvarne opasnosti za sve članove publike.

Natrag na temu. Razlog zašto gledam AS i zašto me privlači je jednostavan – zanimljiv je. Kao i utakmice američke reprezentacije, nije zanimljiv na košarkaški način (osim ako dođe do nekog 1 na 1 okršaja i u zadnjih 5 minuta). Ono što je zanimljivo vidjeti je način na koji najbolji igrači lige komuniciraju i kako se ophode jedni prema drugima, tko preuzme ulogu vođe, tko se ne želi nametati, tko ima dovoljne cojones da uđe u 1 na 1 i slično. Odličan je to prozor u osobnosti igrača u manje stresnom okružju u kojem se može osjetiti neka opuštenija atmosfera u odnosu na standardno sportsko provokatorski-preozbiljno ponašanje koje bi bilo prikladnije laboratoriju za istraživanje raka nego terenu za nabacivanje loptom. Nemojte me krivo shvatiti, naravno da bi sam događaj bio bolji da se igrači nekako zainteresiraju i shvate ga ozbiljnije, odnosno da je veći naglasak na igru, a manji na atrakciju, ali nastojim biti praktičan i uzeti što se nudi. Nije da ću preko All-Star vikenda zapravo naći neku drugu zanimaciju u stvarnom životu, zar ne? Na kraju krajeva, da je ovo ozbiljna utakmica i da postoji neki ulog, Zapad bi je dobio sa 60 razlike što opet ne bi bilo zanimljivo. Iako nije ono što navijači zapravo priželjkuju, All-Star ima značenje, posebno gledano kroz povijesne naočale jer kroz njih predstavlja neki portret NBA lige i razvoj košarke općenito što je daleko više od ničega.

Without further ado… some further ado

Najprije želim reći da mi je izbor igrača od strane navijača na Istoku sasvim u redu. Bieber je napravio svoje i ubacio Kylea Lowryja u petorku što je valjda u redu jer bi Lowry ionako izborio nastup (iako mu se igra strmoglavila u zadnje vrijeme) s obzirom na to da je veći dio sezone proveo kao najbolji razigravač konferencije. Smiješan mali rat na „naprednim“ dijelovima Twittera vodio se oko toga treba li startati Lowry ili Dwyane Wade što je pitanje manje bitno i od crnog pod noktom nakon što očistite nokte s obzirom na to da je obojici nastup gotovo garantiran. Samo zašto biti produktivan član društva kad se možete upuštati u rasprave s argumentima do 140 znakova? Da. Nema razloga. Još jedan poprilično tužan okršaj vodio se oko toga treba li Pau Gasol biti starter ili ga treba zamijeniti Millsap što je ponovno besmisleno jer su obojica odlični i zaslužuju poziv. Ono što je bilo zanimljivo je to da su Hawksi dobili ludo malen broj glasova s obzirom na rezultate što dovoljno govori o tome koliko ljudi je zapravo briga.

LeBron, iako znatno lošiji nego lani, i dalje nema nikakvu konkurenciju na vrhu Istoka (sada, bez Georgea i s lošijim Carmelom je još manja) tako da njegov izbor ne treba posebno komentirati, ali Carmelo je druga priča. Carmelo igra za najgoru momčad lige, ne zaslužuje poziv! Ovo je sramota! Opet fanovi i njihove gluposti, Millsap je morao startati! I tako dalje. Carmelo zapravo igra sasvim solidno, malo je lošiji nego lani, ali i lošiji Carmelo je miljama ispred svih na Istoku osim LeBrona, koliko god to nastojali zaboraviti. A nastoji se itekako pa se spominju Knicksi i njihovi rezultati kao da bi bilo tko bio u stanju roster na kojem su Langston Galloway i Lance Thomas neki faktori dovesti do boljeg rezultata. No to je trenutna priča oko Carmela, luzer koji je odlučio ostati u gubitničkoj franšizi. Čudno je to, kad neki igrači ostaju u momčadi oni su gubitnici, kad to naprave drugi, oni su vjerni. Čini se da se prvenstveno radi o nekom javnom bičevanju Carmela valjda zbog priznanja da ga u životu zanimaju i druge stvari osim košarke. Kako se samo usuđuje? Očito je Korver bolji za All-Star od njega! Bez obzira na hejtere, Carmelo će odigrati taj All-Star, to je magnum opus njegove sezone i ono zašto je uopće igrao s igračima na desetodnevnim ugovorima i igračima koji su bili gotovi s NBA košarkom prije 3 godine. Nakon toga će vjerojatno direktno iz dvorane biti prebačen u bolnicu na operaciju koljena na vrlo poetsko-ratnički način.

Istok rezerve

Kako je ovo isto ime bilo iznad kolumne o Kyrieju Irvingu prije par tjedana koju čitatelji s manje uzbudljivim životima pamte, jasno je da ne mogu prodavati objektivnost (iako sam je u toj kolumni besramno prodavao). Njegova nedavna eksplozija od 55 poena protiv Portlanda samostalno je dovoljna za poziv, a kako se radi o jednom od stilski najatraktivnijih igrača današnjice koji je stvoren za iso-ekhsibicijsku košarku više nego za stvarnu košarku i koji ima volju nametnuti se u ovakvim susretima, zdrav razum sam nalaže zaključak.

Još jedan neopcionalan izbor je Jimmy Butler koji je odlično držao brod Bullsa u prvoj trećini sezone dok je Rose mljeo o tome kako svoju igru s postotkom šuta od 21% ocjenjuje najvišim ocjenama. Imam osjećaj da Rose nije dobio dovoljno „verbalnih batina“ za način na koji igra i posebno za način na koji se odnosi prema svojoj igri. Većinom je katastrofalan, ali ako uspije povezati dvije dobre utakmice izađe u medije i kaže kako napokon pronalazi svoju igru. Onda je opet izgubi pa bude: „It’s tough man.“ Kada ponovno odigra dobro kaže kako se osjeća odlično, kao 2011., sjećate se, onda kad je dobio spornu MVP nagradu. Uglavnom, dok je Rose tako proganjao svoju igru kao paničnu kokoš kroz kukuruz, Butler (koji bi bio AS starter uz Walla da ja to određujem) je bio taj koji je uzdigao Bullse i u kombinaciji s Gasolom učinio ih momčadi koja igra lijepo i učinkovito u napadu na što stvarno nisam naviknut.

Dwyane Wade možda nije franšizni igrač kojeg Heat treba, ali je onaj kojeg zaslužuje. Ili obrnuto. S velikom moći dolazi velika odgovornost s kojom dolazi velika potrošnja koljena koja imaju više operacija nego Godzilla remakeova i zato trebaju svoj odmor kad god je moguće. U svakom slučaju, Wade je još uvijek odličan igrač jednom kad zapravo stane na teren i apsolutno zaslužuje AS nastup jer još uvijek žrtvuje tijelo igrajući svojim jedinstvenim stilom za poziciju. Ili se ozlijediš kao zvijezda ili živiš dovoljno dugo da postaneš role player.

Njegov suigrač Chris Bosh također je jedan od više-manje automatskih izbora. Ima 21.3-7.5 sa stvarno dobrim šuterskim postotcima. Možda više nije obrambeni faktor kao prije, ali onima koji su sumnjali da ponovno može uskočiti u ulogu prve opcije bez gubitka efiksnosti (autor uključen) odgovorio je na najbolji mogući način. Za sebe. Ne za kritičare koji sad ispadaju poprilično glupi. Da, Heat ima dva All-Star igrača, a Wizardsi jednog i to je u redu. Zašto? Zato što je Hogwarts zdravo posložena ekipa koja osim Slytherina (Seraphin, Gooden) nema većih problema osim naravno Dumbledorea (Randy Wittman), a Heat je imao Hassan-Whiteside-ex-machina trenutak ove sezone. Mislim da to pokriva sve, ali samo da budemo sigurni, spomenimo da značajne rotacijske minute (više od 20 minuta po utakmici) za Heat dobivaju Mario Chalmers, Norris Cole, Shawne Williams, Granny Danger i Shazam! Napier. To je kao da idete skakati s motkom dok imate pet zatvorskih kugli zavezanih oko nogu.

Još jedan igrač koji se spominje u AS kontekstu je ponos Crne Gore Nikola Vučević. Ili samo Vučević jer se u Crnoj Gori svi zovu Nikola. Kako god, Vusevik (kako vole reći američki komentatori) je ostvario odlične brojke ove sezone, jedan je od najboljih scorera na poziciji i MVP je nasumičnih provjera box scorea utakmice koju ne gledate. Neće vas biti briga za utakmicu Pacersa i Magica i onda ćete pogledati box score i vidjeti da Vučević ima 30 poena uz šut 13-19. Nakon čega vas i dalje neće biti briga, ali bit ćete ugodno iznenađeni. Imam neke rezervacije prema njemu zbog obrambene igre na nivou Pau Gasola i rebound-whore navika (često neće dići ruku na šut kako bi se odmah počeo graditi za skok) te činjenice da ne znamo koliko je zapravo dobar dok ne zaigra u nekoj respekta vrijednoj ekipi, ali to je za AS krajnje nevažno tako da i njegov eventualni izbor odobravam.

Spominjanje Vučevića nekako me automatski asociralo na visoki par Detroita: Greg MonroeAndre Drummond koji su stvarno mogli biti realni izbori da nije bilo očajnog otvaranja sezone. Nakon odlaska ”onoga-kojeg-je-bolje-ne-spominjati” su zapravo igrali fenomenalno i produženo na čitavu sezonu, zaslužili bi AS. S druge strane, moguće je da je jednostavno čarolija Brandona Jenningsa povremeno prelazila na njih i da su zapravo sad kad su opet bez njega, spremni biti očajni. O kako je loše biti navijač Pistonsa.

Svijet glamura

Nakon Istoka govoriti o Zapadu u meni budi osjećaj kao da sam cijeli dan kopao u polju na kiši i onda u blatnjavim gumenim čizmama ušetao u predvorje Sheratona za vrijeme nekog objeda sa švedskim stolom. Divim se hrani i bojažljivo pružam i povlačim ruku pitajući se smijem li ja to zapravo gledati, uzeti, pojesti. Ispada da smijem. Bez brige, ovo se neće pretvoriti u kuharicu za kanibale, u pitanju je samo loša analogija. Zapad je toliko bolji od Istoka da to nije fer. Nije fer prema igračima na Zapadu koji bi u drugoj konferenciji sigurno bili AS-evi. Nije fer prema momčadima jer će imati puno teži put do završnice. Nije fer ni prema navijačima, konferencije su stvarno suvišne. Odabrati ekipu na Zapadu neusporedivo je teži zadatak. Najbolje je odmah reći da nemam problem s petorkom Zapada koju su odabrali navijači s iznimkom Kobeja Bryanta. S tim da s izborom Kobeja Bryanta ponovno nemam problem zato što…

Kobe timeout feat. Swaggy P (we’re out of timeouts)

Jedan način za napisati ovaj segment bio bi staviti tužni emoticon umjesto pisanja bilo kakvog teksta… Ali pretpostavljam da moram objasniti gornju tvrdnju. Nemam problem s tim što je Kobe All-Star starter u paralelnom svemiru iz par razloga – prvi je to što su petorke natjecanje u popularnosti, a ne u kvaliteti igre što se potvrdilo već bezbroj puta do sad. Stvarno, zgražanje i iznenađenje time što je Kobe u petorci više je komentar na ljude koji se zgražaju i koji su očekivali nešto drugo. Garantiram da od populacije s funkcionalnim mozgom nitko nije dao glas Bryantu jer misli da je bolji od Hardena ili Curryja ili čak Klaya Thompsona. Da, Kobe i dalje ima poprilično jaku podršku fanova što nije zločin ni u jednoj državi niti me imalo iznenadilo. Drugi razlog je to što je Kobe ove sezone više egzistencijalna studija o prolaznosti vremena, a manje NBA igrač. Meni osobno bi bilo stvarno fascinantno (i pomalo tužno) vidjeti ga kako se konačno na velikoj pozornici miri s činjenicom da je njegovo vrijeme prošlo i kako uviđa da je odavno predao baklju današnjim zvijezdama te da je on samo zadnji koji je to shvatio. Osim toga, ovdje je postojao dosta velik ”1992. Magic Johnson” potencijal – jedna zadnja velika nebitna utakmica koja bi bila neslužbeni oproštaj za velikog igrača. Ovako ne znamo hoće li uopće nastaviti karijeru iduće sezone (25 milijuna dolara kažu da hoće, ali nikad se ne zna), a još manje hoće li ikad dobiti taj oproštaj. James Harden je budućnost pozicije i na vidiku nema nikoga tko bi ga mogao ugroziti jako dugo vremena i njegov start s klupe ne bi stvarno naštetio ni njemu ni njegovim isfrustriranim navijačima.

Ovo je ujedno prilika i da odjavim ovaj segment jer Kobe je ozlijedio rame zbog čega će pauzirati 9 mjeseci i propustiti playoff. Byron Scott je ovim razočaran, ali i dalje je čvrsto uvjeren da Lakersi neće odustati od borbe za naslov. Ne znam je li za mene osobno ovo olakšanje ili nešto drugo, ali od starta je bilo jasno da ova sezona može završiti na samo jedan način. Sad bolje shvaćam zašto je Kobe onoliko naprasno hvatao Jordanov broj koševa i zašto je toliko naglo prestao igrati nakon što ga je stigao. Za kraj, ja sam jedan od onih koji su glasali za Kobeja (i Swaggyja na boku usput), ali samo 30 puta. Tužite me.

Relacija nesigurnosti

Znate za što nisam odgovoran? Za 200 tisuća glasova koje je dobio Jeremy Lin čime je za dvostruko nadmašio Mikea Conleyja. Ne, ja sam svoje glasove pristojno svaki put poslao Russellu Westbrooku, kao da sam mu cura. Ili mama. Ili elektronički napredna baka. No zanimljivo, Russell nije ušao u petorku, ali ne samo to – Russell je po glasovima bio sedmi igrač među guardovima s tek tridesetak tisuća glasova više od Lina. Da, eto rečenice koja ima smisla koliko i radnja Fight Cluba i za koju nisam mislio da će ikad biti napisana. Westbrook je stilom savršen igrač za AS i ne samo to, u utakmicama koje je odigrao, bio je jedan od najboljih igrača lige. Pa gdje je onda zapelo u procesu? Pogledajmo Duranta – vladajući MVP lige i najbolji scorer današnjice je 5. u izboru za frontcourt? Zašto? Ne, broj utakmica nije razlog zašto su „zaboravljeni“, takva vrsta racionalnosti ne zaustavlja masu. Ionako ne vidim ni jedan razlog da takvu stvar uopće uzmem u obzir, nije da je Durant bio dvostruki AS lani kad je odigrao 3000 minuta, zar ne?

Pitanje zašto ostaje sve do trenutka kad pogledate gdje igraju. U Oklahomi, američkom ekvivalentu Delnica. Baza navijača koju KD i Russ imaju je vrlo mala, a način na koji su inače postizali odlične brojke na izborima je taj što je Thunder bila momčad Amerike s ogromnim vagonom casual navijača. Stvar s casual navijačima je što brzo zaborave stare ljubavi i imaju prozor pozornosti trogodišnjeg djeteta. Našli su nove svjetlucave igračke, poimence Anthonyja Davisa i Stepha Curryja dok su KD i Russ ispali stare figurice Action Mana zaboravljene u ormaru.

Da, njih dvojica su izbor za rezerve bez razmišljanja jer slobodno možemo i ukinuti All-Star 2015. ako nećemo uključivati najbolje igrače današnjice. Samo se nadam da će se sjetiti ovoga kad dođe vrijeme za obnovu ugovora. Ovoga i još nekoliko stvari poput tradea Hardena, toleriranja Scotta Brooksa i činjenice da su izgubili od Knicksa 2014/2015. Što je Oklahoma uopće napravila za svoju veliku dvojku? Apsolutno ništa, Sam Presti i dalje u vrtu pokušava organski uzgojiti igrače koji će biti funkcionalni na 10 minuta po utakmici u playoffu što je jedan od većih apsurda vrlo apsurdne lige. Imati Westbrooka i Duranta i čekati razvoj igrača kao Roberson je…hm, ovdje sam mislio staviti neku suludu usporedbu, ali mislim da imena igrača ipak sama za sebe dovoljno govore. Odličan plan Presti.

Slam the dunk contest

Možemo li jednostavno ukinuti natjecanje u zakucavanju? Zadnje koje je imalo smisla je bilo 2008. kad je još uvijek neantipatični Dwight Howard napravio show, sve nakon toga bilo je zanimljivo kao detaljan dijagram kravlje probave. Najtužnije je što liga shvaća koliko je ultimativno dosadan događaj natjecanje u zakucavanju i svake godine mijenjaju pravila kao da se radi o šifri za neki elitni noćni klub. „Ove godine ćemo imati detaljan dijagram kravlje probave u ljubičastom!“ ili „Ovaj put imamo detaljan dijagram kravlje probave koji svijetli u mraku!“ ili „Ovo će promijeniti sve, detaljan dijagram kravlje probave koji visi iznad haube Kie!“. Ne NBA, razlog zašto detaljan dijagram kravlje probave nije zabavan je zato što nikog ne zanima kravlja probava, i zato što ga čak ni ne napravite dobro iz prvog pokušaja. Progresija „mašte“ u promjenama pravila eruptirala je uvjerljivo najgorim natjecanjem prošle godine. Usprkos zanimljivim imenima, format natjecanja je svojim naglaskom na timski rad više izgledao kao team building za zaposlenike ”ZG Holdinga” nego kao zabavna ekshibicija. Ne NBA, nitko ne želi vidjeti timski rad na zakucavanju, želimo vidjeti zakucavanja kakva nikad nismo vidjeli što je teško zato što imamo tu novu čarobnu stvar zvanu internet na kojoj možemo vidjeti što god želimo. Užasna smo publika.

Uz to rečeno, od ovogodišnjih kandidata kao logičan pobjednik se nameće Zach LaVine. Ne vidim što će točno ponuditi Mason Plumlee (držim figu da sam pogodio ime) i Giannis Antetokounmpo (držim figu da sam pogodio prezime) jer u igri baš i nisu pokazali neku posebnu kreativnost koja bi opravdala poziv. LaVineu bi najveći konkurent trebao biti Victor Oladipo. Pa uživajte ako možete.

Rest of the West

Koja je uopće tema ove kolumne? Aha, moj izbor All-Star igrača i smisao All-Star vikenda. Zapad ima bazen talenta od 15-ak imena koja mogu doći u obzir i neće biti moguće pozvati sve – navijači će biti bijesni i prepirati se, analitičari će uvjeravati sve oko sebe da je igrač A koji nije pozvan bolji od igrača B koji je pozvan, a pomirljivija vrsta novinara će predlagati ekspanziju rostera na 15 mjesta. „Hej, zašto ne ekspandirati roster na 60 mjesta tako da možemo pozvati Nicka Younga i Diona Waitersa?“, pita se autor sarkastično. Da, to je sve tako tragično, vaš igrač će ostati kod kuće, možete lamentirati oko te kozmičke nepravde ili… ne morate. Ozbiljno, ne vidim razliku između tog prijedloga i ovoga s 15 mjesta zato što „nečiji“ igrač nije pozvan. Kao da 15 mjesta garantira da netko ponovno neće biti izostavljen. Strah me pak i pomisliti na izgled AS ekipe Istoka s 15 igrača – Langston Galloway, NBA All-Star 2015, tako bi to završilo.

Sjećate se one ekipe čiji je GM maknuo tri funkcionalna NBA igrača s rostera kako bi doveo svog sina koji nije funkcionalan NBA igrač? Mrzim kako ovo uopće zvuči, analogija sa ”ZG Holdingom” se povlači sama od sebe. Jedino što bi dalje mogli doznati je da je Austin Rivers krivotvorio svoju statistiku. Samo što ne možemo jer mu je statistika bila toliko očajna da ga nitko osim oca vjerojatno ne bi dotaknuo ni 5 metara dugim štapom. Neke kontroverzne tradeove možete vidjeti, možete zamisliti scenarij u kojem se isplate ako sve krene u dobrom smjeru. Ni u jednom trenutku Austinovog tradea nisam pomislio „hm, pa možda će zapravo igrati dobro za Clipperse“. Bio je katastrofa od početka do kraja. Rivers stariji je tako ispraznio klupu i učinio je tom gotovo bizarnom skupinom igrača kojoj nedostaju samo asevi poput Tayshaun Princea da bude potpuna. Clippersi po ovom zvuče kao komedija o starom ocu i njegovom ne-baš-punom-vrlina sinu, ali ako bacite pogled na tablicu vidite da samo Memphis i Golden State na Zapadu imaju bolji omjer. Kako to? Zato što imaju Chrisa Paula i Blakea Griffina koji su apsolutno jasan izbor za AS bez previše pameti. Osim toga Jamal Crawford, DeAndre Jordan i J.J. Redick igraju odlično u svojim ulogama, ali nema bijega od osjećaja da će Clippersima ovaj način poslovanja biti naplaćen na proljeće.

Jedni od onih koji bi mogli Clippersima to naplatiti su Warriorsi. Steph Curry je prvi kandidat za MVP i prema tome razumno i prvi u AS glasovima i zasluženi starter. Njegovi spominjani suigrači, Klay Thompson i Draymond Green imaju kakav-takav slučaj za iznijeti, ali Greena bih ipak diskvalificirao. Thompson je, pretpostavljam, u redu iako nisam baš obožavatelj njegove igre. Obojica su čudni slučajevi igrača koji su prvo bili podcijenjeni nakon čega su svi počeli govoriti o tome koliko su podcijenjeni u toj mjeri da su postali precijenjeni. Green je odličan i raznovrstan igrač, ali mogli bismo ga prestati spominjati kao kandidata za maksimalni ugovor i DPOY, a u slobodno vrijeme mogli bismo obratiti pažnju na to da je Thompson, iako odličan ove sezone, i dalje pretežno samo šuter. Inače, Warriorsi s očajnim igrama Thundera u zadnje vrijeme i službeno postaju favoriti za naslov što ne znači puno jer i dalje apsolutno mogu ispasti u prvom krugu. Teško je živjeti na Zapadu.

Druga ekipa Zapada, Memphis, dobila je svog prvog AS startera u povijesti franšize. Marc Gasol odradio je do sad fenomenalnu sezonu u kojoj je ukupno gledano bio najbolji centar. U zadnje vrijeme mu je igra nešto pala, ali to je klasično za regularnu sezonu. Osim toga, volio bih da Mike Conley dobije poziv na AS. Njegova samozatajna stabilna igra svake je godine uzela korak naprijed i sad se radi o jednom od najboljih razigravača lige koji nikom neće pasti na pamet kad o tome razmišljaju.

Anthony Davis je dočekao da njegova ekipa uspije spojiti niz od 3 pobjede u clutch završnici odlične utakmice s Dallasom. Ovo zvuči kao šala na račun Knicksa više nego ozbiljan komentar, ali to je činjenica. Činjenica koja sasvim dovoljno govori o sezoni Pelicansa koji su u stanju uhvatiti ritam kao prosječan slon u diskoteci. Glavne krivce za to sam pokrio u zadnjoj kolumni, ali Davis je u cijelom procesu bio isključivo pozitivan faktor održavajući sulude statističke učinke u svim kategorijama.

Osvrt na startere zaključujem komentarom o Hardenu iako ne znam što točno reći o njemu. Igra odlično, i dalje ima bradu, Mirotićeva brada je bolja od njegove brade, vidjet ćemo koliko će dobar biti u playoffu, njegova ekipa ima problem nekompatibilnosti clipperskih proporcija, obrambeno je impresivan s vremena na vrijeme (nekad se ponovno vide bljeskovi apatije), konačno imam osjećaj da je sazrio i preuzeo ulogu vođe na što ga je uvelike natjerala Dwightova ozljedama obilježena sezona. Ako ste u vojsci, policiji ili mornarici i imate čin kapetana i istovremeno se prezivate Obvious ili ako ste samo seronja, možda ste ovih dana dokazivali da je Harden zapravo bolji igrač od Kobea. I da, dragi kapetani, potvrđujem da ste bili u pravu. Čestitam.

Ne volim Dwighta Howarda. Nisam ga volio prije epizode s Lakersima, a nakon nje sam ga volio još manje. Uglavnom, da, Dwight ne treba biti All-Star, niti ga je lijepo gledati kako igra niti je odigrao posebno dobru sezonu niti ga zanima AS kad je na njemu. No Dwight se svojim osmijehom savršeno uklapa u AS atmosferu, za razliku od natjecateljskih prigoda kad je njegovo smijanje zato što je promašio prošlo, sadašnje i buduće slobodno bacanje s 2 minute do kraja utakmice superiritantno.

For 3

U jednom od zanimljivijih događaja vikenda koji još uvijek nije toliko pokvaren da ga treba popravljati, ove godine dobivamo najbolji mogući scenarij. Organizatori su konačno shvatili da će natjecanje u tricama biti najbolje ako pozovu najbolje tricaše današnjice što je skok u logici kakav se stvarno rijetko viđa. Dakle, oba splash brata (ne mogu vjerovati da sam upravo napisao tu sintagmu), Korver, Redick, Wes Matthews i bivši pobjednik Marco Belinelli. Tricaško natjecanje ima privlačnu jednostavnost stare škole i s ovakvom postavom show bi trebao biti zagarantiran. To jest, ako je vaša ideja showa gledati kako igrači uzimaju loptu sa stalka i bacaju je prema košu. Pobjedu ću, da ne bih bio previše mainstream, prognozirati Matthewsu.

America vs the World

U jednoj dobrodošloj inovaciji, rookiesophomore utakmica će se ove sezone održani u američki-antiameričkom formatu. Sama utakmica je također jedan od dobrih dijelova vikenda jer su mlade snage puno sklonije ozbiljnom shvaćanju svoje utakmice jer dobivaju priliku pokazati se svijetu kakvu igranje za Wolvese ili Sixerse iznenađujuće ne donosi. Prognoza? Reprezentacija svijeta mi ipak izgleda mnogo bolje i kompaktnije i mislim da bi trebala uzeti laganu pobjedu.

Reality kicks in

Toliko dugo sam pisao ovu kolumnu da su prije nego sam završio svoje idealne All-Star momčadi objavljene stvarne AS momčadi što me neće zaustaviti u sastavljanju mojih rostera. Šokantno mi je što Damian Lillard i DeMarcus Cousins nisu pozvani, to je prvo. Ne znam tko je i kako procijenio da je Tim Duncan bolji izbor za AS od Cousinsa. To nije istina ni statistički ni zdravorazumski. Što će Duncan raditi na AS-u? Odigrati 5 minuta za kojih nikoga (pa ni njega samog) neće biti briga i onda se vratiti na klupu nakon čega će ljude biti briga još manje? Jer to je ono što je napravio zadnjih nekoliko puta. Njegov izbor bi mi bio u redu da njemu nešto znači i da zapravo želi nastupiti, odradio je fantastičnu sezonu i praktično sam održao Spurse u respektabilnom dijelu tablice dok su svi oko njega padali pokošeni ozljedama, ali s obzirom na dobro ustanovljeni manjak interesa, zašto ne pozvati Cousinsa? Samo je najbolji centar lige kad je zdrav, o kriteriji. Pretpostavljam da će Lillard još upasti u Kobejevo mjesto i ispraviti tu jednu nepravdu, a više bi mi se sviđalo da je Conley dobio poziv umjesto Thompsona, ali što je tu je. Istok je otprilike u nekoj očekivanoj formi iako mi se ne sviđa Teague na mjestu rezervnog playmakera.

Zaključci, teoremi i konačne All-Star momčadi

All-Star vikend nije savršen, ali savršenstvo je ionako dosadno. Primarni cilj je opuštanje za igrače i zabava za navijače u koju ne bi trebalo ulagati toliko pameti koliko se to radi. Ultimativno ne bi trebalo biti bitno tko je AS, a tko nije, odnosno pojam bi vjerojatno trebalo razdvojiti od nečega što izjednačavamo striktno s kvalitetom igrača i prekinuti sve pretenzije. Ako je AS nešto što se treba gledati, bilo bi lijepo na njemu imati igrače koje zapravo želimo gledati. Umjesto dijela AS-a koji nagrađuje kvalitetu, krajem sezone bi se mogle birati 4 All-NBA momčadi što bi bilo dovoljno da se nagradi sve one koji to zaslužuju. Naravno, trenutni sustav je u redu ako se njime previše ne zamarate i ako ne potonete u „dubine“ ismijavanja želja ljudi koji događaj gledaju i nametanja svoga mišljenja koje završite komentarom da vi to ionako ne gledate jer AS je zabava za budale. Tu stižemo do osnovnog pitanja, a to je: je li bolje biti budala koja se zabavlja ili analitičar koji umire od dosade praveći se da je Kyle Korver utjelovljenje boga košarke?

Uz ovu misao koju sam izronio na Marijanskoj brazdi bih završio ovu kilometarsku kolumnu u kojoj sam nastojao prokomentirati sve AS kandidate i njihove momčadi te napraviti svoje kompletne AS momčadi. Aha, to još nisam napravio, a ruganje mojim momčadima je 70% razloga zašto ste čitali ovo. Dakle, to ću napraviti sad – Istok:… Što? Wade je ozlijeđen i vjerojatno propušta All-Star? Da, složit ću momčadi sad. Osim ako to ne napravim zato što ne želim staviti 4 Hawka u momčad Istoka. To bi bio tako grozan način da završim kolumnu.